Upozorenje o „Upozorenju“

Jedna nepoznata osoba koja je sebi dala ime „Marija od Božanskog Milosrđa“ tvrdi da od konca 2010. gotovo svaki dan prima poruke
– ili od Isusa, od Marije ili od Boga Oca, koje ona daje objaviti na internetu pod naslovom „Upozorenje“, a da prije toga ne zatraži sud nadležnih crkvenih vlasti, odnosno dade im uopće mogućnost da identificiraju njezinu osobu. Za sebe tvrdi da ima božansko poslanje i da mora cijelom svijetu priopćiti svoje poruke kao pripravu na događaje posljednjih vremena. Ove aktivnosti moraju se uvrstiti kao vrlo opasne ne samo zbog djelovanja iz mraka (tko je obvezan na istinu, ne boji se kušnje!). Mnogi katolici s obzirom na krizu crkvenih vlasti, s obzirom na pomutnju u vjerskim pitanjima, imaju osjećaj da gube tlo pod nogama. Tko može još prenijeti jasnoću i sigurnost? U ovom teškom duševnom jadu pravo je iskušenje vjerovati nekom drugom Učiteljstvu, naime privatnim osobama koje za sebe tvrde da su u izravnom kontaktu s nebom i da navješćuju poruke koje su određene za cijeli svijet. To je razlog fascinacije privatnim objavama u vremenima pomutnje: imati prividno božansku riječ koja donosi jasnoću. Sljedeći redci žele pokazati katolički stav kako se ophoditi s navodnim nebeskim porukama i napose razjasniti zašto se mora upozoravati o „Upozorenju“.

p. Andreas Mählmann

Spomenuta vidjelica dotiče se tobože baš pravih tema: utjecaja masonerije na Crkvu, nastojanja zlih zavjera da promijene Crkvu Božju, činjenice da crkvene vlasti vode mnoge vjernike u zabludu, upozorenja od vječne propasti i nagovještaja božanskog djelovanja. Mogu li takve upozoravajuće riječi doći od đavla? Potreban je dar razlikovanja duhova. Načelno vrijedi: kriterij za istinitost nije, kaže li neka privatna objava nešto ispravno, nego odgovara li sve istini, to jest katoličkoj dogmi. Malo poentirano rečeno: što dolazi od Boga, bez zablude je od početka do kraja, što dolazi od protivnika, može do 99% biti bez zablude, ali ne 100%. Đavao nije propovjednik istine, stoga mu naš Gospodin nije dopustio da u istjerivanjima zloduha, o kojima izvješćuju Evanđelja, govori ljudima; đavao se pomiri, ako tako mora biti, s 99% istine, kao pakiranje koje se čini ozbiljnim, kako bi samo u jednoj točci ubrizgao otrov koji iskrivljuje vjeru.

Stoga još nije dokazom autentičnosti ako se 'Upozorenje' tobože dotiče pravih tema; svatko tko poznaje dotičnu literaturu o revoluciji u Crkvi i prati aktualne vijesti, može s malo mašte „producirati“ takve poruke. Što nas pak poziva da pažljivo poslušamo, jesu upuštanja ove vrste koja jasno upućuju na oca laži:

Poruka 59 - srijeda, 6. travnja 2011.: Nikada ne sudite druge religije, vjeroispovijesti ili seksualne sklonosti

…Nikada nemojte reći onima druge vjeroispovijesti ili spolne sklonosti da su prokleti. Odbacujući moja učenja na način da kažete onima koji nisu sljedbenici da će propasti ili škoditi im označavajući njihove putove kao “zle”, jednostavno će ih učiniti još slabijim nego prije. Mnogi će vam samo okrenuti leđa. Tada nećete uspjeti. Umjesto predavanja, pokažite im suosjećanje. Učite ih primjerom. Nikada nemojte reći ili pokušati reći tim ljudima da su prokleti u Mojim Očima. Jer to nisu.

Volim svaku dušu bilo koje religije. Bilo kojeg uvjerenja. Bilo koje vjeroispovijesti. Bilo koje spolne sklonosti… Zagrlite se. Pokažite međusobno suosjećanje. Ne isključujte nikoga bez obzira jesu li katolici, druge kršćanske vjeroispovijesti, islamisti, hindusi, židovi, budisti – čak i oni novi kultovi koji su se raširili, a ne vjeruju u Boga, Vječnog Oca…

Bogohulno je takav način govora pripisivati našemu Gospodinu Isusu Kristu. Usporedimo to primjerice s prvim dvama poglavljima Poslanice Rimljanima. Daljnji komentar ovoga citata suvišan je. Ovaj je jedan primjer za sebe uzet već dostatan kako bi ove navodne poruke raskrinkao kao neozbiljne. Kako bi pak bilo jasnije da nije posrijedi jedan pojedinačni primjer, nego stalno usmjerenje, navest ćemo i druge:

● Prvi vatikanski sabor dogmatski uči da mi svojim razumom iz vidljivog svijeta nedvojbeno možemo spoznati Božje postojanje: 1. Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma, preko onoga stoje učinjeno: neka bude kažnjen anatemom!“ (Prvi vatikanski sabor, Dei Filius, 2, De revelatione, kanon 1) – Tomu proturječi poruka broj 787 koja upravo odvraća od toga da se na ovaj način dokučiti postojanje Boga: „Ne pokušavajte (samo) razumom argumentirati moje postojanje, jer ja nisam od ovoga svijeta.“

● Jedan drugi primjer: „Isus“ navodne vidjelice završava jednu od svojih poruka riječima: „Ja ću vas uvijek ljubiti kako god me budete vrijeđali. Vaš Isus.“ – Ove riječi predstavljaju banaliziranje grijeha kao i iskrivljivanje božanske ljubavi. Tko počini teški grijeh, gubi Božje posinstvo i Božju naklonost.

● Osim toga Evanđelje nas uči da je Isus utemeljio samo jednu Crkvu – i to na Petru Stijeni (usp. Matej 16,18). – „Isus“ navodne vidjelice u dosadašnjim porukama 13x govori o 'kršćanskim Crkvama' u množini koje su mu isto drage:

primjerice: Poruka 814 – utorak, 4. lipnja 2013.:

Moj Put je vrlo jednostavan. Vi Me možete slijediti na koji god način hoćete. Ali vi me morate poštovati u mojim Kršćanskim Crkvama…Vaš ljubljeni Isus.

Posrijedi je nova terminologija koja je doduše kompatibilna s novotarskim ekumenizmom i novim shvaćanjem Crkve Drugog vatikanskog sabora. Nikada se ranije nije primjenjivala množina 'Crkve' na šizmatičke zajednice koje sliče Crkvi, nego na mjesne Crkve Rimokatoličke Crkve.

● Datirana proročanstva nisu se ispunila. U poruci od 31.5.2011. stoji da će se „Upozorenje“ dogoditi u roku od „samo nekoliko mjeseci“. Ono se nije dogodilo ni u roku od „samo nekoliko mjeseci“, čak ni u roku od dvije godine. – Kao usporedba: Čudo sa suncem u Fatimi koje je prorečeno točno s danom i satom, dogodilo se baš u tom času.

●Posljednji primjer: za katolike je Sveto pismo knjiga Istine. – Navodna vidjelica se usuđuje prodati svoje objave pod naslovom „Knjiga istine“. Time sebi prisvaja pravo govoriti istim autoritetom kao Evanđelje. Nad takve je sveti Pavao izrekao svoju kletvu. Može se pročitati u prvom poglavlju Poslanice Galaćanima.

Ovi primjeri pokazuju: ako se isključi mogućnost da se Božji protivnik može pokazati kao anđeo svjetla, da dakle postoji opasnost pod prividom dobroga tek pravo biti odveden u zabludu, čovjek se izlaže ozbiljnoj pogibelji prihvaćanja iskrivljene vjere. Stoga je temeljno držanje skepse razumno, kao i primjena prokušanih pravila za razlikovanje duhova. – Želimo li mi to bolje znati od Crkve s njezinim tisućljećima dugim iskustvom i od našega Gospodina Isusa Krista?

Sotona nas želi napastvovati pod prividom dobra

„Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vuci.“ (Mt 7,15) – Lažni proroci koji dolaze u ovčjem runu, koji bezopasno izgledaju i govore glasom koji je tobože inspiriran odozgor, jer govore puno istinitoga – na to nas upozorava naš Gospodin, inače bismo mogli postati žrtvama vukova grabežljivih koji ugrožavaju naš život, život duše, život posvetne milosti, našu vjeru.

Vjera koja nas čini blaženima samo je vjera koju su navijestili apostoli, tako je Pavao strogo naložio Korinćanima: „Po njemu ste na putu spasenja ako zbilja čvrsto držite riječ koju sam vam kao Radosnu vijest navijestio – osim“, nastavlja, „da ste lakomisleno prigrlili vjeru!“ (1 Kor 15,2). Sa svom jasnoćom ovdje nam se stavlja pred oči da je iskrivljena vjera vjera koja nije više apostolska vjera, koja nema više snagu spasiti: „Ako ne držite vjeru koju sam vam navijestio, lakomisleno ste je prigrlili!“ To znači opet da đavao već time može biti zadovoljan ako zavede ljude na prihvaćanje iskrivljene vjere. To uopće ne mora biti otpad od svih istina vjere, on je već pobijedio ako ljude dovede do toga da otvore svoje srce promijenjenoj vjeri.

Već je u početku Crkve đavao primjenjivao ovu strategiju, primjerice u zajednici Galaćana. Usuprot ovoj zajednici povisuje stoga sv. Pavao svoj glas kao ričući lav jer je vidi u pogibelji i nastoji je prodrmati: „Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!“ (Gal 1,7). Već je, dakle, Pavao držao mogućim da se zli pokaže u anđeoskom obličju koje prividno dolazi s neba kako bi donijelo nova učenja i on upozorava od ljudi koji postaju glasnogovornicima ovih učenja.

On nastavlja: „Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.“ (Gal 1,11) – To je dogma, to jest istina vjere utvrđena za sva vremena da je Božja objava nama ljudima supstancijalno završena smrću posljednjeg apostola. Tomu ne može pridoći ništa novo, s kamoli kakva izmjena. Ne može biti novoga Evanđelja. Istine koje nam je Bog objavio u Starom zavjetu preko patrijarha i proroka, u Novom zavjetu po svome Sinu Isusu Kristu i po apostolima, nepromjenjive su kako je i On sam nepromjenjiv. – Gdje ćemo ih pronaći? U Knjizi istine, Svetom pismu i u drugom izvoru Objave, usmenoj Predaji. I jedno i drugo je izraženo u postojanom Nauku Crkve, kod crkvenih otaca, kod crkvenih naučitelja, u koncilima i u enciklikama papa. Što se uvijek i svagdje vjerovalo u Crkvi, nedvojbeno spada u ovu jedinstvenu božansku Objavu koja ne može više doživjeti supstancijalno proširenje, uvećanje. Ne postoji ništa što bi joj bilo isto, što bi na isti način bilo obvezatno za vjeru!

Vjerovati kršćanski, vjerovati katolički znači držati sve istinitim što je Bog objavio. – „Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,20) – zapovijeda naš Gospodin Isus Krist svojim apostolima. On jasno kaže da o ovoj vjeri čini ovisnim spasenje i prokletstvo: „Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao“ – to jest tko ne bude sve vjerovao – „osudit će se!“ (Mk 16,16) – S obzirom na Božju objavu u Starom i Novom zavjetu postoji stoga zbiljska obveza vjerovanja.

Pečat autentičnosti – sud Crkve

Lažni prorok predstavlja se učiteljem jedne božanske objave za koju tvrdi da ju je on sam primio, ali koja nije u skladu sa Svetim pismom i s Tradicijom. On navješćuje novo Evanđelje i zahtijeva za njega vjersku poslušnost koja pak pripada Evanđelju koje je jednom dano. – Nasuprot tome postoji dakako i pravo proroštvo koje je od Boga nadahnuto. Što je Gospa prorokovala djeci u Fatimi, bilo je istinsko proroštvo. Nakon temeljitog ispitivanja mjesnog povjerenstva, koje je biskup imenovao, priznata su tamošnja ukazanja naše Gospe. A ipak, premda je Crkva preispitala i proglasila autentičnima, nijedan katolik nije obvezan vjerovati u to, to uopće nije nužno za spas duše. To pokazuje razliku prema Evanđelju u koje je itekako nužno vjerovati da bismo se spasili.

Koliko su se god blagoslovljenima pokazala ukazanja drage Gospe u Fatimi i Lourdesu, toliko su se štetnima pokazala mnoge neozbiljne privatne objave u kojima navodno Isus, Majka Božja ili Bog Otac govore svijetu. Danas se susrećemo s fenomenom velike učestalosti takvih događanja. Kako se trebamo ponašati, rekao nam je naš Gospodin: „Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane Eto, prorekao sam vam. Reknu li vam dakle: 'Evo, u pustinji je!', ne izlazite; 'Evo ga u ložnicama!', ne vjerujte.“ (Mt 24,24)

S obzirom na ovo upozorenje bila bi lakovjernost činiti se u svojoj vjeri ovisnima o privatnim objavama koje Crkva nije priznala kao istinite, umjesto o Evanđelju. Pogibelj poruka koje nisu preispitane velika je jer Božji protivnik kao dokaz njihove prividne istinitosti može činiti čak i prividna čudesa koje nije lako prozreti. Naš nas Gospodin izričito upozorava na to. Čak ni kipovi koji plaču ili svjetlosni fenomeni uopće nisu dostatni dokazi za istinitost.

Lakomisleno vjerovati objavama koje nisu ispitane, provjerene te porukama, znači ugrožavati svoju vjeru. Sveti Ivan od Križa osobito upozorava na opasnost njegovanja čežnje u sebi za nebeskim objavama. Mnogi navodni proroci danas uslužuju ovu čežnju, primjerice putem interneta , djeluju iz tame mreže proširene po cijelom svijetu – često, a da i ne otkriju svoju osobu – i odvode bezbrojne duša u zabludu. Sveti Ivan od Križa uči da čežnja za objavama zamućuje čistoću vjere, stvara pogibeljnu pomamu za znanjem te nedostatno podvrgavanje općoj Objavi! (Usp. Tanquerey, Grundriß der aszetischen und mystischen Theologie, str.1033). On posve jasno izriče da „Bog nipošto ne želi da ljudi postaju pružateljima usluga koji od Njega za ljude pitaju ovo ili ono.“ (Uspon na brdo Karmel, I,II, poglavlje XVI.)

Bog ne dopušta da ga se ispituje. On želi da živimo po molitvi u kojoj se upravo pokazuje naše pouzdanje u njegovo božansku Providnost. Svednevice nove poruke – zašto? Za đavla je unosan posao hvatati ljude u njihovoj znatiželji i malo pomalo neprimjetno podrivati njihovu vjeru te ih konačno potaknuti na prihvaćanje promijenjene vjere koja se više ne podudara s Objavom koja je jednom dana. To je pogibelj onih lažnih proroka koji propovijedaju novo Evanđelje – milog glasa i u ovčjem runu. Gospodin nas je upozorio. – Vidljivi fundament za našu vjeru jesu katekizmi koji još nisu prožeti novim duhom II. vatikanskog sabora kao primjerice Katekizam Petra Kanizija ili Rimski katekizam. Svi oni crpe iz dva izvora Objave, iz Svetog pisma i Predaje i daju besprijekornu orijentaciju za ono što je rimokatoličko. 

E-mail Isusu s jamstvom odgovora? To nije šala: navodna vidjelica 'Upozorenja' nudi ovu uslugu. Sveti Ivan od Križa prosuđuje takve pothvate: „Bog nipošto ne želi da ljudi postaju pružateljima usluga koji od Njega za ljude pitaju ovo ili ono.“ – Tko se otvara nečemu takvome, riskira dobiti odgovor od Oca laži koji rado postaje djelatnim gdje Bog šuti jer on ne dopušta da ga se ispituje. On nam je više puta rekao da želi da živimo od vjere. Usp. Rim 1,17; Gal 3,11; Hebr. 10,38.

Napomena prevoditelja: broj poruke u hrvatskom izdanju tzv. Knjige Istine i u njemačkome katkad nije isti. Mi smo navodili brojeve iz izvornika, ali smo preuzimali prijevod teksta poruke.