Nakon
knjige nadbiskupa Lefebvrea: ,,Otvoreno pismo zbunjenim katolicima",
u tiskanom obliku odsada je dostupna i knjižica s tekstom poznate
intervencije kardinala Ottavianija i Baccija, ,,Breve esame critico",
koja se odlikuje kao najznamenitija i najrelevantnija kritika Nove
mise (i to u njezinom izvornom tekstu, bez kasnijih zlouporaba koje
su se iz nje izrodile). U dodatku tekstu nalazi se i bula pape sv.
Pija V., Quo primum tempore, kojom je tradicionalni obred zauvijek
kodificiran i zajamčeno pravo svakom svećeniku da ga celebrira, kao
i Dekret o misnoj žrtvi Tridentskog sabora, u kojem je izložena
zauvijek obvezujuća vjera Crkve o svetoj misnoj žrtvi.
Knjižicu možete
naručiti također na kontakt adresu našeg bloga:
christusrexhrvatska(ET)gmail.com.
Iz
zaključnog dijela:
Ograničili
smo se na sumarni pregled Novus
Ordo i
njegovih najtežih zastranjenja od teologije katoličke Mise.
Primjedbe smo ograničili samo na tipične stvari. Cjelovito
vrjednovanje svih skrivenih opasnosti, pogibelji i elemenata koji su
duhovno i psihološki razorni a nalaze se u dokumentu — bilo u
tekstovima, bilo u rubrikama i uputama — zahtijevalo bi mnogo
zamašniji rad. (...)
Novi
je misal predstavljen u Rimu kao »izdašna pastoralna građa«, kao
»tekst koji je više pastoralni nego juridički« i koji biskupske
konferencije mogu prilagoditi u skladu sa situacijom i duhom
pojedinoga naroda. Uostalom, prvi odsjek nove Kongregacije za
bogoštovlje bit će odgovoran za »izdavanje i trajno revidiranje
liturgijskih knjiga«.
Zadnji
službeni bilten Liturgijskih instituta Njemačke, Švicarske i
Austrije piše: »Sada će biti potrebno prevesti latinske tekstove
na razne narodne jezike; „rimski” će se stil morati prilagoditi
osobitostima mjesnih Crkvi; ono što je zacrtano izvan vremena morat
će se prenijeti u promjenjivi kontekst konkretnih situacija u
konstantnome trajanju sveopće Crkve i njezinih tisuća zajednica«.
I
sama Apostolska
konstitucija zadaje
smrtni udarac univerzalnome jeziku (u suprotnosti s izričitim
zahtjevom Drugoga vatikanskog sabora), nedvosmisleno govoreći da »u
tolikoj raznolikosti jezika neka se uzvine jedna (?) te ista
zajednička molitva... mirisnija od tamjana«. Smrt latinskoga jezika
smatra se već svršenim činom, a izumiranje gregorijanskoga
pjevanja — za koje je i sâm Koncil potvrdio da je »liturgiae
Romanae proprium, vlastit
rimskoj liturgiji« (Sacrosanctum
Concilium,
br. 116) te odredio da »zadržava glavno mjesto« (isto) —
proizlazi kao logična posljedica, budući da se, između ostaloga,
tekst Introitusa
i
Graduala
može
slobodno odabrati.
Novi
je obred, dakle, već u samome polazištu osmišljen kao
pluralistički i eksperimentalni, povezan s vremenom i mjestom.
Budući
da je na taj način zauvijek razbijeno jedinstvo bogoslužja,
postavlja se pitanje u čemu će se sada sastojati jedinstvo vjere
koje je odatle proizlazilo, i za koje se uvijek tvrdilo da ga treba
braniti bez ikakvoga kompromisa.
Očito
je da Novus
Ordo više
ne želi predstavljati vjeru koju naučava Tridentski sabor. Unatoč
tome, katolička je savjest na nju zauvijek obvezana. Od
objavljivanja Novoga obreda, istinski je katolik stavljen pred
tragičnu nužnost opredjeljenja. (...)
Izgleda
kao da se htjelo svjesno ukloniti sve ono što je u rimskoj liturgiji
bilo najbliže istočnoj te se odreći onoga što je joj bilo
svojstveno i duhovno dragocjeno, zanijekavši njezin jasno
prepoznatljiv i starodrevan rimski karakter. To je zamijenjeno
elementima koji približavaju rimski obred samo izvjesnim
protestantskim obredima (čak ne onim obredima koji su najbliži
katoličanstvu) te ga pritom srozavaju, a istodobno ga sve više
udaljavaju od Istoka, što se već dogodilo uslijed zadnjih reformi.
Zauzvrat
tome, reformirani će se obred izuzetno sviđati svim onim skupinama,
bliskima otpadništvu, koje razaraju Crkvu onečišćujući njeno
tkivo, nagrizajući jedinstvenost u nauku vjere, liturgiji, moralu i
disciplini unutar besprimjerne duhovne krize.
(...)
Sveti
Pio V. pobrinuo se oko izdavanja Rimskoga misala, kako bi bio (kao
što spominje i sama Konstitucija)
sredstvom
jedinstva između katolika. U skladu s odredbama Tridentskoga sabora,
ovaj je misal trebao isključiti, na području bogoslužja, bilo
kakvu opasnost vjerske zablude, koja je u to vrijeme prijetila od
strane protestantske reformacije. Motivi ovoga svetog Pape bili su
toliko ozbiljni, da se ni u jednoj drugoj prilici nije doimala tako
opravdanom, gotovo proročkom, svečana formula kojom završava Bula
uvođenja njegovoga Misala: »Si
quis autem hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis
Dei, ac beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius se noverit
incursurum. —
No ako bi se tko usudio to pokušati [osporavati Misal koji se
određuje za uporabu], neka dobro znade da će upasti u srdžbu
svemogućega Boga i Njegovih blaženih apostola Petra i Pavla« (Quo
primum, 19.
srpnja 1570).
Prilikom
službenoga predstavljanja Novoga obreda u Vatikanskome tiskovnom
uredu imalo se smjelosti ustvrditi da motivi Tridentskoga sabora
danas više ne postoje. Međutim, ne samo da još uvijek postoje,
nego, izjavljujemo bez ustručavanja, danas postoje još neusporedivo
teži motivi. Upravo da bi se mogla suočiti s opasnostima koje su iz
stoljeća u stoljeće ugrožavale čistoću primljenoga poklada vjere
(»Čuvaj poklad kloneći se nevaljalih brbljanja«: 1 Tim 6, 20),
Crkva je oko njega morala podići nadahnute zaštite, u vidu
dogmatskih definicija i izjava o nauku vjere. One su imale izravan
odjek u bogoslužju, koje je tako postalo najpotpunijim
svjedočanstvom crkvene vjere. No, ako se to bogoslužje pod svaku
cijenu želi vratiti u antički oblik, umjetno obnavljajući »u
epruveti« ono, što je u starini uživalo milost prvobitne
spontanosti, u duhu toga »nezdravog
arheologizma« koji
je Pio XII. promptno i lucidno osudio — tada to znači, kao što
smo nažalost i sami vidjeli, da se bogoslužje lišava svih svojih
teoloških zaštita, kao i svih ljepota koje je stoljećima stjecalo,
i to upravo u jednom od najkritičnijih, ako ne i najkritičnijemu
trenutku što ga crkvena povijest pamti.
Danas
je na službenoj razini potvrđena prisutnost podijeljenosti i
raskolništva, ne više izvan nego unutar samoga katoličanstva;
crkveno jedinstvo više nije samo ugroženo, nego je već tragično
kompromitirano; a zablude protiv vjere nameću se, više negoli
sugeriraju, preko liturgijskih zloporaba i zastranjenja koja
doživljavaju isto takvo priznanje.
Napuštanje
liturgijske tradicije koja je tijekom četiri stoljeća bila znakom i
zalogom jedinstva bogoslužja (i uvođenje neke druge, koja će nužno
biti znakom podijeljenosti zbog nebrojenih sloboda što se u njoj
omogućuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i očitim zabludama
protiv čistoće katoličke vjere) pokazuje se, rečeno na najblaži
mogući način, kao nesaglediva pogrješka.
