nedjelja, 6. rujna 2015.

Blagdan sv. Pija X.


Na proputovanju kroz Cezareju Filipovu, Isus svojim učenicima postavlja sasvim jednostavno pitanje: tko sam ja? Što drugi govore o Isusu tko je on, a potom, što sami učenici kažu, tko je Sin Čovječji. Nitko nije mogao dati odgovor, osim Šimuna Petra, koji ispovijeda da je Isus Sin Božji. Isus potom odgovara da do te spoznaje Petar nije stigao svojim umovanjem, svojim naravnim razumom, nego je to objava koja mu je dana s neba. I zbog toga Gospodin Petru obećava da će ga postaviti glavom Crkve, predati mu ključeve kraljevstva nebeskog kako bi u Kristovo ime vodio cijelu Crkvu. Izvještaj o ostvarenju tog obećanja čuli smo upravo u današnjem svetom evanđelju. Pošto je Isus na Veliki četvrtak bio uhvaćen, njegovi su se učenici razbježali, a Petar, koji se kleo u vjernost svome učitelju, tri puta ga je zatajio. Ubrzo potom Petar je gorko zaplakao, pokajao se, a Gospodin, želeći da mu Petar javno očituje svoju vjernost, postavlja mu nakon svoga uskrsnuća trostruko pitanje: Petre, voliš li me? Petar tri puta potvrđuje svoju vjernost, a Isus mu svečano, tri puta potvrđuje svoje obećanje i postavlja ga svojim namjesnikom na zemlji, glavarom svoje Crkve.

,,Pasi jaganjce moje... pasi ovce moje", glasi Isusov odgovor, pri čemu jaganjci označuju same pastire, a ovce vjernike jer je Petru dana vrhovna vlast u Crkvi – ne samo u pogledu vjernika, nego i nad ostalim apostolima. Kako Crkva svoje poslanje treba ostvarivati kroz sve vjekove, ta vlast prenosi se dalje, na nasljednike sv. Petra – rimskog biskupa, papu, koji prima iste ovlasti, istu vrhovnu vlast u Crkvi. U čemu se konkretno sastoji taj nalog da sv. Petar i njegovi nasljednici pasu stado Gospodnje? Iz toga proizlazi trostruka služba, trostruka dužnost Svetog Oca, Pape, u općoj Crkvi – služba posvećivanja, naučavanja i upravljanja. On treba Božji narod posvećivati iz onih izvora koje je Gospodin ostavio svojoj Crkvi – svetim sakramentima, blagoslovinama, svojom molitvom i napose svetošću života privlačiti duše Bogu. Obrede svetih sakramenata i bogoslužje je Crkva primila od samih apostola i oni sadrže bogate, uzvišene molitve i ceremonije koje usmjeravaju naše duše Bogu i zato je posebice papina dužnost brižno ih čuvati i promicati sve što vodi časti i slavi Božjeg doma. Zatim, dužnost je vrhovnog pastira Božji narod poučavati u istinama vjere, u katoličkom nauku koji jedini vodi pravoj spoznaji Boga. On ne smije taj nauk iskrivljivati ili mijenjati i zato je I. Vatikanski sabor svečano izjavio da Petrovim nasljednicima nije dan Duh Sveti da bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. I treće, svaki pastir, a posebno nasljednik sv. Petra, treba voditi Božji narod, upravljati ga pravim putem da bi ostvario svoje spasenje. On treba davati jasne upute, usmjeravati svakoga da bi ostvario Božju volju u svom životu, ali i upozoravati na ono što je pogrešno, boriti se protiv zabluda i krivih nauka, štititi stado Božje od lažnih proroka.


Puno je Petrovih nasljednika pružilo izvrstan primjer u nasljedovanju Krista kao Dobrog Pastira: odlikovalo se svetošću života – do Drugog vatikanskog sabora 80 je papa koje štujemo kao svece, od čega su mnogi od njih i mučenici. Puno se papa odlikovalo u odvažnom čuvanju vjere i obrani katoličkih nauka od zabluda, pridonijelo očuvanju kršćanske civilizacije. Među njima kao jedan od posebno sjajnih primjera štujemo posljednjeg neupitno velikog sveca, našeg dragog papu sv. Pija X. Već od svojih mladih dana, vjernici su u svećeniku – kapelanu i župniku, don Giuseppeu Sartu, prepoznali pastira koji predaje čitavog sebe za spasenje svoga stada. On se odlikovao neumornim radom, stalnom i ustrajnom molitvom. U sobi don Sarta svjetiljka bi gorila do dugo u noć, a spavao bi dnevno svega nekoliko sati, provodeći duge sate u molitvi i razmatranju božanskih stvari. Od Gospodina je primao posebnu snagu da izdrži nadljudske napore u vršenju svoje svećeničke službe. Kroz cijeli svoj život živio je vrlo siromašno i često bi puta dao i posljednji novčić, odjeću ili komad hrane za potrebe siromašnih. Kasnije kao biskup u Mantovi, s potpunim pouzdanjem u Božju providnost, ostvario je plan velike obnove ove biskupije, pomogao da se nadvlada velika bijeda i siromaštvo i probudio mnoga svećenička zvanja. U svojoj poniznosti nije se ustručavao raditi i one najobičnije i najmanje poslove. I dalje bi, odjeven samo u svoju crnu reverendu, posjećivao bolesnike i davao od onog sebi nužnog za život za potrebe siromašnih. I kao patrijarh Venecije snažno je pridonio duhovnom rastu ove drevne biskupije i postao obljubljen među Božjim narodom zbog svojeg bespridržanog predanja za slavu Božju i spasenje duša. Svi su u svojem pastiru počeli prepoznavati živućeg sveca. Otišavši u konklavu nakon smrti pape Lava XIII. poručio je svojim vjernicima: vratit ću se, i u svojoj poniznosti želio je izbjeći primiti tako veliku službu. Zamoljen od svoje braće kardinala koji su ga izabrali, prihvatio je tu odluku kao svoj veliki križ.

Kao papa, Pio X. učinio je sve za izgradnju i ures Crkve Božje. Uredio je bogoslužje, omogućujući rano primanje svete pričesti i promičući često primanje pričesti. Moleći pred Presvetim, promatrajući crveno svjetlo kod Svetohraništa, čuo je nutarnji glas koji mu je govorio da zapali oganj Isusove ljubavi u svim dušama; da od kršćanskih duša učini živo svetohranište u kojemu će se prikazivati prošnje za goruće potrebe Crkve i svijeta. Obnovio je i plemenitost crkvene glazbe promičući uporabu gregorijanskog korala. U to su se vrijeme na svečanim Misama znala izvoditi umjetnička djela koja su unatoč svojoj vrijednosti, ipak zasjenjivala otajstvo pa je papa želio vratiti glazbi onu istinsku duhovnu dimenziju, da bi ona postala uistinu pjevanom molitvom Crkve. Uredio je i zakone Crkve, tako da je dao izraditi Zakonik kanonskog prava, remek-djelo čiju će vrijednost hvaliti čak i svijet nesklon Crkvi. Čovjek je ranjen istočnim grijehom i potrebna mu je stega da bi mogao svladati sve svoje neuredne strasti, odvojiti se od svega svjetovnog i predati potpuno Bogu. Kakva je zato bila varka kada se u novije vrijeme, tijekom II. Vatikanskog sabora, povjerovalo u upravo suprotno, da će se Crkva obnoviti slabljenjem stege, kao da ljudska narav više nije ista. Gorki plodovi koji su uslijedili pokazali su koliko je u pravu tradicija, iskustvo Crkve, da se obnova može postići uvijek i samo jačanjem stege, a ne njezinim slabljenjem, kao što je to bio slučaj puno puta u povijesti, kada je Crkvi bila potrebna velika obnova.

Sveti Pio X. bio je odlučni branitelj prava Crkve i pritom nije pristajao na nikakve kompromise. Početkom prošlog stoljeća Crkvu je teško pritisnula bezbožnička, masonska vlada u Francuskoj, koja je željela ukloniti svaki utjecaj vjere u javnom životu. Stvoreno je zato komprimisno udruženje u koje se željelo privući svećenike kako bi se prilagodili zahtjevima vlade, nudeći im zauzvrat neke povlastice. Papa je bio pred teškom odlukom – hoće li dopustiti suradnju s vladinim udruženjem, ili zabraniti. Pred sobom je zamišljao tisuće svećenika koji pružaju svoje ruke tražeći pomoć u svojoj bijedi, ali postupio je hrabro i odlučno. Zabranio je suradnju s bezbožničkim vlastima i to je Crkvi donijelo jednu obnovljenu revnost u njezinu poslanju. I ovaj sveti papa predstavlja nam uzor u obrani svoga stada protiv napada grabežljivaca. Sv. Pio X. odlučno se suprotstavio zabludama svoga vremena. U Crkvu su počinjale sve više nadirati svjetovne ideje koje su katoličkoj vjeri oduzimale svaki nadnaravni značaj. Zato je Papa osudio modernizam – sintezu svih tih zabluda i poduzeo vrlo oštre mjere da bi ga potpuno suzbio. Osudio je djela i ideje njegovih zastupnika, izdao je encikliku Pascendi, dekret Lamentabili i uveo Protumodernističku zakletvu koju je trebao položiti svaki kandidat za primanje svetih redova. U tim zabludama on je vidio otrov koji uništava spasenjsko poslanje Crkve i upozorio je da pastiri trebaju ubuduće biti na velikom oprezu kako ne bi ponovno otvorili mjesta tom zlu. Izvjesno su vrijeme rimski prvosvećenici slijedili njegovu pouku. Sve do Pija XII. Crkva je pazila kako bi suzbila taj kukolj, međutim nakon toga je došlo do potpunog obrata. Sljedeći pape su potpuno zanemarili opomene sv. Pija X. i dali promicateljima tih zabluda slobodan prostor, tako da one haraju i pustoše Crkvom Božjom sve do danas.

No nama mora biti jasno da nema drugog puta za obnovu Crkve od onoga koji nam je pokazao naš veliki svetac. Sveti Pio X. dao nam je sasvim jasno viđenje kako obnoviti sve u Kristu. Pokazao nam je to svojim svetačkim primjerom, svojim jasnim naukom, svojim odgovorima na izazove vremena, a koji nisu ništa drugo nego primjena tradicionalnog katoličkog nauka na promjenjive životne prilike. Želimo li zato da Crkva dobije novu snagu, da postane jasno svjetlo u ovome svijetu, moramo se vratiti tom izvoru, moramo prihvatiti taj veliki znak koji nam je Gospodin dao u ovome vremenu, u našem velikom i dragom svecu, papi sv. Piju X. Molimo za prosvjetljenje svih onih koji to ne žele ili ne mogu prepoznati. Molimo i za papu Franju, kojemu je Gospodin dao biti nasljednikom u službi sv. Pija X., da mu udijeli milost nasljedovati ovog svetog papu u svojim riječima i djelima. Od Kristova namjesnika, Svetog Oca Pape, polazi i o njemu ovisi obnova Crkve. Molimo zato Gospodina da bi se udostojao podići nam još jedan uzor na Petrovoj stolici koji će se potpuno predati u službi vođenja Kristova stada, a nas neka prati zagovor sv. Pija X., našeg nebeskog zaštitnika, da bismo mogli očuvati vjeru u ovim teškim vremenima i tako prispijeti u nebesko zajedništvo s njime. Amen.


p. Marko Tilošanec
Zagrebu - Split, 6. rujna 2015.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.