ponedjeljak, 28. travnja 2014.

Propovijed p. Franza Schmidbergera (27. travnja 2014., Zagreb)



Dragi vjernici u Hrvatskoj,

osobita mi je radost da prvi put mogu posjetiti Vašu lijepu zemlju te smijem s Vama slaviti svetu Misu – Misu svih vremena. Zahvaljujem Vam da ste pristigli, neki od Vas prilično izdaleka, kako biste mogli sudjelovati u nekrvnoj Žrtvi našega Gospodina Isusa Krista u njezinu drevnom i časnom, plodonosnom obliku.

U čitanjima današnje nedjelje in Albis (Bijele nedjelje) govori nam apostol Ivan da naša vjera pobjeđuje svijet – svijet tehnike, prirodoznanstvenih izuma i tehničkog napretka; oni, doduše, po sebi nisu loši, ali su zavodljivi; još i puno više jednom svijetu punom materijalizma, punom bezboštva i nećudorednosti. Zašto je naša vjera pobjeda nad ovim svijetom? Jer je ona nadnaravna stvar koja može premještati gore, jer se pouzdaje u milost Božju koja je kadra preobraziti poganski svijet u kršćanski, jer samo jedna kap Krvi Kristove može spasiti duše svih vremena i svih krajeva od rana istočnoga grijeha i osobnih grijeha i posvećivati ih.

Kako se dakle, ova vjera promatra? Prvi vatikanski sabor koji je zasjedao 1869. – 1870. godine, kristalno ju je jasno definirao: “Vjera je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego zbog autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti prevaren biti.“ Dalje se kaže o predmetu vjere: „Nadalje, božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno.“


Prema tome, vjera je poslušno prihvaćanje svega onoga što je Bog objavio i što je povjerio svojoj Crkvi kako bi ona to sveto čuvala i vjerno prenosila. Vjera je svjetlo po kojemu sudjelujemo u Božjoj samospoznaji, svjetlo snagom kojega spoznajemo Boga Jednim i Trojedinim, Isusa Krista Otkupiteljem kojeg je On poslao te Crkvu spasenjskom ustanovom za spas besmrtnih duša koju je ustanovio sam Spasitelj. U 11. poglavlju Poslanice Hebrejima sveti Pavao tumači kako su starozavjetni pravednici, patrijarsi i proroci od ove vjere u obećanoga Otkupitelja živjeli, pripravljali mu pojavak i nadvladali sve smetnje.


Priđimo sada bliže sadržaju ove vjere. Mi vjerujemo u jednoga, vječnoga, nepromjenjivoga, svemogućega, pravednoga i milosrdnoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, koji postoji u tri osobe, Ocu, Sinu i Svetome Duhu, koji se u neprestanoj izmjeni spoznaje, života i ljubavi međusobno darivaju te po posredovanju milosti utjelovljenje Riječi Božje i njegovih sakramenata koje je On ustanovio nama omogućuju sudioništvo u ovome božanskom životu. Po ovome sudjelovanju u božanskoj naravi djecom smo Božjom, hramovima Presvetoga Trojstva koji su u dušama pravednika te dionicima Neba.


Druga velika dogma naše vjere jest otkupiteljsko Utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. Bog je zbilja ušao u ovaj svijet i u ovo vrijeme, božanski je Spasitelj zbilja Bog u ljudskom obličju, jedini Učitelj roda ljudskoga, jedini Otkupitelj svake pojedine duše i svakog pojedinoga naroda, jedini Kralj cijeloga društva. Upravo smo tako maloprije pjevali u Slavi: „…tu solus sanctus, tu solus Dominus, tu solus Altissimus, Iesu Christe“. Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji Isuse Kriste. Nije Alah pravim Bogom, niti smo otkupljeni po Budi ili Šivi, nego krvlju Bogočovjeka, njegovom žrtvom na Kalvariji.


Treća se velika dogma naše vjere tiče svete Crkve. Krist se nakon svoje muke i uskrsnuća želio vratiti k Ocu, ali istodobno također ostati među nama. A kako je to ostvario? Utemeljio je jednu Crkvu koja u prostoru i vremenu nastavlja njegovo djelo spasenja. On utemeljuje jednu Crkvu, sklapa ženidbu s ovom svojom neokaljanom Zaručnicom, novom Evom, nebeskim Jeruzalemom koji se na samom kraju Svetoga pisma u 21. poglavlju Otkrivenja ovako opisuje: “I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: 'Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.“ (Otkrivenje 21, 2-3)

Crkva je prema tome Krist koji je produžen, proširen, koji dalje živi i djeluje u vremenu i prostoru. Krist propovijeda, Crkva propovijeda, a ona propovijeda upravo istu istinu, isto Evanđelje, istu vjeru. Krist moli, a Crkva nastavlja s Kristovom molitvom. Crkva mu posuđuje svoja usta, svoje srce kako bi se on po njoj klanjao nebeskom Ocu i usrdno ga molio. Krist žrtvuje jer je na Kalvariji sama sebe prinio svojem nebeskom Ocu kao čistu, neokaljanu i ugodnu žrtvu; Crkva prinosi istu Žrtvu na našim oltarima. U svetoj Misnoj Žrtvi posrijedi je isti svećenik prinositelj Žrtve po službi svećenika, čovjeka; sam je Krist žrtvenim prinosom kao na križu i isti su ciljevi Žrtve, naime klanjanje i hvala, zahvala, okajanje i prošnja. Tridentski sabor isključivo kaže da je to naime ista žrtva kao na križu, samo se sada prinosi na nekrvni način, a na križu na krvni. Krist otpušta grijehe, a svojim je apostolima predao da otpuštaju grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“, kaže svojim apostolima na Uskrsnu večer u dvorani Posljednje večere, „kojima zadržite, zadržani su im“ (Ivan 20, 23).

On im je dao nalog da nastave njegovo djelo. Idite po svem svijetu i učite sve narode; bdijte i molite; ovo činite meni na spomen, kaže kod ustanovljenja svete Euharistije u dvorani Posljednje večere. I na koncu: kojima zadržite grijehe, zadržani su im. Na Uskrsnu večer kaže svojim apostolima: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Ivan 20, 21), s istom vlašću, istim nalogom, s istim autoritetom. Otac šalje svoga Sina, Sin šalje svoju Crkvu. Sukladno tome, ne može se odvojiti Presveto Trojstvo, utjelovljenog Boga i Crkvu koju je ustanovio.


Već 500 godina vidimo sve veće pražnjenje ove naše vjere. U 16. stoljeću Luther i njegovi istomišljenici niječu bitne dijelove ekonomije spasenja Crkve: njezino papinstvo, njezino svećeništvo, njezinu pomirbenu (propicijatornu) žrtvu, njezinih sedam sakramenata, redovništvo i brak kao božansku ustanovu. Dvjesto godina kasnije prosvjetitelji i slobodni mislioci niječu Božje djelovanje u svijetu uopće, a vjeru proglašavaju čisto privatnom stvari. Komunizam i moderna ateistička kulturna revolucija prave tabulu razu: ni Crkva, ni Krist, ni Bog: religija je opijum naroda. Vaš je narod veoma patio pod ovim bičem, sjetimo se samo biskupa mučenika Stepinca. Nažalost, mnogi su teolozi koji su postali nevjernicima pridonijeli ovome procesu posvjetovnjačenja koji je europski Zapad i Sjevernu Ameriku pretvorio u novopogansku zemlju. Danas ovdje slavimo ovu svetu Misu poglavito poradi toga kako bismo Vas upozorili na ovu dekristijanizaciju i pokazali Vam i povjerili istinska blaga Tradicije Crkve koja su jedina kadra spasiti duše i obnoviti Crkvu.



Što su zaključci, dragi katolici u Hrvatskoj? Želio bih nabrojiti četiri:

  1. Čuvajte vjeru, ne samo za same sebe, nego i u svojoj obitelji, živu, cjelovitu vjeru koja pobjeđuje zablude i opsjene ovoga svijeta kao i zavodljive zablude modernih teologa: I ovo je pobjeda što pobijedi svijet, vjera naša. (1 Iv 5,4) Uzmite i dobru katoličku literaturu u ruke kako biste ojačali i utvrdili svoju vjeru, primjerice knjigu: „Pismo zbunjenim katolicima“ nadbiskupa Lefebvrea.
  1. Sačuvajte duh žrtve. Nakon istočnog grijeha naših praroditelja bez žrtve, bez samozataje i odricanja postoji još samo egoizam, odumire ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Onda ljudi traže samo svoje blagostanje, svoju ugodu, svoj luksuz, godišnji odmor i zaradu. Onda nestaje duh Isusa Krista.
  1. Sačuvajte duh molitve. Onaj tko moli, taj se spašava, onaj tko ne moli, taj se osuđuje, kaže sveti Alfons de Liguori. Klanjajte se trojedinomu Bogu koji po milosti obitava u Vašoj duši, njegujte osobito molitvu svete Krunice u svojoj obitelji. Upravo je na to pozvala Majka Božja u Fatimi. Zar se ne bi trebala proglasiti Križarska vojna svete Krunice da Hrvatska opet dobije vladu koja štiti katoličku vjeru i brani kršćanske običaje?
  1. Njegujte pobožnost prema našoj dragoj Gospi, posrednici svih milosti; sam Isus nam ju je na križu dao za majku: „Ženo, evo ti Sina. Sine, evo ti Majke!“ Svednevice je usrdno molite da Vam pomogne sačuvati u vjeri svoju hrvatsku Domovinu, da iz Vaših obitelji proisteknu mnoga svećenička i redovnička zvanja, da se tako proslavlja Bog, služi Crkvi i spašavaju duše.


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.