To
otajstvo očitova Isus svojim učenicima na brdu Tabor. Kako je
naime, bivajući među njima, govorio o kraljevstvu i o svom drugom
dolasku u slavi, a oni možda nisu bili posve uvjereni u to što je
glede kraljevstva najavio, on – da bi jednom iz dubine srca to
čvrsto prihvatili i iz sadašnjega vjerovali u buduće – čudesno
ostvari božansko očitovanje na gori Tabor kao predsliku nebeskog
kraljevstva. I kao da je pritom rekao: „Da
se ne bi u vama s vremenom pojavila nevjera, evo, već sada, u ovom
času, zaista vam kažem: Neki od onih koji ovdje stoje neće okusiti
smrt dok ne vide Sina Čovječjeg kako dolazi u slavi svoga Oca“.
Evanđelist
pokazuje da se Kristova moć podudara s njegovom voljom, jer
nadodaje: Nakon
šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te
ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja
mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao snijeg. I gle:
ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.
To
su čudesa današnje svetkovine, a to otajstvo što se ostvarilo tu
na brdu nama je spasonosno. Jer istodobno nas okuplja Kristova smrt i
proslava. A da bismo s onim nadahnutim učenicima što ih je Bog
odabrao proniknuli u samu bit tih neizrecivih i svetih otajstava,
počujmo božanski i posvećeni glas koji nas snažno zove s visoka,
sa samog vrha brda.
Tamo
nam je žuriti – eto, smiono govorim – poput Isusa, koji je naš
vođa i preteča u nebu. S njim ćemo sjati duhovnih očiju, na neki
način obnovljeni obličjem svoje duše, suobličeni njegovoj slici,
trajno poput njega preobraženi, učinjeni sudionicima božanske
naravi i pripravljeni za ono što je gore.
Tamo
hitamo, smiono i radosno. Uđimo u najnutarnjiji oblak, postavši kao
Mojsije i Ilija, ili kao Jakov i Ivan. Budi poput Petra, zanesen u
božansko gledanje i objavljenje, preobražen tim divnim
preobraženjem, podignut sa svijeta, uzdignut sa zemlje. Ostavi
tijelo, napusti stvorenje i obrati se Stvoritelju. Njemu je Petar,
sav izvan sebe, rekao: Gospodine,
dobro nam je ovdje biti.
Bez
sumnje, Petre, uistinu je dobro
nama tu biti
s Isusom i u vijeke tu ostati. Gdje je veća sreća, što je
uzvišenije, što odličnije od boravljenja s Bogom, od suobličenja
s njim, od toga da se nađemo u svjetlu? Doista, svatko od nas, kad u
sebi ima Boga i kad je preobražen u njegovu božansku sliku, s
veseljem uzvikuje: Dobro
nam je ovdje biti.
Tu je sve svjetlo, tu je radost, blaženstvo, ugodnost, u srcu je sve
mirno, vedro i blago. Tu gledamo Krista Boga. Tu se nastanjuje s
Ocem, te dolazeći govori: Danas
je došlo spasenje ovoj kući.
Tu je s Kristom nagomilano blago vječnih dobara. Tu se ocrtavaju kao
u ogledalu prvine i slike budućih vjekova.
(Iz govora
Anastazija Sinajskoga, biskupa, na dan Gospodnjeg preobraženja; br.
6-10; Mélanges d'archéologie et d'histoire 67 [1955], 241-244)
