Najstrašniji raskol koji je svijet ikada vidio

4. veljače 2019. su u Abu Dhabiju papa Franjo i veliki imam Al Azhara, Ahmad Al-Tayyeb, potpisali dokument o „Ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“. Deklaracija započinje u ime Boga koji, ako mora biti Bog zajednički svima, ne može biti ništa drugo osim muslimanskog Alaha. Bog kršćana je doista jedan u naravi, ali trojstven u različitim osobama: Otac, Sin i Duh Sveti. Još od vremena Arija i nakon toga, Crkva se bori protiv antitrojstvenika i deista koji poriču ili zapostavljaju ovo otajstvo, koje je za kršćanstvo najveće. Islam ga, naprotiv, odbacuje s užasavanjem, kao što izjavljuje sura o ,,autentičnom bogoštovlju“: ,,On, Bog, je jedan! Bog, vječni! On ne rađa, niti je bio rođen, i nitko mu nije jednak!” (Kur'an, 112, 2, 4).

No u Deklaraciji iz Abu Dhabija, čast se ne iskazuje ni Bogu kršćana ni Bogu islama, već svjetovnom božanstvu, ,,ljudskome bratstvu”, ,,koje obuhvaća sve ljude, ujedinjuje ih i čini ih jednakima”. Ovdje se ne radi o ,,duhu Asiza” – koji u svom sinkretizmu ipak priznaje primat religijske dimenzije u odnosu na sekularističku – nego o afirmaciji ravnodušnosti. Ni u jednoj točci ne spominje se zapravo temeljna metafizika vrijednosti mira i bratstva, ali se stalno na njih aludira. Kada dokument utvrđuje da ,,pluralizam i raznolikost religija, boja kože, spola, rase i jezika Bog želi u svojoj mudrosti, kroz koju je stvorio ljudska bića”, ne ispovijeda ekumenizam koji je osudio Pio XI. (1928.), nego religijski indiferentizam koji je osudio Lav XIII. u enciklici Libertas (20. lipnja 1888.), koju definira kao ,,doktrinarni sustav koji naučava da je svatko slobodan ispovijedati religiju koja mu se sviđa, pa čak i ne ispovijedati nijednu”.

U deklaraciji iz Abu Dhabija kršćani i muslimani podvrgavaju se temeljnom načelu slobodnoga zidarstva, pri čemu vrijednosti slobode i jednakosti francuske revolucije trebaju pronaći svoju sintezu i postignuće u sveopćem bratstvu. Ahmad Al-Tayyeb, koji je zajedno s papom Franjom sastavio tekst, nasljedni je šeik Bratovštine sufija Gornjega Egipta, a u islamskom svijetu je Al Azhar, sveučilište na kojemu je on rektor, obilježeno je promicanjem sufijskog ezoterizma kao ,,inicijacijskoga mosta” između istočnog i zapadnog slobodnog zidarstva (usp. Gabriel Mandel, Federico II, il sufismo e la massoneria, Tipheret, Acireale, 2013.).

Dokument ustrajno i opetovano poziva ,,svjetske vođe kao i na arhitekte međunarodne politike i svjetske ekonomije, intelektualce, filozofe, vjerske ličnosti, umjetnike, medijske profesionalce te muškarce i žene kulture iz svakoga dijela svijet“, da energično rade na širenju ,,kulture tolerancije i zajedničkoga života u miru”, izražavajući ,,čvrsto uvjerenje da nas autentični nauci religija pozivaju da ostanemo ukorijenjeni u vrijednostima mira, da branimo vrijednosti uzajamnoga razumijevanja, ljudskoga bratstva i skladnoga suživota“. Te su vrijednosti, ističe se, ,,sidro spasenja za sve“. Tako ,,Katolička crkva i Al Azhar” iziskuju da ,,ovaj dokument postane predmet istraživanja i promišljanja u svim školama, sveučilištima i formacijskim ustanovama, pomažući time obrazovati nove naraštaje da donose dobrotu i mir drugima i da posvuda budu branitelji prava potlačenih te najmanjih među našom braćom i sestrama”.

Dana 11. travnja je dokument iz Abu Dhabija u Santa Marti u Vatikanu zaključen simboličkom gestom. Franjo se prostirao po tlu pred trojicom muslimanskih vođa iz Sudana i poljubio im noge, moleći mir. Ovu gestu treba prosuditi ne toliko po onome što utvrđuje: podvrgavanje Crkve islamu, nego po onome što ona niječe: Kraljevstvo našega Gospodina Isusa Krista. Onome koji predstavlja Krista, u čije ime će se prignuti svako koljeno na nebu i na zemlji (Filipljanima 2, 10), moraju ljudi i narodi iskazati čast, a ne da je on ikome iskazuje.

Zar ne postoji katolički Bog?

Članak je objavljen na stranicama udruge Associção Civil Santa Maria das Vitórias iz Anápolisa, Brazil, koja se brine o kapelici Santa Maria das Vitórias gdje se slavi tradicionalna sveta Misa.

Priznajem da sam ostao zgranutim[…] čitajući ovu rečenicu: „Ne postoji katolički Bog“ [rečenica koju je Papa rekao u poznatom intervjuu Eugeniju Scalfariju]. Premda je izraz „katolički Bog“ neuobičajen, nijekati ga, u surječju u kojem je zanijekan, ima razorne posljedice. Zbilja.

Stari je zavjet pun izraza kao: Bog Izraelov, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev koji svjedoče da se živi i pravi Bog objavio izabranom narodu, koji je čuvarem njegovih obećanja i njegovih učenja i razlikuje se od idola krivih vjera koje su terorizirale poganske narode.

Ivan Pavao II. i sveopće spasenje

Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II. planirano je za travanj 2014., u nedjelju Božanskog Milosrđa. Dr. Heinz-Lothar Barth već je 2007. napisao detaljnu studiju o pontifikatu ovoga pape.

Citirat ćemo nekoliko odlomaka iz tog djela u kojemu se bonnski znanstvenik bavi naukom o sveopćem spasenju koji je papi Ivanu Pavlu II. barem bio blizak.

„Uzmimo nekoliko središnjih dogmatskih vidika proteklog pontifikata. Umirovljeni redoviti profesor za misijske i religijske znanosti iz Münstera Johannes Dörmann u svojem je standardnom djelu u više svezaka „Der theologische Weg Johannes Paul II. zum Weltgebetstag der Religionen in Assisi“ neoborivo dokazao da je Papa imao određene simpatije prema teoriji o sveopćem spasenju koju je Crkva već u antici osudila - barem se to može reći sa sigurnošću.

Mrzi li papa Scalfarija...?

Voljeti je željeti dobro drugomu, mrziti je ne željeti mu to. Za bilo kojega kršćanina voljeti znači željeti drugomu najveće dobro koje je sam Bog; to isto dobro koje Bog želi priopćiti svakomu čovjeku, preko otkupljenja koje je izvršio Isus Krist.

Voljeti kao Isus voli jest željeti svakome ovo dobro i djelovati kako bi ovo dobro svima bilo zajedničko. Dakle, željeti da se svi obrate. Željeti za bližnjega zemaljska dobra (koje Evanđelje prikazuje kao propadljiva i nepostojana), a ne željeti mu priopćiti Isusa Krista, za kršćanina je zločesta zezancija.