„Zašto
su pape toliko pridavali važnosti svojim opomenama koje se tiču slobodnog
zidarstva?... Masonerija je ta koja stoji na izvoru onih zabluda koje nas
truju: racionalizma, naturalizma koji uništava nadnaravno i sukladno tome i
svega što nam je naš Gospodin Isus Krist došao donijeti. Kada se uništi
nadnaravno, uništi milost, onda se uništi i Objavu, uništi se i Crkvu,
sakramente, uništi se i Misu. Tada više ništa ne preostaje. Pape su u svojoj
budnosti shvatili da masone moraju javno optužiti i – kako oni sami kažu –
'strgnuti im masku s lica'. Jer se oni skrivaju iza maske ljubavi prema
čovjeku, napretka, želje da u čovječanstvu unaprijede prijateljstvo među
ljudima itd... Pred kraj svoje enciklike Qui pluribus od 9. studenoga 1846.
papa Pio IX. uputio je poziv biskupima da se sa snagom i hrabrošću trebaju
boriti protiv ovih sekti i podsjetio ih je da je prva dužnost njihove službe
'služiti se biskupskom vlašću da se zaštiti i obrani katolička vjera'. Kako se
to može postići? Tako što se, kako Papa tumači, 'kao prvo razotkriju
spletkarenja zlikovaca, drugo, da se propovijeda Evanđelje, a potom da se
ljubav prema Bogu i bližnjemu usadi u srca i na koncu da se budno potiče sveti
život klera'. To je briga papa. Sveti Pio X. tumačio je počevši od prve enciklike
svoga pontifikata uvjerenje da bi najveći lijek protiv današnjih zala morala
biti izobrazba svećenika. Tko su oni kojima je u Crkvi povjereno poučavanje
vjere i koji bi svojim držanjem i primjerom svoga života trebali očitovati što
je Crkva, što Crkva naučava? To su svećenici... Vjernici će biti u onoj mjeri
sveti u kojoj su svećenici sveti. Stoga iznimno važno značenje koje pape
pridaju izobrazbi svećenika, odabiru profesora za bogoslovije“
(Nadbiskup
Marcel Lefebvre, Angeklagter oder Richer?, Sarto Verlag, 2014., str. 97sl,
odlomak iz prvoga dijela: „Papinski dokumenti o masoneriji“).