ponedjeljak, 17. ožujka 2014.

Motuproprij Summorum Pontificum


Sedmi srpnja 2007. je datum koji će jednog dana zasigurno biti velikom slovima zapisan u crkvenoj povijesti, naročito njezinoj povijesti nakon Drugog vatikanskog sabora. To je dan kada je papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum pontificum u kojem je napokon jedan pokoncilski papa priznao onu očito činjenicu za koju nam jamči dogmatski, nezabludivi nauk Crkve i koje su bili svjesni svi tradicionalni katolici – da obred tradicionalne latinske Mise nikad nije bio zabranjen i da ga svaki svećenik bez ičijeg dopuštenja ima pravo služiti. Događaj kojeg su mnogi vjerni katolici nestrpljivo, godinama i desetljećima iščekivali. A opet, s druge strane, sama ta činjenica, svi ćemo se složiti, nije nešto što će automatski riješiti problem krize u Crkvi. Postoji još nemali broj drugih činjenica i problema koji je nužno riješiti da bismo mogli uistinu govoriti o izlasku iz krize koja je Crkvu zahvatila nakon Drugog vatikanskog sabora. U ovoj kratkoj analizi dotičnog dokumenta pokušat ćemo zato vidjeti koliki je njegov stvarni doprinos, a koja su istovremeno i ograničenja i što sve je potrebno učiniti da bi se moglo kazati da je kriza u Crkvi na načelnoj razini riješena.

Doista je izvrsna činjenica da sada mnogi svećenici koji su prethodno željeli služiti tradicionalnu Misu, a to nisu mogli jer nije postojalo izričite pokoncilske regulative te se svaki biskup mogao pozvati na taj opći dojam da je tradicionalna Misa zabranjena; sada to mogu jer postoji crno na bijelo izjava jednog pokoncilskog pape koja svakome daje za pravo. Ipak, dužni smo pokazati pretjeranost optimizma i nerealnost onih koji se ograničavaju samo na tu činjenicu. Nesumnjivo, izvrsna je i nužna stvar znati da nitko ne može pojedinom svećeniku zabraniti služiti tradicionalni obred. No, moramo si postaviti pitanje: je li uistinu cilj, je li nešto najviše znati da nitko ne može svećeniku zabraniti tradicionalnu Misu? Ili bolje: koji je uistinu cilj kada govorimo o pitanju liturgijskog obreda u kontekstu pokoncilske Crkve, tj. tradicionalne i nove Mise?

Pogledajmo zato najprije kako zapravo papin motuproprij rješava to pitanje. U njemu stoji da postoje dva oblika rimskog obreda redovni, koji je nova Misa, i izvanredni, koji je tradicionalna Misa. Oznaka redovitosti, kako je drugdje rečeno, odnosi se na praktičnu učestalost celebracije i s te strane ne možemo kazati da ne odgovara stvarnosti jer se nova Misa danas u Zapadnoj crkvi doista služi na redovitoj osnovi, dok tradicionalnu u usporedbi nalazimo razmjerno rijetko. S te strane, naravno, ne može biti prigovora. Međutim, osvrnemo li se na drugi, puno važniji segment ove stvari, vidjet ćemo da se on nikako ne podudara sa stvarnošću koju nam sama Crkva na nezabludiv i obvezujući način definira. Tu govorimo o izjavi da oba obreda u svojoj biti jesu izraz rimskog liturgijskog obreda. Što zapravo smatramo pod rimskim liturgijskim obredom? To je obred koji se kroz čitavu povijest služio u Rimskoj Crkvi. A Crkva u svom dogmatskom nauku iznosi da su tradicionalni obredi uvijek zadržavali svoju supstanciju kroz cijelo tijek povijesti i da ona mora biti zadržana . O tome nam govori vjekovno pravilo lex orandi – lex credendi, povijesna papinska krunidbena zakletva, ispovijest vjere Tridentskog i Prvog vatikanskog sabora i najvažnije, dogma Tridentskog sabora:

,,Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom.’’ (Dekret o sakramentima, kan. 13)

Kako ozbiljna analiza pokazuje, nova Misa naprosto ne zadržava supstanciju tradicionalnog rimskog obreda. U njoj su toliki elementi iz tradicionalne Mise ukinuti i tolike su novotarije uvedene da to više u svojoj biti nije ista stvar. Zamislimo autora koji bi više od polovicu poglavlja iz knjige izbacio i nadomjestio ih posve novim sadržajem te htio izdati drugo izdanje iste knjige – to naravno ne bi mogao učiniti, nego bi se radilo o novoj knjizi. Tako je slučaj i ovdje – iako na bogoslužnoj knjizi koja sadrži tekst nove Mise stoji naslov 'Rimski misal', ta knjiga ne odgovara biti rimskog obreda. Stoga se na koncu ovdje radi o uvođenju novog obreda koji ne može po dogmatskom nauku Crkve nadomjestiti stari, nego u najboljem slučaju možemo govoriti samo o jednom eksperimentu i dodatnoj opciji na koju nitko ne može biti obvezan.

Kad smo to utvrdili – da samo polazišno načelo, iz uzroka o kojima možemo raspravljati (papino istinsko uvjerenje da je tome tako, ili praktične okolnosti koje su ga na to primorale), izraženo u motupropriju ne odgovara činjeničnoj stvarnosti, sljedeći korak je analiza posljedica koje iz tog načela proizlaze. Tradicionalisti po svojoj definiciji drže da je tradicionalni obred nešto bolje i uzvišenije i da je novi obred po sebi defektan i da ga u konačnici ne bi u Crkvi trebalo biti, odnosno da barem pojedinačno, nijedan istinski katolik ne bi trebao biti primoran u njemu sudjelovati. Ipak, je li to i stajalište motuproprija? Nipošto, u njemu se novi misal drži jednako vrijednim izričajem molitvenog pravila Rimske crkve. Tradicionalna Misa je po njemu samo jedna zamjenska, dodatna opcija, koju valja omogućiti vjernicima koji izraze želju za njom. A koji mogu biti motivi za takav zahtjev? Oni se svode na estetiku, duhovnost, karizmu, ili bilo koji drugi razlog, osim doktrinarnih. O tome stoji u uputi Universae Ecclesiae, koja je izdana kao pojašnjenje i dopuna motupropriju: ,,Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve" (br. 19). Naravno, valjanost novih obreda (služenih prema rubrikama i s ispravnom nakanom) ne dovodi se ovdje nikako u pitanje, no problem je svakako zakonitost novih obreda. Nije vidljivo na što bi se drugo taj izraz mogao primijeniti, nego upravo na izneseno, da novi obredi odstupaju od nezabludivog nauka Crkve o zabrani radikalnog mijenjanja tradicionalnih obreda i njihovog zamjenjivanja novim obredima i da nova Misa sadrži opasnosti za vjeru i da je zato valja izbjegavati. Nema dvojbe da bi crkvene vlasti taj stav na isti način i ocijenile. Također isto vrijedi i za posljednji dio izjave u koji bi se mogle ubrojiti opravdane kritike pokoncilskih papa zbog sablažnjivih izjava i postupaka. Iako papa Benedikt u popratnom pismu uz motuproprij doduše dopušta da privrženost staroj liturgiji bude motivirana sablazni zbog zlouporaba u novoj Misi: ,,zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve", ipak ne može biti govora o tome da je nova Misa, služena po propisima koji su njezin sastavni dio (uključujući pričest na ruku, ministrantice, čitače i čitačice, izvanredne djelitelje pričesti itd.), neprihvatljiva. Motivi mogu biti samo: ,,u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost", i također, tu dolazi pretpostavka: ,,S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije". Tu dakle valja izostati i kritika Drugog vatikanskog zbog njegovih dvoznačnosti, opasnosti za vjeru i pogodovanje širenju hereza pa i stvari koje stoje u očitoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.

A budući da se privrženost tradicionalnoj Misi svodi na spomenute motive – da se radi samo o jednoj karizmi i dodatnoj opciji, kojoj je nova Misa temeljna i zadovoljavajuća opcija, to je jasno da ni praktični uvjeti za ostvarenje tih motiva neće biti apsolutni nego ograničeni. To se utvrđuje ponajprije za svećenike koje pripadaju zajednicama koje se nalaze pod povjerenstvom Ecclesia Dei: ,,Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati". Dakle ni oni također ne mogu isključiti mogućnost (kon)celebriranja nove Mise, i njihov se stav također valja ograničiti na sve druge razloge osim doktrinarnih. O tome uostalom već govori i činjenica da se te zajednice doista nalaze u takvoj situaciji u kojoj je potrebno tražiti dopuštenje mjesnog ordinarija za otvaranje apostolata; kao i suglasnost za daljnje vođenje apostolata – koje nužno sa sobom nosi kompromise prešućivanja važnih istina i stvarnosti krize u današnjoj Crkvi, jer u protivnom ta suglasnost vrlo lako može biti oduzeta; što potpuno odgovara pretpostavci da se radi samo o jednoj karizmi unutar Crkve. Kao što postoji franjevačka, dominikanska, isusovačka, u novije vrijeme neokatekumenska, opusdeijevska, fokolarinska karizma, tako postoji i karizma onih koji pristaju uz tradicionalnu Misu. I kao što biskup za svaku od prethodno navedenih karizmi može slobodno procijeniti je li mu potrebna u biskupiji ili nije, to je moguće i za vjernike privržene tradicionalnoj Misi. Uostalom, popratno pismo uz motuproprij izričito utvrđuje: ,,Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22:)". Zato i ako bi neki svećenik kao takav htio služiti isključivo tradicionalni obred, iz ovog se ne čini neutemeljenim biskupova politika da taj zahtjev opstruira svojim sudom da je prikladnije za njega služiti novi obred, ili pak da za pokretanje tradicionalnog apostolata u dotičnoj biskupiji nema potrebe. Slično vrijedi i za zahtjeve vjernika, na koje se može odgovoriti na raznolike načine. Također, uputa Universae Ecclesiae navodi da treba dopustiti služenje tradicionalne Mise na zahtjev vjernika, ali: ,,poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve" (br. 16), što znači da tradicionalna Misa može s pravom dobiti svoje mjesto u nekom nepovoljnom terminu jer nova Misa mora zadržati prvenstvo.

Sve to nedvojbeno potvrđuje zaključak da iako motuproprij jest jedan značajan korak naprijed za rješavanje krize u Crkvi i za napredak tradicije, ipak to nije u apsolutnom smislu jer sadrži vrlo značajna ograničenja. Za svakog katolika koji je istinski svjestan zahtjeva koje pred nas postavlja katolička vjera u sadašnjem crkvenom trenutku, nikako ne može biti prihvatljivo da je tradicionalna Misa jedna alternativna karizma pored nove Mise, s kojom crkveni vlasti na taj način mogu i postupati. Naprotiv, tradicionalna latinska Misa je zahtjev naše vjere na koju imamo apsolutno pravo – kako vjernici, tako i svećenici, i ne postoji nikakva osnova za ograničavanje tog prava. Štoviše, svako takvo ograničavanje jest zlouporaba vlasti, koja se nažalost od Koncila i uvođenja nove Mise u Crkvi trajno provodi i kojoj se imamo pravo i obavezu oduprijeti. Zato si valja posvjestiti da motuproprij te zajednice koje služe tradicionalni obred pod svim navedenim ograničenjima nisu konačna rješenja problema, nego jedno privremeno, prolazno, uvjetno, nesavršeno rješenje, kojim se u datom trenutku i situaciji možemo okoristiti (pod uvjetom da se katolički nauk u tim okolnostima ne stavlja u pitanje). Ali moramo imati na umu da smo dužni podržati i zalagati se za ono savršeno i konačno rješenje, a to je odlučni otpor pokoncilskoj revoluciji (koja nameće novi obred) i bezuvjetno zalaganje za tradicionalni obred koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i drugi tradicionalni svećenici diljem svijeta na izričit način ostvaruju.

p. Marko Tilošanec

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.