Nakon
uvođenja novog obreda 1969. god., u praksi se nametnuo stav da je
tradicionalni obred zabranjen i da ga nikome nije dopušteno služiti,
nego da je svaki svećenik obvezan služiti novi obred. Zato u
cijeloj Crkvi – osim na rijetkim mjestima, nastalima kroz izuzetne
okolnosti – nije bilo moguće taj obred služiti u redovnim
kanonskim okvirima. Tako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X., djelo
nadbiskupa Lefebvrea, vrlo brzo nakon njegova osnutka bilo osuđeno
te nepravedno i protuzakonito ukinuto, a isto su prošli i drugi
slični pokušaji. Svećenici koji su se usudili dalje služiti
tradicionalni obred, bili su nemilosrdno progonjeni i kažnjavani
suspenzijama i izbacivanjem iz svojih župa, redovničkih zajednica
ili biskupija. Tako bismo u bitnome mogli opisati stanje stvari sve
do objave motuproprija Summorum pontificum pape Benedikta XVI. 2007.
godine. Tradicionalna latinska Misa nije se mogla javno služiti bez
izričitoga biskupova dopuštenja. A uvjeti za dobivanje toga
dopuštenja bili su u praksi vrlo skučeni i prepušteni biskupovoj
svojevoljnosti, gdje se s tradicionalnom Misom postupalo više po
načelu 'sprječavanja veće štete', nego po ikakvim objektivnim
mjerilima. Nije postojala nikakva obveza sa strane biskupa da
udovolji molbama zainteresiranih, niti se sa strane vjernika govorilo
o ikakvome pravu, nego su prevladavali subjektivni i praktični
razlozi. A doktrinarno su se ova dva obreda promatrala, ako ne tako
da je tradicionalni obred inferiorniji novome, onda da su barem
jednako vrijedni i da se pri molbi za služenjem tradicionalnoga
obreda radi o subjektvnim preferencijama, estetskim, kulturalnim,
duhovnim razlozima, a nikako o tome da bi netko bio nezadovoljan ili
stavljao u pitanje doktrinarnu ispravnost i plodove novoga obreda.
Motuproprijem Summorum pontificum stvari su se malo promijenile
utoliko što se priznalo da svaki svećenik ima pravo privatno
služiti tradicionalni rimski obred. No na području javnoga služenja
i dalje je ostalo uvelike mutno područje, gdje se i dalje ne govori
ni o kakvim pravima ili obvezama, nego su stvari i dalje izričito
koncipirane tako da i jedan i drugi obred imaju istu doktrinarnu
vrijednost i da ona ne može biti motiv da bi se tražio
tradicionalni obred. Zato ni danas svećenici u okviru redovnih
biskupijskih ili redovničkih struktura ne mogu ostvariti pravo da služe isključivo tradicionalni obred, nego ih se prisiljava služiti novi
obred sa svim uključenim zastranjenjima i zloporabama.
Na
temelju opisanoga stanja stvari možemo razabrati postojanje jednoga
specifičnoga fenomena u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora i
uvođenja novoga obreda. To je stajalište po kojemu je netko
privržen uz tradicionalni obred, ali ne iz prvenstveno doktrinarnih
razloga – zato što on prikladno i savršeno izražava vjeru Crkve,
što novi obred ne čini – nego na temelju navedenih sporednih
razloga (estetskih, kulturalnih, društvenih ili duhovnih elemenata).
Time se automatski pristaje i na pretpostavke koje stoje u pozadini –
da crkveni pastiri mogu svojevoljno manipulirati tradicionalnim
obredom, zabranjivati ga ili dopuštati kako, kada i gdje oni to žele
– i da se tradicionalni obred ne može služiti niti se smije u
njemu sudjelovati bez izričitoga dopuštenja crkvenih pastira. To
dopuštenje – koje se nekada izdavalo u izričitome obliku, a danas
biva manje izričito – naziva se na latinskome ,,indultum“
te ovo stajalište ili zabludu možemo nazvati indultizam.
Da još jednom definiramo: indultizam je
zabluda po kojoj se ne smije sudjelovati na tradicionalnim Misama
koje služe svećenici ili zajednice kojima je to bilo zabranjeno
samo zato što nisu htjeli služiti novi obred Mise, te se od tih
svećenika ne smiju primati sakramenti.
Na
našoj stranici smo se više puta osvrnuli na temeljna obilježja ove
zablude. Vidjeli smo da bez ikakvih dvojbi kanonsko
pravo proviđa sve potrebne ovlasti
za svećenike koji su nepravedno osuđeni te smiju ne samo valjano (u
onim činima koji zahtijevaju dopuštenje za valjanost), nego i
dopušteno podjeljivati sakramente, a vjernici ih primati. Zatim smo
pokazali kako odluke
rimskih instanci
– od povjerenstva Ecclesia Dei, pa sve do novijih
odredbi pape
Franje – priznaju i potvrđuju to isto: da vjernici smiju
prisustvovati svetim Misama koje služe svećenici Bratstva sv. Pija
X. i da smiju od njih primati sakramente. Iznošenje tih činjenica
je vrlo jednostavan argument kojime se pokazuje očita
suprotstavljenost između dviju tvrdnji. Jedne koja se neprestano
koristi kao toljaga protiv tradicionalnih katolika – da su Mise
Bratstva sv. Pija X. i s njime povezanih svećenika nedopuštene i da
se na njima ne smije sudjelovati; te druge tvrdnje – da odluke
rimskih ustanova očito pokazuju da Bratstvo ima sve potrebne
ovlasti. Rješenje te zavrzlame može biti dvojako. Prvo i koje se
očito nameće svakome katoliku sklonome Tradiciji, jest to da su sve
sankcije izrečene protiv Svećeničkoga
bratstva sv. Pija X. neutemeljene i da ih one praktične odredbe
poništavaju. Drugo rješenje je ono kojemu su skloni modernisti –
neprijatelji tradicionalne latinske Mise, a ono glasi da su praktične
odredbe u suprotnosti s načelom i da ih treba u stvarnosti
ignorirati jer tradicionalni obred može imati u Crkvi najviše
mjesto jednoga muzejskoga izloška koji će se tolerirati da bi se
izbjeglo veće zlo.
I
dok je nekada – kada još nisu bila ukinuta izopćenja s biskupa
Bratstva i kada nije bilo motuproprija Summorum Pontificum –
indultizam imao boljega utemeljenja, danas uz njega mogu pristajati
ili okorjeli modernisti – protivnici tradicionalnoga obreda, ili
neokonzervativni legalisti, koji drže Drugi vatikanski, novi obred
Mise i ostale reforme neupitnima i misle da ih mogu na akrobatski
način usklađivati s Tradicijom.
Onima
koji su upućeni u zbivanja u tradicionalnome svijetu bilo je to
poznato i prije, no posljednjih je dana očito izašlo u javnost, da
je jedan od promicatelja ove zablude i uzoriti kardinal Raymond
Burke, kojega poznajemo po tome da često i na redovitoj bazi služi
tradicionalni rimski obred. Dok je takvu izjavio dao prethodno već
više puta (pa i na hrvatskome tlu), sada je izašao zapis u kojemu
se to dokumentira [1]. Što reći, nego – jadno i žalosno, u
trenucima kada rimski prvosvećenik sablažnjava cijeli katolički
svijet svojim izjavama i postupcima, kada se krivovjerje širi na sve
strane te bismo tu trebali tražiti raskolničke tendencije i
neregularnosti, njih nalazimo u Bratstvu sv. Pija X. koje vjerno čuva
i propovijeda katolički nauk. Izlišno je neprestano ponavljati
jedno te isto, no možda je zbog ugleda kardinala Burkea koji može
lako zavesti neupućene ili slabije u svojim uvjerenjima, potrebno to
učiniti još jednom.
Zato
ponavljamo: povjerenstvo Ecclesia Dei 2003. godine priznalo je da se
kod svećenika FSSPX-a može ispuniti nedjeljna obveza. Nedjeljna
obveza ne može se ispuniti kod suspendiranoga svećenika (na takvoj
Misi ne smije se ni sudjelovati), nego samo kod onoga koji je služi
dopušteno i s potrebnim ovlastima. No kardinal Burke preuzima iz
ustiju najgorih modernista izvrnutu lažnu logiku – da anomalije
treba tražiti u ovim odredbama crkvenih vlasti, a ne u očito
nepravednoj osudi Bratstva sv. Pija X.
Burke
ide još dalje te izriče za jednoga prelata koji služi
tradicionalni obred nevjerojatnu tvrdnju da je Bratstvo
sv. Pija X. u raskolu. Konstatirali smo i dokazali u odgovoru
mons. Vukšiću
u kojoj je to mjeri – poglavito s današnjim stanjem stvari –
kanonsko-teološki diletantska tvrdnja, koja crkvenome pravniku može
biti samo na sramotu. Ponovimo i tu još jednom: nedopuštena
biskupska ređenja u prošlosti se nikada
nisu smatrala po
sebi raskolničkim činom,
o čemu govori notorna činjenica da je za taj zabranjeni čin bila
propisana kazna obustave (suspenzije), a ne izopćenja. A nadbiskup
Lefebvre je kristalno jasno dao do znanja da nema namjere tim činom
stvarati usporednu hijerarhiju, nego da redi biskupe kako bi svojim
budućim kandidatima omogućio podjeljivanje sakramenta svetoga reda.
Citirajmo još jednom njegove riječi:
,,Nužno
je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom
ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Nad kineske biskupe koji su
se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je
izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo
izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir.
Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu
i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troya u
Španjolskoj su to primjerice tako učinili. Imenovali su papu i
utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nipošto ne dolaze u
obzir! Daleko
od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima.
Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s
Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s
Papom i svim njegovim
prethodnicima,
koji su pak od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da
moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crkvu i
uništiti katoličko svećeništvo."
(iz
propovijedi prigodom biskupskih posvećenja, 30. lipnja 1988.)
Ne
samo da biskupi Bratstva nisu upali u raskol, nego se to, još više,
nije nikako moglo odnositi na vjernike. Elementarno poznavanje
crkvenoga prava govori nam da su za čin biskupskih ređenja bili
odgovorni samo zareditelji i ređenici, a ne ostali prisutni kler, a
kamoli vjernički puk koji je prisustvovao obredu, ili puk koji
sudjeluje na Misama Bratstva 29 godina nakon tog čina! Takva tvrdnja
bila bi toliko apsurdna da bi bila na sramotu i prosječnome
sjemeništarcu. No kardinal Burke unatoč tome govori o potrebi da se
vjernici koji pohađaju kapele Bratstva 'pomire s Crkvom' i 'vrate u
Crkvu' . Ova nevjerojatna tvrdnja temelji se na pojmu koji je u samoj
svojoj srži koncilski i modernistički. Ne postoji nešto poput
'nepotpunoga'
ili 'djelomičnoga jedinstva' – osoba ili zajednica mogu biti u
jedinstvu s Crkvom ili izvan jedinstva. A već je dovoljno
mjerodavnih prelata dalo do znanja – i prije novih odredbi
donesenih za pape Franje, pa čak i prije ukidanja tzv. izopćenja –
da smatraju da Bratstvo sv. Pija X. nikako nije u raskolu. Spomenimo
samo kardinala Oddija, bivšeg predstojnika Kongregacije za kler,
koji je na grobu mons. Lefebvrea izrekao povijesni: 'Merci,
Monseigneur',
zatim kard. Cassidija, koji je dao do znanja 1994. god. da su odnosi
između rimskih vlasti i FSSPX-a 'unutarcrkveno pitanje' i ne
pripadaju u domenu ekumenskih odnosa, i konačno kardinala Hoyosa,
predstojnika Povjerenstva Ecclesia Dei, koji je 2005.
bez ikakve dvojbe potvrdio da Bratstvo nije u raskolu [2]. Pridodajmo
tome i poznati slučaj iz 1991. kada je havajski biskup Ferrario
izrekao izopćenje za šestoro laika koji su pohađali kapelu
Bratstva, da bi kasnije sam kardinal Ratzinger poništio taj dekret
izjavivši da ovi vjernici nikako nisu upali u raskol. Prema tome,
Bratstvo je u punom zajedništvu s Crkvom, a sa strane kanonskog
statusa možemo raspravljati jedino o iregularnosti i njezinim
uzrocima. I to je sve.
Da
ovakve neznalačke i lažno optužujuće (što je sinonim za
klevetničke) izjave dolaze iz ustiju nekoga prelata koji nije upućen
u pitanje tradicionalnoga obreda i koji je općenito nestručan u
kanonskome pravu, bilo bi za razumjeti. No da dolaze od strane
jednoga prelata koji često služi tradicionalni obred i k tome slovi
kao stručnjak za crkveno pravo, ostavlja vjernika zainteresiranoga
za tradicionalni obred, a još nesigurnoga u stavovima i nedovoljno
upućenoga u pojedinačna pitanja, u nemaloj zbunjenosti. Stoga i
potreba ovakvoga izravnoga odgovora, na koji možemo podvući crtu:
ako imamo barem i minimalnu slutnju o krizi u Crkvi, svećenici na
čijim se Misama može ispuniti nedjeljna obveza, kojima je sam papa
dao ovlasti za ispovijedanje i vjenčavanje, ne mogu nikako biti u
raskolu i nikako im ne može biti zabranjeno djelovanje, nego valjano i
dopušteno djeluju i podjeljuju sakramente i svaki im se vjernik može
obratiti.
S
druge strane, ako smo svjesni opasnosti novoga obreda i zabluda koje
su sadržane ili proizlaze iz Drugoga vatikanskoga sabora, ovakvi nas
ispadi zovu na oprez i razlučivanje: da nije svejedno pod kojim se
pretpostavkama i uvjetima služi tradicionalna latinska Misa. Kao što
je za vjeru opasno sudjelovati na tradicionalnim Misama koje se služe
pod sedisvakantističkim pretpostavkama – od strane svećenika koji
niječe valjanost posljednjih nekoliko papa i postojanje vidljive
hijerarhije, isto vrijedi i za Mise pod indultističkim
pretpostavkama – gdje se miješaju Tradicija i modernizam, gdje se
tradicionalni obred svodi na izvanjsku dimenziju, estetiku i osjećaje
te poziva na lažnu poslušnost onima koji provode revoluciju u
Crkvi.
Dodajmo
radi pojašnjenja da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. surađuje s
brojnim svećenicima i biskupima koji djeluju u redovnim okvirima
biskupija i redovničkih zajednica, a ne zastupaju indultističke
zablude. Oni vide ideal, koji ostvaruju prema svojim mogućnostima i
u okviru svoje osobne situacije i pritom svesrdno podržavaju
djelovanje Bratstva sv. Pija X. u kojemu prepoznaju taj ideal
(služenje isključivo tradicionalnoga obreda i propovijedanje
katoličkoga nauka bez ustručavanja) kao ostvaren. Spomenimo i jedan
primjer: to je biskup Athanasius Schneider koji je nekoliko puta
posjetio jednu bogosloviju FSSPX-a, održao predavanje i služio
konventualnu Misu na kojoj je pričestio sve bogoslove i vjernike.
Takvi klerici zaslužuju našu podršku i pohvalu, a nadamo se i
molimo za prosvjetljenje da će se jednoga dana među njima naći i
kardinal Burke.
p.
Marko Tilošanec
