13. kolovoza mnoštvo od 20,000 i više ljudi bilo je prisutno u Cova da Iriji. Ujutro je upravitelj okruga Vila Nova de Ourem došao u svom automobilu do kuće Franje i Jacinte, zajedno s dekanom velikoga grada u okolici. Pretvarao se da vjeruje ukazanjima i da je došao zbog sigurnosti djece. Stoga ih je najprije zajedno s dekanom odveo u župni ured gdje je župnik u nazočnosti upravitelja ponovno ispitivao djecu. Nakon ispitivanja upravitelj je izjavio da je sada uvjeren i pozvao djecu da ih odvedu na mjesto ukazanja radi njihove sigurnosti. Ali umjesto da ih dovede do Cova da Irije, zaputio se prema svome gradu (Ourem). Kada su stigli, upravitelj ih je zatvorio u sobu i rekao im da neće izaći dok ne otkriju tajnu.
U međuvremenu su ljudi uzalud čekali u Cova da Iriji na dolazak djece. Netko je izjavio da ih je upravitelj oteo.
„Ne znam što bi se dogodilo da nismo čuli udar groma. Bilo je približno isto kao i prošli puta (13. srpnja). Mnogi ljudi su bili zaprepašteni, a neki od njih su počeli vikati da će biti ubijeni. Svi su se počeli udaljavati od stabla (na kome se Gospa ukazala već tri puta), ali, naravno, nitko nije bio ubijen. Nakon udara groma pojavio se bljesak munje, a zatim smo počeli opažati mali oblak, vrlo osjetljiv, vrlo bijel, koji se na trenutak zaustavio nad drvetom, a zatim se uzdigao u zrak i nestao” – svjedoči Maria Carreira. Većina je hodočasnika potvrdila ovaj prizor. Ljudi su rekli jedni drugima: „Sigurno je Gospa došla. Šteta što nije mogla vidjeti djecu!”.
U međuvremenu su djeca bila podvrgnuta neprekidnim ispitivanjima, ukupno devet puta. Tek 14. kolovoza ispitivani su odvojeno te ih je pregledao liječnik, bez ikakvog rezultata. Stoga je upravitelj odlučio upotrijebiti jače oružje: stavio ih je u javni zatvor. Jacinta je strašno patila zbog odvojenosti od roditelja, a Franju je najviše boljelo to što je propustio susret s Gospom. Zatvorenici su bili vrlo dobri s djecom i pokušavali su ih utješiti.
Sestra Lucija u svojim memoarima piše: „Zatim smo odlučili moliti Krunicu. Jacinta je skinula medaljicu koju je nosila oko vrata i zamolila je jednog zatvorenika da ju objesi na čavao u zidu. Klečeći pred ovom medaljicom, počeli smo moliti. Zatvorenici su molili s nama... Nakon toga je Jacinta, koja više nije plakala tijekom ispitivanja, počela jecati dok je razmišljala o svojoj majci. „Jacinta”, pitala sam, „ne želiš li prinijeti ovu žrtvu Gospodinu?” – „Da, ali stalno razmišljam o svojoj majci i ne mogu prestati plakati.”... Odjednom se pojavio čuvar, koji je plašljivim glasom pozvao Jacintu: „Ulje več ključa: reci tajnu, ako ne želiš biti spaljena!”
– „Ne mogu.”
– „Dakle, ne možeš, ha? Onda ću ti ja pomoći! Dođi!”
Odmah je otišla, a da se nije ni pozdravila. Tada mi je Franjo povjerio svoju bezgraničnu radost i mir: „Ako nas ubiju kao što kažu, uskoro ćemo biti u Nebu! Kako divno! Ništa drugo nije važno!” Zatim, nakon trenutka šutnje: „Neka Bog dade Jacinti da se ne boji. Izmolit ću Zdravomariju za nju!”
Ubrzo nakon toga, čuvar je došao potražiti Franju, pa Luciju – uvijek isti scenarij. Upravitelj je uputio treću prijetnju: sve troje će zajedno skuhati! Ipak se nije dokopao tajne ili bilo kakve vrste priznanja.
Sljedećeg jutra, nakon posljednjega ispitivanja, djeca su odvedena u Fatimu. Budući da su svi bili jako uznemireni kod upravitelja, a isto tako i kod župnika (djeca su oteta kad su napustila župni ured), župnik je, shvativši lukavštinu upravitelja, napisao javnu izjavu da nema nikakve veze s „groznim i svetogrdnim činom iznenadne otmice troje djece”. Zahvaljujući njegovom javnom pismu, događaji iz Fatime prvi su puta objavljeni u katoličkom tisku.
Izvor:
fsspx.news
