Pojam obilježja odnosi se na filozofiju - to znači da se stvarnost može prepoznati kao takva zahvaljujući elementima koje sadrži i koje samo ona sadrži. Prisutnost ovog obilježja pokazuje da je riječ o stvarnosti koju ono označava. Apologetika je grana teologije koja ima za cilj omogućiti osobi dobre volje pristup katoličkoj vjeri, uklanjajući prepreke lažnih prigovora i pokazujući koherentnost i ljepotu Objave koju je donio Krist te nužnost Crkve u planu otkupljenja.
Obilježja Crkve u apologetici
Prema Prvom vatikanskom saboru prava Crkva Isusa Krista prepoznatljiva je po četiri "obilježja" - ona mora biti jedna, sveta, katolička i apostolska.
To znači da svetost Crkve (kao i ostale tri oznake) nije samo dogma koja proizlazi iz objave, kao što smo vidjeli u prvom članku, nego mora biti i prepoznatljiva od onih koji ne vjeruju, kako bi mogli razumno priznati "vjerodostojnom" tvrdnju Rimske Crkve da je ona Crkva Isusa Krista.
No kako prepoznati svetost ako netko nema vjeru? Radilo bi se sigurno o kružnoj logici ako bismo to jednostavno doveli u vezi s onim što je Isus Krist objavio. Stoga je potrebno pribjeći vanjskim očitovanjima ove svetosti.
Ova očitovanja postoje na dvije razine: svetost načela koja naučava ova ustanova i svetost njezinih članova. Također treba biti moguće ustvrditi da ta obilježja pripadaju isključivo ustanovi koja tvrdi da je prava Crkva.
Svetost načela
Prava religija mora posjedovati načela ponašanja koja, kada se slijede, vode ljude ne samo do čestitog života, već i do moralnog savršenstva koje može procvjetati u junaštvu kreposti. Ona očito ne može sadržavati propise protivne naravnom zakonu ili zdravom razumu.
Stoga isključujući poganske religije ili islam, koji često sadrže propise suprotne samom naravnom zakonu (npr. poligamija), čak i ljudi bez vjere mogu lako prepoznati superiornost moralnih i duhovnih načela sadržanih u Evanđeljima.
Ništa u kršćanskim propisima, kako ih Crkva proglašava, ne može dovesti do kršenja naravnog zakona; sve vodi samoodricanju i herojskoj ljubavi prema bližnjemu.
No ovdje nam je dužnost istaknuti da ta načela kršćanskog morala zadržavaju svu svoju snagu samo u Rimskoj Crkvi. Protestantizam je doveo do obezvrjeđivanja djela, do apsolutizacije savjesti i do popuštanja zahtjevima vremena. Što se tiče odvojenih istočnih crkava, one su stoljećima popuštale na nerazrješivosti braka i već to pokazuje da ne poštuju čak ni naravni zakon.
Modernizam, koji potkopava načela savršenstva kršćanstva sačuvana predajom u Rimskoj Crkvi, mora se promatrati kao ono što jest - odstupanje od autentičnog katoličkog nauka koji ostaje blistav u tradicionalnom učenju papa iz prošlosti. To je nauk na koji se pozivamo i koji ostaje dokazom svetosti Crkve.
 |
| Papa Pio IX. |
Svetost članova
Vidjeli smo da, u skladu s Evanđeljima, Rimska Crkva nikada nije tvrdila da je sastavljena samo od svetaca. Ona tvrdi da oni koji slijede njezina učenja mogu postati sveci.
Ova svetost može se shvatiti na tri načina:
- zajednička svetost: obdržavajući zapovijedi i stegu Crkve, uz pomoć sakramenata i katoličke pouke, mnogi su ljudi uspjeli i još uvijek mogu živjeti dostojanstveno, bez ozbiljnih padova ili barem pronalazeći sredstva za oporavak od njih, održavajući iskrenu želju za poštenim i kreposnim životom.
- savršenija svetost: to je svetost onih koji se obvezuju živjeti tri evanđeoska savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, odričući se materijalnih dobara i osjetilnih užitaka pa čak i vlastite volje. Crkva onima koji žele slijediti put savršenstva na raspolaganje stavlja mnoge ustanove obdarene sigurnim pravilima za težnju takvom uzvišenom idealu.
Katolička askeza, za razliku od budističke (na primjer), nema za cilj uništenje pojedinca, već njegovo ispunjenje kroz kreposti.
- Herojska svetost: pravo junaštvo kreposti, u njihovoj ravnoteži koja isključuju ponos i lakomislenost, od kojih je mučeništvo najupečatljiviji primjer, a koje je uvijek cvjetalo u Rimskoj Crkvi i koje ne samo da joj je vlastito, nego je i plod načela koja joj pripadaju. To je najveći znak njezine božanske svetosti i biti će prva tema ovog niza članaka.
Katolička Crkva sa svojim kultom svetaca promiče širenje ovih uzvišenih modela koje ona podvrgava svojevrsnom jedinstvenom ispitivanju. Gdje god se Crkva proširila ima muškaraca i žena koji su istaknuti u svojim krepostima, koje lako prepoznaju i oni koji ne vjeruju.
S prisutnošću autoriteta koji bdije nad nadnaravnim darovima i pojavama, kao i nad revnošću i vršenjem same kreposti, Rimska Crkva usmjerava svece tijekom njihova života i čuva ih od golemih opasnosti, počevši od oholosti.
Postoji li svetost izvan Rimske Crkve?
Bez da ovdje idemo predaleko prisjećajući se svoga negativnog teološkog odgovora u prethodnom članku, moramo ispitati tvrdnju o svetosti pojedinih članova odvojenih skupina, osobito istočnih.
Već je spomenuta nemogućnost da se bude svet slijedeći religije koje niječu samu racionalnost naravnog zakona; ovo isključuje protestantski svijet, koji poriče samu mogućnost svetosti i koji, štoviše, jedva da je proizveo velike vjerske ličnosti.
Pravoslavni svijet, s druge strane, kanonizira vlastite svece. Ovdje govorimo o likovima za koje se traži herojska svetost, jer opća svetost u apologetici ima samo indikativnu, a ne dokaznu vrijednost.
Polazeći od činjenice da postupci kanonizacija koje je izvršila pravoslavna hijerarhija nisu strogo provedeni te da se temelje više na promatranju čuda ili neraspadljivosti tijela, rijetke slučajeve u kojima se pojavljuje herojska svetost (osobito kod određenih mučenika) treba pripisati učinku katoličkih načela svetosti koja još uvijek postoje u tim skupinama, osobito među jednostavnim ljudima ili ljudima dobre vjere.
Općenito gledajući, ovi ljudi time ne daju svjedočanstvo o pripadnosti takvim sljedbama, nego prije o svetosti onoga što su zadržali od Kristovog nauka.
Slično bi se moglo reći za tragove svetosti koji se nalaze u onima koji pohađaju novu misu ili slijede kler prožet modernističkim načelima. Preostali tragovi katoličkog nauka jedini su elementi koji još uvijek mogu promicati svetost i oni svjedoče njezinu cjelovitost.
Doista, ne poznajemo nijednog sveca koji je postao svecem misleći da je Krist samo primjer religioznog iskustva usporedivog s mnogim drugima, ni preuzimajući svjetovni duh koji proizlazi iz nove liturgije, ni borbom za dobrobit "Majke zemlje". Uistinu, čini se nezamislivim da bi ovakav pristup proizveo nešto više od filantropa ili društvenih aktivista.
Herojska svetost nalazi se na višoj razini.
Izvor: fsspx.news
