Počeci obnove Tradicije u Australiji

Imali smo iznimnu prigodu obaviti razgovor s gospodinom Johnom Masseyem, vjernikom Bratstva koji živi u Brisbaneu te je sam mogao proživjeti revolucionarne promjene koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga sabora i početna nastojanja oko obnove Tradicije u Australiji. U nastavku prenosimo njegova nadasve zanimljiva prisjećanja i prikaz razvoja stvari iz toga turbulentnoga razdoblja za Crkvu.

Moj je otac živio u Alburyju, na pola puta između Melbournea i Sydneya. Budući da je naša obitelj u prošlosti imala veze s ljudima poput B. A. Santamarije i raznim političkim konzervativcima s kojima se moj otac sastajao, mislim da je zato moj otac mogao jasnije vidjeti promjene. Njemu su neke stvari bile očite, dok to nije bio slučaj s prosječnim katolicima koji su bili slijepo vođeni poslušnošću. Kada je sve počelo u ranim šezdesetima, moj je otac već imao informaciju o tome što će se dogoditi jer je njegov otac još u dvadesetima posjedovao knjigu „Protokoli sionskih mudraca“ u kojoj je opisan plan o tome kako će izgledati svijet u našemu vremenu, kao i način kako će se to provesti. Dvije se stvari spominju u toj knjizi: jedna je povezana s ruskim carom, a druga s Katoličkom Crkvom. Mislim da je tada već bio pripremljen teren za to. Kada su stvari u šezdesetima postale zbilja čudne i kada smo dobili Novus ordo Misu, moj je otac tražio svećenike koji su također prepoznali taj razdor i koliko je cijela stvar zla.

Prvo smo upoznali vlč. Burnsa. Kada smo našli toga svećenika... nikada neću zaboraviti tu jednu Misu. Bilo je rano ujutro. Bilo je to u školi u Melbourneu, kapela je bila sva od mramora, u potpunoj tišini, mogao se čuti odjek zvuka kada bi igla pala na pod, a Sunce je izlazilo s istoka. Bilo je vrlo hladno nedjeljno jutro. Do toga puta nikada prije nisam bio na latinskoj Misi. Mogli smo čuti tihi ton svećenika... nikada to neću zaboraviti. Bio je to gotovo nezemaljski osjećaj... nikada to neću zaboraviti. No kada su autoriteti doznali da vlč. Burns potajno služi Misu za skupinu vjernika, premjestili su ga, no mi nismo znali gdje, samo smo doznali za njegovu smrt nedugo nakon toga. Vjerojatno je umro od slomljena srca.

To je bila 1970. ili 1971. godina. Nedugo nakon toga u Melbourneu je oformljeno Latin Mass Society. Tu su se okupili ,,tvrdoglavi stariji ljudi“ koji su odbijali prihvatiti Novus ordo Misu. Ponekad je grijeh biti tako tvrdoglav, a ne poslušan, no u ovom konkretnom slučaju, to je bio njihov plus (smijeh). Još je bio jedan svećenik, vlč. Fitzgerald. On je za nas služio Misu za Božić u kući, no i on je uskoro bio premješten. Više ga nismo vidjeli. To je sve bilo u Melbourneu.

Nakon toga smo preselili u Sydney 1972. godine. Moj je otac pronašao svećenika vlč. Patricka Foxa koji je nekada bio profesor na bogosloviji, vrlo učen čovjek koji je dobro poznavao latinski i grčki, no bio je i veoma osebujan čovjek. On je također za nas služio tradicionalne Mise. Kada su njegovi nadređeni to saznali, pokušali su sve učiniti samo da ga u tome spriječe. No njega to nije ni najmanje smetalo. Na kraju su ga poslali na psihološko ispitivanje gdje je dobio potvrdu da je potpuno zdrav. Pokazao im je potvrdu i upitao: „A gdje je vaša?“ (smijeh). Kod njega sam naučio ministrirati na tradicionalnoj Misi. Moj je otac bio vrlo aktivan i često je posjećivao biskupe. Jednom je posjetio biskupa Stuarta u Sydneyju i rekao mu otvoreno: „Vi znate da je to što činite krivo. Ne možete to nastaviti raditi!“. Moj je otac puno čitao i istraživao, pa je mogao navesti sve razloge... Biskup se na kraju slomio i briznuo u plač. Jer je znao što bi trebao raditi, a jednostavno nije mogao. Osjećate sažaljenje za njega.

Još je bio jedan svećenik, vlč. Buckley. On je bio biskupijski svećenik koji jednostavno nije mogao prihvatiti novu Misu. Moj otac i jedna skupina konzervativnih laika susreli su se s njime i zaključili da je situacija očajna. Čuli su za nadbiskupa Marcela Lefebvrea i odlučili ga posjetiti u Ecôneu. Bili su oduševljeni Nadbiskupom i njegovom jasnoćom i čvrstinom. Zamolili su ga da pošalje svećenike u Australiju, no on im je rekao da će morati još neko vrijeme pričekati za to. Kada se vlč. Buckley, s kojim je moj otac išao u posjet nadbiskupu Lefebvreu, vratio natrag u Queensland, njegovi su nadređeni, njegov biskup, bili vrlo ljuti na njega. Vršili su na njega veliki pritisak da bude poslušan svojim poglavarima i jednostavno od svega odustane. Biskup je odlučio poslati ga psihijatru. Poslali su ga u psihijatrijsku bolnicu gdje je bio podvrgnut šok terapijama. Potpuno su ga slomili. Kada se vratio, bio je samo sjena onoga čovjeka koji je nekada bio. Poslan je natrag ovamo u Brisbane. Kada smo ga posjetili, bilo nam ga je strašno žao. Umro je ubrzo nakon toga... Oni su ga stvarno ubili. On je bio dugogodišnji biskupijski svećenik. Znao je na konju posjećivati farmere kako bi im podijelio sakramente. Bio je pravi junak. Nadam se da moli za nas. A njegova majka je također bila draga žena. Ona je bila jedna od glavnih osoba koje su očuvale Tradiciju u Queenslandu. Još se nečega sjećam. Kada je preminuo otac vlč. Buckleyja, pitao je možemo li moj otac i ja doći ministrirati. Tada sam prvi puta upoznao obitelj Fox iz Queenslanda. Tada sam s četrnaest godina prvi puta ministrirao na tradicionalnoj Misi. To je bilo tako lijepo... lijepe uspomene, dobri ljudi.

Ubrzo je bogosloviju u Ecôneu završio p. Hogan iz Australije koji je nakon toga sredinom osamdesetih poslan natrag u Australiju. Tada je Bratstvo sv. Pija X. započelo svoj apostolat u Australiji. Ovdje u Australiji (u Sydneyu u to vrijeme) je nekoliko obitelji činilo bazu Tradicije: Massey, Hogan, Gibson, Abdoe. Kada je stigao FSSPX, moj se otac povukao iz prvoga plana glede inicijative... Što se tiče Latin Mass Society, ja sam u to vrijeme bio jako mlad, no znam da je to društvo ispunilo svoj smisao. Nakon što je FSSPX stigao u Australiju, većina tih inicijativa se jednostavno trebala ugasiti jer više nisu bile potrebne. No dosta je njih postalo neuravnoteženo, ako me razumijete. Ista je stvar bila s nekim laicima, oni jednostavno nisu prepoznali kada se trebaju povući. Ta inicijativa je jednostavno okopnila.

U Sydneyju je djelovao p. Hogan i bilo je još nekoliko svećenika Bratstva. Mi smo odrasli uz te svećenike. Na neki su način bili kao dio obitelji. Danas naša djeca ne znaju za drugu Misu osim one koja počinje riječima: „Introibo ad altare Dei...“ Nikada nisu bili izloženi nečemu drugomu. Petnaest godina u župi Bratstva imali smo p. Johnsona kao i neke druge francuske svećenike. Budući da je Australija bila misijska zemlja, nismo imali lijepe crkve kao u Europi. Kada su počeli dolaziti svećenici iz Francuske, za nas je to sve bilo nešto novo. I za mene koji sam cijeli svoj život bio katolik. Moja supruga Dorothy obratila se u odrasloj dobi. Zajedno smo počeli otkrivati nove stvari, poput kvatri i službe časova svetoga trodnevlja (tenebrae). Sada smo s time upoznati, no tada je sve to za nas bilo novo. Danas poznajemo toliko svećenika koji su u Južnoj Americi, Francuskoj, Kanadi, SAD-u, čak i u Hrvatskoj... možemo otići bilo gdje i posjetiti svećenike koje znamo i koji su nam poput obitelji. To je zaista jako lijepo. Danas postoji cijeli naraštaj koji ne zna što je Novus ordo. Ako bi otišli u prosječnu Novus ordo župu, to bi za njih bilo nešto nepoznato. Vjerojatno će tako biti i u Hrvatskoj...