Ljubav Božja koja nas poziva na samodarivanje

I

mamo poslanicu današnje Mise. Sveti Pavao spominje Ljubav, govori o Ljubavi.

Tradicionalne katoličke propovijedi

U

z kanal na servisu Soundcloud, u pretkorizmenom vremenu pokrenut je i posebni kanal na Youtube na kojemu će se objavljivati propovijedi, nagovori, kateheze i predavanja iz kapela Svećeničkog bratstva sv. Pija X. iz Hrvatske.

Propovijed mons. de Galarrete prigodom podjele sv. potvrde 2021.

D

ragi vjernici i dragi krizmanici, na blagdan Uzašašća naš Gospodin Isus Krist dao nam je definiciju sakramenta potvrde, kada je apostolima rekao: Kada Duh Sveti siđe na vas, dobit ćete snagu i bit ćete mi svjedoci do kraja zemlje. 

Život i poslanje sv. Pija X. (p. Frey, 19. 9. 2014.)

Na blagdan sv. Januarija i drugova, 19. rujna 2014., posjetio je po prvi puta p. Stefan Frey, poglavar našega Distrikta, našu domovinu Hrvatsku te je tom prigodom održao sv. Misu u Zagrebu. U okviru ove svečanosti održao je propovijed koju prenosimo u nastavku te predavanje. Prilika je to da se podsjetimo njegovih veoma sadržajnih i poticajnih riječi o liku i djelu sv. Pija X. iz kojega možemo trajno crpiti nadahnuće za naš kršćanski život.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima rijetku počast, da za zaštitnika ima jednu od najvećih ličnosti među papama u povijesti. Stoga u jubilarnoj obljetnici – stogodišnjici njegove smrti, promatramo s udivljenjem, ali i puni pouzdanja, našeg nebeskog zaštitnika kojemu je povjereno naše Bratstvo. 

Našega zaštitnika možemo ubrojiti među najveće pape, jer je povezao svoju izvanrednu osobnu svetost s uzornim obavljanjem papinske službe u najtežim vremenima. On nije bio samo jedan veliki svetac, nego i izvanredna pastirska ličnost na Petrovoj stolici. A što čini veličinu jednog pape? Postoje prije svega dvije osobine koje bi trebale obilježavati Kristova namjesnika, Dobrog Pastira:

Prvo, on mora ljubiti svoje stado do potpunog darivanje sebe, jer dobri pastir polaže svoj život za svoje ovce.

Drugo, on mora štititi svoje stado od vukova. To jest, od njega se traži budnost, hrabrost i beskompromisna čvrstoća da bi odbio vukove, a to su lažni proroci, lažni učitelji. On ne smije biti najamnik! Možemo vidjeti da su ove obje bitne osobine pastira na posve čudesan način ujedinjene u Piju X. One su nešto najistaknutije u ličnosti ovog svetog pape; one su nit vodilja čitavog njegova života i stapaju se u njemu u jednom savršenom, čudesnom skladu. Promotrimo sve to malo pobliže, da bismo od njega učili, nadahnuli se njegovim primjerom i da bismo ga nastojali revno nasljedovati.

Svećenička ređenja 2019. u Zaitzkofenu - propovijed biskupa Fellaya

Propovijed mons. Bernarda Fellaya, pomoćnoga biskupa Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., održana povodom svećeničkih ređenja u Zaitzkofenu 29. 6. 2019.

Kristovo poniženje vodi prema slavnome uzvišenju

Propovijed p. Marka Tilošanca održana na blagdan Uzašašća (Spasova, 30. 5. 2019.) u Kapeli sv. Josipa (FSSPX) u Zagrebu o povezanosti Kristovoga poniženja u smrti i muci s Njegovim slavnim uzvišenjem koje slavimo u ovome blagdanu.

Prva javna propovijed p. Pagliaranija kao generalnoga poglavara FSSPX-a (Rimini, 22. 7. 2018.)

Donosimo prijevod prve javne propovijedi novoga generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, održane odmah po završetku Generalnoga kapitula, 22. srpnja 2018. u Italiji, u njegovu rodnom gradu Riminiju.

Velika je radost moći služiti ovu Misu ovdje u Riminiju danas sa trojicom prijatelja iz bogoslovije. P. Stefano je također prisutan i ova dvojica vrlo dragih prijatelja. Prisutan je također i poglavar Talijanskoga distrikta s kojim sam tijekom prijašnjih godina bio u Singapuru, u Aziji. I napokon svi vi, vaša prisutnost ovdje, za mene ima jedno posebno značenje. Moći služiti ovu Misu ovdje, i započeti baš ovdje preporučivati se u vaše molitve. Preporučiti cijelo Bratstvo u vaše molitve. I preporučiti ovu novu situaciju koja se je stvorila zbog moje malenkosti.

Što možemo danas reći? Mislim da je to važno razmišljanje, duboko, nadahnjuje nam ga sveta Marija Magdalena. Danas je njezin blagdan, 22. srpnja slavi se ova tajanstvena svetica. Bez sumnje je nakon Presvete Djevice ona ženski lik u Evanđelju koji privlači najviše pažnje već od starih vremena. Postoji nešto jedinstveno u svetoj Mariji Magdaleni što joj daje povlašteno mjesto u povijesti pracrkve. Potrebno je to priznati – povlašteno mjesto među bliskim prijateljima našega Gospodina Isusa Krista.

Mislim da baš polazeći od ove providonosne podudarnosti možemo reći da je to jedna poduka za nas danas. Zašto, zašto joj Isus povlašćuje? Što ima posebnoga ta svetica? Zašto je Isus brani, pohvaljuje i ostavlja dojam kao da je ljubi više nego apostole? Razlog je prilično jednostavan: to je zato što je obraćenje svete Marije Magdalene bilo savršeno. Ali zašto je savršeno? Zašto ona može ljubiti našega Gospodina na tako jedinstveni način? Razlog je taj što sveta Marija Magdalena u trenutku u kojem upoznaje našega Gospodina raskida sa svijetom na radikalan način. I to dijeljenje od svijeta omogućuje joj da ljubi našega Gospodina na isto tako radikalan način.

Naš Gospodin odmah, možemo reći, postaje sve za srce i dušu te žene koja je bila grješnica, a unatoč tome znala je raskinuti sa svijetom na način na koji to naš Gospodin želi. I zatim se daje potpuno našemu Gospodinu. To je tajna, to je tajna njenoga savršenstva. To je tajna savršenosti njene svetosti. I zbog toga su je već od davnina pustinjaci u samostanima odabirali za svoju nebesku zaštitnicu.

Možemo reći da u trenutku u kome se sveta Marija Magdalena obraća đavao postaje očajan, ne nalazi više ni jednu pukotinu u toj duši kroz koju bi mogao ući. Vidio sam da sveta Marija Magdalena ne postavlja mnoga pitanja našemu Gospodinu. Imamo Nikodemov primjer. Nikodem se također obraća, bit će vjeran u podnožju križa, ali Nikodemu treba više vremena. Bojao se i postavlja mnoga pitanja našemu Gospodinu – noću, kako ga nitko ne bi vidio, kako nitko ne bi saznao što malo-pomalo ljubav našega Gospodina počinje upisivati u njegovo srce. U svetoj Mariji Magdaleni to se ne pokazuje, to se ne događa. Ona ne postavlja pitanja, ona sluša. Sluša i ljubi. Sluša jer već zna da ono što će joj naš Gospodin reći je ono za čime ona ima potrebu. Stoga ne osjeća potrebu da postavlja pitanja. I zato je savršeno oruđe u rukama našega Gospodina koji je može upotrijebiti kako želi, počevši od trenutka njena obraćenja.

Očišćenje Blažene Djevice Marije

Blagdan koji danas slavimo nosi naziv u Rimskome misalu blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije. Prvi redak evanđelja koje smo čuli govori nam o toj stvarnosti. Mojsijev zakon propisivao je da svaka žena nakon što rodi dječaka mora provesti 40 dana u kultnome čišćenju. To razdoblje moralo je proći da bi mogla pristupiti hramu. Kultna čistoća u Starome zavjetu nije nužno proizlazila ili bila uvjetovana moralnom nečistoćom, odnosno grijehom, nego se često radilo o higijenskim ili praktičnim razlozima. Primjerice, čovjek bi prema Mojsijevu zakonu postao nečistim ako bi se dotaknuo mrtvaca. Poznato nam je zatim da su postojala nečista jela koja su Izraelcima bila zabranjena. Svi ti ceremonijalni propisi Kristovim su dolaskom dokinuti, izgubili su svoju snagu, a imali su svoje značenje u tome da nas upute na važnost moralne čistoće – da pred Gospodina moramo stupiti čista srca da bismo mogli primiti Njegove božanske darove. U najuzvišenijem božanskom kultu, u sv. Misi, moramo Gospodinu pristupiti, možemo ga primiti u sakramentu Euharistiji samo ako je naša duša čista od svakoga teškoga grijeha i ako je u stanju milosti. To je bitni preduvjet, a isto vrijedi i za svaku molitvu koju prinosimo Gospodinu. Kako nam govori Katekizam sv. Pija X: ,,Prva i najbolja priprema koja će naše molitve učiniti uspješnima jest biti u stanju milosti, a ako nismo, onda treba nastojati to postići“. Molitva pravednika je Bogu ugodnija od molitve grešnika. To je upravo razlog zašto se utječemo zagovoru svetih i ako želimo da naše molitve budu uslišane, moramo svim srcem nastojati oko svetosti života. To je sigurno jamstvo da će naše molitve biti Bogu ugodne.

Marija se podvrgla jednom obredu koji je upućivao na ljudsku grešnost. Ona to, strogo gledano, nije trebala, jer je bila bezgrješna, čista od svakoga, pa i najmanjega grijeha i nesavršenosti. Pa ipak, ona je htjela biti u potpunosti podložna starozavjetnome zakonu poput Njezina božanskoga Sina koji je bio kršten u Jordanu od Ivana Krstitelja, iako On nije trebao to krštenje, koje je bilo znak pokajanja za grijehe. Blažena Djevica Marija će sudjelovati najuže u ljudskome djelu otkupljenja i zato je na sebe preuzela sve što je bilo dio božanske priprave za djelo otkupljenja ljudskoga roda od grijeha, a tu na poseban način spadaju starozavjetni propisi.

Značenje blagdana Svijećnice nalazimo u nastavku evanđelja koje nam govori o Kristovu prikazanju u hramu. Stari zavjet donosi propis da svi prvorođenci od ljudi, sve prvorođeno od stoke pripada Gospodinu. On stavlja svoje posebno pravo na sve prvorođeno. Svaki prvorođeni sin trebao bi pripadati Gospodinu tako da bude određen za vršenje svećeničke službe i sve prvorođeno od životinja treba žrtvovati Gospodinu. No Gospodin istovremeno određuje način kako će prvorođenci biti izuzeti, oslobođeni od te obveze. Za njih treba prinijeti žrtvu u hramu i otkupiti ih. Gospodin je od dvanaest Izraelovih plemena odredio jedno posebno pleme koje će vršiti svećeničku službu u hramu – to je Levijevo pleme. Na njega će prijeći te obveze koje su trebale pripadati prvorođencima. Levijevo pleme će ih izvršavati u ime cijeloga naroda.

Procesija i sv. Misa prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5. veljače 2017.

Svećenik – otac i pastir duša

Msgr. Lefebvre kao uzor

U psalmu 110. izlaže nam kralj David istinu koja je za naš život najvažnija: „Initium sapientiae timor Domini  – Strah Gospodnji je početak mudrosti“. A taj strah pred Gospodinom je naš utemeljitelj, msgr. Lefebvre, sačuvao kroz cijeli svoj život – zato je odbacio liberalni koncilski duh, zato se odrekao službe Generalnog poglavara spiritanaca, zato je odbacio i zagrljaj modernističkoga Rima u vremenu kada bi to značilo kompromise u vjeri i to također 1988. godine, kada je – kako sam govori – u otvorenosti išao daleko koliko je samo mogao i trebao. Zato je umro svetom smrću, ljubljen od svojih prijatelja, s poštovanjem i cijenjen od strane svojih časnih protivnika, a omržen od neprijatelja svih vrsta.

Naš utemeljitelj Marcel Lefebvre je za nas, svećenike njegova Bratstva, koje je on osnovao da bi ono služilo Crkvi, primjer, uzor i zaštitnik našega svećeničkoga života. Da slavimo mladu Misu jednoga isusovca, mogli bismo slušati propovijed o sv. Ignaciju. A za nas je prikladno da se prisjetimo našega utemeljitelja, msgr. Marcela Lefebvrea. Temeljna načela i upute dao nam je nedugo prije svoje smrti u svome Duhovnome putokazu, iz kojega u ovoj prilici želim istaknuti nekoliko misli važnih za naš svećenički život, naše djelovanje, našu duhovnu borbu.

U predgovoru piše msgr. Lefebvre da se jedini način kako obnoviti Crkvu i kršćanstvo sastoji u tome da ,,prenosimo katoličko svećeništvo u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, onako kako ga je On (Isus Krist) predao svojim apostolima i kako ga je prenosila Rimska Crkva sve do sredine 20. stoljeća“. I nadalje, nužni su ,,ne samo sana doctrina (zdravi nauk), nego i duboki i stalni duh... koji su oba u svojoj cijeloj biti povezani s uzvišenom molitvom našega Gospodina, koju izražava Njegova Žrtva Križa“.

Ljubav prema zdravome nauku

Zdravi nauk je temelj za razvoj svećeničkoga duha. Taj zdravi nauk obuhvaća ne samo vjerske istine, nego i cjeloviti, neokrnjeni moralni nauk u kome nema miješanja istine s laži. A da bi te istine stajale na čvrstome temelju, moraju se u našoj duši razvijati u skladu s onim predivnim Stvoriteljevim darom, s darom zdravoga razuma, iz kojega izvire i zdrava, skolastički sistematizirana filozofija. Samo na naravnim krepostima, na istinitosti, na čežnji za istinom i spremnosti da vlastite nazore promijenimo u skladu sa spoznatom istinom, na poniznosti, ali i na časnosti i muževnoj spremnosti da se borimo za istinu i za dobro, može se razviti nadnaravni život. Svećenik mora imati osobnost i kreposti duhovnoga princa, a ne biti nečasni i poniženi duhovni sluga, koji puza pred neprijateljima prave vjere.

Tradicionalnome nauku svakako pripada i ljubav prema svim ljudima, dakle i prema nevjernicima i zabludjelima, što znači da im treba pokazati put prema istini s uvažavanjem prema bližnjemu, časno i iskreno, u smislu riječi kardinala Tomášeka iz njegova katekizma: ,,Prema njima se trebamo odnositi snošljivo i izbjegavati sve što bi ih moglo s pravom utući, uvrijediti i što bi ih tim više odbilo. Ali posebno puno trebamo za njih moliti, prikazivati sv. Mise i Pričesti te različite žrtve, da bismo im izmolili milost prave vjere“.

Ovdje se ne radi o licemjernom ekumenizmu, o obmani jedinstva, kojega tu nema niti ga ikada može biti. Zdravi nauk o katoličkoj snošljivosti prema inovjercima je iskreniji od sentimentalne, prijevarne i površne glume ekumenizma.

Budnost naspram opasnosti za vjeru

S ispravnim i iskrenim držanjem našeg utemeljitelja moramo pristupiti i opasnostima za vjeru da bismo im se mogli suprotstaviti. U proslovu Duhovnoga putokaza msgr. Lefebvre piše: ,,Mogao sam tijekom cijeloga moga svećeničkoga života ustanoviti koliko su pozivi (profesora iz bogoslovije) na budnost, koji su počivali na papinskim učenjima, prije svega na onima sv. Pija X., bili opravdani. Koliko je ta budnost bila opravdana, ne samo što se tiče nauka, mogao sam ustanoviti iz osobnog iskustva na temelju mržnje, koju je ta budnost izazvala u liberalnim krugovima kako laika, tako i Crkve, dijabolične mržnje“. I on dodaje: ,,Općenito gledano, puhao je pogodni vjetar za sve one koji su bili skloni kompromisima s masonskim, liberalnim idejama i bili na protivnoj strani, odbacujući odlučno držanje predanoga nauka“.

Za kraj proslova izriče msgr. Lefebvre upozorenje, koje nije ništa izgubilo na aktualnosti: ,,Sadašnji papa i ti biskupi ne donose nam više našega Gospodina Isusa Krista, nego jednu sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost, po kojoj ne silazi više prava milost Duha Svetoga u njezinoj potpunosti. Ta nova religija nije više katolička religija: ona je sterilna, nesposobna posvećivati društvo i obitelji... Zlo koncila je manjkava spoznaja Isusa Krista i Njegova kraljevstva. To je zlo zlih anđela, zlo koje je put za pakao“. – Kada je sadašnji Papa u Vatikanu postavio Lutherov kip, kada govori: ,,Bog ne bi bio Bog bez čovjeka“, time on ispovijeda jednu drukčiju vjeru od katoličke, time on niječe vjeru Isusa Krista na način kako ju je On predao svojoj Katoličkoj Crkvi, i pokazuje trajnu aktualnost riječi našega utemeljitelja. Na to nije dopušteno šutjeti, na to moramo upozoravati zbog straha Božjega, kojega je koncilska Crkva izgubila, radi spasenja duša, koje su nam po Božjoj providnosti povjerene ili će to biti.

Svi sveti i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

Prije 47 godina došao je jedan nadbiskup koji je zračio radošću iz biskupskoga dvora u Fribourgu (Švicarska) sa vrijednim dokumentom u rukama. To je bila uredba o priznaju našega Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. koju je biskup Charrière upravo potpisao. Radosti male bogoslovske obitelji nije bilo kraja. Rođeno je Svećeničko bratstvo. U povelji je kao datum rođenja bio naveden 1. studenoga 1970.

Da je dan nastanka Bratstva pao upravo na Sve svete za nadbiskupa Lefebvrea nije bila slučajnost. On sam je naime rekao: ,,Nije li to vodila Providnost? Taj datum, 1. studenoga 1970., je u mojim očima jedan glavni događaj u našoj povijesti. To je službeni datum rođenja Bratstva. Na taj ga je dan Crkva donijela na svijet“. Božja Providnost je dakle tako odlučila. Bog je htio da utemeljenje Bratstva bude takoreći usidreno u općinstvu svetih.

Vjerujem da je Bog imao različite razloge za taj odabir:

1) Naš utemeljitelj primio je od Boga poslanje da usred sveopćega propadanja Crkve obnovi svetost svećenstva, a time i kršćanskoga života. I tako nam se čini samorazumljivim da nam Bog svima govori: ,,Kod ovoga djela obnove morate promatrati svece, prema njima se usmjeravati. Ne smijete gledati ni lijevo ni desno, na nove ideje i misli vodilje koncilske Crkve, kao ni na nove uzore i idole koje se danas hvali – medijske idole i one pastire u Crkvi (biskupe, pa do samoga pape) koji to žele biti. Ne, morate vaš pogled usmjeriti prema mnoštvu svetaca, na primjer koji su nam dali, na misli vodilje koje su ostvarili“.

Propovijed nadbiskupa Lefebvrea za blagdan Krista Kralja (28. 10. 1979.)

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Draga moja braćo,

u veličanstvenoj Enciklici Quas Primas Njegove Svetosti Pape Pija XI. kojom je uspostavljen blagdan Krista Kralja, Papa objašnjava zašto je naš Gospodin Isus Krist uistinu kralj i daje dva posebna i duboka razloga. Doista postoje mnogi dokazi iz Svetoga pisma. Upravo smo čitali evanđelje u kojemu se Gospodin naš Isus Krist proglasio kraljem. Postoje mnogi odlomci iz psalama i u Novome zavjetu koji izražavaju odlike našega Gospodina Isusa Krista kao kralja. Ali Njegova Svetost Pio XI. želi produbiti naše znanje o razlozima ove kraljevske povlastice.

Prvi razlog je ono što Crkva naziva ,,hipostatska unija“, jedinstvo božanske osobe našega Gospodina s Njegovom ljudskom naravi. Naš Gospodin je kralj jer je Bog. Doista, u našemu Gospodinu ne postoje dvije osobe, ne postoji jedna božanska osoba i jedna ljudska osoba. Postoji samo jedna osoba - božanska osoba koja je izravno preuzela ljudsku dušu i ljudsko tijelo bez posredovanja ljudske osobe. Prema tome, kada govorimo o Isusu Kristu, kažemo osoba Isusa Krista. A ta Isusova osoba je božanska osoba. Svakako, Isus Krist je i Bog i čovjek otkada je preuzeo ljudsku dušu i ljudsko tijelo. Tako su ljudska duša i ljudsko tijelo našega Gospodina Isusa Krista postali tako blisko sjedinjeni s Bogom da se ne mogu razdvojiti. Osoba našega Gospodina Isusa Krista je posve božanska, a Njegovo tijelo i duša su po njegovoj osobi ,,pobožanstvenjeni“.

Prema tome, naš Gospodin Isus Krist kakav se predstavio na putovima Palestine, pa čak i onaj kakav se predstavio kao dijete u Betlehemu, je kralj. Ne samo da posjeduje osobine za ovu kraljevsku povlasticu, nego Crkva uči i da je po tome jedinstvu Boga s ljudskom naravi, dušom i tijelom koje je On preuzeo, naš Gospodin Isus Krist u suštini, po naravi - spasitelj, svećenik i kralj. On ne može biti drugo nego Spasitelj, jer On jedini može reći da je On Bog. On jedini može reći da je On taj svećenik, taj Veliki svećenik – Onaj koji uistinu čini vezu između neba i zemlje – a sam On jedini može reći da je On kralj. On nije kralj po uzoru na kraljevstva ovoga svijeta, to jest na određenom teritoriju i ograničen na zemlju, prema ljudima. Doista, naš Gospodin je kralj ne samo zemlje, nego i neba. Ovo je prvi duboki razlog kraljevanja našega Gospodina Isusa Krista, a u to se moramo uvjeriti da bismo vidjeli našega Gospodina kao kralja, našeg osobnoga kralja. Naš je Gospodin Isus Krist naš kralj.

Ali on je i kralj iz još jednog razloga. Papa Pio XI. objašnjava razumljivo da je naš Gospodin Isus Krist kralj po podvigu. Kakvom podvigu?

To je zato što je naš Gospodin Isus Krist sve pobijedio svojom Krvlju, svojim Križem i Kalvarijom. Regnavit a ligno Deus, Bog zavlada sa drveta, tj. sa Križa, Naš Gospodin je pokorio sve duše, kojegod one bile, po pravu - strogome pravu. Sve duše, budući da su stvorene od Boga, čak i ako žive samo trenutak ovdje na zemlji, su po pravu podložnici našega Gospodina Isusa Krista jer ih je On osvojio svojom Krvlju. Želi ih spasiti. Želi ih sve otkupiti svojom Krvlju, božanskom Krvlju, kako bi ih doveo do neba. Da, naš Gospodin, po svojoj predragocjenoj Krvi i svome Križu, je po pravu naš kralj. To je upravo razlog zbog kojega su u ranim stoljećima nakon Konstantinova mira, kada su kršćani službeno mogli izložiti križ u crkvama, kapelama i drugim mjestima štovanja, obično predstavljali našega Gospodina Isusa Krista kao okrunjenoga kralja, okrunjenoga krunom kraljeva. Krist je zasigurno naš kralj i On je kralj po svome križu. 

Mons. Fellay - propovijed s hodočašća u Fatimi

Tijekom pontifikalne Mise 20. kolovoza 2017. na velikom međunarodnom hodočašću Svećeničkog bratstva sv. Pija X. održao je Generalni poglavar, mons. Bernard Fellay, propovijed na više jezika. Ovdje donosimo prijevod njemačkog dijela propovijedi.

Fatima plaši. Blažena Djevica Marija se odvažuje toj maloj djeci pokazati pakao. A taj pakao očito nije prazan! Nebrojene duše idu u tome smjeru, padaju u pakao zbog svojih grijeha. Majka Božja pokazuje i naviješta ne samo tu nesretnu sudbinu, nego i posljedice grijeha ovdje na zemlji: ako se svijet ne obrati, doći će drugi rat, još strašniji od prvoga. Ona čak govori da će cijeli narodi biti uništeni. To nije slika. To je stvarnost! To je Božji odgovor na grijeh ljudi.

Fatima označuje i nadu. Nada ne dolazi kada treba postići nešto jednostavno, nešto lako. Nada dolazi pri teškom cilju. Život na zemlji je težak. Nebo nije lako postići. A upravo strah nam nevjerojatno pomaže da se okrenemo Nebu i iščekujemo obećanu pomoć. Ta ispružena ruka Božja! Bog nam želi darovati Srce svoje Majke kao sredstvo za otkupljenje, za spasenje! Prvi znak te pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu je zadovoljština, pogled prema Križu, prema patnjama! To je supatnja, sužrtvovanje, u svim nedaćama ovoga života. To je ispravan odgovor na iskvarenu ljudsku narav koja je sklona grijehu. A on mora s time započeti – s mrtvljenjem! Ali Majka Božja čini to lakim ili lakšim time što nam daje dva sredstva, dvije svrhe, ostvarenja tog žrtvovanja, mrtvljenja. Prvo je zadovoljština za grijehe počinjene protiv Majke Božje. Tu imamo prve subote. Drugo dolazi iz riječi Majke Božje: ,,Ima toliko puno duša koje padaju u pakao jer nitko za njih ne čini pokoru!“. Dakle, naše male žrtve koje prikazujemo dragome Bogu, ujedinjene s Križem, mogu spašavati! Za Nebo! Za dragoga Boga! Zadobiti duše za vječnost! Po našim malim patnjama. Tako jednostavno!

Nedjelja Duhova

Mi koji smo ovdje govorimo različitim jezicima, ali se ipak nekako razumijemo. Apostoli su govorili različitim jezikom nego mi, živjeli su u skroz drugom vremenu nego mi, a ipak ih razumijemo. Nalazimo se u drevnom gradu, koji ima ili je imao drukčiji jezik i kulturu od nas, a ipak dijelimo nešto s njime. Apostoli su sami danas govorili masi ljudi sa svih strana svijeta i svatko je razumio. Kako je to moguće? Što mi to imamo zajedničko s ljudima koji se čine toliko različitima od nas?

Ključ je naš Gospodin Isus Krist. On je taj koji je utemeljio Katoličku Crkvu. ,,Katoličko” znači sveopće, a Kristova Crkva treba se protegnuti na sve ljude, sve narode, svako doba i skupinu ljudi. Kako sve njih ujediniti? Po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasiti sve ljude.

Kako će On to učiniti? Naučavajući istinu. Koju istinu? Istinu da su svi ljudi pozvani postati sinovima Božjim, baštinicima Neba i hramovima Duha Svetoga. Ipak, iako je Krist došao ljudima i otkrio im otajstvo skriveno kroz sve vjekove, mnogi nisu razumjeli, čak ni njegovi apostoli nisu razumjeli. Filip je pitao Isusa da im pokaže Oca, a Isus ga blago prekorava riječima: ,,Tako sam već dugo s vama, i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

Da bi apostoli mogli shvatiti što je Isus govorio, što On jest, On je trebao otići. Značenje Kristova nauka moći će shvatiti tek kada im dođe Duh Sveti. Treća osoba Presvetog Trojstva dolazi da bi rasvjetlila njihove umove, da zagrije njihova bojažljiva srca. Bez njega je Kristovo poslanje nepotpuno. On koji je Kristov Duh, bit će Duh Crkve, životvorno načelo kršćanskog života.

Mons. Lefebvre: propovijed na I. korizmenu nedjelju

Danas Evanđelje govori o našem Gospodinu i kaže da je nakon četrdeset dana posta ogladnio. Osim toga, kaže još Evanđelje da je đavao odveo našeg Gospodina na goru vrlo visoku i potom na vrh Hrama. Ako je istina ono što kaže Evanđelje – a istina je, naš Gospodin je zbilja čovjek. Ne može se misliti da naš Gospodin nije bio zbilja čovjek ako je bio gladan i ako ga je đavao odveo na visoku goru. Dakle, naš Gospodin, sam Bog, jest Isus Krist, čovjek i Bog.

Danas se moramo prisjetiti ove istine, ove temeljne istine o našoj vjeri: Isus Krist je pravi čovjek, pravi Bog i naš vrhovni Bog. Nema drugog Boga osim Isusa Krista. On je rekao: ,,Pater est in me et ego in Patre – Ja sam u Ocu i Otac u meni“. Dakle, ne možemo zamisliti nekog drugog Boga izvan Isusa Krista.

Danas se kaže da sve religije imaju svog boga i ovaj Bog gotovo pa vrijedi kao naš Bog; da se drugi mogu spasiti u svojoj religiji jer se i oni klanjaju Bogu; ali ovaj bog nije pravi Bog jer ne vjeruju u Isusa Krista, i nema drugog Boga osim Isusa Krista. Zašto smo izgradili... zašto su Firentinci izgradili ove lijepe crkve? Kako bi častili Boga. Ali kojeg Boga? Zar nekog Boga koji je različit od Isusa Krista? Ne! Jer su vjerovali, jer su povjerovali budući da je Isus došao na zemlju, utjelovio se, povjerovali su da je On pravi Bog; stoga su izgradili ove oltare, stoga su izgradili ova svetohraništa: za našega Boga Isusa Krista koji se nalazi u svetohraništima, koji je u Euharistiji. Nemamo drugog Boga, nema drugog Boga ni na Nebu. Postoji li na Nebu drugi Bog osim Isusa Krista? Ne. Jer je u Njemu Trojstvo, On je druga osoba Presvetog Trojstva. Stoga se moramo ovoga prisjetiti: ,,Non est datum aliud nomen in quo omnes homines salvi sint!“ I nema ni u kome drugom na zemlji spasenja, kaže sveti Petar. I Isus Krist je rekao: ,,Ego sum Via, Veritas et Vita.“ Ne postoji drugi put osim Isusa Krista.

Ako je ova istina, zbilja temeljna istina Crkve, moramo reći da je jedino naša Crkva put za spasenje naših duša.

,,Extra Ecclesiam nulla salus“. Ovu istinu su nas učili svi teolozi, cijela Crkva. Extra Ecclesiam nulla salus. Ali što je Crkva? Crkva je mistično Tijelo Isusa Krista. Ovo mistično Tijelo Isusa Krista ima institucionalni vidik, Crkvu s hijerarhijom, sa svojim institucijama; i mistični vidik u koji mogu ući neki pogani, neki protestanti, neki članovi drugih religija. Ali ne postižu spasenje po zasluzi tih religija, nego po Crkvi, a nikada po svojoj religiji, nikada! Ovo je vrlo važno: sjetimo se da nitko, da se nijedan čovjek ne može spasiti, ne može zadobiti spasenje bez Crkve, bez Isusa Krista, bez milosti Isusa Krista. Također i svi ljudi koji su spašeni i koji nisu iz institucionalnog, vidljivog Tijela Crkve, svi ljudi koji će biti spašeni, spasit će se po Crkvi, po Isusu Kristu, jer nema drugog Boga, nema druge Crkve u Nebu. Gdje mogu biti u Nebu ako nisu u Crkvi? U mističnom Tijelu Isusa Krista. To je nemoguće. Isus Krist, On sam je Nebo; on je Nebo jer ćemo u Nebu biti ujedinjeni s Isusom Kristom, bit ćemo u Nebu; nema drugog Neba.

Šezdesetnica

Naša priprava za korizmu nastavlja se današnjom nedjeljom. Sv. Apostol Pavao pokazuje nam sasvim jasno u svojoj Poslanici Korinćanima kojoj svrsi služe patnja i samozataja. Prve nedjelje došašća promatrali smo, dragi vjernici, kako se možemo svetom Misom, osobnom i zajedničkom molitvom, svetom ispovijedi, samozatajom i dobrim djelima, pripraviti na susret sa svemogućim Bogom. Na današnji dan trebamo te mogućnosti samozataje pobliže razmotriti, da bismo bolje razumjeli njihov smisao.

Današnja nam poslanica u tome pomaže – u njoj sv. Apostol Pavao potanko opisuje sva svoja trpljenja i spremnost za žrtvu: ,,Od Židova sam primio pet puta četrdeset manje jedan udarac. Tri puta sam bio šiban, jedanput kamenovan tri puta sam doživio brodolom, noć i dan proveo sam u dubini morskoj”. Potom nastavlja nabrajanje: da su ga zarobili i razbojnici, da je bio u smrtnoj opasnosti od vlastitog naroda i od pogana. Puno je postio, a morao je podnijeti i žalost te spominje i brige kršćanske zajednice oko kojih je bio zabrinut. Kako je moguće uzeti na sebe tolike žrtve? Odgovor nam daje također sam sv. Pavao apostol: ,,Dosta ti je moja milost jer se sila usavršava u slabosti”. To znači: križ koji je stavljen na nas nije veći od onoga što možemo podnijeti. Ako se žrtvujemo za naše spasenje i za spasenje drugih, to neće nikad ostati bez uspjeha, odnosno na to još dobivamo milost.

Zato nije teško razumijeti da je priprava za korizmu važna, no ipak, u nju ne možemo naprosto uletjeti, početi iznenada. Nasljedovanje Krista nije improvizacija, treba se pripremiti na svaki trenutak nasljedovanja i svakome trenutku dati pažnju. Tako razumijemo i poruku koju nam na današnji dan upućuje naš Spasitelj, kada govori o sjemenu koje pada na različita tla. Jedan dio sjemena pada na kameno tlo: ,,Koji su na kamenitu tlu, to su oni, koji doduše riječ slušaju i s radošću primaju, ali ne uhvate korijena. Vjeruju za neko vrijeme, ali u vrijeme napasti otpadnu”. Isto tako ugiba i sjeme koje padne pod trnje ili na put. Kada dođu brige, užici, bogatstvo života, ono se okreće od riječi života, odnosno ne donosi nikakav plod.

Propovijed biskupa Fellaya u Fuldi

Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., preuzvišeni gospodin biskup Bernard Fellay, održao je uoči nacionalnog hodočašća Njemačkog distrikta FSSPX-a u Fuldu 3. rujna i u nedjelju, 4. rujna, u okviru pontifikalne Mise propovijed o značenju i naucima ukazanja Majke Božje u Fatimi.

U svojoj je propovijedi biskup kazao da se iz ukazanja Majke Božje u Fatimi mogu izvući 3 nauka:

1. Fatima je odgovor modernom čovjeku koji tvrdi da nema Boga. Moderni autonomni čovjek želi se osloboditi od Boga. Darwin, Voltaire, Marx i mnogi drugi do danas željeli su Boga ukinuti da bi potom oblikovali svijet po svojevoljnim zamislima. Mnogi današnji zakoni ravnaju se izravno protiv naravnog zakona i žele čovjeka uništiti.

Nasuprot tome stoji Fatima. Sve dolazi s neba. Ne samo da Bog postoji, nego je On Gospodin, On vlada. A Marija naviješta: volja je Božja da se uvede pobožnost Njezinom Bezgrješnom Srcu za cijeli svijet. Bog određuje čovjekovu povijest, bez da povrijedi njegovu slobodu. Ako Bog po Mariji govori ljudima, tada ljudi moraju Boga slušati. Zato što se to nije dogodilo, došlo je do Drugog svjetskog rata. Budući da su portugalski biskupi posvetili Portugal Bezgrješnom Srcu, ostao je Portugal pošteđen od tog rata.

Propovijed p. Freya prigodom posjeta Bogoslovije iz Zaitzkofena Zagrebu (1. svibnja 2016.)

Velika nam je radost danas na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske, biti kod vas u Zagrebu. Posebno nas raduje što je ovdje prisutna predstavnička skupina Bogoslovije Presvetog Srca Isusovog iz Zaitzkofena. Na ovaj način želimo vam dati priliku da bolje upoznate našu Bogosloviju. Također želimo nešto reći o značenju međunarodnih bogoslovija našeg Bratstva.

Bogoslovije su duša i žarište našeg Bratstva. Svećenička formacija je prva i glavna zadaća koju je naš utemeljitelj, nadb. Lefebvre, prenio svom Bratstvu. Ta zadaća je odgovor na potrebe našeg vremena. Kada je mons. Lefebvre krajem šezdesetih godina živio u Rimu, došli su mu odasvud bogoslovi koji su se žalili na formaciju u (tadašnjim) bogoslovijama. Nije bilo više moguće pronaći dobru bogosloviju. Svugdje se naučavala modernistička teologija, nijekale su se temeljne dogme poput Kristova božanstva. Nije bilo stege ni vodstva u jedan sveti svećenički život. Sve je bilo posvjetovnjeno. Za nadb. Lefebvrea bili su to znaci za uzbunu! Bez dobrog svećeničkog odgoja u budućnosti neće više biti dobrih svećenika. Bez revnih svećenika snažne vjere, ne može biti  nastavka ni obnove kršćanstva. Jer oni su kvasac koji cijeli društvo treba ukvasiti svojim nadnaravnim duhom.

Spomenuti bogoslovi koji su u svojoj nevolji došli mons. Lefebvreu neprestano su ga molili: monsinjore, morate nešto za nas učiniti! Imali su u njega povjerenja jer su znali da je bio revni, tradicionalno orijentirani biskup. Nadbiskup je u tome vidio znak Božje providnosti. Rekao je: ,,Ne mogu odbiti ove bogoslove. Moram za njih utemeljiti jednu bogosloviju.“ To je bilo 1969. Tako je nastala prva bogoslovija, najprije u Fribourgu u Švicarskoj, zatim u Econeu. Uskoro su se javili i drugi bogoslovi. Zvanja su bila tako mnogobrojna da se nadbiskup Lefebvre smatrao prinuđenim osnovati bogoslovije na različitim kontinentima. Danas ih ima pet.

Dragi vjernici, pitanje svećeničkih i redovničkih zvanja ne možemo nikad dovoljno cijeniti. Oni su za Crkvu i za cijelo ljudsko društvo od temeljnog značenja. To je povijesna činjenica koja se u proteklih 2000 godina uvijek nanovo potvrdila: s kakvoćom svećeničkog i redovničkog staleža Crkva stoji ili pada. Uvijek kada je bilo dovoljno revnih svećenika i redovnika, spremnih na predanje, kršćanstvo je jačalo, ljudi su se obraćali, misije su cvjetale i društveni mir se širio. Kada se naprotiv svećenički stalež srozao, Bogu posvećene osobe postale mlake i posvjetovnjačene, bio je to glasnik propadanje vjere i morala u cijelom kršćanstvu. Ona nije trebalo dugo čekati da dođe do društvenog propadanja i nemira.

Propovijed sa svećeničkih ređenja u Winoni 3. lipnja 2016. (mons. de Galarreta)

Današnji je dan ispunjen radošću – plemenitom, dubokom, kršćanskom radošću – jer nas zajedno okuplja oko oltara i žrtve našeg Gospodina da bi podijelio svete redove svećeništva i đakonata, na ovaj blagdan Presvetog Srca Isusovog, našeg svećeničkog ideala.

Sacerdos alter Christus – svećenik je drugi Krist koji, posredstvom sakramenta Euharistije, nastavlja prisutstvo i djelovanje našeg Gospodina, vječnog velikog svećenika. Kao sakrament, Euharistija ovjekovječuje utjelovljenje, prisutstvo našeg Gospodina među nama. Kao žrtva, ona ovjekovječuje otkupljenje, križ našeg Gospodina. Presveto Srce Isusovo predmet je svećenikovog propovijedanja i apostolata. Ali ono je također, u isto vrijeme, oblik i model svećeničke duhovnosti i djelovanja. Sv. Pavao želi da znamo o neiscrpivom blagu mudrosti, znanja, svetosti i ljubavi skrivenom u Presvetom Srcu Isusovom.

Svećeničko Srce Isusovo nam govori: “Ja sam Put, Istina i Život.“

Naš Gospodin Sam otkriva nam to blago Svog svećeničkog Srca kada kaže: “Ja sam put, istina i život.“ [1] Ne jedan put, ili jedna istina, ili jedan život, već Istina, Put i Život. Sv. Augustin kaže da je naš Gospodin Put kao čovjek, a Istina i Život kao Bog. Iz tog razloga, Naš Gospodin je, u isto vrijeme, domovina i naš put u domovinu . Naš Gospodin je Put jer nitko ne može ići Ocu osim preko Njega. On je Put jer je On veliki Svećenik koji miri ljude s Bogom. On je jedini Posrednik. On je Put kroz svoje svećenstvo, svoje kraljevanje, i svoju Crkvu, jedinu zaručnicu i mistično tijelo Kristovo, i nema drugog puta da bismo dospjeli do Boga.

II. korizmena nedjelja

Nakon što nam je prošle nedjelje Crkva naznačila kojim putem trebamo ići u ovom korizmenom vremenu, danas nas upućuje na konačni cilj. Upućuje nas na razlog i smisao žrtve, odricanja i pokore, a to je vječna slava u nebu. Nju nam očituje Isus u svom preobraženju na gori Taboru. To je veliko otajstvo, velika sila kojoj smiju svjedočiti samo trojica odabranih učenika. Tim očitovanjem svoje božanske slave Gospodin želi ojačati svoje učenike. On im želi dati utjehu i razlog postojanosti u teškim trenutcima njegove muke, kada će njihova vjera biti stavljena na kušnju. Zato nam i Lukino evanđelje u ovom istom odlomku spominje kako je Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom upravo o svojoj muci. Jedno je s drugim nerazdruživo povezano – križ vodi prema nebeskoj slavi, koja se bez njega ne može ostvariti. Učenici će doduše u tim trenucima zatajiti, ali će zato nakon Kristovog odlaska u nebo biti pozvani da nastavljaju njegovo djelo šireći kršćansku vjeru po cijelom svijetu. Tada će postati istinski svjedoci Kristovog križa, kao i njegove slave jer će žrtva njihovih života postati sjeme iz kojeg će niknuti vjera novih kršćana, sjeme koje će proširiti Božje kraljevstvo po cijelomu svijetu.

A sveti Pavao nam u današnjoj poslanici pokazuje jedan od bitnih vidika tog puta koji vodi prema vječnoj slavi, a to je čistoća duše i tijela. To je uistinu jedno od Gospodinovih blaženstava koje nam je obznanio: blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Čistoća je bitna i neizostavna krepost kršćanskog života u njegovoj cjelokupnosti, u svim staležima i životnim pozivima. U kršćanskom poretku stvari, u Crkvi, razlikujemo tri staleža ili poziva: 1. svećeništvo odnosno posvećeni stalež, 2. brak, i 3. predbračni stalež, odnosno posvećeni laikat. Sva ova tri staleža imaju svoju ćudorednu čistoću koju smo kao kršćani svečano obvezni čuvati. Prvo, možemo vidjeti da je Crkva od samog početka jasno prepoznala prikladnost i potrebu da svećenici i viši klerici žive u beženstvu. Ono je simbol najuže povezanosti između Krista i Crkve, koju sv. Pavao čak prikazuje ženidbenim vezom. Svećenik je onaj koji predstavlja drugog Krista, koji dapače jest drugi Krist, kada Gospodin u njegovoj osobi prikazuje svoju žrtvu Križa na oltaru, kada rađa krštenike na novi život, kada pokornicima udijeljuje milost oproštenja. I zato je potrebno da se svećenik potpuno preda u svojoj službi dušama, cijelim i nepodijeljenim srcem, koje ne smije biti navezano ni na što drugo, već posve predano Gospodinu. On treba poput Krista koji po njegovim rukama silazi na oltar postati živom žrtvom za Gospodina, da bi tako darivao novi život ovome svijetu.

Kršćansku ženidbu uspoređuje sv. Pavao sa ženidbenim vezom Krista i Crkve. Supružnici činom žendbene privole predaju jedno drugome ius ad corpus alterius – pravo na svoje tijelo. Oni više nisu dvoje, nego jedno tijelo i trebaju živjeti jedno za drugo. Prvi cilj njihove ženidbe je rađanje i odgajanje potomstva. Za to je Gospodin ustanovio ženidbu još u raju zemaljskom – da bi se u njoj rađalo novo potomstvo za nebesko kraljevstvo. A drugi je cilj uzajamna pomoć i lijek protiv požude. Oni se trebaju u nesebičnoj i velikodušnoj ljubavi jedno drugome darivati, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Kao što se Krist predao za sve nas podnijevši smrt na križu, tako se i oni trebaju žrtvovati jedno za drugo. U svim kušnjama i poteškoćama, oni ne smiju gledati svoju vlastitu korist, užitak ili udobnost, nego moraju brinuti za dobro supružnika, odnosno uzajamno dobro: najprije ono najviše dobro – spasenje duša, a onda i vremenito. S time je usko povezana i predbračna čistoća, koja čini plodno tlo budućeg zajedničkog života. Samo spremnost na odricanje i žrtvu prije braka može stvoriti čiste, zdrave, hrabre mlade ljude koji će postati simbol muževnosti i ženstvenosti u današnjem pokvarenom svijetu, a nečistoća je ta koja rađa mlitavošću, kukavičlukom i gubitkom vlastitog identiteta.

Što čini kralj koji je napadnut u svome kraljevstvu?

Propovijed preuzvišenog biskupa de Galarrete u Zaitzkofenu

prigodom svećeničkog i đakonskog ređenja 27. lipnja 2015.

Preuzvišeni, draga subraćo, dragi ređenici, dragi vjernici, kako kaže sv. Toma Akvinski, cilj sakramenta sv. Reda jest Euharistija. Sakrament sv. Reda je bitno usmjeren prema Euharistiji koju sveti Dionizije naziva sakramentom sakramenata. I onako kako mora biti posvećen Hram, dakle zgrada crkve, sveto posuđe i ruho, tako mora biti posvećen i služitelj Euharistije. Upravo je to Ordo, sakrament sv. Reda koji naime svećenika bitno posvećuje za Euharistiju. Tako i razlikovanje različitih stupnjeva svetog Reda nastaje po svom odnosu prema Euharistiji, bilo to za posvećenje tijekom same svete Mise, bilo za različite službe koje stoje u povezanosti s ovim sakramentom. U prvom je slučaju to svećenik, svećenstvo. Zbog ovog razloga ređeniku se tijekom svečanog obreda predaje kalež i plitica s hostijom. Tako dobiva ovlast posvećivati ih i služiti Misu. A onda su tu i druge službe koje svećeniku pripomažu kod slavljenja sakramenta Euharistije: na prvom mjestu đakon, đakonat: đakon je svećenikov suradnik, osobito kod slavljenja svečane ili pontifikalne Mise kao i kod podjele sakramenta. Svećeništvo je posve usmjereno prema Euraristiji kao žrtvi i sakramentu.

Doctor Communis, sveti Toma Akvinski, spominje tri razloga za ustanovljenje presvete Euharistije kao sakramenta. Ponajprije kako bismo održali živim spomen na našega Gospodina Isusa Krista, na Njega, Njegovo djelo otkupljenja i Njegovu ljubav. Drugo, Presveti oltarski sakrament, dakle sama sveta Misna Žrtva i treće, Euharistija je hrana i hrani čovjeka. A sveti Toma tumači dalje da su ova tri razloga lijekovi; zbog ova tri razloga Euharistija je lijek protiv tri glavna čovjekova zla, a to je naime zaborav Boga, da čovjek ne otpadne od Boga. Stoga ju je Gospodin ustanovio također i kao spomen na njega samoga. Drugo, imamo obvezu činiti zadovoljštinu za svoje grijehe pred Bogom i zbog tog razloga ostavio nam je svetu Misnu Žrtvu kako bismo ispunili dužnost i oslobodili se od krivnje. I treće, presveta Euharistija upravljena je protiv propadanja, smrti kao posljedice istočnog grijeha. Ona je dakle lijek protiv požude, protiv duhovne, ali i tjelesne smrti.