Imali
smo iznimnu prigodu obaviti razgovor s gospodinom Johnom Masseyem,
vjernikom Bratstva koji živi u Brisbaneu te je sam mogao proživjeti
revolucionarne promjene koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga
sabora i početna nastojanja oko obnove Tradicije u Australiji. U
nastavku prenosimo njegova nadasve zanimljiva prisjećanja i prikaz
razvoja stvari iz toga turbulentnoga razdoblja za Crkvu.
Moj
je otac živio u Alburyju, na pola puta između Melbournea i Sydneya.
Budući da je naša obitelj u prošlosti imala veze s ljudima poput
B. A. Santamarije
i raznim političkim konzervativcima s kojima se moj otac sastajao,
mislim da je zato moj otac mogao jasnije vidjeti promjene. Njemu su
neke stvari bile očite, dok to nije bio slučaj s prosječnim
katolicima koji su bili slijepo vođeni poslušnošću. Kada je sve
počelo u ranim šezdesetima, moj je otac već imao informaciju o
tome što će se dogoditi jer je njegov otac još u dvadesetima
posjedovao knjigu „Protokoli sionskih mudraca“ u kojoj je opisan
plan o tome kako će izgledati svijet u
našemu vremenu,
kao i način kako će se to provesti. Dvije se stvari spominju u toj
knjizi: jedna je povezana s ruskim carom, a druga s Katoličkom
Crkvom. Mislim da je tada već bio
pripremljen teren za to. Kada su stvari u
šezdesetima postale zbilja čudne i kada smo dobili Novus ordo Misu,
moj je otac tražio svećenike koji su također prepoznali taj
razdor i koliko je cijela stvar zla.
Prvo
smo upoznali vlč.
Burnsa. Kada smo našli toga
svećenika... nikada neću zaboraviti tu jednu Misu. Bilo je rano
ujutro. Bilo je to u školi u Melbourneu, kapela je bila sva od
mramora, u potpunoj tišini, mogao se čuti
odjek zvuka kada bi igla pala na pod, a
Sunce je izlazilo s istoka. Bilo je vrlo hladno nedjeljno jutro. Do
toga puta nikada prije nisam bio na latinskoj Misi. Mogli smo čuti
tihi ton svećenika... nikada to neću zaboraviti. Bio je to gotovo
nezemaljski osjećaj... nikada to neću zaboraviti. No kada su
autoriteti doznali da vlč.
Burns potajno služi Misu za skupinu vjernika, premjestili su ga, no
mi nismo znali gdje, samo smo doznali za njegovu smrt nedugo nakon
toga. Vjerojatno je umro od slomljena srca.
To
je bila 1970. ili 1971. godina. Nedugo nakon toga u Melbourneu je
oformljeno Latin Mass Society. Tu su se okupili ,,tvrdoglavi stariji
ljudi“ koji su
odbijali prihvatiti Novus
ordo Misu.
Ponekad je grijeh biti tako tvrdoglav, a ne poslušan, no u ovom
konkretnom slučaju, to je bio njihov plus (smijeh). Još je bio
jedan svećenik, vlč.
Fitzgerald. On je za nas služio Misu za Božić u kući, no i on je
uskoro bio premješten. Više ga nismo vidjeli. To je sve bilo u
Melbourneu.
Nakon
toga smo preselili u Sydney 1972. godine. Moj je otac pronašao
svećenika vlč. Patricka Foxa koji je nekada bio profesor na
bogosloviji, vrlo učen čovjek koji je dobro poznavao latinski i
grčki, no bio je i
veoma osebujan
čovjek. On je također za nas služio tradicionalne Mise. Kada su
njegovi nadređeni to saznali, pokušali su sve učiniti samo da ga u
tome spriječe. No njega to nije ni najmanje smetalo. Na kraju su ga
poslali na psihološko ispitivanje gdje je dobio potvrdu da je
potpuno zdrav. Pokazao im je potvrdu i upitao: „A gdje je vaša?“
(smijeh). Kod njega sam naučio ministrirati na tradicionalnoj Misi.
Moj je otac bio vrlo aktivan i često je posjećivao biskupe. Jednom
je posjetio biskupa Stuarta u Sydneyju i rekao mu otvoreno: „Vi
znate da je to što činite krivo. Ne možete to nastaviti raditi!“.
Moj je otac puno
čitao i istraživao, pa je mogao navesti sve razloge... Biskup se na
kraju slomio i briznuo u plač. Jer je znao što bi trebao raditi, a
jednostavno nije mogao. Osjećate sažaljenje za njega.
Još
je bio jedan svećenik, vlč. Buckley. On je bio biskupijski svećenik
koji jednostavno nije mogao prihvatiti novu Misu.
Moj otac i jedna skupina konzervativnih laika susreli su se s njime i
zaključili da je situacija očajna. Čuli su za nadbiskupa Marcela
Lefebvrea i odlučili ga posjetiti u Ecôneu.
Bili su oduševljeni Nadbiskupom
i njegovom jasnoćom i čvrstinom. Zamolili su ga da pošalje
svećenike u Australiju, no on im je rekao da će morati još neko
vrijeme pričekati za to. Kada se vlč. Buckley, s kojim je moj otac
išao u posjet nadbiskupu Lefebvreu, vratio natrag u Queensland,
njegovi su nadređeni, njegov biskup, bili vrlo ljuti na njega.
Vršili su na njega veliki pritisak da bude
poslušan svojim poglavarima i jednostavno od svega odustane.
Biskup je odlučio poslati ga psihijatru. Poslali su ga u
psihijatrijsku bolnicu gdje je bio podvrgnut šok terapijama. Potpuno
su ga slomili. Kada se
vratio, bio je samo
sjena onoga čovjeka koji je nekada bio. Poslan je natrag ovamo u
Brisbane. Kada smo ga posjetili, bilo nam ga je strašno žao. Umro
je ubrzo nakon toga... Oni su ga stvarno ubili. On
je bio dugogodišnji biskupijski svećenik.
Znao je na konju posjećivati
farmere kako bi im podijelio sakramente. Bio je pravi junak. Nadam se
da moli za nas. A njegova majka je također bila draga žena. Ona je
bila jedna od glavnih osoba koje su očuvale Tradiciju u Queenslandu.
Još se nečega sjećam. Kada je preminuo otac vlč. Buckleyja, pitao
je možemo li moj otac i ja doći ministrirati. Tada sam prvi puta
upoznao obitelj Fox iz Queenslanda. Tada sam s četrnaest godina prvi
puta ministrirao na tradicionalnoj Misi. To je bilo tako lijepo...
lijepe uspomene, dobri ljudi.
Ubrzo
je bogosloviju u Ecôneu završio p. Hogan iz Australije koji je nakon
toga sredinom osamdesetih poslan natrag u Australiju. Tada je
Bratstvo sv. Pija X. započelo svoj apostolat u Australiji. Ovdje u
Australiji (u Sydneyu u to vrijeme)
je nekoliko obitelji činilo bazu Tradicije: Massey,
Hogan, Gibson, Abdoe. Kada je stigao FSSPX,
moj se otac povukao iz prvoga plana glede
inicijative... Što
se tiče Latin Mass Society, ja sam u to
vrijeme bio jako mlad, no znam da je to društvo ispunilo
svoj smisao.
Nakon što je FSSPX stigao u Australiju, većina tih inicijativa se
jednostavno trebala
ugasiti jer više nisu bile potrebne. No dosta je njih postalo
neuravnoteženo, ako me razumijete. Ista je stvar bila s nekim
laicima, oni jednostavno nisu prepoznali kada se trebaju povući. Ta
inicijativa je jednostavno okopnila.
U
Sydneyju je djelovao p. Hogan i bilo je još nekoliko svećenika
Bratstva. Mi smo odrasli uz te svećenike. Na neki su način bili kao
dio obitelji. Danas naša djeca ne znaju za drugu Misu osim one koja
počinje riječima: „Introibo ad altare Dei...“ Nikada nisu bili
izloženi nečemu
drugomu. Petnaest
godina u župi Bratstva imali smo p. Johnsona kao
i neke druge francuske svećenike. Budući da je Australija bila
misijska zemlja, nismo imali lijepe crkve kao u Europi. Kada su
počeli dolaziti svećenici iz Francuske, za nas je to sve bilo nešto
novo. I za mene koji sam cijeli svoj život bio katolik. Moja supruga
Dorothy obratila se u odrasloj dobi. Zajedno smo počeli otkrivati
nove stvari, poput kvatri i službe časova
svetoga trodnevlja (tenebrae).
Sada smo s time upoznati, no tada je sve to za nas bilo novo. Danas
poznajemo toliko svećenika koji su u Južnoj Americi, Francuskoj,
Kanadi, SAD-u, čak i u Hrvatskoj... možemo otići bilo gdje i
posjetiti svećenike koje znamo i koji su nam poput obitelji. To je
zaista jako lijepo. Danas postoji cijeli
naraštaj koji
ne zna što je Novus
ordo. Ako bi
otišli u
prosječnu Novus
ordo župu, to bi za njih bilo nešto nepoznato. Vjerojatno će tako
biti i u Hrvatskoj...