Dragi
vjernici u Hrvatskoj,
osobita
mi je radost da prvi put mogu posjetiti Vašu lijepu zemlju te smijem
s Vama slaviti svetu Misu – Misu svih vremena. Zahvaljujem Vam da
ste pristigli, neki od Vas prilično izdaleka, kako biste mogli
sudjelovati u nekrvnoj Žrtvi našega Gospodina Isusa Krista u
njezinu drevnom i časnom, plodonosnom obliku.
U
čitanjima današnje nedjelje in Albis (Bijele nedjelje) govori nam
apostol Ivan da naša vjera pobjeđuje svijet – svijet tehnike,
prirodoznanstvenih izuma i tehničkog napretka; oni, doduše, po sebi
nisu loši, ali su zavodljivi; još i puno više jednom svijetu punom
materijalizma, punom bezboštva i nećudorednosti. Zašto je naša
vjera pobjeda nad ovim svijetom? Jer je ona nadnaravna stvar koja
može premještati gore, jer se pouzdaje u milost Božju koja je
kadra preobraziti poganski svijet u kršćanski, jer samo jedna kap
Krvi Kristove može spasiti duše svih vremena i svih krajeva od rana
istočnoga grijeha i osobnih grijeha i posvećivati ih.
Kako
se dakle, ova vjera promatra? Prvi vatikanski sabor koji je zasjedao
1869. – 1870. godine, kristalno ju je jasno definirao: “Vjera
je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti,
vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje
istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego zbog
autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti prevaren
biti.“ Dalje se kaže o predmetu vjere:
„Nadalje, božanskom i
katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i
predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo
redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što
je od Boga objavljeno.“
Prema
tome, vjera je poslušno prihvaćanje svega onoga što je Bog objavio
i što je povjerio svojoj Crkvi kako bi ona to sveto čuvala i vjerno
prenosila. Vjera je svjetlo po kojemu sudjelujemo u Božjoj
samospoznaji, svjetlo snagom kojega spoznajemo Boga Jednim i
Trojedinim, Isusa Krista Otkupiteljem kojeg je On poslao te Crkvu
spasenjskom ustanovom za spas besmrtnih duša koju je ustanovio sam
Spasitelj. U 11. poglavlju Poslanice Hebrejima sveti Pavao tumači
kako su starozavjetni pravednici, patrijarsi i proroci od ove vjere u
obećanoga Otkupitelja živjeli, pripravljali mu pojavak i nadvladali
sve smetnje.
Priđimo
sada bliže sadržaju ove vjere. Mi vjerujemo u jednoga, vječnoga,
nepromjenjivoga, svemogućega, pravednoga i milosrdnoga Boga,
Stvoritelja neba i zemlje, koji postoji u tri osobe, Ocu, Sinu i
Svetome Duhu, koji se u neprestanoj izmjeni spoznaje, života i
ljubavi međusobno darivaju te po posredovanju milosti utjelovljenje
Riječi Božje i njegovih sakramenata koje je On ustanovio nama
omogućuju sudioništvo u ovome božanskom životu. Po ovome
sudjelovanju u božanskoj naravi djecom smo Božjom, hramovima
Presvetoga Trojstva koji su u dušama pravednika te dionicima Neba.
Druga
velika dogma naše vjere jest otkupiteljsko Utjelovljenje našega
Gospodina Isusa Krista. Bog je zbilja ušao u ovaj svijet i u ovo
vrijeme, božanski je Spasitelj zbilja Bog u ljudskom obličju,
jedini Učitelj roda ljudskoga, jedini Otkupitelj svake pojedine duše
i svakog pojedinoga naroda, jedini Kralj cijeloga društva. Upravo
smo tako maloprije pjevali u Slavi: „…tu
solus sanctus, tu solus Dominus, tu solus Altissimus, Iesu Christe“.
Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji
Isuse Kriste. Nije Alah pravim Bogom, niti smo otkupljeni po Budi ili
Šivi, nego krvlju Bogočovjeka, njegovom žrtvom na Kalvariji.
Treća
se velika dogma naše vjere tiče svete Crkve. Krist se nakon svoje
muke i uskrsnuća želio vratiti k Ocu, ali istodobno također ostati
među nama. A kako je to ostvario? Utemeljio je jednu Crkvu koja u
prostoru i vremenu nastavlja njegovo djelo spasenja. On utemeljuje
jednu Crkvu, sklapa ženidbu s ovom svojom neokaljanom Zaručnicom,
novom Evom, nebeskim Jeruzalemom koji se na samom kraju Svetoga pisma
u 21. poglavlju Otkrivenja ovako opisuje: “I
Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen
kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s
prijestolja: 'Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s
njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.“
(Otkrivenje 21, 2-3)
Crkva
je prema tome Krist koji je produžen, proširen, koji dalje živi i
djeluje u vremenu i prostoru. Krist propovijeda, Crkva propovijeda, a
ona propovijeda upravo istu istinu, isto Evanđelje, istu vjeru.
Krist moli, a Crkva nastavlja s Kristovom molitvom. Crkva mu posuđuje
svoja usta, svoje srce kako bi se on po njoj klanjao nebeskom Ocu i
usrdno ga molio. Krist žrtvuje jer je na Kalvariji sama sebe prinio
svojem nebeskom Ocu kao čistu, neokaljanu i ugodnu žrtvu; Crkva
prinosi istu Žrtvu na našim oltarima. U svetoj Misnoj Žrtvi
posrijedi je isti svećenik prinositelj Žrtve po službi svećenika,
čovjeka; sam je Krist žrtvenim prinosom kao na križu i isti su
ciljevi Žrtve, naime klanjanje i hvala, zahvala, okajanje i prošnja.
Tridentski sabor isključivo kaže da je to naime ista žrtva kao na
križu, samo se sada prinosi na nekrvni način, a na križu na krvni.
Krist otpušta grijehe, a svojim je apostolima predao da otpuštaju
grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“, kaže
svojim apostolima na Uskrsnu večer u dvorani Posljednje večere,
„kojima zadržite, zadržani su im“ (Ivan 20, 23).
On
im je dao nalog da nastave njegovo djelo. Idite po svem svijetu i
učite sve narode; bdijte i molite; ovo činite meni na spomen, kaže
kod ustanovljenja svete Euharistije u dvorani Posljednje večere. I
na koncu: kojima zadržite grijehe, zadržani su im. Na Uskrsnu večer
kaže svojim apostolima: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem
vas“ (Ivan 20, 21), s istom vlašću, istim nalogom, s istim
autoritetom. Otac šalje svoga Sina, Sin šalje svoju Crkvu. Sukladno
tome, ne može se odvojiti Presveto Trojstvo, utjelovljenog Boga i
Crkvu koju je ustanovio.
Već
500 godina vidimo sve veće pražnjenje ove naše vjere. U 16.
stoljeću Luther i njegovi istomišljenici niječu bitne dijelove
ekonomije spasenja Crkve: njezino papinstvo, njezino svećeništvo,
njezinu pomirbenu (propicijatornu) žrtvu, njezinih sedam
sakramenata, redovništvo i brak kao božansku ustanovu. Dvjesto
godina kasnije prosvjetitelji i slobodni mislioci niječu Božje
djelovanje u svijetu uopće, a vjeru proglašavaju čisto privatnom
stvari. Komunizam i moderna ateistička kulturna revolucija prave
tabulu razu: ni Crkva, ni Krist, ni Bog: religija je opijum naroda.
Vaš je narod veoma patio pod ovim bičem, sjetimo se samo biskupa
mučenika Stepinca. Nažalost, mnogi su teolozi koji su postali
nevjernicima pridonijeli ovome procesu posvjetovnjačenja koji je
europski Zapad i Sjevernu Ameriku pretvorio u novopogansku zemlju.
Danas ovdje slavimo ovu svetu Misu poglavito poradi toga kako bismo
Vas upozorili na ovu dekristijanizaciju i pokazali Vam i povjerili
istinska blaga Tradicije Crkve koja su jedina kadra spasiti duše i
obnoviti Crkvu.
Što
su zaključci, dragi katolici u Hrvatskoj? Želio bih nabrojiti
četiri:
- Čuvajte vjeru, ne samo za same sebe, nego i u svojoj obitelji, živu, cjelovitu vjeru koja pobjeđuje zablude i opsjene ovoga svijeta kao i zavodljive zablude modernih teologa: I ovo je pobjeda što pobijedi svijet, vjera naša. (1 Iv 5,4) Uzmite i dobru katoličku literaturu u ruke kako biste ojačali i utvrdili svoju vjeru, primjerice knjigu: „Pismo zbunjenim katolicima“ nadbiskupa Lefebvrea.
- Sačuvajte duh žrtve. Nakon istočnog grijeha naših praroditelja bez žrtve, bez samozataje i odricanja postoji još samo egoizam, odumire ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Onda ljudi traže samo svoje blagostanje, svoju ugodu, svoj luksuz, godišnji odmor i zaradu. Onda nestaje duh Isusa Krista.
- Sačuvajte duh molitve. Onaj tko moli, taj se spašava, onaj tko ne moli, taj se osuđuje, kaže sveti Alfons de Liguori. Klanjajte se trojedinomu Bogu koji po milosti obitava u Vašoj duši, njegujte osobito molitvu svete Krunice u svojoj obitelji. Upravo je na to pozvala Majka Božja u Fatimi. Zar se ne bi trebala proglasiti Križarska vojna svete Krunice da Hrvatska opet dobije vladu koja štiti katoličku vjeru i brani kršćanske običaje?
- Njegujte pobožnost prema našoj dragoj Gospi, posrednici svih milosti; sam Isus nam ju je na križu dao za majku: „Ženo, evo ti Sina. Sine, evo ti Majke!“ Svednevice je usrdno molite da Vam pomogne sačuvati u vjeri svoju hrvatsku Domovinu, da iz Vaših obitelji proisteknu mnoga svećenička i redovnička zvanja, da se tako proslavlja Bog, služi Crkvi i spašavaju duše.
U
ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
