Christus Rex

Prva javna propovijed p. Pagliaranija kao generalnoga poglavara FSSPX-a (Rimini, 22. 7. 2018.)



Donosimo prijevod prve javne propovijedi novoga generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, održane odmah po završetku Generalnoga kapitula, 22. srpnja 2018. u Italiji, u njegovu rodnom gradu Riminiju.



Velika je radost moći služiti ovu Misu ovdje u Riminiju danas sa trojicom prijatelja iz bogoslovije. P. Stefano je također prisutan i ova dvojica vrlo dragih prijatelja. Prisutan je također i poglavar Talijanskoga distrikta s kojim sam tijekom prijašnjih godina bio u Singapuru, u Aziji. I napokon svi vi, vaša prisutnost ovdje, za mene ima jedno posebno značenje. Moći služiti ovu Misu ovdje, i započeti baš ovdje preporučivati se u vaše molitve. Preporučiti cijelo Bratstvo u vaše molitve. I preporučiti ovu novu situaciju koja se je stvorila zbog moje malenkosti.

Što možemo danas reći? Mislim da je to važno razmišljanje, duboko, nadahnjuje nam ga sveta Marija Magdalena. Danas je njezin blagdan, 22. srpnja slavi se ova tajanstvena svetica. Bez sumnje je nakon Presvete Djevice ona ženski lik u Evanđelju koji privlači najviše pažnje već od starih vremena. Postoji nešto jedinstveno u svetoj Mariji Magdaleni što joj daje povlašteno mjesto u povijesti pracrkve. Potrebno je to priznati – povlašteno mjesto među bliskim prijateljima našega Gospodina Isusa Krista.

Mislim da baš polazeći od ove providonosne podudarnosti možemo reći da je to jedna poduka za nas danas. Zašto, zašto joj Isus povlašćuje? Što ima posebnoga ta svetica? Zašto je Isus brani, pohvaljuje i ostavlja dojam kao da je ljubi više nego apostole? Razlog je prilično jednostavan: to je zato što je obraćenje svete Marije Magdalene bilo savršeno. Ali zašto je savršeno? Zašto ona može ljubiti našega Gospodina na tako jedinstveni način? Razlog je taj što sveta Marija Magdalena u trenutku u kojem upoznaje našega Gospodina raskida sa svijetom na radikalan način. I to dijeljenje od svijeta omogućuje joj da ljubi našega Gospodina na isto tako radikalan način.

Naš Gospodin odmah, možemo reći, postaje sve za srce i dušu te žene koja je bila grješnica, a unatoč tome znala je raskinuti sa svijetom na način na koji to naš Gospodin želi. I zatim se daje potpuno našemu Gospodinu. To je tajna, to je tajna njenoga savršenstva. To je tajna savršenosti njene svetosti. I zbog toga su je već od davnina pustinjaci u samostanima odabirali za svoju nebesku zaštitnicu.


Možemo reći da u trenutku u kome se sveta Marija Magdalena obraća đavao postaje očajan, ne nalazi više ni jednu pukotinu u toj duši kroz koju bi mogao ući. Vidio sam da sveta Marija Magdalena ne postavlja mnoga pitanja našemu Gospodinu. Imamo Nikodemov primjer. Nikodem se također obraća, bit će vjeran u podnožju križa, ali Nikodemu treba više vremena. Bojao se i postavlja mnoga pitanja našemu Gospodinu – noću, kako ga nitko ne bi vidio, kako nitko ne bi saznao što malo-pomalo ljubav našega Gospodina počinje upisivati u njegovo srce. U svetoj Mariji Magdaleni to se ne pokazuje, to se ne događa. Ona ne postavlja pitanja, ona sluša. Sluša i ljubi. Sluša jer već zna da ono što će joj naš Gospodin reći je ono za čime ona ima potrebu. Stoga ne osjeća potrebu da postavlja pitanja. I zato je savršeno oruđe u rukama našega Gospodina koji je može upotrijebiti kako želi, počevši od trenutka njena obraćenja.

To je za nas duboka pouka, duboki primjer, jer na kraju cijela povijest Crkve, povijest svake duše, prije ili kasnije, i rekao bih, stalno, mora prkositi svijetu i mora znati odreći ga se. Odreći se duha svijeta. A ta borba se sažima u toj sposobnosti da držimo podalje od nas duh svijeta – od naše volje, od našeg razuma, od našeg načina rasuđivanja, mišljenja, od našeg ponašanja i naših ljudskih kalkulacija. To je veoma važna cijena!

Kroz stoljeća i sve do kraja vremena Crkva je zbog toga nazvana 'vojujuća', u ovome svijetu bori se protiv svijeta! I ta borba je potrebna kako bi se nastavilo rađati Božju djecu, kako bi se nastavilo rađati duše – zbog toga se za Crkvu kaže 'vojujuća'. Mnogo puta si stvaramo iluzije kada mislimo na Srednji vijek, na kršćanstvo, na zlatna stoljeća, na stoljeća vjere i nadamo se nesvjesno da će se prije ili kasnije vratiti Božje Kraljevstvo na ovaj svijet – i očito se mora vratiti to Božje Kraljevstvo – ali se zavaravamo da to Božje Kraljevstvo može postojati bez rata. To je iluzija! Jer to odricanje od svijeta je stalno u povijesti Crkve. I ako s pravom uzmemo za primjer vrhunac kršćanstva – koliko traje vrhunac kršćanstva? Koliko traje u trenutku kulminacije, u kojem je Crkva u ovome svijetu, možemo reći, trijumfirala – koliko traje? Koliko je trajalo? Trajalo je jedan dan, jedan trenutak. Crkva kako bi dostigla taj vrhunac u Srednjem vijeku, u stoljećima kršćanstva – borila se, borila se, borila se... I u trenutku u kojem je to na neki način postigla, Bog je nije ostavio da spava na lovorikama. Bog je počevši od toga trenutka tražio od nje da se nastavi boriti kako bi sačuvala to što je dostigla.

Borba postoji prije, postoji poslije, postoji uvijek. Ono što združuje sva stoljeća povijesti Crkve je borba protiv svijeta – kako bi se odrekli duha svijeta. To je veoma važna cijena, kako ponavljam: ovdje se sažima, sažima se cijela naša povijest, povijest Crkve, povijest svake duše, i rekao bih također i povijest Bratstva.

Što je modernizam u jednoj riječi? Kada govorimo o modernizmu, ponekad ga se odričemo malo previše – od nekih apstraktnih pojmova, od vjerojatno doktrinarnih pojmova: imanentizam, antropocentrizam, čovjek u centru svega... Da, to je istinito, ali ti doktrinalni izrazi, u stvari, nisu ništa drugo nego samo izrazi, formulacije – teorijske, doktrinarne – upravo posvjetovnjenja Crkve, duha svijeta koji ulazi u duše, koji ulazi u umove. I malo pomalo, umjesto da se bore, ljudi Crkve traže neko srednje rješenje. Pokušavaju spojiti ono što ne može biti spojeno. Pokušavaju oženiti ono što se ne može ujediniti u brak. To je kao neprirodan brak. Crkva, nauk Crkve, vjera Crkve, ljubav Crkve prema našemu Gospodinu, ta posebna, jedinstvena ljubav, tako kako nas uči sveta Marija Magdalena – ta posebna, jedinstvena ljubav, bračno vezana na neki način s ljubavlju svijeta, je ono što se ne može dogoditi. Možemo reći da je to nevaljani brak, to je nevaljani brak, neuspjeli, nužno promašeni već od početka jer je to neprirodan brak. A kako znamo, svaki nevaljani brak mora biti proglašen takvim pred vjernicima, pred Crkvom, i u tome je naša dužnost: pokazati kako je taj doktrinarni, duhovni brak nevaljani. I zbog toga je sterilan, i ne samo sterilan, nego je i smrtonosan.

A kako to učiniti, kako ispuniti to poslanje, kako odgovoriti na volju Božju, koji od nas to traži? Odgovor je jednostavan. Uspjet ćemo u tome, svatko od nas, u našim staleškim dužnostima svakoga dana. Uspjet ćemo u tome u mjeri u kojoj ćemo držati podalje duh svijeta: od naših duša, od naše volje, od naših umova, od odgoja djece, od naših kalkulacija, od naših obitelji, od naših godišnjih odmora, od naših misli, od našega srca. Ako ćemo držati podalje taj duh svijeta, bit ćemo također i mi sposobni, svatko od nas, naviještati kraljevanje našega Gospodina Isusa Krista nad svim dušama, nad cijelom zemljom, nad svim narodima – kao što imamo dužnost to činiti. Ovdje počinje naš rad – svakoga od nas, naša dužnost. I sveta Marija Magdalena – smatram providonosnim ovu podudarnost – daje nam, nudi nam, smatram, najsavršeniji primjer koji se može pronaći na stranicama Evanđelja.


I zbog toga je naš Gospodin nagrađuje, nagrađuje je prije smrti i nagrađuje ju nakon uskrsnuća. Ona je vjerna našemu Gospodinu bez ikakvoga ljudskog obzira – ostaje u podnožju križa kada apostoli napuštaju našega Gospodina. Ostaje uz grob kada su ostale pobožne žene otišle, kada se apostoli boje, zatvoreni su, ostaje uz grob. I stoga je naš Gospodin nagrađuje prije i poslije – ukazuje joj se. Uzvraća na njenu ljubav duše otkupljene i potpuno posvećene našemu Gospodinu. Uzvraća joj u isto vrijeme ljudskim i božanskim povlasticama, a ova najmilija duša je postala predmetom tih povlastica.

Zatim ostavljamo te nakane u podnožju križa sa svetom Marijom Magdalenom i naravno, s drugom Marijom, Velikom Marijom, Presvetom Marijom, koja je pravedno bila učinjena dionicom djela otkupljenja. Ona ima poseban naslov jer svijet ne samo da Presvetu Mariju nije nikada pobijedio, nego Presveta Marija nije nikada bila okrznuta duhom svijeta, čak ni prije rođenja. Bog ju je već očuvao. I u toj borbi, u toj zaštiti već se na neki način očituje djelo otkupljenja za koje naš Gospodin želi da se primijeni na sve duše, na svakoga od nas i na cijelu Crkvu.

I dakle moja molitvena nakana, danas i ne samo danas, zauvijek – moja najvažnija molitvena nakana u koju dopuštam da se pridružite svi vi – je da molim svakoga od vas da sudjelujete u ovoj nakani: da nas naš Gospodin sačuva od tog duha svijeta, od tih ljudskih kalkulacija, od toga načina života koji bi nas na neki način spriječio da mu služimo na način na koji to On želi i kojeg On zaslužuje.

Arhiva bloga

Časopis: