Christus Rex

Kada katolički roditelji trebaju dati krstiti svoju djecu?



Budući da su obred i disciplina krštenja prošli poprilične zapažene promjene nakon Drugoga vatikanskoga sabora, katolici su možda dobili dojam da više nije važno da se njihova djeca krste što je prije moguće nakon rođenja. Zar ne mogu pričekati dok se cijela rodbina može okupiti ili zar ne bi uistinu trebalo čekati dok dijete ne odraste tako da samo za sebe može odlučiti hoće li biti kršteno ili ne? No katolička djeca su stoljećima bila krštavana čim su rođena. Što je stoga ispravno činiti danas?

Na Saboru u Firenzi Rimokatolička Crkva traži od katoličkih roditelja da daju svoju djecu krstiti što je prije moguće nakon njihova rođenja:

,,[Sveti sabor] opominje pak da zbog opasnosti od smrti kod djece, što se često može dogoditi, budući da im se ne može pomoći drugim lijekom da se oslobode od đavolske vlasti i da ih se pribroji u Božje sinove, osim sakramentom krštenja, da sveto krštenje ne treba odgađati za četrdeset ili osamdeset dana, ili na drugo vrijeme prema nekim običajima, nego ga treba podijeliti što se prije to može pogodno učiniti, ali tako ako bi bila neposredna smrtna opasnost, da se ona krste odmah, bez odlaganja, a ako nema svećenika i od laika i žene, prema načinu Crkve“ (Dekret o jakobitima, 4. veljače 1442., DH 1349)

Taj nauk i praksu Katolička Crkva naučavala je mnogo puta, posebno na:

XVI. saboru u Kartagi: 2. kanon protiv pelagijanaca (418. god., DH 224).

Innocent III.: pismo 'Majores Ecclesiae causas' nadbiskupu Humbertu iz Arlesa (1201. god.; DH 780); pismo 'Ejus examplo' nadbiskupu Tarragone  (18. prosinca 1208.; DH 794).

Klement VI.,, pismo 'Super quibusdam' katolikosu Mehitaru Armenske Crkve (29. rujna 1351., DH 1082).

Tridentski sabor: V. sjednica, Dekret o istočnome grijehu, kanoni 3 i 4 (17. lipnja 1546., DH 1512-1513), VII. sjednica, kanoni o krštenju 12 i 13 (3. ožujka 1547., DH 1625-1626).

Sv. Pio X., dekret Lamentabili, tvrdnja 43 (3. srpnja 1907., DH 3443).

Razlog zašto odgađanje treba izbjegavati je taj da bez krštenja duša ne može biti spašena. Tu istinu razjasnili su nam:

Naš Gospodin Isus Krist: ,,Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3,5)

Sabor u Firenzi: ,,Prvo mjesto među svim sakramentima ima sveto krštenje, i ono znači vrata duhovnog života; po njemu naime (krštenici) postaju udovi Kristovi i pripadnici tijela Crkve. I budući da je po prvom čovjeku smrt ušla u sve [usp. Rim 5,12], ne možemo ući u kraljevstvo nebesko, osim ako budemo ponovno rođeni iz vode i Duha, kao što kaže Istina [usp. Iv 3,5]. (1439 god., DH 1314).

Tridentski sabor: krštenje nije ,,slobodno nego je ,,potrebno za spasenje (VII sjednica, 5. kanon o krštenju, 3. ožujka 1547., DH 1618).

Krštenje je stoga nužno za spasenje. Budući da novorođenčad još ne može koristiti svoje sposobnosti, za njih je nemoguće primiti krštenje željom ili krštenje krvlju (mučeništvom). Stoga je od najveće važnosti da prime krštenje vodom koje roditelji za njih traže, tako da bi mogli biti sposobni posjedovati blaženi život u nebu.

Prigovor: ne krši li se djetetova sloboda time što ga se krsti kod rođenja?

Odgovor: Dijete koje dolazi na svijet niti bira vrijeme niti okolnosti u kojima se rađa, a to će svejedno uvjetovati njegovo postojanje. Ima li onda ono prava da se žali da ga nitko nije pitao za mišljenje ili protestirati da ono nije odobrilo dužnosti koje su mu nametnute njegovim životnim položajem, njegovom društvenom sredinom?

Prije nego počne birati svoj put u životu svojom osobnom inicijativom, čovjek prima život od onih koji
imaju dužnost dati mu ga i dok čeka da stekne neovisnost on je u svim stvarima ovisan o svojim roditeljima, posebno dok je još pod skrbi svoje majke.

A Crkva se uobičajeno zove Majka upravo zbog te duhovne plodnosti koja joj
omogućava da rađa djecu Božju po krštenju. Zar ne bi ona trebala pozivati djecu da se okoriste riznicom božanskoga života koji ona nosi u sebi prije negoli će biti sposobni to prihvatiti ili odbiti, prije negoli počnu misliti za sebe? Tko bi se usudio zamjerati roditeljima koji su osigurali svojoj djeci od dana njihova rođenja neizmjerno bogatstvo i veličanstvenu budućnost? Sveta Majka Crkva otvara malim krštenicima neusporedivo duhovno blago i mogućnost nebeske vječnosti!

Istinito je da im ona istovremeno daje okvir propisnoga ponašanja i određuje im dužnosti. To međutim nije teže od pažljivih i marljivih nastojanja na koje dijete može biti pozvano u upravljanju bogatstvom koje je naslijedilo ili u ostvarivanju uspješne karijere tijekom odrastanja. Ako će krštenom djetetu nadnaravni život biti prezahtjevan dok odrasta, ono nažalost, uvijek posjeduje slobodu da ga se odrekne i iako ne može izbrisati krštenje, može onemogućiti njegove blagodati.

Prigovor: što ako se u tim prvim tjednima nakon rođenja ne može okupiti obitelj i prijatelji za obred krštenja?

Odgovor: Ako je to nemoguće učiniti u prvim tjednima, svejedno treba dati krstiti pa čak i ako je potrebno da kumove predstavlja zamjenik. To je sve što je potrebno. Svrha krštenja je primatelju krštenja otvoriti vrata neba, a ne posvetiti prisutne. Kasnije, kada se svi mogu okupiti, može se imati u crkvi obred blagoslova majke i posvete djeteta Gospi. Obitelj tako može sudjelovati kao što bi sudjelovala da je bila prisutna na krštenju.

Praktični zaključak: iz govora pape Pija XII. mladim parovima (19. ožujka 1941.):

,,Da, djeca će vam biti u svemu slična jer ćete im vi rađanjem podariti ljudsku narav. Ali hoće li vam biti slična i u pogledu nadnaravnoga života? Ne sumnjamo da vam je stalo
čim prije omogućiti djeci primanje Krsta koji je i vas preporodio pred Bogom kao djecu milosti i Adamove baštinike, i to čak i ako vaš mali anđeo traži od vaše vjere i ljubavi koju žalost ili žrtvu tako da bi mu se otvorila vrata Raja.

Izvor: http://www.sspxasia.com

Arhiva bloga

Časopis: