Dragi prijatelji i dobročinitelji!
Na Pepelnicu započinje naše duhovno „kršćansko
vojevanje svetim postom“.[1] Ovim riječima liturgija nas potiče da u pouzdanju
u Božju pomoć hrabro otpočnemo četrdesetodnevno vrijeme pokore „da se mi, koji
se imamo boriti protiv duhovnim zloćama, oboružamo oružjem pokore“[2]. Iz
iskustva znamo doduše kako nam najčešće teško pada post, kako se brzo ohladi
naša revnost za pokorom i kada nam sam Bog pošalje neko trpljenje kao pokoru,
onda nezadovoljno reagiramo ili nam se čini da smo pogođeni sudbinom. K tome, u
lice nam puše jak vjetar današnjega duha vremena kojemu zahtijevanje pokore
slovi kao nešto grozno srednjovjekovno i neljudsko, kao ekstremističko i
fundamentalističko, za što se u najboljem slučaju samo odmahne glavom bez
ikakvog razumijevanja. No ipak Bog od nas sviju s pravom očekuje „plodove
dostojne obraćenja“[3]. Kako bi to uspjelo, predlažem Vam da u ovoj jubilejskoj
godini sljedećih 40 dana povjerite vodstvu Majke Božje Fatimske. Kojim
ozbiljnim molbama punim ljubavi Gospa opominje i poziva čovječanstvo – svoju
djecu – na obraćenje, pokoru i djela zadovoljštine. I kojim se junačkim djelima
milosti možemo diviti u izabranim vidiocima koji su posvema odgovorili nebeskim
molbama!
Velika
ljubavna priča
Fatima je velika ljubavna priča 20. stoljeća koja do
danas traje; priča Boga Otkupitelja koji šalje svoju Majku da spasi izgubljeno
čovječanstvo. Daruje nam se Srce ove Majke u kojemu gori božanska ljubav u
svojoj punini kako bi zapalila hladna ljudska srca. Možemo li ili smijemo li se
opirati takvom nastojanju ljubavi? Pokora u ovome surječju nije ništa drugo
nego neizostavni zahtjev ljubavi, nužna pretpostavka kako bi se mogla primiti
božanska ljubav. Jer mi na svome putu k nebu, nažalost, uvijek iznova udaramo
od oštro kamenje spoticanja koje se nagomilava: grijesi! Oni iskrivljuju pogled
na Boga i krivi su za to da čovjek ne odgovara na Božju ljubav, ne kreće na put
k nebu ili, ako to čini, na tome putu posrće, gubi se ili napreduje puževim
korakom. Ovo kamenje spoticanja bezuvjetno se mora ukloniti. A to se događa
samo pokorom, pobjednicom nad grijehom.
Stoga zapravo ne začuđuje, ali je ipak zadivljujuće da
Gospa već za svog prvog ukazanja 13. svibnja govori o ovoj točci i od djece
dosta toga zahtijeva: „Hoćete li se prikazati Bogu, spremni prihvatiti sva
trpljenja koja vam pošalje kao zadovoljštinu za mnoge grijehe kojima se vrijeđa
Njegovo božansko Veličanstvo kako bi se postiglo obraćenje grješnika?“ – „Da,
hoćemo“, odgovorila je Lucija srčano. Presveta Djevica smješkala se kako bi
pokazala kako joj je ugodno bilo ovo velikodušno predanje. Gospa ne ostaje samo
kod zahtjeva za pokorom, nego ona s time povezuje posebnu milost dubljega
razumijevanja pokore. Jer za nas je zapravo neshvatljivo što znače grijeh,
zadovoljština i pokora. Morali bismo shvatiti Božje uzvišeno veličanstvo kako
bismo razumjeli što je grijeh koji ga napada i vrijeđa, što je pokora koja nas
s Bogom ponovno izmiruje. Stoga je Majka Božja 13. svibnja otvorila svoje ruke
iz kojih su izvirale zrake svjetla koje su djeci prenijele dublju spoznaju
Boga.
U nadnaravnome svjetlu vidjeli su Presveto Trojstvo i
same sebe u njemu. Posve svladan ovim viđenjem maleni Franjo uzviknuo je:
„Kakav je Bog? To se uopće ne može izreći! To nitko živ ne bi mogao reći! Tako
mnogo ljubim Boga! Ali On je toliko tužan zbog mnogih grijeha! Mi nikada ne
smijemo griješiti!“
„Riječi
pokreću, primjeri oduševljavaju“
Majka Božja Fatimska pokazala se kao pedagoginja puna
nebeske mudrosti. Budući da poznaje naše oklijevanje i odugovlačenje, htjela je
na ovo troje djece pokazati kako je jednostavno i istodobno djelotvorno
ispuniti njezine molbe kad ona nekoga drži za ruku. U fatimsku povijest spada i
divni uspon ovih odabranih duša k Bogu. U kratko vrijeme uspeli su se –
doslovno u dječjoj jednostavnosti – do herojske svetosti. Premda su bili posve
normalna djeca koja su ranije imala samo površan vjerski odgoj. Ljubav im je
sve učinila jednostavnim. Spoznaja ožalošćenoga Boga koji ljubi i propadanja
tolikih duša gonila ih je da se žrtvuju bez pridržaja i predaju životu pokore.
Može li netko ne biti ganut kada si posvijesti postaje njihovog pokorničkog
žara: kako su svoj podnevni obrok koji bi sa sobom nosili poklonili na putu k
pašnjaku za ovce, kako cijelo ljeto nisu pili vodu i sebi su uskraćivali
osvježavajuće plodove, kako su se bičevali i nosili pokornički pojas, kako su
se moleći umarali do iznemoglosti, kako je na koncu dvoje mlađe djece svoju
dugu tešku bolest koja je dovela do smrti, prikazivalo vedroga lica? Ova djeca
darovana su nam kao potpuni ideali pokorničke revnosti pune ljubavi. Koja moć
Majke Božje koja već u nježnim dječjim godinama tako veličanstveno pokazuje
toliku djelotvornost! Zar se ne bismo morali toliko sramiti da ovu hrabru djecu
ne slijedimo barem izdaleka, sporijim tempom? Ili zar ne vjerujemo našoj
Nebeskoj Majci da može pobijediti i u našoj slabosti?
Pokora
prikladna za naše vrijeme – savjeti za Korizmu
Svako vrijeme ima svoje izazove. To se ne tiče samo
pokore koja se, kako bi bila učinkovita, mora pozabaviti kamenjem spoticanja
određenog vremena. Danas ima kamenja spoticanja napretek, a među njima četiri posebno
pogibeljna:
1.
Duh
autonomije
Današnji čovjek osjeća se u svemu neovisan i slobodan.
On želi svoj život urediti kako mu odgovara i uopće mu ne pada na pamet tražiti
volju Božju. On uopće ne zna da mu je Bog dao jedno poslanje koje treba
ispuniti. Mi smo djeca svoga vremena i moramo se stoga paziti. Odgovarajući
lijek pokore sastoji se u mrtvljenju samovolje! „Budi volja Tvoja!“ Ne moja!
Moramo učiti nadvladati same sebe kako ne bismo djelovali po svojoj ćudi i
željama, nego stalno se s pogledom u Boga pitali: „Gospodine, što želiš od
mene?“
2.
Duh
površnosti
Čovjek je zadovoljan da njime upravljaju svakidašnji
dojmovi, ono što vidi, čuje i osjeća. To u sebi skriva opasnost da drugi njime
upravljaju. I zbilja, većina naših suvremenika jesu robovi medija koji im
neprestano dosađuju. „Mrtvljenje radoznalosti“, tako glasi lijek. „Post od
ekrana“, to je nužna terapija! Neka bude dopušteno ponoviti prošlogodišnji
poziv ove vrste svetoga posta koji je tako važan kako bi se uklonio tašti otpad
iz naše duše. Izbjegavajmo ovu pogibeljnu površnost i potrudimo se oko dubljeg
gaza! Koju duboku nutarnju radost predstavlja vjerska izobrazba koja
rasvjetljuje razum i molitveni žar koji ražaruje srce za nebeskim željama. I
jedno i drugo bitno pripadaju Korizmi.
3.
Duh
požude
Uživanje i zadovoljstvo za većinu je ljudi gotovo
jedini smisao života. Pri tome se zapostavlja duša, ona se ne može uzdići k
Bogu koji je duhovan sve dok je ovisna o sjetilnom uživanju. Stoga je pravi
post tako važan, isto tako i ostala mrtvljenja sjetilnosti. Mi se svjesno
moramo odricati kako bismo rastrgnuli okove sjetilne navezanosti i prinosili
zadovoljštinu.
4.
Duh
materijalizma – projekti korizmene žrtve
Za zemaljsko blagostanje i bogatstvo čovjek toliko
puno čini i muči se te uvijek i ne pita je li nešto moralno ispravno. „Korijen
svih zala jest srebroljublje.“[3] Kako bi se čovjek toga oslobodio i osim toga
živio ljubav prema bližnjemu, Bog je već u Starome zavjetu kao djelotvorni
lijek naredio milostinju. U tome se sastoji smisao projekata korizmene žrtve
koje i ove godine ponovno želimo preporučiti Vašoj velikodušnosti: predstojeću
izgradnju crkve u Salzburgu i našu misiju u Dominikanskoj Republici.
Neka nam draga Gospa Fatimska po zagovoru svojih troje
štićenika pomogne da tijekom Korizme (i nakon nje) donosimo istinske plodove
pokore i dokažemo se tako kao njezina prava djeca.
Vaš
p. Stefan Frey
Izvor:
Mitteilungsblatt - službeni glasnik Austrijskog distrikta FSSPX-a, ožujak 2017.
1 Liturgija Pepelnice
2 Luka 3,8
3 1 Tim 6,9f: „Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju
u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator
i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi
odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima.“
