Tradicionalni
katolički blog Rorate Coeli
je 16. veljače u suradnji sa svojom sestrinskom stranicom Adelante
la Fe objavio intervju s
preuzvišenim Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Nadbiskupije sv. Marije
u Astani. Vodio ga je Mauricio Ponce sa stranice Adelante
i u njemu se dotiče nekoliko danas
važnih tema u Katoličkoj crkvi, a počinje detaljnom raspravom o
mogućem sporazumu između Bratstva sv. Pija X. i Rima u budućnosti.
Zahvalni
smo biskupu Schneideru što se zalaže za FSSPX i što tako jasno
brani mnoge točke vjere i morala u Crkvi. Posebno cijenimo njegovu
izjavu o Lutheru, podjeli Pričesti za razvedene i ponovno „vjenčane“
i o dužnosti da se odupremo zabludi, pa čak i kada ona potječe od
Vrhovnog poglavara.
Govoreći
o Bratstvu, biskup ističe razloge za optimizam, kao i razloge za
brigu zbog strukture sporazuma. U nastavku donosimo analizu i odgovor
na njegove točke.
Regularizacija
U
vezi regularizacije FSSPX-a biskup Schneider započinje tako što
kaže da ne bi trebalo govoriti o ,,sporazumu“ koji pretpostavlja
razlike u vjeri, nego samo o kanonskom priznanju sa strane Svete
Stolice jer ,,u tom slučaju, ne postoje razlike u katoličkoj
vjeri“.
Biskup
Schneider poznaje Bratstvo jako dobro jer je u prošlosti dva
puta posjetio njegove bogoslovije.
Bili smo počašćeni njegovim snažnim svjedočanstvom o Bratstvu
koje ,,nosi vrlo očigledne, vidljive i duhovne plodove u uzvisivanju
katoličke vjere, u prenošenju cjelovitosti katoličke vjere i
liturgije i kršćanskog života, kao što se prakticiralo
stoljećima“.
Priznanje
Svete Stolice
„…što
je zahtjev za svaku katoličku zajednicu, neophodan da bi bila
katolička, da također ima kanonsku, vidljivu vezu s Petrovom
stolicom, stolicom Kristovog namjesnika. To je temeljni zahtjev za
svako katoličko djelo u Crkvi.“
Biskup
Schneider govori o tome da je ,,kanonska povezanost“ sa stolicom
sv. Petra zahtjev da bi se bilo katolikom i da je za apostolat
potrebno kanonsko poslanje. Ako on misli na zakonitu pokornost Svetoj
Stolici, slažemo se! Bratstvo nikada nije odbijalo ikakvu zakonitu
pokornost papi niti je raskidalo veze liturgije i ispovijedanja
vjere. Ako kanonska situacija postane neregularna, a kanonsko
poslanje danas nedostaje – to nije bila greška FSSPX-a, nego Rima
koji ga je toga lišio, kako sam biskup Schneider argumentira.
Nadbiskup Lefebvre uvijek je tvrdio da su kanonske sankcije nevažeće
jer su nepravedne; ali njegovu žalbu nisu priznali.
Stvar
pravednosti?
„FSSPX
je inicijalno imalo priznanje Crkve kada ga je nadbiskup Lefebvre
utemeljio 1970., ali nažalost to priznanje mu je oduzeto 1975.
Nadbiskup Lefebvre uložio je žalbu protiv te zabrane – po mom
mišljenju nepravedne – i njegova je žalba odbačena. Da mu Sveta
Stolica sada opet dodijeli kanonsko priznanje, to bi bilo poput
prihvaćanja žabe nadbiskupa Lefebvrea iz 1975.“
Biskup
Schneider je izjavio da bi kanonsko priznanje bilo način da Sveta
stolica napokon uzme u obzir žalbu nadbiskupa Marcela Lefebvrea
protiv nepravedne zabrane FSSPX-a iz 1975. To je istinito. Međutim
biskup Schneider ne zanemaruje činjenicu da razlog za tu nepravednu
zabranu i progon Bratstva koji traje otada (a i tradicionalnog
katoličanstva u cjelini) ima upravo porijeklo u neslaganju oko
vjere, ,,zbog ove duboke krize vjere unutar Crkve“, kako on to
kaže, i njezinog najsvetijeg izraza: svete Misne Žrtve.
To
je razlog zašto biskup Bernard Fellay, glavni poglavar FSSPX-a,
slijedeći nadbiskupa Lefebvrea, zahtjeva da se FSSPX prizna ,,takav
kakav jest“. Također nastavlja da moramo moći nastaviti s javnim
odbacivanjem i borbom protiv zabluda koje su trovale Crkvu,
uključujući njezinu liturgiju, više od 50 godina.
Kako
je biskup Fellay rekao za vrijeme svog posljednjeg
intervjua na Radio
Courtoisie:
„Problem je, još jednom, ta borba ideja. Je li Crkva koja je 40 godina nametala način razmišljanja, taj modernistički način razmišljanja protiv kojega se mi borimo, protiv kojega, ili zbog kojega smo čak proglašavani raskolnicima i štogod drugo, izvan Crkve; je li ta Crkva spremna – da ili ne, pustiti nas da nastavimo ići svojim putem?“
„Problem je, još jednom, ta borba ideja. Je li Crkva koja je 40 godina nametala način razmišljanja, taj modernistički način razmišljanja protiv kojega se mi borimo, protiv kojega, ili zbog kojega smo čak proglašavani raskolnicima i štogod drugo, izvan Crkve; je li ta Crkva spremna – da ili ne, pustiti nas da nastavimo ići svojim putem?“
Prelatura
bi dopustila da ostanu sadašnje kapelice FSSPX-a, ali što je s
novim lokacijama?
Dopuštenje
dijacezanskih biskupa
„To
je uobičajeni zakon Crkve, ... uobičajena praksa crkve. ....Po mom
mišljenju to nije problematično...“
Jedan
problem kojeg se dotakao biskup Schneider tiče se statusa kapela
Bratstva kada bi ono bilo regularizirano. Kao što on kaže,
tradicionalna praksa Crkve je da mjesni biskup mora unaprijed
odobriti sva mjesta bogoštovlja unutar svoje kanonske jurisdikcije.
To je naravno razlog za brigu jer su mnogi biskupi protiv FSSPX-a i Tradicije. Međutim, biskup Schneider smatra, prema svojem razumijevanju, kada bi se Bratstvu dala osobna prelatura, da bi
njegove sadašnje kapelice mogle ostati bez odobrenja mjesnog
ordinarija. Dozvolu bi samo trebalo tražiti za buduća utemeljenja.
Prema mišljenju biskupa Schneidera to nije problematično jer FSSPX
ima već i više posla nego što može obraditi i da već postoji
mnogo biskupa u svijetu koji će rado prihvatiti Bratstvo u svoje
dotične biskupije.
Biskup
Fellay je, komentirajući o toj mogućnosti osobne prelature, rekao
26. siječnja: ,,Problem
nije u kanonskoj strukturi koja ne bi bila prihvatljiva“. Naprotiv,
iako postoje ,,pojedinosti koje treba poboljšati ... [i] stvari o
kojima još treba raspraviti“, osobna prelatura ,,je primjerena i
odgovara našim potrebama“. Nadalje,
dok
se
slažemo
s biskupom Schneiderom da se Crkvi ne može prilaziti kao pukoj
ljudskoj ustanovi,
već da se mora gledati kao nadnaravni subjekt, biskup Fellay
nastavlja inzistirati na tome da se Bratstvu dade
jamstvo da se od njega neće zahtijevati
da ispovijeda zablude Drugog vatikanskog sabora i da, u stvari, još
ima slobodu boriti se protiv njih. Ovo
su njegove riječi:
,,Tako
sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao
reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne
ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi
jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su
nas očuvala katolicima.“
Što
želi Sveti Otac?
Još
jedan razlog za brigu su namjere pape Franje. Zbog papinog zahvata u
poslove franjevaca Bezgrješne (reda koji je često služio
tridentsku Misu), pitamo se zašto bi htio pružiti ruku
prijateljstva FSSPX-u? U vezi toga nas biskup Schneider upozorava da
ne smijemo imati predrasude u vezi namjera Svetog Oca, iako priznaje
da nas ,,[sadašnje] okolnosti” u Crkvi ,,mogu navesti na
pretpostavku da [papina] namjera nije dobra“. I kada bi Sveta
Stolica prisiljavala Bratstvo da se promijeni ili ga pokušala
ukinuti, evo što biskup Schneider ima reći o tome:
„Oni
bi se morali [svećenici] oduprijeti i sačuvati svoj identitet... To
je hipotetski: ne možemo unaprijed vidjeti budućnost..., [ali] u
ovoj vrlo ekstremnoj situaciji kada bi u budućnosti ili u godinama
nakon sklapanja prelature Sveta Stolica tražila nešto što je
protivno njihovom identitetu oni [bi] se morali oduprijeti [i reći]:
,,To je neprevedno, to je suprotno našoj namjeri kada smo prihvatili
prelaturu, to bi uništilo našu karizmu...“ Onda bi morali reći...
s poštovanjem prema Svetoj Stolici: ‘Možete nam uzeti prelaturu,
mi je ne trebamo; najvažnije je da sačuvamo svoj identitet za
dobrobit Crkve, ne nas samih, već Crkve.“ To je hipotetski slučaj
kada bi morali odbiti prelaturu i nastaviti kakvi jesu. Stoga oni
nemaju ništa izgubiti. Na njima je da sačuvaju svoj identitet.“
Izgleda
da se biskup Schneider slaže da je ono što je FSSPX činio više od
40 godina, poglavito čuvao katoličku tradiciju protiv nepravednih
optužaba i postupaka Crkve, bilo zakonito. I jednako važno, kao da
prepoznaje da je borba nadbiskupa Lefebvrea protiv zabrane FSSPX-a
bila opravdana.
II.
Vatikanski – pastoralni koncil
„Za
[Drugi vatikanski] koncil su pape Ivan XXIII. i Pavao VI. primarno i
više puta rekli da je pastoralni koncil, a ne doktrinarni ili
dogmatski. Nije bila namjera Crkve dati dokumente s konačnim naukom.
Kada nema konačnog nauka, onda se te stvari još mogu razvijati i
ispravljati.“
Što
se tiče Drugog vatikanskog sabora i zabluda i dvosmislenosti koje su
prisutne u nekim od njegovih dokumenata, biskup Schneider inzistira
na činjenici da je II. vatikanski bio samo pastoralni i da se te
kontroverzne točke ne mogu nametati; one su još otvorene za
raspravu. Kao primjer navodi sakrament svetog reda koji je bio
predstavljen na ekumenskom saboru u Firenzi, ali ga je tek
nezabludivo definirao Pio XII. protivno originalnoj tezi koja je
predstavljena u Firenzi.
Radujemo
se vidjeti da biskup Schneider inzistira na toj temeljnoj točki
„pastoralnosti“ koncila kao i odbacivanju pretjerane
„papolatrije“ koja je pogoršala krizu prije pola stoljeća.
Unatoč tomu, moramo priznati da su prijedlozi koncila nametnuti vjernicima kao dogme. Prigovori Bratstva na koncil nisu vezani za
nauk koji nikad Crkva nije razjasnila, nego za zablude koje je
učiteljstvo Crkve već jasno i nezabludivo osudilo. Tako dugo dok
hijerarhija Crkve i svećenici nastavljaju promicati te zablude,
dotle se Bratstvo mora nastaviti boriti, bez obzira na svoj kanonski
status ili strukturu.