P.
Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv.
Pija X., dao je ekskluzivni intervju za Porte Latine, podsjećajući
na plodove Križa za zvanja i obitelji. Posebno naglašava potrebu
očuvanja istinskog duha utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea,
,,duha ljubavi prema vjeri i istini, prema dušama, prema Crkvi“
u svjetlu nedavne kanonizacije Pavla VI. i promicanja sinodalnosti u
Crkvi.
„Budućnost
Crkve i zvanja leži u obiteljima u kojima su roditelji usadili Križ
našega Gospodina“
La
Porte Latine: Prošlo je pet mjeseci otkako ste izabrani za
generalnoga poglavara Svećeničkoga
bratstva sv. Pija X. na dvanaest godina. Ovih pet mjeseci zasigurno
su Vam omogućili prvi pogled na rad koji je osnovao
nadbiskup Lefebvre, koji nadopunjuje Vaše već bogato
osobno iskustvo. Jeste li stekli prvi opći dojam,
možete li postaviti prioritete za nadolazeće godine?
Bratstvo
je Božje djelo i što ga više otkrivamo, to ga više volimo. Dvije
su stvari koje mi najviše koriste kod ovog otkrića: prvo, providonosni
značaj Bratstva. On je rezultat odluka i zaključaka jednoga svetoga
prelata, vođenog isključivo nadnaravnom i ,,proročkom“
mudrošću. Njegova mudrost se tijekom godina kako se kriza Crkve
produbljuje, sve više cijeni. Nadalje, mogu ponovno utvrditi da
nemamo povlasticu biti pošteđeni: dobri Gospodin posvećuje sve
naše članove i vjernike kroz neuspjehe, kušnje, razočaranja,
jednom riječju po križu, a ne nekim drugim sredstvima.
Zvanja
dolaze iz obitelji u kojima nema mjesta gorčini i kritici
svećenika
La
Porte Latine: Sa 65 novopridošlih bogoslova ove
godine, Bratstvo drži rekord u posljednjih trideset godina. Vi sami
ste bili gotovo šest godina rektor
bogoslovije u La Reji (Argentina). Kako
namjeravate promicati razvoj sve brojnijih zvanja?
Uvjeren
sam da pravo rješenje za povećanje broja zvanja i njihove
ustrajnosti ne leži ponajprije u ljudskim i takozvanim ,,tehničkim“
sredstvima kao što su okružna pisma, apostolska putovanja ili
oglašavanje. Poziv se prije svega treba razviti u domu u kojemu se
ljubi Gospodina Isusa Krista, Njegov Križ i Njegovo svećeništvo;
dom u kojemu nema gorčine i nema mjesta za kritiziranje svećenika.
Poziv se budi osmozom, u kontaktu s istinski kršćanskim roditeljima
i svećenicima duboko ispunjenim duhom našega Gospodina. Na toj
razini moramo nastaviti raditi svom snagom. Zvanje nikada nije
rezultat spekulativnog razmišljanja ili lekcije koju je mlada osoba
primila i s kojom se intelektualno slaže. Takvi elementi mogu pomoći
odgovoru na Božji poziv, ali samo uz pretpostavku onoga što sam
upravo rekao.
La
Porte Latine: Prošle godine, 14. listopada, papa
Franjo je kanonizirao papu koji je potpisao sve
dokumente Drugoga vatikanskoga sabora,
papu nove Mise, papu čiji se pontifikat pamti po
80.000 svećenika koji su se odrekli svoga svećeništva.
Što mislite o toj kanonizaciji?
Ova
kanonizacija mora nas potaknuti na dublje promišljanje, izvan
medijskih emocija koje su trajale nekoliko sati i nisu ostavile
duboki trag ni na njihovim zagovornicima ni na njihovim protivnicima.
Naprotiv, nakon nekoliko tjedana ti osjećaji se lako mogu pretvoriti
u ravnodušnost. Moramo paziti da ne upadnemo u tu zamku.
Isprva
mi se čini sasvim očiglednim da se s beatifikacijama i
kanonizacijama svih papa najnovijega razdoblja od Ivana XXIII.
nastojalo ,,proglasiti svetim“ koncil i
novo shvaćanje Crkve i kršćanskoga života, jer su oni sve to
promicali.
To
je nova pojava u povijesti Crkve. Tako posttridentskoj Crkvi nikada
nije padalo na pamet da bi se kanoniziralo sve pape bez razlike od
Pavla III. do Siksta V. Crkva je samo kanonizirala Pija V. ne zbog
njegove povezanosti s Tridentskim saborom ili njegove provedbe, nego
zbog njegove osobne svetosti, koja za cijelu Crkvu predstavlja uzor i
koju je on kao papa stavio u službu Crkve. Fenomen koji trenutno
proživljavamo podsjeća nas više na promjenu naziva glavnih trgova
i avenija nakon revolucije ili promjene režima.
Ali
ova kanonizacija se također mora iščitati u svjetlu sadašnjega
stanja Crkve jer je spremnost za kanonizacijom koncilskih papa
relativno noviji fenomen te je našla svoj najočitiji izraz u gotovo
trenutnoj kanonizaciji Ivana Pavla II.
Ta
odlučnost da se ,,djeluje brzo“ još
jednom pokazuje krhkost u kojoj se Crkva koja je proizašla iz
koncila trenutno nalazi. Bez obzira želi li se to priznati ili ne,
cijelo ultraprogresivno i pseudoreformacijsko krilo smatra koncil
nadiđenim. Mislim primjerice na njemački episkopat. S druge strane
se i najkonzervativniji osjećaju prisiljenim na osnovi činjenica
priznati da je koncil pokrenuo proces koji vodi Crkvu u sve veću
besplodnost. S obzirom na taj
naizgled nepovratni proces, razumljivo je da sadašnja hijerarhija
pokušava
pomoću ovih kanonizacija vratiti koncilu
određenu vrijednost kako bi se usporio nezaustavljivi
činjenični tok.
Vraćam
se na usporedbu s građanskim društvom: svaki put kad je režim u
krizi i postane svjestan toga, pokušava ponovno dozvati u svijest
ustav zemlje, njegovu svetost, njegovu postojanost, njegovu
transcendentnu vrijednost... Međutim, u stvarnosti je to znak da je
sve što proizlazi iz toga ustava i što se zasniva na njemu, u
opasnosti da izumre i da ga se želi svim mogućim sredstvima
spasiti. Povijest pokazuje da u pravilu te mjere nisu dovoljne da ga
se vrati u život kojemu je vrijeme isteklo.
Samo
Bratstvo može pomoći Crkvi podsjećajući da je Crkva monarhija, a
ne kaotično moderno udruženje
La
Porte Latine: Prije tri godine (17. listopada 2015.), papa Franjo je
održao važan govor promovirajući „sinodalnost“ u Crkvi i
pozvao je biskupe da „slušaju Boga dok s njim ne
čuju glas naroda i da slušaju ljude dok ne udahnu volju na koju nas
Bog poziva“. Na temelju te nove sinodalnosti izdao je prema
svojim riječima (govor od 25. studenoga 2017.) nove
zakone koji pojednostavljuju postupak za
poništenje ženidbe ili je napisao pobudnicu Amoria
laetitia nakon Sinode o obitelji. Prepoznajete li u
tome glas Duha Svetoga? Što nam možete reći o tom
novom izrazu kojim se danas služe
crkveni službenici?
Povremene
i ponovne rasprave o sinodalnosti nisu ništa drugo nego pokoncilska
projekcija koncilskog nauka o kolegijalnosti i problemima koje on
izaziva u Crkvi. On se doista često spominje, čak i u raspravama
koje se bave drugom svrhom ili temom. Mislim primjerice na posljednju
Sinodu o mladima gdje se o toj temi govorilo po tko zna koji put. To
pokazuje da hijerarhija još nije pronašla zadovoljavajuće
rješenje, a to je neminovno jer je problem nerješiv.
Radi
se o tome da kolegijalnost stavlja Crkvu u trajnu situaciju
kvazi-koncila, s utopijom da se sveopćom Crkvom može vladati uz
sudjelovanje svih biskupa svijeta. To je dovelo do poziva na sustavnu
i nezasitnu decentralizaciju od strane nacionalnih biskupskih
konferencija koja se nikada neće završiti. Suočeni smo s nekom
vrstom klasne borbe biskupa koja je u nekim biskupskim konferencijama
proizvela duh koji se može definirati kao pred-raskolnički. Ovdje
opet mislim na njemački episkopat, koji je dobar primjer svih
trenutnih previranja. Rim je u slijepoj ulici. S jedne strane mora
pokušati u nekoj mjeri spasiti svoj potkopani autoritet nad
nacionalnim episkopatima. S druge strane se ne može odreći
koncilskog nauka i njegovih posljedica, a da time ne dovede u pitanje
autoritet koncila i time temelj suvremene ekleziologije. Svi oni
doista nastavljaju u istom smjeru, iako različitim brzinama.
Neprestane rasprave otkrivaju tu prikrivenu nelagodu, a posebno
činjenicu da ovaj revolucionarni nauk u potpunosti proturječi
monarhijskoj naravi Crkve. Zadovoljavajuće rješenje ne može se
pronaći sve dok te nauke konačno ne odbacimo. Paradoksalno je, ali
samo Bratstvo može pomoći Crkvi podsjećajući pape i biskupe da je
naš Gospodin Isus Krist uspostavio monarhijsku Crkvu, a ne kaotično
moderno udruženje. Doći će dan kad će se čuti ova poruka. Za
sada je naša dužnost da sačuvamo taj duboki smisao za Crkvu i
njezinu hijerarhiju, unatoč bojištu i ruševinama koje leže pred
nama.
La
Porte Latine: Kako bi Crkva mogla ispraviti pogreške koncila?
Je li realno nakon pedeset godina razmišljati na taj način?
S
čisto ljudske točke gledišta nije realno razmišljati na taj način
jer pred nama je Crkva koja je potpuno transformirana, u svim
vidicima njezina života, bez iznimke. To je novo shvaćanje vjere i
kršćanskoga života koje je proizvelo novi način razumijevanja
Crkve i svakodnevnoga života u njoj. Ljudski gledano je nemoguće
vratiti se.
No
često zaboravljamo da je Crkva u svojoj osnovi božanska, iako je
utjelovljena u čovječanstvu i ljudskoj povijesti. Jednoga dana će
suprotno svim očekivanjima i ljudskim proračunima, papa uzeti
stvari u svoje ruke i ispraviti sve što treba ispraviti, jer Crkva
je božanska i naš Gospodin neće je iznevjeriti. On doista ne
govori ništa drugo nego da svečano obećava da ju ,,vrata paklena
neće nadvladati“ (Mt 16,18). Božanska
snaga i sjaj Crkve bit će tim jači što se situacija sada čini
nepovratnijom.
La
Porte Latine: Ove godine 2018. proslavili smo tridesetu obljetnicu
biskupskih posvećenja koja je
poduzeo nadbiskup Lefebvre u Écôneu, pravi
,,čin preživljavanja Tradicije“.
Smatrate li da je ova mjera bila po svojoj naravi
jedinstvena i da je također zato bila uspješna jer su
biskupi danas u mogućnosti podjeljivanja svetog Reda i
sakramenta Potvrde u tradicionalnom obredu ili mislite
da bi nakon toliko godina trebalo razmotriti mogućnost
novih biskupskih posvećenja?
Budućnost
Bratstva je u rukama providnosti. Na nama je da prepoznamo njene
znakove, kao što je naš osnivač učinio, vjerno i bez ikakvog
predviđanja ili zanemarivanja providnosti. Ovo je najljepša lekcija
koju nam je dao nadbiskup Lefebvre, a mnogi od onih koji ga u njegovo
vrijeme nisu razumjeli postupno su mijenjali svoje mišljenje.
Istinski
duh našeg Utemeljitelja: duh ljubavi prema vjeri i
istini, dušama, Crkvi, u duhu istinske
ljubavi među članovima
La
Porte Latine: Francuski distrikt je najstariji i najveći, čak i ako
ga u stopu slijedi Distrikt Sjedinjenih Američkih
Država. Koje ste ljudske, materijalne ili apostolatske
prioritete postavili za novog poglavara, p. de
Jornu, koji je 22 godine bio rektor
bogoslovije u Écôneu?
Svi
prioriteti mogu se sažeti u nekoliko riječi: novi poglavar
Distrikta ima vrlo lijep zadatak da osigura očuvanje istinskoga duha
kojeg nam je ostavio naš Utemeljitelj, u svim našim kućama i svim
članovima Bratstva: duha ljubavi prema vjeri i istini, dušama,
Crkvi, a iznad svega onoga što iz toga proizlazi, duha prave ljubavi
među članovima. U mjeri u kojoj održavamo taj duh, imat ćemo
dobar utjecaj na duše, a Bratstvo će i dalje privlačiti mnoga
zvanja.
La
Porte Latine: Ovo je lijep i nadahnjujući program! Ali
je potrebno i da se vjernici zauzmu za to. Vidjeli su
ih kako u tisućama dolaze u Lourdes na posljednjem hodočašću,
kada ste služili svečanu Misu na nedjelju
Krista Kralja. Što tražite od njih? Što im predlažete?
Bio
sam duboko dirnut vidjevši hodočasnike svih dobi u Lourdesu,
osobito mnoge obitelji i djecu. Ovo hodočašće je zaista izvanredno
i vrlo važno. Podsjeća nas da budućnost Crkve i svećeničkih
poziva leži u obiteljima u kojima su roditelji usadili Križ našega
Gospodina. Jer samo Križ Gospodina našega Isusa Krista i
velikodušnost koja iz njega proizlazi donose obitelji bogate djecom.
Nema plemenitijega i dragocjenijega svjedočanstva našem
egoističkom i otpadničkom društvu kažnjenom svojom neplodnošću,
od onoga mlade majke okružene brojnom djecom. Svijet može izabrati
da ne čuje naše propovijedi, ali on ne može zaobići taj prizor
koji mu dolazi pred oči. I to također predstavlja Bratstvo. U
konačnici, to je isti ideal križa – ponavljam opet – koji
pokreće dušu da se posveti Bogu i omogućuje majci da se
velikodušno i neograničeno posveti odgoju i posvećenju sve djece
koju joj je Providnost povjerila.
Konačno,
ovo hodočašće posebno nas podsjeća i na to da svaka obnova može
uspjeti samo pod zaštitom i plaštem Blažene Djevice Marije jer u
sadašnjoj pustoši nema mjesta na svijetu koje toliko privlači duše
kao Lourdes.
Vjernicima
iz Francuske jednostavno kažem: ne zaboravite da su oni koji su vam
prethodili bili borci i vitezovi križa, Kristovi vojnici, i da je
sadašnja borba za obranu vjere i Crkve nesumnjivo najznačajnija
koju je povijest ikada vidjela.
Želim
vam svima puno blagoslova u 2019. godini!
