Propovijed
preuzvišenog biskupa de Galarrete u Zaitzkofenu
prigodom svećeničkog
i đakonskog ređenja 27. lipnja 2015.
Preuzvišeni, draga subraćo, dragi ređenici, dragi vjernici, kako kaže sv.
Toma Akvinski, cilj sakramenta sv. Reda jest Euharistija. Sakrament sv. Reda je
bitno usmjeren prema Euharistiji koju sveti Dionizije naziva sakramentom
sakramenata. I onako kako mora biti posvećen Hram, dakle zgrada crkve, sveto
posuđe i ruho, tako mora biti posvećen i služitelj Euharistije. Upravo je to
Ordo, sakrament sv. Reda koji naime svećenika bitno posvećuje za Euharistiju.
Tako i razlikovanje različitih stupnjeva svetog Reda nastaje po svom odnosu
prema Euharistiji, bilo to za posvećenje tijekom same svete Mise, bilo za
različite službe koje stoje u povezanosti s ovim sakramentom. U prvom je
slučaju to svećenik, svećenstvo. Zbog ovog razloga ređeniku se tijekom svečanog
obreda predaje kalež i plitica s hostijom. Tako dobiva ovlast posvećivati ih i
služiti Misu. A onda su tu i druge službe koje svećeniku pripomažu kod slavljenja
sakramenta Euharistije: na prvom mjestu đakon, đakonat: đakon je svećenikov
suradnik, osobito kod slavljenja svečane ili pontifikalne Mise kao i kod
podjele sakramenta. Svećeništvo je posve usmjereno prema Euraristiji kao žrtvi
i sakramentu.
Doctor Communis, sveti Toma Akvinski, spominje tri razloga za ustanovljenje
presvete Euharistije kao sakramenta. Ponajprije kako bismo održali živim spomen
na našega Gospodina Isusa Krista, na Njega, Njegovo djelo otkupljenja i Njegovu
ljubav. Drugo, Presveti oltarski sakrament, dakle sama sveta Misna Žrtva i
treće, Euharistija je hrana i hrani čovjeka. A sveti Toma tumači dalje da su
ova tri razloga lijekovi; zbog ova tri razloga Euharistija je lijek protiv tri
glavna čovjekova zla, a to je naime zaborav Boga, da čovjek ne otpadne od Boga.
Stoga ju je Gospodin ustanovio također i kao spomen na njega samoga. Drugo,
imamo obvezu činiti zadovoljštinu za svoje grijehe pred Bogom i zbog tog
razloga ostavio nam je svetu Misnu Žrtvu kako bismo ispunili dužnost i oslobodili
se od krivnje. I treće, presveta Euharistija upravljena je protiv propadanja,
smrti kao posljedice istočnog grijeha. Ona je dakle lijek protiv požude, protiv
duhovne, ali i tjelesne smrti.
Ako polazimo od onoga što kaže sveti Toma, možemo navesti nekoliko
promišljanja: ova tri dobra Euharistije su sažeta u svetoj Misnoj Žrtvi, u
Oltarskom sakramentu. Ona su u njemu sadržana. Održavamo spomen Isusa Krista i
u celebraciji se događa sveta Pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv, čovještvo
i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista. I sam Isus je prisutan u Hostiji kao
žrtveni prinos. Ova euharistijska prisutnost posljedica je celebracije svete
Misne Žrtve i čak se mora reći da se Gospodin u Hostiji prikazuje kao Žrtva,
kao žrtveni dar, jer upravo je to posljedica svete Misne Žrtve. Naše drugo
promišljanje jest da ova tri vidika posve definiraju svećenikov poziv i
dužnosti. Ponajprije valja održati živim spomen na našega gospodina Isusa
Krista u današnjem svijetu, tj. svećenik mora poučavati ljude o životu i stvarnosti
Isusa Krista u ovom svijetu, on mora proširivati Njegov nauk, naviještati
Njegovu vjeru. Svećenik mora dakle biti učitelj u ovome svijetu, učitelj koji u
pojedinim dušama i u društvima održava živim uspomenu na Gospodina. Nadalje je
svećenik onaj koji prinosi Žrtvu: on vrši bogoštovlje, on služi svetu Misu radi
vlastitog posvećenja, radi posvećenja Crkve i duša. A u svetoj Misi Bogu
prinosi zahvalu, a ona je najmoćnija molitva, najsnažnija prošnja koja može
postojati. Ona prinosi Bogu zadovoljštinu kako bi ga, tako reći, udobrovoljila
i iz nje teku milosti za duše. U svetoj Misi leži skrivena cijela Kristova moć.
I na koncu, svećenik mora voditi duše Kristu i posvećivati ih; mora ih
poučavati zapovijedi, posredovati Kristov život njihovim dušama kako bi se
mogli sjediniti s Isusom Kristom. I treće promišljanje: u svećeništvu i u
svetoj Misi imamo sredstvo za obnovu prave vjere u ovome svijetu, u dušama, u
ustanovama, u društvu. Francuski kardinal Pie s pravom je kazao: dogma je
obrazloženje, "zašto" morala, a bogoštovlje je ono što je zajedničko
dogmi i moralu. Drugim riječima: istinski temelj katoličkog morala jest
katolička dogma. A ova dogma, ovaj moral bitno se utiskuju u pojedine duše i
društva preko bogoštovlja, upravo preko svete Misne Žrtve. Upravo nas je to
poučavao naš dragi i poštovani utemeljitelj, nadbiskup Lefebvre. Misa je naš
Credo, naš živi katekizam. Istodobno je ona najmoćnija ispovijest naše
katoličke vjere. Ona je trenutak u kojemu prinosimo zadovoljštinu za naše
grijehe, ona je izvor istinske katoličke duhovnosti, duhovnosti Krista
raspetoga. I sukladno tome posve je sigurno da će obnova prave vjere, katoličke
vjere, doći samo iz ponovne uspostave dogme kao i morala i bogoštovlja koje
vrši svećenik.
Ova promišljanja nam dopuštaju razumjeti dubinu krize vjere i Crkve. Upravo
se napadaju ova tri spomenuta stupa: najprije cjelovitost, čistoća nauka vjere
uvođenjem lažnih načela liberalizma i modernizma, to stoji na početku, to je
uzrok i u koncilskim i u pokoncilskim učenjima. Najprije je zahvaćena vjera:
nova teologija, novo Učiteljstvo, novi katekizam, nova Biblija. A onda su se
uhvatili drugog stupa katoličke vjere: pravog kulta, bogoštovlja. Uvedena je
liturgijska reforma, reforma sakramenata, osobito svete Mise s Novim obredom Mise
i ona je tako pretvorena u ekumenski kult. On se prilagođava protestantizmu,
prouzročuje izjednačavanje i na krivnačin uvodi demokratsko načelo u Crkvu.
Nova je Misa posve upravljena prema čovjeku, ona je humanistički kult. I treći
stup, to je moral, ćudoredni nauk, napadnut u svojim načelima kao i u
konkretnoj situaciji sa situacijskom etikom, stupnjevitim moralom, teologijom
elemenata istine. I tako je uvedena revolucija u Crkvu, a po volji nekih, Bogu
hvala ne svih, ali ipak nekih, ne treba samo posve preobraziti evanđeoski,
dakle nadnaravni moral koji se temelji na Evanđelju, nego čak i naravni moral.
Postoji samo jedan lijek protiv ove revolucije u Crkvi, protiv krize: to je
sveta Misa.
U Drugoj poslanici Solunjanima sveti apostol Pavao govori o posljednjim
vremenima jer su Solunjani bili u nesigurnosti, bili su zbunjeni jer su
vjerovali da neposredno predstoji Kristov dolazak. Tada ih poučava sveti Pavao
i podsjeća ih na to da najprije mora doći do općeg otpadništva od vjere, do
apostazije (s članom: do tog otpadništva, otpadništva kao takvoga, otpadništva
par excellence) i da onda dolazi čovjek grijeha, čovjek zla, a to je Antikrist.
I on crta sliku Antikrista i duha tog otpadništva, ovog otajstva bezakonja kako
se ono naziva. Najprije će se Antikrist okrenuti protiv svakog kulta, a dakako
posve osobito protiv pravog kulta. I on će uspostaviti kult sebi kao da je on
sam Bog. To nadilazi humanistički kult, ovaj kult koji je sve više i više
upravljen na čovjeka kao središte i onda jednoga dana na samog Antikrista koji
će se predstavljati kao savršena inkarnacija, savršeno utjelovljenje čovjeka.
Nadalje sveti Pavao pojašnjava da će Antikrist imati demonsku moć zavođenja na
svako zlo i na svaki grijeh. I treće, on ima zastrašujuću moć zavođenja na
zabludu, moć prijevare, laži. A sveti Pavao pojašnjava da oni koji propadaju,
slijede Antikrista, njegov duh i ovo otpadništvo na taj način sve to pripravlja
– to su upravo oni koji nisu imali ljubav prema istini: oni koji nikada nisu
imali vjeru u istinu i koji su prihvaćali zlo. Protivno tomu podsjeća Solunjane
da je Bog kršćane odabrao za posvećenje u Duhu i za vjeru u istinu. To su
riječi samoga svetog Pavla. I on zaključuje riječima: "Čvrsti stojte i –
tenete traditiones – držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju,
bilo pismom". Duh dakle koji moramo suprotstaviti ovome otajstvu
bezakonja, ovom otpadništvu koje se razvija pred našim očima i koje pred našim
očima posve očito sve više raste, ovaj duh koji svemu tomu valja suprotstaviti,
to je ponajprije prihvaćanje istine, prave vjere, ljubavi prema vjeri. Nije
dostatno samo prihvatiti vjeru: moramo i voljeti ovu vjeru, moramo je
ispovijedati. Mi trebamo i svetost duha, Duha Svetoga koji se opire zlu.
Grčka riječ za zlo koju sveti Pavao porabi znači: onaj koji se protivi
zakonu Božjemu. Zlo, to je dakle nepravda, to je neprijateljstvo prema Božjem
zakonu, prema zakonu Isusa Krista koji nam je objavljen i koji je dio naravi. I
stoga se onaj koji predstavlja ovo neprijateljstvo naziva Antikristom. A na
drugoj strani je potrebna upravo ova svetost i mi moramo biti čvrsti i sačuvati
predaje.
Draga braćo, dragi ređenici: upravo je to naša borba, to je naša dužnost,
to je naše zalaganje. A tko ne želi prihvatiti ovo cijelo zalaganje, on sada
nije dostojan katoličkog svećeništva.
Kada je sveta Terezija od Isusa, dakle velika Terezija Avilska, vidjela u
16. stoljeću kako se širilo Lutherovo krivovjerje, kako je Crkva bila duboko
ranjena i kako je kršćanstvo išlo u propast, rekla je svojim sestrama: što čini
kralj kojega napadnu u njegovu kraljevstvu, protiv kojega se bore i koji je
možda već potučen u dijelovima svoga kraljevstva? On tada okuplja svoje
najbolje vojnike, svoje najvjernije prijatelje i on se s njima povlači u
utvrđen grad kako bi bio u sigurnosti. Odande izlaze kako bi vodili bitke i
kako bi dobili neke bitke ili čak cijeli rat. Kako ih sada ne bi pobijedili u
takvoj situaciji, kaže sveta Terezija, nužno je da prijatelji, vojnici,
kraljeve odane osobe nisu samo dobri, nego da su izvrsni! I da među njima nema
kukavica i izdajnika!
Primjena na današnje vrijeme je jednostavna: pred našim očima to biva
stvarnošću o čemu sveta Terezija govori. Protiv Krista, Kralja vodi se borba u
njegovom vlastitom kraljevstvu. A mi se moramo povući s Njim, moramo biti
hrabri, moramo biti vjerni, moramo biti Gospodinovi najbolji prijatelji,
najbolji Kristovi vojnici. Ovaj grad, ovaj sveti grad, ovaj utvrđeni grad je
Bezgrješno Srce Marijino, a mi ulazimo u ovaj grad po istinskoj pobožnosti
Mariji kako je ona to naučavala poglavito u Fatimi. Mora nam zbilja biti jasno
da je sama Djevica Marija onaj izvanredni lijek, onaj veliki lijek koji nam Bog
zbog toga poklanja kako bismo tu pronašli svoje utočište, kako bismo bili
zaštićeni, kako bismo imali zaštitu u njezinu srcu, kako bismo ondje pronašli
našega Gospodina Isusa Krista. Da, u njoj, u njezinu srcu pronalazimo istinu i
život i snagu i milost i slavu jer ondje pronalazimo našega Gospodina Isusa
Krista i ondje pronalazimo vjernost i hrabrost i čvrstoću i ljubav i čistoću
koju trebamo kako bismo opstali u ovoj borbi koju bijemo za Boga, za Isusa
Krista, za spasenje duša, za svetu Crkvu. I također za pobjedu Bezgrješnog Srca
Marijina – ipsa conteret – one koja će zgaziti sve Kristove neprijatelje:
"Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti." U njezinu srcu, dakle,
pronalazimo sva ova obećanja i ovu sigurnost u pobjedu.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
