Christus Rex

Intervju s mons. Bernardom Fellayom



Intervju objavljen u biltenu Švicarskog distrikta Bratstva sv. Pija X. „Le Rocher c'est le Christ“, broj 88 (travanj-svibanj 2014.)

„MORAMO BITI ZABRINUTI BRIGOM O DUŠAMA“
Prigodom njegova posjeta u Oensingenu, 20.siječnja 2014., mogli smo porazgovarati s monsinjorom Fellayom o aktualnim pitanjima koja se tiču Crkve i Bratstva sv. Pija X.


Le Rocher: Monsinjore, u borbi za spas duša koju naša Bratstvo vodi već više od četrdeset godina, koji je naš odnos s ovom Crkvom koja, čini se, ne uzima više ozbiljno takvu borbu, što se može učiniti s progresistima?
Mons.Fellay: Da budem iskren, puno se ne može učiniti. Trenutačno, ovdje ili ondje, može se dogoditi da se kadšto dobije jedna crkva za celebraciju sv. Mise, ali ništa više. S istinskim progresistima nikada se nećemo moći slagati, ali nisu svi modernisti i ako se može nešto unaprijediti, treba se učiniti to dobro. Valja probati, ali s velikom razboritošću. Naš Gospodin nije poslao svoje apostole u lijep vrt, nego u svijet.

Le Rocher: Dakle, zabrinutost za brigu o svim dušama potiče Vas na djelovanje, a ne samo o onima koje se obraćaju Bratstvu?
Mons.Fellay: Da, moramo biti zabrinuti brigom o dušama i doista, ovo je pobuda naših odnosa s Rimom. Naša je jedina briga privesti ponovno duše Tradiciji i zbog toga sam govorio o „povratku Tradicije u Crkvi“.

Le Rocher: Ovaj je izraz doveo do nesporazuma.
Mons.Fellay: Govorio sam u općem smislu. Neki kažu da Crkva ne može biti odvojena od svoje „Tradicije“ koja je jednim od temelja, skupa sa Svetim pismom, Objave, stoga reći da je Crkva odvojena od Tradicije jest hereza. Ali nisam to rekao. Drugi kažu da smo „Tradicija“ mi i stoga tražiti molitve za povratak Tradicije u Crkvi znači tražiti molitve kako bi se djela Tradicije ponovno vratila u Crkvu. Nisam rekao čak ni to. No ipak, zbog krivog tumačenja nekoliko nas je svećenika napustilo!

Le Rocher: Razumjeli su Vaš izraz na teološkoj razini, jednoznačno?
Mons. Fellay: Jednom sam poglavaru distrikta, koji mi je rekao da je ovaj izraz stvorio probleme, odgovorio da ako se tako nastavi, za kratko ćemo vrijeme proglasiti heretičnom rečenicu „sunce zalazi“, jer, prema načelima fizike i astronomije, nije istina da sunce zalazi i dakle reći „sunce zalazi“ jest zabluda, jest krivo. Bi li možda trebalo prestati govoriti da sunce zalazi? Ovaj je izraz tipičan za opći jezik, ostanimo s nogama na zemlji, budimo realisti! Ako se želi razgovarati na teološkoj razini, u užem smislu, istina je da nema smisla tražiti povratak Tradicije u Crkvi, priznajem. Ali nije bilo to što sam želio reći. Mons. Lefebvre je u propovijedi za biskupska posvećenja 1988. Izjavio: „Kada Tradicija ponovno dođe do svih svojih prava u Rimu“; ista je stvar kao reći „vratilo se proljeće“, posrijedi su u oba slučaja izrazi općeg jezika.

Le Rocher: Uzevši sve u obzir, život je prepun analogija, nije jednoznačan, to jest, rabe se pojmovi na različite načine.
Mons.Fellay: Analogija je „in se diversa, secundum quid unum“: kada se govori o analogiji, govori se o dvjema stvarima po sebi različitima, ali koje su slične u jednoj točci. Očito je da riječ „tradicija“ ima više od jednog značenja: može se reći „mi smo tradicija“, dakako; ali govori se o Tradiciji također i u puno širem smislu kada se govori o „Tradiciji Crkve“; na isti način se govori o „Tradiciji“ kao o nepisanom dijelu Objave; to je analoški termin: ako se izgubi smisao analogije, onda se čovjek izgubi u današnjoj krizi.

Le Rocher: Dakle, budimo pažljivima da ne prihvatimo ovaj duh.
Mons. Fellay: I Benedikt je XVI. to činio svojom „hermeneutikom kontinuiteta“. Do prije njega bilo je jasno. Bila je prošlost, tradicija, a onda Drugi vatikanski sabor, za sve se dogodila ruptura (prekid) i nitko je nije nijekao. No, Benedikt je XVI. izjavio da Crkva treba voditi brigu o svojoj prošlosti, mora je čuvati i da je sadašnjost „inkorporirana“ prošlosti, stoga i Drugi vatikanski sabor pripada Tradiciji; na ovaj način u potpunoj smo dvosmislenosti: ne može postojati „hermeneutika kontinuiteta“, jer Drugi vatikanski sabor kaže suprotnost od onoga što se dosada tvrdilo. Ali Benediktu je XVI. bilo stalo do toga jer je htio spasiti, ozdraviti Koncil, govoreći istinu koja je razlogom pomutnje: „Crkva ne može prekinuti sa svojom prošlošću“.

Le Rocher: Kako onda objašnjava taj prekid?
Mons. Fellay: Kako bi je objasnio, uveo je, barem dva puta u svojem pontifikatu, na početku i na kraju, misao lažnog koncila, „koncila medija“ ili para-koncila koji se postavio na mjesto pravog koncila u recepciji koji su imali vjernici; to je krajnje suptilno: priznaje da postoje zablude, stvari koje ne idu, ali ih pripisuje lažnom koncilu. Nažalost, to je samo umjetno sredstvo uklanjanja koncilskih zabluda, da ga se spasi.

Le Rocher: Stječe se dojam da je ovo umjetno sredstvo pometeno s papom Franjom.
Mons. Fellay: Moglo bi se reći da je papa Franjo prvi branitelj svih zabluda Drugog vatikanskog sabora. Primjerice, njegova definicija Koncila: po njegovu mišljenju posrijedi je novo čitanje Evanđelja u svjetlu civilizacije, suvremene kulture. Svjetlo za razumijevanje Evanđelja danas jest moderna kultura, ali to je suprotno vjeri koja kaže da je svjetlo s kojim valja čitati Evanđelje sam Bog. Ovo je teologija. Franjo nam kaže da je najbolji plod Koncila, najbolji pokazatelj njegove učinkovitosti nova Misa. Posve se slažemo! Ali on kaže da je to jedno dobro, a mi da je zlo i u tome je razlika!

Le Rocher: Znali se kamo ćemo zbilja dospjeti s ovim papom?
Mons. Fellay: Valja biti oprezan kada se pokušava izreći prosudbe o njemu jer on ne ulazi u naše kategorije, izvan je norme, on je papa djela: to je ono što vrijedi za njega, on želi imati mogućnost slobodnog djelovanja. Stoga kada govori o nauku, izražava se na dvosmislen način, veoma dvosmislen i ne postoji sva ona povezanost između nauka i djela. U njegovim govorima ima svega pomalo. Ono što vrijedi, za njega, u djelovanju, jesu ljudi: ako osjeća naklonost prema nekomu, sve je dopušteno. Primio je svoje prijatelje argentinske rabine, podijelio je s njima „košer“ obrok u Domu sv. Marte i fotografija je stavljena na stranice Židovskog svjetskog kongresa: atmosfera je simpatična, reklo bi se da je to veselo društvo prijatelja. Malo je bitno što ljudi misle, oni su njegovi prijatelji.

Le Rocher: Je li njegov izbor promijenio stanje u Crkvi?
Mons. Fellay: Ništa nije promijenio: nastavljaju se sve stvari koje smo uvijek otvoreno prozivali. Samo su završili pozivi, diskretne potpore onima koji su željeli malo tradicije (usp. Franjevci Bezgrješne) i puno je više pomutnje. Dosada papa Franjo nije poduzeo nikakvu protumjeru radi poboljšanja katastrofalne situacije u Crkvi, može se, naprotiv, konstatirati zastoj u olakšanju stare liturgije, zadržavajući status quo, i kada su posrijedi redovnici i kada su posrijedi bogoslovije.

Le Rocher: Je li razumio stvarnu situaciju Crkve, situaciju duša?
Mons. Fellay: On je moderan, ali ima još svoj katekizam iz djetinjstva i vjeruje da današnja mladež poznaje njegov katekizam, a to je možda, u najboljem slučaju, tako u Argentini! Primjenjuje na cijelu Crkvu ono što, možda, može još biti dobro u Latinskoj Americi.

Le Rocher: Može li se s ovim papom očekivati poboljšanje?
Mons.Fellay: Poznajete li definiciju sebe samoga koju je dao isusovcu koji je od njega tražio u jednom intervjuu da opiše tko je papa Franjo? „Ja sam grješnik. Da, mislim da je to najdublji odgovor koji mogu dati i mogu reći da sam pomalo lukav i manipulator“.[i] Na doktrinarnoj će razini biti manje jasnoće nego u prošlosti jer su neke rečenice jasne, a druge nevjerojatno maglovite.

Le Rocher: Pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bit će „kanonizirani“ 27. travnja. Trebamo li se čuditi zbog takve odluke? Što možemo učiniti?
Mons. Fellay: Ne trebamo se zapanjiti: ako je cilj koji se želi postići kanonizirati koncil, najjednostavniji je put kanonizirati pape koji su ga ostvarili. Što možemo činiti? Rekao bih da smo već pokušali sve što je moguće, sa stajališta utjecaja koji možemo imati na Rim koja nas s druge strane ne sluša niti želi razumjeti razlog. Ne preostaje nam drugo nego moliti i prisjetiti na studije koje smo već objavili: poslali smo dva važna dosjea kako bismo protestirali najprije protiv beatifikacije Ivana XXIII. i potom Ivana Pavla II. Dosjei su primljeni, ali onaj tko je bio zadužen da o tome napravi izvješće najedanput je odlučno odbacio ta razmišljanja, rekavši da smo, u svakom slučaju, protiv Koncila…Nije bilo nikakvog ozbiljnog pokušaja da se uzmu u obzir razmišljanja koja smo predlagali. Nevjerojatna ležernost.

Le Rocher: Ove studije – i publikacije koje su nakon toga slijedile[ii] – jesu li još aktualne?
Mons.Fellay: Uzmimo opet sve naše studije kako bismo dokazali da takve kanonizacije nisu ozbiljne premda uvijek postoji poznati problem nezabludivosti koji se pridaje jednoj kanonizaciji. Treba znati da postoji jedan vidik na kojemu se još može raditi: dok nema diskusije s obzirom na pitanja vjere i nezabludivosti dogmi, o pitanju nezabludivosti kanonizacija, naprotiv, ima još prostora moguće diskusije budući da one nisu prvotnim predmetom, nego, štoviše, drugotnim predmetom nezabludivosti.

Le Rocher: Dokumenti koji su još u tajnim arhivima nisu čak niti istraženi?
Mons. Fellay: Posrijedi je posvemašnja nesmotrenost: materijalni element kanonizacije razboriti je čin Crve, ako se ne slijede temeljna pravila razboritosti i uklanjaju određeni dokumenti, postoji stvarna mogućnost pogrješke. U svakom slučaju čini se da su oni promijenili pojam svetosti. Sve nas to žalosti, ali ljudski govoreći ne vidimo što bi se moglo učiniti da se to spriječi. Dospjeli su čak dotle da se odriču čuda.

Le Rocher: Postoje ljudi koji tvrde da mons. Fellay želi sporazum s Rimom pod svaku cijenu.
Mons. Fellay: To nema smisla! Nikada nisam ništa tražio, ali sam držao da mi je dužnost ispitati rimski prijedlog 2011./2012. U ovom bi trenutku to bilo ludilo. Gdje samo pronalaze sve te ideje? Ostajem ipak uvjerenim da treba pokušati učiniti svako dobro koje je moguće radi spasenja što većeg broja duša. Sve ono dobro što se može učiniti Rimu moći će potom nanovo sići na cijelu Crkvu i činiti dobro tisućama duša. Valja pokušati. To je normalno, to je očito. Trenutačno je to ograničeno, ali je uvijek povjereno u ruke Božje. Mi činimo što je moguće. Ima ih još u Rimu koji kažu da će Crkva biti obnovljena preko Tradicije.

Le Rocher: Je li postojao službeni pokušaj u Rimu da se s Vama ponovno uspostave kontakti nakon izbora pape Franje?
Mons. Fellay: Bio je „neslužbeni“ pokušaj Rima, ali ništa više i nisam požurivao audijenciju kako sam mogao učiniti nakon izbora Benedikta XVI. Trenutačno su za mene stvari jako jednostavne: ostajemo kakvi smo. Određene su osobe došle do zaključka, na temelju kontakata iz 2012. da ja kao vrhovno načelo stavljam nužnost kanonskog priznanja: naprotiv, naš je glavni cilj čuvanje vjere i našeg tradicionalnog katoličkog identiteta.

Le Rocher: Sve je pak više neskladnih glasova u Crkvi?
Mons. Fellay: Naravno, ali budući da nemamo papu koji zavodi red, idemo prema situaciji  još veće pomutnje. Velika je opasnost da ova situacija kod nas prouzroči nestrpljivost: da bude netko kome je već svega dosta i koji zaključuje da sadašnji papa nije više papa. Ima ih već koji to kažu: svećenici koji su nas napustili, izjavili su u trenutku izbora pape Franje da ne priznaju ovaj izbor.

Le Rocher: Stvara li se mješavina nestrpljivosti i nemira?
Mons. Fellay: Kada postoji nepovjerenje, čovjek je sklon uzeti sve s lošom raspoloživošću: pretjeruje se, laže se i pomoću ustrajnog laganja ljudi na kraju počnu u to vjerovati. Štoviše, postoji prava kampanja intoksikacije.

Le Rocher: Više volite, nedvojbeno, da se čovjek Vama obrati.
Mons. Fellay: Nikada nisam nikoga ukorio što mi je pisao i što je od mene tražio točne formulacije i objašnjenja, ali optužbe i rasprave u javnosti teška su stvar, javnost se čini sucem jednog slučaja i ovo je revolucionaran proces: označavaju se protuliberalima, a onda se služe načelima revolucije.

Le Rocher: Kako se možemo služiti tekstovima mons. Lefebvrea? Koji autoritet imaju?
Mons. Fellay: Mons. Lefebvre je naš utemeljitelj i našemu Bratstvu on je dao načela, duh. Ima glavnu vrijednost, imao je milost utemeljitelja, dakle, ima istaknuti autoritet za naše Bratstvo. S druge strane može se lijepo reći da je naše Bratstvo na neki način u istim okolnostima kao u trenutku svog utemeljenja, događanja su ista, to jest kriza Crkve, dovođenje u pitanje vjere i morala, stege. Naravno, postoje varijante: tu je novo kanonsko pravo, dogodio je međureligijski skup u Asizu, ali, u biti, ista je kriza koja smrtno ranjava Crkvu, koja ubija duše, guši redovničke zajednice, biskupije. Svećeništvo je još uvijek u opasnosti. S druge strane, sam nas Rim gleda na osobit način upravo poradi našeg utemeljitelja dok posve ignorira sedisvakantističke pokrete.

Le Rocher: Budući da je mons. Lefebvre rekao nešto u jednoj prigodi, nećemo moći reći da je izrekao tvrdnju koja vrijedi zauvijek?
Mons. Fellay: Može se vidjeti kako je djelovao u sličnoj situaciji, ali ne može se činiti „kopiraj-zalijepi“. 1976. godine prigodom „vrućeg ljeta“, mons. Lefebvre je upotrijebio veoma tvrde izraze koje potom nije više upotrebljavao. Govorio je o „bastardnoj misi“ o „bastardnim svećenicima“. Nakon toga nije više rabio ove izraze, možda što je misa postala manje „bastardna“? Ne, naravno, ali  rabio je ove izraze zbog „vrućeg ljeta“ u svakom smislu.

Le Rocher: Možemo li se upitati: „Što bi danas učinio mons. Lefebvre?“
Mons. Fellay: Kada se primjenjuje na današnje vrijeme nešto što dolazi iz prošlosti ne smije se zaboraviti da sadašnje okolnosti nisu nužno i posve identične okolnostima koje je poznavao naš Utemeljitelj. Možemo se nadahnjivati njegovim duhom, ali ne mogu se činiti posve iste stvari. I zbilja, može se mons. Lefebvreu u usta stavljati sve ono što se želi, može se pronaći u njegovim propovijedima ono što bi se moglo činiti protuslovljem: u slavnoj propovijedi za svoj biskupski jubilej 1987. (40 godina biskupstva), priča u prvom dijelu o svom susretu s kardinalom Ratzingerom kojemu je rekao: „čak ako nam dopustite biskupe, ne možemo raditi s vama“; ali u daljnjem tijeku propovijedi objašnjava vjernicima da se u Rimu dogodila izvanredna stvar, da su mu dali zanimljiv prijedlog i molbu da mole da sve dobro završi.

Le Rocher: Dakle, mons. Lefebvreu se u usta može staviti manje ili više sve ono što se hoće?
Mons. Fellay: Može mu se staviti u usta ono što se hoće jer se on nalazio u vrlo različitim situacijama gdje je svaki put morao zauzeti stav. Jedino rješenje da se iz toga iziđe jest staviti tvrdnje u njihov kontekst: nikada se dovoljno ne vodi računa o važnosti konteksta. Sve apsolutizirati, jednom je od današnjih nesreća: svaka je rečenica apsolutizirana, to jest izvađena iz svog konteksta i postavljena apsolutnim načelom. Ali to nije stvarnost. Postoje različne vrste: homilija, predavanje, komentar nekog teksta, objašnjenje. Na koncu se izgubi smisao za nijanse i intelektualno poštenje.
Dio modernih problema proistječe iz činjenice da se ne vodi računa ako ono što se kaže spada u dogmu ili u osobno mišljenje. Sve je dogmatski, apsolutizirano, dok mnoge stvari koje se kažu spadaju u red mišljenja, to jest, govoreći ih treba prihvatiti mogućnost da netko razmišlja suprotno. Jedan primjer, poznato pitanje koncilske Crkve: koja je njezina narav? Na razini smo mišljenja, a mišljenja mogu biti drukčija, čak i unutar Bratstva sv. Pija X., od toga se ne može stvarati dogma i međusobno se osuđivati kada imamo različita mišljenja. Ista stvar vrijedi za ono što se naziva „učiteljskim autoritetom Koncila“ što je otvoreno pitanje. Rim izjavljuje da je posrijedi redovito učiteljstvo, ali ne traži da ga se prihvati kao takvo u ime vjere. Mons. Lefebvre je bio mišljenja da je to više u redu propovijedanja, dakle podložno zabludama.

Le Rocher: Da zaključimo, koje savjete dajete vjernicima?
Mons. Fellay: Usred tolikih briga, dobro Crkve u njegovoj cjelovitosti mora ostati svim katolicima na srcu. Rast Bratstva čije ostvarenje vidimo svojim očima razlogom je radosti, zahvale, kao i konkretnim dokazom da vjernost tradicionalnoj vjeri i stezi uvijek rađa blagoslovljenim plodovima milosti. U svijetu koji je iz dana u dan sve više neprijateljski nastrojen prema vršenju Božjih zapovijedi, moramo se pobrinuti da odgajamo prekaljene duše koje ozbiljno shvaćaju svoje posvećenje i spas svih duša.

Intervju vodio pater Claude Pellouchoud




[i]                              „Ne znam koja bi definicija mogla biti najispravnija… Ja sam grješnik. To je najispravnija definicija. I nije to način izražavanja, književna vrsta. Ja sam grješnik“. (…)“Da, možda mogu reći da sam pomalo lukav, znam se snalaziti, ali istina je da sam i pomalo naivan.“
[ii]                             Pater Philippe Toulza „Jean XXIII bienheureux?“ u Fideliter, ožujak-travanj 2008. The Remnant, „Exposé des réserves sur la prochaine béatification de Jean-Paul II“, DICI broj 233 (16. travnja 2011.) Pater Jean-Michel Gleize, „Doutes sur une canonisation“, u Le Courrier de Rome, broj 341, veljača 2011., DICI broj 283 (18. listopada 2013.); „Le dilemme que pose la canonisation de Jean-Paul II“ u Le Courrier de Rome, broj 372, DICI broj 290 (14. veljače 2014.); pater de la Rocque, „Jean Paul II, doutes sur une béatification“, Clovis, 2010.

Arhiva bloga

Glasnik: