T
ko je znao za ostavku Benedikta XVI. i koliko dugo? Kome se povjerio papa emeritus? Talijanski vatikanist analizira iza kulisa ostavku koja je promijenila lice Crkve.
Francesco Antonio Grana je vatikanist talijanskog internetskog časopisa lijevog centra ilfattoquotidiano.
U svom posljednjem djelu Cosa resta del papato - „Što ostaje od papinstva“, koje je 7. listopada 2021. objavljenom na mediju Terra Santa, novinar koji reformističku viziju budućnosti papinstva, donosi vijesti iza kulisa iznenađujućeg čina koji je Benedikt XVI. poduzeo 11. veljače 2013.
Njemački papa je 30. travnja 2012. prvi put svome državnom tajniku iznio ideju o mogućoj ostavci s Petrove stolice.
Također znamo da je tada sam Papa bio u povjerljivom odnosu prema trima osobama: njegovom ispovjedniku, poljskom svećeniku iz Apostolske pokorničarne; njegovom starijem bratu, mons. Georgu Ratzingeru; i njegovom osobnom tajniku mons. Georgu Gänsweinu.
Dana 4. veljače 2013., nekoliko dana prije nego što je vijest odjeknula kao bomba, Benedikt XVI. obavijestio je predsjednika Talijanske Republike Giorgija Napolitana.
Dana 5. veljače 2013. na redu je drugi privatni tajnik Svetog Oca, mons. Alfred Xuereb, kasnije promaknut za nuncija u Koreji, da ga njegov nadređeni izravno upozori. Stvari će se tada ubrzati.
Dana 10. veljače 2013. u večernjim satima zamjenik državnoga tajnika, budući kardinal Angelo Maria Becciu, telefonira vatikanskom savjetniku za komunikacije, američkom novinaru Gregu Burkeu, koji će kasnije postati ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, tražeći od njega da sljedećega jutra stigne u ured nešto ranije nego inače.
Mons. Becciu, međutim, nije otkrio razlog ovog sastanka. Morala se čuvati apsolutna tajnost kako bi se izbjeglo moguće neželjeno prenošenje informacija. Budući da je skandal Vatileaks star samo nekoliko mjeseci, bilo je potrebno pod svaku cijenu izbjeći da odluka rimskoga prvosvećenika bude objavljena prvo u novinama, prije nego što se svečano obznani tijekom konzistorija.
Novinar precizira da je „uvijek uoči konzistorija predstojnik papinskih liturgijskih slavlja, mons. Guido Marini, prilično neobično telefonirao svakog ceremonijara kući kako bi osigurao njihovu prisutnost na ovom sastanku“.
Već 11. veljače ujutro, nekoliko sati prije nego što je Benedikt XVI. dao povijesnu izjavu, mons. Marini je tada rekao nadzorniku papinskoga svetišta, ocu augustincu Pavelu Benediku, da bi trebao „pripremiti sve što je potrebno za organizaciju konklave“. Papinski obredničar bio je stoga svjestan svega, barem 24 sata unaprijed.
Također je 10. veljače nekoliko dužnosnika Državnog tajništva saznalo vijest, kada su zamoljeni da rade na latinskom tekstu papine izjave: „Formulacija ostavke“, objasnio je kardinal Bertone, tadašnji državni tajnik, „pomno je osmišljena i prerađena u tajnosti. Papin potpis u prvom tekstu nosi datum 7. veljače, a... konačni tekst nosi datum 10. veljače“, objašnjava visoki prelat.
Antonio Grana također otkriva da je „čak i tadašnji ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, isusovački pater Federico Lombardi, doznao za odluku Benedikta XVI. samo nekoliko minuta prije početka konzistorija“.
I doznajemo da isusovac nije imao puno vremena za pripremu novinske konferencije koju je improvizirao odmah nakon objave, u jednom vatikanskom uredu za novinare, koji je, još nekoliko minuta ranije prazan, doslovce „doživio oluju“ u tren oka.
Ovaj nužno djelomični osvrt na odreknuće Benedikta XVI. ima vrijednost da rasvjetljava događaj čije su posljedice za život Crkve deset godina ranije bile nezamislive.
Izvor: fsspx.news
