četvrtak, 2. svibnja 2019.

Najstrašniji raskol koji je svijet ikada vidio



4. veljače 2019. su u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al Azhara, Ahmad Al-Tayyeb, potpisali dokument o „Ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“. Deklaracija započinje u ime Boga koji, ako mora biti Bog zajednički svima, ne može biti ništa drugo osim muslimanskog Alaha. Bog kršćana je doista jedan u naravi, ali trojstven u različitim osobama: Otac, Sin i Duh Sveti. Još od vremena Arija i nakon toga, Crkva se bori protiv antitrojstvenika i deista koji poriču ili zapostavljaju ovo otajstvo, koje je za kršćanstvo najveće. Islam ga, naprotiv, odbacuje s užasavanjem, kao što izjavljuje sura o ,,autentičnom bogoštovlju“: ,,On, Bog, je jedan! Bog, vječni! On ne rađa, niti je bio rođen, i nitko mu nije jednak!” (Kur'an, 112, 2, 4).

No u Deklaraciji iz Abu Dhabija, čast se ne iskazuje ni Bogu kršćana ni Bogu islama, već svjetovnom božanstvu, ,,ljudskome bratstvu”, ,,koje obuhvaća sve ljude, ujedinjuje ih i čini ih jednakima”. Ovdje se ne radi o ,,duhu Asiza” – koji u svom sinkretizmu ipak priznaje primat religijske dimenzije u odnosu na sekularističku – nego o afirmaciji ravnodušnosti. Ni u jednoj točci ne spominje se zapravo temeljna metafizika vrijednosti mira i bratstva, ali se stalno na njih aludira. Kada dokument utvrđuje da ,,pluralizam i raznolikost religija, boja kože, spola, rase i jezika Bog želi u svojoj mudrosti, kroz koju je stvorio ljudska bića”, ne ispovijeda ekumenizam koji je osudio Pio XI. (1928.), nego religijski indiferentizam koji je osudio Lav XIII. u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.), koju definira kao ,,doktrinarni sustav koji naučava da je svatko slobodan ispovijedati religiju koja mu se sviđa, pa čak i ne ispovijedati nijednu”.

U deklaraciji iz Abu Dhabija kršćani i muslimani podvrgavaju se temeljnom načelu slobodnoga zidarstva, pri čemu vrijednosti slobode i jednakosti francuske revolucije trebaju pronaći svoju sintezu i postignuće u sveopćem bratstvu. Ahmad Al-Tayyeb, koji je zajedno s papom Franjom sastavio tekst, nasljedni je šeik Bratovštine sufija Gornjega Egipta, a u islamskom svijetu je Al Azhar, sveučilište na kojemu je on rektor, obilježeno je promicanjem sufijskog ezoterizma kao ,,inicijacijskoga mosta” između istočnog i zapadnog slobodnog zidarstva (usp. Gabriel Mandel, Federico II, il sufismo e la massoneria, Tipheret, Acireale, 2013.).

Dokument ustrajno i opetovano poziva ,,svjetske vođe kao i na arhitekte međunarodne politike i svjetske ekonomije, intelektualce, filozofe, vjerske ličnosti, umjetnike, medijske profesionalce te muškarce i žene kulture iz svakoga dijela svijet“, da energično rade na širenju ,,kulture tolerancije i zajedničkoga života u miru”, izražavajući ,,čvrsto uvjerenje da nas autentični nauci religija pozivaju da ostanemo ukorijenjeni u vrijednostima mira, da branimo vrijednosti uzajamnoga razumijevanja, ljudskoga bratstva i skladnoga suživota“. Te su vrijednosti, ističe se, ,,sidro spasenja za sve“. Tako ,,Katolička crkva i Al Azhar” iziskuju da ,,ovaj dokument postane predmet istraživanja i promišljanja u svim školama, sveučilištima i formacijskim ustanovama, pomažući time obrazovati nove naraštaje da donose dobrotu i mir drugima i da posvuda budu branitelji prava potlačenih te najmanjih među našom braćom i sestrama”.

Dana 11. travnja je dokument iz Abu Dhabija u Santa Marti u Vatikanu zaključen simboličkom gestom. Franjo se prostirao po tlu pred trojicom muslimanskih vođa iz Sudana i poljubio im noge, moleći mir. Ovu gestu treba prosuditi ne toliko po onome što utvrđuje: podvrgavanje Crkve islamu, nego po onome što ona niječe: Kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista. Onome koji predstavlja Krista, u čije ime će se prignuti svako koljeno na nebu i na zemlji (Filipljanima 2, 10), moraju ljudi i narodi iskazati čast, a ne da je on ikome iskazuje.

Riječi Pija XI. iz enciklike Quas primas (1925.) rezoniraju: „Oh, kakva bi sreća bila za nas, ako bi svi ljudi, pojedinci, obitelji i narodi, htjeli da njima upravlja Krist! 'Onda će se uvelike', da upotrijebimo riječi koje je prije 25 godina biskupima sveopće Crkve uputio naš prethodnik, papa Lav XIII., 'izliječiti mnoga zla, onda će zakon ponovno steći svoju prijašnju snagu, obnovit će se mir sa svim svojim blagoslovima. Ljudi će staviti u korice svoje mačeve i položiti svoje oružje kad svi slobodno priznaju i podlože se Kristovoj vlasti i svaki jezik prizna da je Gospodin Isus Krist u slavi Boga Oca”.

Gesta koju je izradio papa Franjo u Santa Marti također niječe uzvišeno otajstvo: utjelovljenje, muku i smrt našega Gospodina Isusa Krista, jedinoga Spasitelja i Otkupitelja čovječanstva. Poričući ovo otajstvo, poriče se spasenjsko poslanje Crkve, koja je pozvana evangelizirati i civilizirati svijet. Hoće li Amazonska sinoda koja će se održati sljedećega listopada biti nova faza u ovom odbacivanju poslanja Crkve, koja je također odbacivanje poslanja Kristova namjesnika? Hoće li papa Franjo kleknuti pred predstavnicima urođeničkoga naroda? Hoće li ih zamoliti da prenesu Crkvi svoju plemensku mudrost koju nose?

Ono što je sigurno je da je tri dana kasnije, 15. travnja, katedrala Notre Dame (rječita slika Crkve) buknula u plamen koji je proždirao toranj, ostavljajući temelj netaknutim. Ne znači li to da, unatoč kolapsu na samom vrhu Crkve, njezina božanska struktura traje, i da je ništa neće moći uništiti?

Tjedan dana kasnije su drugi događaji uzdrmali katoličko javno mnijenje. Niz terorističkih napada, potaknutih sljedbenicima te iste religije kojoj se papa Bergoglio podložio, pretvorili su Vazam uskrsnuća u dan muke za sveopću Crkvu, s 310 mrtvih i više od 500 ranjenih. Čak i prije nego što je progutala tijela, vatra je progutala iluzije onih katolika, koji pljeskom i gitarama pjevaju aleluju, dok Crkva doživljava svoj Veliki petak i Veliku subotu.

Neki bi mogli prigovoriti da bombaši u Šri Lanci, čak i ako su bili muslimani, ne predstavljaju islam. Ipak, čak ni imam Al Ahzara, koji je potpisao dokument o miru i bratstvu, ne predstavlja sav islam. Papa Franjo, s druge strane, sigurno predstavlja Katoličku Crkvu. Ali koliko dugo?

Nema istinskoga bratstva izvan nadnaravnog, koje ne dolazi od odnosa među ljudima, nego od Boga (1 Solunjanima 1,4). Na isti način nema mira izvan kršćanskoga mira, budući da je izvor istinskoga mira Krist, utjelovljena Mudrost, koji je ,,propovijedao mir vama, koji ste bili daleko, i mir onima, koji su bili blizu” (Efežanima, 2, 17). Mir je dar od Boga, koji je čovječanstvu donio Isus Krist, Sin Božji i vladar Neba i Zemlje. Katolička Crkva koju je On osnovao je vrhovni posjednik mira, budući da je ona čuvar istine i mira utemeljena na istini i pravdi.

Neomodernizam, ukorijenjen u samom vrhu Crkve, propovijeda lažni mir i lažno bratstvo. Ali lažni mir u svijet donosi rat, kao što lažno bratstvo donosi raskol, što je rat unutar Crkve. Sv. Luigi Orione dramatično je sve to predvidio 26. lipnja 1913. godine: ,,Modernizam i polumodernizam ne mogu se nastaviti – prije ili kasnije to će biti protestantizam ili raskol u Crkvi koji će biti najstrašniji što ga je svijet ikada vidio” (Spisi, sv. 43, str. 53).

Roberto de Mattei, Corrispondenza Romana, 1. svibnja 2019.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.