.jpg)
Draga
subraću u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici,
tokom
ovog svečanog obreda podijelit ćemo niže redove koji su koraci
prema katoličkom svećeništvu, k svećeništvu našega Gospodina.
Posrijedi je postupno sudioništvo i u svećeničkom karakteru kao i
u svećeničkoj milosti. Kao posljedicu toga dobivaju se, korak po
korak, službe koje su onda sadržane u svećeništvu. Što sveta
Crkva od Vas, dragi ređenici, ukratko zahtijeva, jest da nosite
svjetlo, da sami budete svjetlo i da Vaše svjetlo zasja, svijetli
pred ljudima, tj. ono svjetlo koje nosite i Vi sami da svijetlite u
tami. Biti svjetlo – pontifikal navodi riječi svetoga Pavla:
„Doista,
bili ste nekada tama, a sada ste svjetlo u
Kristu", dakle
svjetlo Gospodina Isusa Krista.
Sveti Pavao nastavlja:
„Ako ste svjetlo, kao djeca svjetla živite – plod je svjetla
svaka dobrota, pravednost i istina“.
Vi ste dakle svjetlo, a ovo svjetlo označava pravu vjeru, nauk,
pravednost Kristovu, tj. svetost, samoodricanje, znači njegovu
ljubav prema Ocu i bližnjemu, njegovu dobrotu, njegovo milosrđe.
Sveti papa Pio X. kaže da se u ovim riječima nalazi cijeli program
svećenika i bogoslova.
Sažmimo:
biti svjetlo znači svijetliti, zasjati po Kristovoj istini i
svetosti. Istina i svetost: Ja sam
svjetlo, ja sam život. Zanimljivo je
promotriti kontekst u kojemu sveti Pavao izriče ovu preporuku, ovo
upozorenje: to je u poslanici Efežanima kojima je najprije rekao da
ne trebaju živjeti kao pogani čiji je razum pokriven tamom i koji
su otuđeni od Božjega života, dakle života milosti, koji ne
posjeduju taj život. Oni su prema tome u sljepoći, kao slijepci u
svojem ćudoređu. Nemaju nadu u vječni život i predaju se svakoj
vrsti razuzdanosti, nečistoće i lakomosti. Štoviše, kaže sveti
Pavao, ako ste uistinu o Kristu bili poučeni, tj. u Kristovoj
istini, morate odložiti staroga čovjeka i obući novoga čovjeka
koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine, u onoj pravdi i
svetosti koje odgovaraju Kristovoj istini. I malo dalje kaže
Efežanima da trebaju biti nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca
– dijete nasljeduje svoga oca – i živjeti u ljubavi kao što je
i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na
ugodan miris. Na ovome nas mjestu poziva da budemo svjetlo i dodaje:
nitko neka vas ne prevari ispraznim riječima. Zbog tih grijeha koje
on pojedinačno jasno nabraja: bludnost, besramnost i lakomost –
zbog ovih je grijeha došao grijeh na pogane. Djeci svjetla kaže:
provjeravajte što je volja Božja, nemojte pristajati uz jalova
djela tame, nego ih, štoviše, raskrinkavajte! Ovo raskrinkavanje
istodobno znači da se djela tame osvjetljava, da ih se razobličuje;
znači da ih se razotkrije, da ih se također i napadne, osudi,
žigoše, da se protiv njih borimo. To je zvanje svakoga kršćanina,
a tim više svećenika koji ima službu prenošenja istine,
poučavanja svetosti, obrane istine i svetosti, tj. kršćanske
krjeposti. On pak ima zadaću javno osuditi grijeh i sva djela tame
te se protiv njih boriti.
Ovo
svjetlo koje svećenik na osobit način treba biti, svjetlo nauka,
prave vjere, Kristove svetosti, svetosti Katoličke Crkve i njezine
obrane, dakle proturječje prema (suprotstavljenim) zabludama, danas
je potrebnije nego ikada! Moglo bi se reći: svaki dan je ovo
nužnije, hitnije, svjetlo katoličkog svećenika. Pogledajmo Crkvu
nakon 50 godina liberalizma: propadanje se ubrzava i mi vidimo da je
katolička vjera razmrvljena, da se jedinstvo u vjeri raspalo i kada
moramo promatrati uništenje liturgije, bogoslužja i svete Mise,
onda moramo reći da sada na osobit način konstatiramo pogoršanje
napada modernističkog duha na samo vodstvo Crkve. To je napad na
hijerarhiju svete Crkve, na jedinstvo u upravljanju, ali je to
jednostavno napad na katoličko ćudoređe, na evanđeoski moral koji
ne obuhvaća samo Deset zapovijedi, nego je nadmašen zakonom ljubavi
našega Gospodina Isusa Krista. Dakle, mora se reći da određeni
ljudi žele uništiti cijelu katoličku duhovnost. Nije odveć nužno
ostati kod ove teme jer svi ste, dakako, dobro obaviješteni o onome
što se zbiva, što se govori. Međutim, unatoč svemu valja
razumjeti ozbiljnost ovoga pokušaja da se rastavljenima i „ponovno
vjenčanima“ daje Pričest, onima koji žive u preljubu; i ovaj
novi stav je upravo prema svim vrstama poganske nečistoće i
bludnosti. To doista predstavlja revoluciju na području morala, i to
na nadnaravnome kao i na naravnome. To oni i hvale: naime, revoluciju
u nadnaravnome i naravnome moralu. Ako rastavljeni („ponovno
vjenčani“) koji k tome žive u situaciji grijeha jer su u
preljubu, primaju svetu Pričest i sakrament Pomirenja i mogu dobiti
odrješenje, onda se time uništava sakrament Ispovijedi, Pokore. Bez
istinskog pokajanja, bez odluke da se više neće griješiti, ne može
se dobiti odrješenje. Onda se može dobiti odrješenje i ostati u
teškom grijehu. Onda se može primiti Euharistiju u stanju teškoga
grijeha. Sakrament se Euharistije uništava ovim svetogrđima! To je
logično. I ženidba se uništava ako bi se vrlo jednostavno
dopustila rastava koja je sakramentu ženidbe posvema
suprotstavljena, suprotstavljena vjernosti i nerazrješivosti
ženidbe. I time se zadire i u bit obitelji u kojoj se nastavljaju
ženidba i svetost ženidbe. A zašto bi se otvaranje ograničilo na
one koji su samo jedanput pogriješili? Zašto ne uključiti i one
koji su dvaput ili triput pogriješili? Postoje ljudi koji često
pogriješe…Zašto se ne bi dopustilo što je dopušteno samo u
okviru braka, zašto se to moralno ne bi dopustilo i izvan braka –
zar to ne ide prema tome? – Dopustiti izvan braka što je dragi Bog
dopustio samo u okviru braka? Zašto onda ograničavati ove stvari na
rastavljene „ponovno vjenčane“? Zašto se ne bi uključilo i one
koji su jednostavno samo civilno vjenčani? Zašto ne i one koji žive
u slobodnoj vezi? Zašto ne uključiti i one druge oblike „braka“
koje danas dopušta naše društvo koje je postalo pogansko? Drugim
riječima: gdje je granica i milosrđe o kojemu govore, gdje je
kršćanska čistoća ako ne u braku? I tako bi se moglo nastaviti,
dragi vjernici. I naravno, ne postoji više razumijevanje križa.
Sukladno tome pada cijela kršćanska duhovnost koja se temelji na
križu Kristovu i na nasljedovanju raspetog Krista jer se u određenim
slučajevima ne može zahtijevati žrtva križa. Katolički se moral
ovdje mora prilagoditi. Istodobno bi se moglo reći da se osporava
djelotvornost križa jer ovi crkveni ljudi tvrde da su to nerješive
situacije. Bog, dakle, kršćane vodi u situaciju koju ne mogu
nadvladati, ili je križ Kristov nedjelotvoran za ove slučajeve.
Onda je Kristova milost posve nedjelotvorna. A to uistinu znači
ukloniti Kristov križ i kao primjer u njegovom egzemplarnom
karakteru kao i u njegovoj djelotvornosti kao vrelo svih milosti. I
onda, dolazi se do protestantizma: Krist je uskrsnuo kako bi ozdravio
ljudsku narav. On nije kadar dati čovjeku ono što mu je potrebno u
nadnaravnom redu kako bi se držao njegovih zapovijedi. Ovo su sve
logične pretpostavke onoga što oni trenutačno unose u Crkvu ili
što joj žele nametnuti.
I
kako ne bismo odveć produžili svoja objašnjenja, vratimo se
razlogu cijelog pitanja: Ako se jedna zapovijed našega Gospodina
Isusa Krista u Evanđelju o kojoj sveti Pavao izričito govori s
vremenom može promijeniti, razviti do točke da izriče suprotnost,
onda to znači da ne postoji moralna istina. Onda to znači da je
istina relativna, da ne postoje kategorije dobra i zla koje su
apsolutne i zauvijek nužno nepromjenjive. Onda to znači da istina
nije sveopća, da uvijek postoje iznimke, da ona ne obvezuje uvijek,
da nije apsolutna i da se može promijeniti. Ona prema tome nije
nepromjenjiva, može se razviti prema mjerilu okolnosti konkretne
osobe ili prema mjerilu okolnosti povijesti ili kulture, duhovnoga
svijeta, ćudoređa, jer oni jasno kažu, kardinal Kasper kaže vrlo
jasno: ,,To je stvarnost, a Crkva se
mora prilagoditi stvarnosti". To
sve ide prema tome da se kaže da je istina sociološka stvarnost:
Istinito je što oni čine na moralnom području; dobro je što ljudi
danas čine. Dakle, dotle smo već dospjeli. Bjelodano je da se time
iz temelja uništava katolička vjera jer se posve jednostavno
uništavaju kriteriji, same kategorije dobra i zla. A to je posve
logično; jer modernizam koji je temelj ove pozicije tvrdi da je
istina do određene točke relativna i da se razvija. To je ono što
sam upravo kazao: kod takvog okružja naše svjetlo mora sjati,
blještati, mora zasjati više nego ikada, više nego ikada. Naš
Gospodin kaže apostolima: ,,Tako neka
svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i
slave vašega Oca na nebesima. Vi ste svjetlost svijetu. Vi ste sol
zemlji". Po ovim riječima veoma
se dobro vidi da je istinsko katoličko svećeništvo lijek za ovu
tako duboku krizu vjere i Crkve.
A
dragi je Bog htio dati i jedan drugi lijek: Presvetu Djevicu Mariju
koja je Bezgrješna, Bezgrješno Srce Marijino. A ovdje možemo bolje
vidjeti koji je lijek za ono što smo spomenuli. Bezgrješna,
Bezgrješno Srce Marijino znači čistoću od svake ljage, od
najmanjeg grijeha, od najsitnijeg prijestupa, to je savršena čistoća
tijela i duše, u njezinu duhu, u njezinu razumu, dakle u njezinoj
vjeri ovdje na zemlji. Jasno da u njezinu Srcu ne postoji ni najmanja
ljaga grijeha, lošeg nagnuća, loših osjećaja. Osim toga,
Bezgrješno Srce želi reći da ovo Srce nije samo bez ikakve ljage s
obzirom na vjeru i istinu, na grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu,
nego da je bilo zbilja puno istine, puno svetosti, jer je ona puna
milosti. Ovo nam je Srce dakle dano kao utočište, kao vrelo na
kojemu možemo crpsti svaku istinu, svaku krepost, svaku milost.
Prema tome, moramo, dragi ređenici, draga subraćo, dragi vjernici,
više nego ikada postati sličnima ovome Srcu Presvete Djevice
Marije; moramo živjeti u sjedinjenju sa Srcem naše nebeske Majke.
Rekao bih da moramo učiti na duhovan način živjeti u Srcu Presvete
Djevice Marije. Tako ćemo malo pomalo, dnevnim nastojanjem, svaki
dan više sličiti ovomu Srcu koje je puno svetosti; a time ćemo
svaki dan biti više sličniji našemu Gospodinu Isusu Kristu. Moramo
prenositi našega Gospodina i pokazivati drugima. On je put, on je
istina i on je život. Povjerimo se danas doista Srcu Marijinu,
posvetimo se Srcu Marijinu, naučimo živjeti u ovome Srcu, tako ćemo
biti preobraženi, jer ako nešto postoji što je nespojivo sa Srcem
Marijinim, onda je to zabluda i krivovjerje; Marija se gnuša nad
krivovjerjem, ta ona je pobijedila sve hereze. Ali i grijeh je
nespojiv sa Srcem Marijinim, zlo u svim svojim oblicima. Ona se gnuša
i nad grijehom i ako je nadvladala sve zablude i sva krivovjerja
povijesti, onda je nadvladala i sve grijehe i sve nastranosti
povijesti. Možemo, dakle, sve zablude koje se danas šire u Crkvi i
u svijetu nadvladati u njezinu Srcu, s njezinim Srcem i po njezinu
Srcu. Tako možemo pobijediti zlo, grijeh i isto tako biti ispunjeni
istinom i životom, tj, ispunjeni našim Gospodinom Isusom Kristom.
Amen.
(Propovijed održana u Bogosloviji u Zaitzkofenu prigodom obreda podjele nižih redova)
