J
edne nedjelje u srpnju bilo je jako vruće u Kalabriji, na jugu Italije pa je don Mattia Bernasconi odlučio služiti misu u vodi, okrenut prema plaži. Potvrdio je to bez ustručavanja: „Bilo je 10:30 ujutro i sunce je pržilo pa smo odlučili krenuti prema jedinom ugodnom mjestu: u vodu“.
Crkva dopušta da se radi dobra duša, zbog iznimnih okolnosti, sveta Misna Žrtva može služiti izvan posvećenog bogoslužnog mjesta. Tu pomislimo na one junačke vojne kapelane koji su, stavljajući na kocku svoje živote, služili Misu na postolju topa koji će uskoro krenuti u napad.
A ovdje je zbog „udobnosti“ ovaj 36-godišnji svećenik odlučio slaviti misu u kupaćem kostimu na madracu na napuhavanje, „luftić-oltaru“. Ovaj očiti gubitak osjećaja za sveto očituje na briljantan način duh liturgijske reforme koja obično izgleda diskretnije, manje šokantno.
No ostaje činjenica da je ova reformirana liturgija i sama dovedena do žrtvovanja osjećaja za sveto: ona se u ime udobnosti prilagođava meteorološkoj i ideološkoj klimi. Luftić-oltar poput nauka i morala lebdi nad valovima koji se nižu jedan za drugim, bez čvrstog sidra u Tradiciji. A nova liturgija regulirana je temperaturom okoline.
Tužiteljstvo u Crotoneu, gdje se održala ova vodena misa, svakako je pokrenulo istragu protiv misnika u kupaćim hlačicama, zbog „prijestupa protiv vjere“.
Ali Nadbiskupija Crotone-Santa Severina zadovoljila se time da podsjeti da je „potrebno održavati minimum (sic) prikladnosti i brige za simbole koje zahtijeva sama narav liturgijskih slavlja“, priznajući - uz pastoralnu popustljivost koja je danas u modi – da je „u određenim posebnim slučajevima, za vrijeme duhovnih vježbi, školskih kampova, praznika, moguće slaviti misu izvan crkve“.
Biskupija je dodala kako je „uvijek potrebno kontaktirati crkvene poglavare mjesta u kojem se netko nalazi, kako bi se međusobno savjetovali o najprikladnijem načinu obavljanja takvog euharistijskog slavlja“ itd.
Pitamo se ne bi li nadbiskupijske vlasti za ubuduće savjetovale pozivanje ceremonijalnog spasioca.
U stvarnosti Traditionis custodes i Desiderio desideravi promiču isključivu upotrebu mise Pavla VI. te ipso facto favoriziraju prožimanje liturgije duhom suvremenog svijeta, ističući potrebu za „inkulturiranim“ pastoralom. To je razlog zašto ova dva rimska dokumenta tako agresivno osuđuju nepopustljivost Tridentske Mise za trenutnu modu.
Nakon zairskog obreda koji se slavio u crkvi Svetog Petra u Rimu 3. srpnja, a prije amazonskog obreda koji se još uvijek razvija, imamo nautički, kupajući koncilski obred. Usquequo, Domine; dokle, Gospodine? (Ps 12, 2)
Abbé Alain Lorans
Izvor: https://laportelatine.org/
