Novoimenovani vatikanski
Državni tajnik Pietro Parolin drži debatu o obvezujućem beženstvu svećenika
mogućom.
U jednom intervjuu za
venezuelanski dnevni list El Universal,
u povodu svojega oproštaja iz Venezuele kao Papin veleposlanik, čini se da
očito pokazuje spremnost zauzeti progresivne stavove kako bi sebi tako zajamčio
suglasnost ovih krugova za svoj novi zadatak.
S uobičajenim i redovito
ponavljanim obrascima riječi rekao je Pietro Parolin u intervjuu da celibat
nije „dogma Crkve i o tome se može raspravljati“.
Ako se svaka tema u
Crkvi koja dogmatski nije odlučena stavi na raspravu, Crkvu se uskoro neće moći
većma prepoznati. Doduše, to je zbilja od posljednjeg Koncila na dnevnom redu i
to čak i na područjima koja su dogmatski odlučena.
Uz vjernost volji Božjoj
i crkvenoj povijesti nužna je „otvorenost za znakove vremena“. S formulacijom
„otvorenost za znakove vremena“ u posljednjim su desetljećima opravdane gotovo
sve promjene u Crkvi, a da time, naravno, nije došlo do produbljenja vjere.
Pa onda, čemu treba
služiti „otvorenost za znakove vremena“ ako promjene koje iz toga proistječu ne
vode k tome da se više ljudi otvori volji Božjoj da vjera postane dubljom i
čvršćom, a da Crkva svoju poruku u svijetu može snažnije izreći?
Pape posljednjih
stoljeća, uključujući i posljednje pape i sami Koncil bili su svi u tome
jedinstveni da ukidanje celibata ne dolazi u obzir. Zašto se sa svakim novim
Papom mora opet o svemu što je - iako ne dogmatski - odlučeno iznova raspravljati?
