Christus Rex

Lutherova Misa


Večeras ću vam govoriti o Lutherovoj Misi i o Misi po novome obredu. Zašto ova usporedba između nove Mise i Lutherove Mise? Stoga što to pokazuje povijest: stvarnu povijest nisam ja stvorio. Jedna knjiga Léona Cristijanija, napisana 1911., koja se zove „Od luteranstva do protestantizma“, govori o Lutherovoj liturgijskoj reformi.[1] Napisana je u vrijeme kada autor nije poznavao ni našu trenutačnu krizu ni novi obred, stoga ju je napisao bez ikakvih primisli.

Ponajprije bih želio napraviti sintezu temeljnih načela Mise kako bih prizvao u svijest ljepotu, duboku duhovnu vrijednost naše Mise, mjesto naše Mise u našoj svetoj Crkvi. Što je ljepše naš Gospodin Isus Krist mogao dati čovječanstvu, što vrjednije, svetije, svojoj svetoj Crkvi, svojoj Zaručnici Crkvi na Kalvariji, kada je umirao na križu? Svoju Žrtvu.

Svoju Žrtvu: Njegova osoba koja nastavlja Njegovu Žrtvu, On ju je dao Crkvi u trenutku kada je umirao na križu. Otada je ova Žrtva bila predodređena da se obnavlja i da ostane tijekom stoljećā, na onaj način kako ju je on ustanovio istodobno sa svećeništvom.

Kada je u svetoj Crkvi Isus ustanovio svećeništvo, ustanovio ga je za Žrtvu, Žrtvu na križu jer je ova Žrtva izvor svih zasluga, svih milosti, svih sakramenata: ona je izvor svega bogatstva Crkve. Moramo se prisjetiti toga, nikada ne smijemo zaboraviti ovu stvarnost: božansku stvarnost.

Dakle, Žrtva na križu obnavlja se na našim oltarima, a svećeništvo je u odnosu, bitno je povezano sa Žrtvom. Ne razumije se svećeništvo bez Žrtve jer je svećeništvo stvoreno za Žrtvu. Mogli bismo reći da je to Utjelovljenje Isusa Krista kroz stoljeća: Misna Žrtva prinosi se usque ad finem temporum.

Ako je Isus Krist želio ovu Žrtvu, on je želio biti i njezin žrtveni prinos. Ako se dakle nastavlja Žrtva na križu, želio je da žrtveni prinos uvijek bude isti, da on sam bude žrtveni prinos. Da bi bio žrtveni prinos, On mora biti prisutan, stvarno prisutan na našim oltarima. Ako On nije prisutan, ako nema stvarne prisutnosti na našim oltarima, nema žrtvenog prinosa, nema svećeništva. Sve je ujedinjeno: svećeništvo, žrtva, žrtveni prinos, stvarna Prisutnost; dakle, transupstancijacija.

Ovo je „srce“ blaga – najvećega, najbogatijega – koje je naš Gospodin dao svojoj Zaručnici Crkvi i cijelome čovječanstvu. I tako možemo razumjeti kako je Luther, kada je želio preobraziti, izmijeniti ova načela, počeo s napadom na svećeništvo kako to danas čine modernisti. Jer je Luther dobro znao da ako nestane Žrtva, ne bi više bilo svećeništva, ne bi više bilo žrtvenog prinosa, ne bi više bilo ničega u Crkvi, ne bi više bilo izvora milosti.

Luther je tvrdio da ne bi trebalo više biti svećeništva. On je rekao: „Ne postoji razlika između svećenika i laika. Svećeništvo je sveopće“. To su ideje koje je on zastupao. Govorio je osim toga da postoje tri zida koji okružuju Crkvu kako bi je obranili: prvi zid je ova razlika između svećenika i laika. Govorio je: „Tvrdnja da papa, biskupi, svećenici, redovnici čine klerički stalež, dok kneževi, gospoda, obrtnici, seljaci čine svjetovni stalež, čista je izmišljotina i laž“. Ova razlika između svećenika i laika bila bi, dakle, po Lutheru izmišljotina i laž. Čitam njegove riječi: „Uistinu svi kršćani pripadaju kleričkom staležu. Nema razlike, postoji samo razlika funkcije, službe. Svi vjernici imaju svećeništvo skupa s krsnim biljegom; svi kršćani su svećenici, a svećenici nemaju poseban biljeg, ne postoji poseban sakrament za svećenike, nego njihov svećenički biljeg dolazi od krsnoga biljega“. Tako se objašnjava ova laicizacija svećenika: ne žele više imati posebnu odjeću, ne žele se više razlikovati od vjernika jer su svi svećenici i jer vjernici moraju odabrati svoje svećenike, birati svoje svećenike.

Ovo su načela Luthera koji nastavlja: „Ako jedan Papa ili biskup pomazuje, podjeljuje tonzure, zaređuje, posvećuje ili daje različito odijelo laicima i svećenicima, stvara varalice“. Po krštenju su svi posvećeni svećenici (drži Luther), dakle progresivisti naših dana nisu novotari!

Postoji nova knjiga o sakramentima koja je objavljena u Parizu u siječnju ove godine, pod upravom nadbiskupa, kardinala Martyja. Autori su „otkrili“ da ima osam, a ne više sedam sakramenata, a osmi sakrament je redovničko svečano zavjetovanje. Jasno se kaže u ovoj knjizi da su svi vjernici svećenici i da njihov biljeg dolazi od krsnoga biljega. Autori su čitali Luthera koji je za njih postao crkvenim ocem.

Luther je učinio još jedan korak naprijed nakon ukinuća svećeništva. Nije više vjerovao ni u transupstancijaciju, ni u žrtvu. Jasno je tvrdio da Misa nije žrtva, nego zajedništvo, večera, euharistija, sve samo ne žrtva. Sukladno tome, za njega nema više žrtve, stvarne Prisutnosti, nego samo duhovna prisutnost, prisjećanje i zborovanje. Zbog toga se Luther uvijek borio protiv privatnih Misa; to je jedna od prvih poduzetih mjera jer po njemu privatna Misa nije zborovanje, a nužno je da vjernici međusobno komuniciraju. Privatna Misa za Luthera nije u skladu s istinom i treba dakle ukinuti sve privatne Mise.
           
Luther je Euharistiju nazivao „sakramentom kruha“. „Euharistija – govorio je – postala je žaljenja vrijedno iskrivljenje. Ovo iskrivljenje Mise uvjetovano je time da je Misa pretvorena u Žrtvu“. Moramo ustvrditi da se danas ne govori više o Žrtvi svete Mise u biskupijskim i župnim listićima, nego o Euharistiji, o zborovanju, o večeri. Koje čudno približavanje Lutherovim tezama!

Sam je Luther pravio osim toga razliku među svrhama Misne Žrtve. Rekao je da je jedan od ciljeva Mise zahvala Bogu. Euharistija je „Sacrificium laudis“, a ne „Sacrificium expiationis“, dakle nije pomirbena Žrtva nego hvalbena Žrtva, Euharistijska. Poradi toga određeni protestanti govore još o Žrtvi, ali je ne razumijevaju u smislu pomirbene Žrtve koja otpušta grijehe, a to je jedna od glavnih svrha Misne Žrtve.

Zbog toga moderni protestanti prihvaćaju novi obred Mise jer kažu da je sada s novim obredom moguće moliti se s katolicima. Ovo je objavljeno u jednom časopisu biskupije Strasbourg koji je prenosio izvješće o susretu s protestantima Augsburške konfesije. „Uistinu, sa sadašnjim oblicima euharistijskog slavlja Katoličke Crkve i s prisutnim međusobnim teološkim približavanjem, mnoge smetnje koje su mogle spriječiti jednog protestanta da sudjeluje na euharistijskom slavlju, postupno nestaju i sada je moguće jednom protestantu priznati da u katoličkom euharistijskom slavlju imamo Večeru koju je Gospodin ustanovio. Držimo vrijednim poslužiti se novim euharistijskim molitvama koje imaju prednost što oslabljuju teologiju Žrtve“.[2] Posve je jasno! Prije dva tjedna išao sam u Englesku i saznao sam da je jedan anglikanski biskup prihvatio novi katolički obred za svoju cijelu biskupiju. On je izjavio: „Ovaj novi obred posve je u skladu s našim protestantskim uvjerenjima“. Dakle, jasno je da za protestante ne postoje više poteškoće glede prihvaćanja novog obreda. Zašto ne prihvate stari obred? To je upitao gospodin Salleron oce iz Taizéa: „Zašto kažete da danas možete prihvatiti novi obred, a ne možete stari?“ Postoji dakle razlika između novog i starog obreda i ova je razlika bitna; nije to akcidentalna razlika i zbog toga ne prihvaćaju služiti stari obred, sa svim molitvama koje su dragocjene i koje zbilja rasvijetljuju svrhe Žrtve: prošnja, kajanje, zahvala i klanjanje. To je svrha Žrtve katoličke Mise koja je jasna u starom obredu, a nije više u novom obredu jer više nema Ofertorija (Prikazanja). I zbog toga Luther više nije želio Ofertorij u svom obredu.

Pogledajmo kako je Luther počeo sa svojom novom misom, svojom reformom. Prva evangelička misa održana je u noći između 24. i 25. prosinca 1521. Na ovoj prvoj evangeličkoj misi, nakon propovijedi o Euharistiji, predstavlja se pričest pod obje prilike kao obvezatna, a ispovijed kao beskorisna jer je dovoljna sama vjera. Karlstadt, Lutherov učenik, dolazi na oltar u svjetovnoj odjeći, moli Confiteor i počinje misa kako se slavila dotada, ali samo do Evanđelja; i zbilja, Prikazanje i Podizanje su ukinuti [3] i to pokazuje da je ukinuto sve ono što je predstavljalo smisao Žrtve. Nakon posvete slijedi Pričest; mnogi od onih koji nazoče su pak, prije nego što će se pričestiti, jeli i pili, također i rakiju. Pričest se dijeli pod obje prilike, kruh na ruku.

Jedna od hostija izmiče i pada na odjeću jednog vjernika. Jedan je svećenik uzima; jedna druga pada na zemlju i Karlstadt moli laike da je pokupe i budući da odbijaju, zbog poštovanja i zbog straha, kaže: „Neka ostane gdje i jest, nije bitno, samo neka se ne gazi preko nje.“ Malo kasnije je uzima on sam.[4] Brojne osobe su zadovoljne zbog novotarija i mnogo ljudi dolazi na ovu novu misu jer je jedan dio na njemačkom jeziku i oni kažu da je bolje razumiju. Samostani se počinju prazniti. Luther je izjavio: „Zadržat ću svoj habit i svoje monaške običaje“. Neki monasi ostaju u samostanu, ali veći dio ih napušta i ženi se. Velika anarhija vlada među svećenicima. Svatko služi misu kako želi. Vijeće ne zna više što učiniti,[5] donosi odluku da će urediti novu liturgiju, da neće više dopustiti punu slobodu i da će uvesti malo reda. Način slavljenja Mise mora biti sljedeći: Ulaz, Slava, Poslanica, Evanđelje, Svet; potom bi trebala slijediti propovijed. Ofertorij i Kanon su ukinuti i svećenik čita izvješće o ustanovljenju Večere. Govori to glasno, na njemačkome, i daje Pričest pod objema prilikama. Potom na završetku dolazi Jaganjče Božji i Benedicamus Domino.


Preinake Posvete koje su unesene u Novus ordo slične su preinakama koje je uveo Luther; bitne riječi Posvete nisu više samo riječi forme kakve smo dosada poznavali: „Hoc est Corpus meum... Hic est calix Sanguinis mei“. S riječima koje slijede. Ne! Sada bitne riječi ovako počinju: „On uze kruh...“ sve do, nakon posvete vina, „Hoc facite in Meam comemorationem“. Luther je rekao istu stvar. Zašto? Jer se čita izvješće o Večeri koje je: „Izvješće, a ne djelo, nije Žrtva, nije žrtvovanje: to je obični spomen“. Poradi čega su naši novotari kopirali Luthera?

Luther je osim toga rekao: „Mise i večernje su završile. Časoslov će se pak zadržati kao jutarnja, časovi, večernja i povečerje, ali samo tijekom tjedna. Neće se više slaviti svetac koji nije izričito spomenut u Pismu“.[6] Dakle, posve je promijenio kalendar, točno kako su to sada učinili.

Zašto su tako servilno oponašali Luthera u novoj Misi? Jedino objašnjenje koje se može dati jest ekumenizam. Zbog toga što se bez ovoga razloga zbilja ne može razumjeti ova reforma. Ona zbilja nema nikakvu prednost, ni teološku, a ni pastoralnu. Nikakvu prednost nego jedino približavanje protestantima. Može se opravdano misliti da su poradi ovoga razloga protestanti pozvani u Povjerenstvo liturgijske reforme kako bismo znali jesu li zadovoljni ili nisu i ima li neka stvar koja im se ne sviđa, mogu li se moliti s nama ili ne. Čini mi se da ne može biti drugog razloga za nazočnost protestanata u Povjerenstvu reforme Mise. Ali kako možemo zamisliti da protestanti koji nemaju našu vjeru mogu biti pozvani u Povjerenstvo reforme naše Mise, naše Žrtve, onoga što mi imamo i što je najbolje, najbogatije u cijeloj našoj Crkvi, najsavršeniju stvar naše vjere?

Luther je u siječnju 1526. dao tiskati novi obrednik. U svojem je duhu želio potpunu slobodu. Govorio je: „Kad bi bilo moguće, želio bih dati posvemašnju slobodu svećenicima da naprave obred koji žele; no sada se javlja opasnost zloporaba, potrebno je donijeti uredbe“.[7] No njegova ideja bila je posvemašnja sloboda i također jednakost između svećenika i laika. I tako su svi vjernici bili svećenici te su mogli i oni imati ideje kako bi stvarali oblike bogoslužja. Dakle, svi skupa: oni koji su svećenici, oni koji imaju posebnu ulogu, oni koji su odabrani između vjernika, svi se skupa mogu okušati u kreativnosti kulta.

Ali kako je sve već bilo pomalo teško jer je prouzročilo previše nereda, onda su napisali obrednik. Govorio je osim toga: „Uporaba latinskoga je po želji“. Nije bio posve protiv latinskoga, štoviše, htio je da djeca uče latinski, ali je govorio: „Želja običnih laika imati misu na njemačkome posve je opravdana“. Međutim, ima ljudi koji dolaze u Crkvu da bi vidjeli nešto novo, nove stvari, ali oni zbilja nisu kršćani, oni su radoznali kao kad bismo mi išli k Turcima ili poganima.

„Nedjeljom bude misa“. Luther, pak, zadržava ime misa s određenim gađenjem. Sveti paramenti i svijeće još su privremeno zadržani. Počinje se s Ulazom na njemačkome, potom slijedi Kyrie, potom molitva dana / kolekta koju pjeva celebrant, upravljena još uvijek prema oltaru, a ne prema narodu. A za Poslanicu i za Evanđelje koji se pjevaju na njemačkome okrenut će se prema narodu i onda svi pjevaju Vjerovanje na narodnom jeziku. [8]

Celebrant će izgovoriti parafrazu Očenaša, potaknuti na Pričest, potom će uslijediti Posveta. Pjevat će se na njemačkome ovim riječima: „Naš Gospodin Isus Krist, one noći kad je bio izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga, dade ga svojim učenicima i reče: 'Uzmite i jedite, ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje'.“ Hoc est Corpus meum quod pro vobis tradetur – ovo su točne riječi [ako bismo ih uzeli na latinskome, nap. ur.] – Ovo činite, svaki put kad to budete činili, meni na spomen. „Isto tako uze kalež, pošto večeraše i reče: 'Uzmite i pijte svi, ovo je kalež, novi Savez u mojoj Krvi koja se prolijeva za vas za otpuštenje grijeha'“. Nije rekao pro vobis et pro multis, uklonio je riječi pro multis i također mysterium fidei. [9]

Mysterium fidei i pro multis su nestali. „Koja se prolijeva za vas na otpuštenje grijeha; činite ovo svaki put kad budete pili ovu čašu meni na spomen“. Ove riječi za koje je Luther govorio da su Posveta, dakle bitne riječi, odgovaraju točno riječima u dokumentu Kongregacije za bogoštovlje. Jedina riječ više jest pro multis, koja je ostala u vatikanskom dokumentu. No sve one riječi koje su rečene ranije: „Naš Gospodin, one noći kad je bio izdan, uze kruh“, ne pripadaju formi; nikada Crkva nije rekla da riječi koje prethode Posveti čine dio forme sakramenta.

Nakon Podizanja koje je Luther zadržao do 1542. došla je Pričest na ruke. Posljednjom molitvom – kolektom – zaključivana je Misa, kao popričesnom molitvom kod katolika. [10]

Luther koji je mrzio svećenički celibat i redovničke zavjete, htio je dokinuti ove običaje Crkve. Potom, jedna dosta zanimljiva stvar jest da se uvijek pomalo bojao reformi koje je proveo. Njegovi su učenici išli naprijed brže od njega dok je on uvijek ostao pomalo bojažljiv. Govorio je svojim učenicima: „Ja osuđujem novi običaj da se Euharistija daje iz ruke u ruku, kao i nepromišljen običaj Pričesti pod objema prilikama“. To je bilo u prvo vrijeme, a kasnije je to prihvatio; u prvo vrijeme mu se činilo da Pričest na ruku nije dobra stvar.

A pošto je rekao da Ispovijed nije više nužna, ni za one koji su imali teških grijeha, oklijevao je i govorio: „Ispovijed je dobra, ali kad bi Papa tražio od mene da se ispovjedim, ne bih to učinio, ja to ne želim činiti, ali ne želim pak ni da mi netko zabrani ovu tajnu ispovijed. Ne bih nikomu dopustio da mi ukine tajnu ispovijed. Ne bih je napustio za sva blaga zemaljska jer znam koliko mi je snage i utjehe pružila“.

Luther je bio nagrižen skrupulama, ali ga je proždirala potreba činiti nove stvari, sve izmijeniti, ići protiv Pape, protiv Rimske Crkve, protiv dogme. On je stoga nastavio sa svojom reformom.

Bjelodano je da se sadašnja liturgijska reforma nadahnjuje Lutherovom reformom. Rekao sam to u Rimu mnogim kardinalima: „Vaša nova misa je Lutherova misa“. Odgovorili su mi: „Onda je dakle heretična!“ A ja sam dodao: „Ne, nije heretična, nego ambivalentna, dvoznačna jer je netko može služiti s cjelovitom katoličkom vjerom o Žrtvi, stvarnoj Prisutnosti, transupstancijaciji, a netko drugi je može služiti, a da nema ovu intenciju i onda Misa nije više valjana. Riječi koje on izgovara i geste koje čini tomu ne proturječe. Ona je dvoznačna, zacijelo dvoznačna. I zacijelo ju je Luther mnogo godina valjano služio dok još nije bio protiv Žrtve, kada je još više ili manje bio katolik, ali kasnije, kada je odbacio Žrtvu, svećeništvo, stvarnu Prisutnost, tada njegova Misa nije više bila valjana“.

Ali kako jedna Misa može biti tako dvoznačna? Nemoguće je dospjeti do ovoga sa starim obredom jer je ovaj obred jasan. Cijeli Ofertorij jasno izriče ono što činimo. Ofertorij je definicija Misne Žrtve. Zbog toga je Luther bio protiv Ofertorija jer je bio previše očit i zbog toga je napravio promjene u Kanonu kako ne bi pojasnio je li to bilo pripovijedanje ili djelo. A mi pak znamo da je Posveta djelovanje, žrtvovanje.

Znamo da je u našim starim misalima, prije Comunicantes, napisano infra actionem, po čemu je jasno da to nije pripovijedanje, ni spomen, obični spomen. To je djelovanje, žrtvovanje.

Sve ove promjene u novom obredu zbilja su pogibeljne jer malo pomalo, poglavito za mlade svećenike koji više nemaju predodžbu o Žrtvi, stvarnoj Prisutnosti, o transupstancijaciji, za koje sve to više ništa ne znači, ovi mladi svećenici gube intenciju činiti ono što čini Crkva i ne služe više valjane Mise: nema više stvarne Prisutnosti.

Jasno da svećenici koji su u određenoj dobi, kada služe po novom obredu, imaju još vjeru svih vremena. Služili su mnogo godina Misu po starom obredu, zadržali su iste intencije; može se dakle pretpostaviti da je njihova Misa valjana. Ali, u mjeri u kojoj ove intencije odlaze, nestaju, Mise više neće biti valjane.

Htjeli su se približiti protestantima i katolici su postali protestantima, a protestanti nisu postali katolicima. Ovo je bjelodano, nitko ne može reći nešto suprotno.

Ako je pet kardinala i petnaest biskupa išlo na „Koncil mladih u Taizéu“, kako ovi mladi mogu znati što je katoličanstvo, a što protestantizam? Neki su primili Pričest kod protestanata, a drugi kod katolika.

Kada je kardinal Willebrands išao u Ženevu, na Ekumenski sabor crkava, izjavio je: „Mi moramo rehabilitirati Luthera“. Rekao je to kao izaslanik Svete Stolice!

A Ispovijed, što je postala Ispovijed, sakrament Pokore, s kolektivnim odrješenjem? Je li možda pastoralni način reći vjernicima: „Dali smo vam kolektivno odrješenje, možete se pričestiti i kada budete u prigodi, ako imate teških grijeha, ispovjedit ćete se za šest mjeseci ili godinu dana...“? Kako se ovaj način djelovanja može nazvati „pastoralnim“? Kakvu se predodžbu može imati o teškome grijehu?

I sveta Potvrda. Sakrament svete Potvrde se nalazi u sličnoj situaciji. Danas kada biskup podjeljuje sakrament svete Potvrde kaže: „Znamenujem te znakom križa. Primi Duha Svetoga“. Oni moraju precizirati da je posebna milost Sakramenta kojom se daje Duh Sveti. Ako se ne izgovaraju ove riječi: „Ego te confirmo in nomine Patris...“, nema sakramenta! Rekao sam to i kardinalima jer su me oni optužili, govoreći mi: „Vi dijelite Potvrdu, a nemate pravo to činiti!“ Odgovorio sam: „Činim to jer se vjernici pribojavaju da njihova djeca nemaju milost svete Potvrde, jer sumnjaju u valjanost sakramenta koji se podjeljuje sada po crkvama, ne zna se više je li to sakrament ili nije. Dakle, kako bi imali barem ovu sigurnost da zbilja primaju milost, mole me da dijelim svetu Potvrdu, a ja to i činim jer mi se čini da to ne mogu odbiti onima koji od mene traže valjanu Krizmu da bi oni barem primili milost, premda to nije dopušteno jer smo u vremenu u kojemu naravno i nadnaravno božansko pravo prelazi pozitivno crkveno pravo kada se ono tomu suprotstavlja umjesto da mu bude kanal“.

Nalazimo se u izvanrednoj krizi. Ne možemo slijediti ove reforme. Gdje su dobri plodovi ovih reformi? Zbilja se to pitam! Liturgijska reforma, reforma bogoslovija, reforma redovničkih zajednica, svi ovi generalni kapituli!... U kojim uvjetima su sada ove jadne zajednice? Svi odlaze!... Nema više novaka, nema više zvanja!...

Oni priznaju da više nema zvanja. Kardinal nadbiskup Cincinnatija je priznao na Biskupskoj sinodi u Rimu: „U našim zemljama – predstavljao je sve zemlje engleskog govornog područja – više nema zvanja jer mladi ljudi više ne znaju što je svećenik“. Mi moramo ostati u Tradiciji. Samo Tradicija nam uistinu daje milost, uistinu nam daje kontinuitet u Crkvi. Ako napustimo Tradiciju, pridonosimo uništenju Crkve.

Rekao sam također tim kardinalima: „Zar ne vidite da je koncilska shema o vjerskoj slobodi proturječna? U prvom dijelu sheme kaže se: 'Ništa se nije promijenilo u Tradiciji', a unutar sheme sve je protivno Tradiciji. Protivno je onomu što su rekli Grgur XVI., Pio IX. i Lav XIII.“

Dakle, valja odabrati! Ili se slažemo s koncilskom vjerskom slobodom i onda smo protivni onomu što su rekli ovi pape, ili se slažemo s ovim papama, a onda se ne slažemo više s onime što se govori u shemi o vjerskoj slobodi. Nemoguće se slagati s jednim i drugim. A ja sam dodao: „Ja biram Tradiciju, ja sam za Tradiciju i nisam za ove novotarije koje predstavljaju liberalizam, ništa drugo nego liberalizam koji su osudili svi rimski prvosvećenici tijekom stoljeća i pol. Ovaj je liberalizam ušao u Crkvu preko koncila: sloboda, jednakost i bratstvo“.

Sloboda: vjerska sloboda; bratstvo: ekumenizam; jednakost: kolegijalnost! A ovo su tri načela liberalizma koji potječe od filozofa XVIII. stoljeća i koji je završio francuskom revolucijom.

Ovo su ideje koje su ušle u koncil preko dvoznačnih riječi i sada idemo prema uništenju: uništenju Crkve jer ove su ideje posve protivne naravi i protivne vjeri. Među nama ne postoji istinska jednakost. Papa Lav XIII. je to dobro rekao u svojoj enciklici o slobodi.

Potom bratstvo! Ako ne postoji jedan Otac, gdje ćemo pronaći bratstvo? Ako nema Oca, nema ni Boga; kako ćemo onda moći biti braća? Kako ćemo moći biti braća bez zajedničkog Oca? Nemoguće! Moramo prigrliti sve neprijatelje Crkve: komuniste, masone, budiste i sve one koji su protiv Crkve?

Postoji jedan dekret od prije tjedan dana koji kaže da sada ne postoji ekskomunikacija za katolika koji uđe u masoneriju. Ali gdje je Crkva? Ovo je nemoguće! Tradicionalni neprijatelji Crkve, oni koji žele uništiti katoličke zemlje! Tko je uništio Portugal? Tko je to bio u Čileu? A sada u Južnom Vijetnamu? Zato što su katolici! Austrija tijekom Prvog svjetskog rata, Mađarska, Poljska... masoni žele uništenje katoličkih zemalja. Što će biti za godinu dana od Španjolske, Italije, itd...? Zašto Crkva širi ruke prema svim ovim ljudima koji su njezini deklarirani neprijatelji?

Zacijelo se moramo moliti.... moliti; ovo je đavolska navala na Crkvu koju nikada nismo vidjeli. Moramo moliti dragu Gospu, Presvetu Djevicu Mariju da nam pritekne u pomoć jer zbilja ne znamo što će se sutra dogoditi. Uistinu se čini da će sve ovo uništenje imati strašne posljedice za svijet. Nemoguće je da Bog prihvaća sve ove psovke i svetogrđa koja se čine protiv Njegove slave, Njegovog veličanstva! On ima veliko strpljenje, ali doći će dan, kada će to biti ja ne znam, doći će dan kazne jer svi ovi zakoni, zakoni o pobačaju koje vidimo u mnogim zemljama, rastava u Italiji, sve ovo uništenje moralnog zakona, uništenje istine... zbilja je teško vjerovati da se to može činiti, a da Bog jednog dana ne progovori!

Dakle, moramo od Boga tražiti milosrđe za nas i za našu braću; ali moramo se trsiti i boriti. Boriti se da zadržimo Tradiciju i da se ne bojimo. Zadržati poglavito obred naše svete Mise jer je ona temelj Crkve i kršćanskog društva. Kada ne bude prave Mise u Crkvi, Crkva će biti gotova...

Moramo stoga sačuvati ovaj obred, ovu Žrtvu. Sve naše crkve sagrađene su za ovu Misu, ne za neku drugu; za Žrtvu svete Mise, a ne za Večeru, za gozbu, za spomen, za zborovanje, ne! Za Žrtvu našega Gospodina Isusa Krista koji ostaje na našim oltarima! I poradi toga su naši očevi sagradili naše lijepe crkve, a ne za večeru, ne za spomen, ne!

Računam s vašim molitvama za moje bogoslovije, da bismo od mojih bogoslova učinili prave svećenike koji imaju vjeru i koji stoga mogu dijeliti prave sakramente i služiti pravu Misnu Žrtvu.


(Predavanje nadbiskupa Lefebvrea održano u Firenci, 16. veljače 1975.)

[1] Léon Cristiani, Du luthéranisme au protestantisme: l'évolution de Luther de 1517 à 1528, Bloud en Gay, 1911.
[2] L'Église en Alsace, 8.12.1973. i 1.1.1974.
[3]  L. Christiani, op. cit., str. 282.
[4] Ibidem.
[5] Ibidem, str. 285.
[6] Ibidem, str. 309.
[7] Ibidem, str. 314.
[8] Ibidem, str. 316.
[9] Ibidem, str. 317.
[10] Ibidem, str. 317.-318.

Arhiva bloga

Glasnik: