U
ovoj godini osim što se spominjemo 100. obljetnice Gospinih ukazanja
u Fatimi, dolazi
nam
i jedna
druga,
i to negativna
obljetnica:
500 godina od nastanka protestantizma. 1517. je Martin Luther
obznanio svojih 95 teza (koje su kasnije osuđene) i time označio
početak jednoga cijelog vjerskog pokreta koji će uroditi golemim
posljedicama ne samo za Crkvu, nego i za društvo – kako europsko,
tako i cijeli svijet. Sv. Ivan Damaščanski, veliki crkveni otac s
istoka, napravio je u 8. stoljeću popis svih dotada poznatih velikih
hereza. Mi na tu listu kao jednu od uistinu velikih hereza trebamo
pridodati protestantizam, zajedno sa svim njegovim varijantama.
Što
je hereza ili krivovjerje? To je nijekanje ili uporno sumnjanje u
neku od objavljenih, definiranih vjerskih istina, nakon primljenog
krštenja. Protestantizam niječe više vjerskih istina: o
sakramentima, o istočnom grijehu, o milosti, o opravdanju i
spasenju, o čistilištu i pokušat ćemo zato o ovoj tragičnoj
obljetnici razmotriti neka od najvažnijih protestantskih
krivovjerja, odnosno napada na katoličku vjeru i dati odgovor na
njih. To je jako važno jer u Crkvi vlada velika pomutnja. Mnogim
katolicima koji su zadojeni duhom ovoga svijeta nije uopće jasno da
je to potrebno. Ekumenizam promiče ideju kao da su sve vjere manje
ili više dobre pa u skladu s time mogu na jedan ili drugi način
voditi spasenju. No mi moramo biti svjesni da se krivovjerjem ili
herezom gubi vjera, a bez vjere je nemoguće biti spašen. I zato si
želimo posvjestiti tu opasnost. U Hrvatskoj, Bogu hvala,
protestanata nema puno. Za to moramo zahvaliti prvenstveno našim
precima koju su se odlučno, svom silom, suprotstavili tom
krivovjerju. Toma Bakač Erdödy, hrvatski ban i veliki borac protiv
Turaka (tijelo mu je pokopano u zagrebačkoj
katedrali) živio je u 16. st. - vremenu pojave protestantizma – i
ovako je odgovorio na pokušaje da protestantizam prodre u hrvatske
krajeve: ,,Ovim
ću mačem istjerati tu luteransku
kugu iz naše zemlje’’.
Njemu i drugim istaknutim braniteljima katoličke vjere trebamo na
poseban način zahvaliti što je Hrvatska katolička i što ova kuga
(kako je naziva) nije ostavila većega traga.
Tu istu svijest, taj
katolički duh koji su gajili naši preci, želimo i mi očuvati. Jer
vidimo da Crkvu doslovce preplavljuje lažni ekumenizam. Papa Franjo
je sudjelovao prošle godine na proslavi obljetnice reformacije.
Biskup Egidije Živković iz biskupije Železno u Gradišću,
Austriji, organizira hodočašće na tragu Martina Luthera. Kako se
može slaviti pojava jednog krivovjerja koje je tolike duše odvelo u
propast? I protestantski duh se svugdje pomalo uvlači – preko
karizmatskog pokreta koji preuzima iz protestantizma pojam vjere koja
se svodi na osjećaje, kao i razne rituale, fenomene koji se ondje
događaju – a i na druge načine. Nedavno je u prostorijama HKD sv.
Jeronim – koje je nekada bilo glavni izdavač dobre katoličke
literature – održano jedno protestantsko predavanje, u kojemu se
na suptilan način širio protestantski duh, stavljala u pitanje neka
katolička vjerovanja ili prakse. Želimo se zato danas i u idućim
prigodama osvrnuti na neke od najčešćih protestantskih napada na
katolička vjerovanja i dati odgovore. Činimo to radi samih sebe –
da bolje upoznamo i znamo obrazložiti svoju vjeru – ali i radi
drugih, da im znamo tu vjeru protumačiti i prenijeti.
Danas
ćemo se osvrnuti na neke najuobičajenije, najčešće protestantske
prigovore kojima se nastoji zavesti katolike. Prije nego to izravno
učinimo, moramo protumačiti neke pretpostavke na kojima počiva
protestantsko krivovjerje. Prvo moramo pogledati kako protestantizam
gleda na čovjeka, na njegovu narav. Katolički nauk uči nas da je
ljudska narav ranjena istočnim grijehom. Ona nije potpuno iskvarena,
nego je samo ranjena u svojim sposobnostima. Kao što nam to
prikazuje evanđelje od prije mjesec dana o milosrdnom Samaritancu.
Čitamo ondje o čovjeku koji je upao među razbojnike koji su ga
svukli, izranili i ostavili napola mrtva. To je slika ljudske naravi.
S druge strane, protestanti uče da je čovjekova narav potpuno
iskvarena, da je samim time i ljudska volja nešto mrtvo, nešto
potpuno pasivno, i da Bog od čovjeka ne traži da osobno sudjeluje u
djelu opravdanja, da će Bog tu čovjeka voditi samo kao jedan
instrument, da samim time ni ljudska djela nemaju zasluge za
spasenje, da se čovjek spašava samo po vjeri. Ljudska narav je
dakle samo nešto pasivno, što ni na koji način ne sudjeluje u
čovjekovom opravdanju. Katolički je nauk da ljudska narav sudjeluje
u tom postupku, ali ne po svojim zaslugama i svojom moći, nego pod
vodstvom Božje milosti – Bog je taj koji pokreće, koji daje snage
čovjeku da prihvati njegovu milost (kao što govori današnja zborna
molitva) i da bude opravdan od grijeha. Protestanti pak drže da
ljudska narav nema tu apsolutno nikakve uloge, Bog čovjeka samo
nominalno proglašava pravednim, bez da u stvarnosti mijenja ljudsku
narav. I ako se po njima čovjek spašava samo vjerom, ako čovjekova
djela nemaju nikakve zasluge, to nosi sa sobom druge posljedice –
tada ni čovjekov govor o Bogu nema vrijednosti, kao ni one naravne
pretpostavke za vjeru. To se jako dobro vidi u protestantizmu –
mogli bismo o tome vrlo opširno razlagati, no pokušat ću ovdje
kratko i sažeto reći: kod protestanata zapravo nema teologije, nema
nijednog teologa. Kod protestanata postoje dvije strane: jedno su
liberalni teolozi, koji poput naših modernista niječu one temeljne
vjerske istine (služeći se modernom, subjektivističkom
filozofijom), a drugo su konzervativni, fundamentalistički
protestanti koji imaju svoje primitivne, iracionalne fraze što
predstavljaju kao nešto biblijsko, ali se zapravo radi o parolama
kojima nedostaje onog temeljnog logičkog i pojmovnog utemeljenja. I
upravo takvim ćemo se jednom frazom sada pozabaviti – napadom na
katoličku vjeru kojime protestanti nastoje uhvatiti katolike,
navesti ih na otpad od vjere i na prihvaćanje svojih krivovjerja.
Današnja
poslanica govori nam o Ocu nebeskom, od kojega potječe svako
očinstvo na nebu i na zemlji. Bog je naš otac i u naravnom smislu –
što nas je stvorio, i u nadnaravnom – što nas je rodio na novi
život, izbavio iz grijeha i dao nam svoj božanski život. Od Boga
potječe ono naravno očinstvo kojime ljudi donose na svijet novi
život. Svatko od nas ima zemaljskog oca čija moć da prenosi dalje
naravni život dolazi od nebeskog Oca, stvoritelja svijeta. No Bog
nam je na zemlji dao isto tako duhovne oce kojima je dao da nam
prenose vjeru koju je Bog objavio i koja nas vodi do spasenja. To su
prije svega naši patrijarsi ili praoci, Abraham, Izak i Jakov,
kojima se Bog izravno objavio i od kojih je odlučio da će podići
izabrani narod. Tu su zatim apostoli na kojima je Krist utemeljio
Crkvu, koje je osobno poučio da naviještaju objavljeni nauk i taj
nauk predaju Crkvi da ga ona čuva i prenosi dalje. Da bi se to moglo
ostvariti, Bog je u Crkvi postavio nasljednike apostola, a to su
biskupi, a njima je dao pomoćnike, svećenike. Njih smo zato obvezni
slušati kada nam naviještaju nauk i zato ih nazivamo ocima u
duhovnom smislu. Oni obavljaju odgovornu službu i u skladu s time se
razvio običaj da se svećenike i biskupe oslovljava različitim
naslovima kojima se želi iskazati ta čast: biskupijskim svećenicima
se govori velečasni, svećenicima iz redovničkih zajednica ili
apostolskih družbi se kaže pater, biskupa se titulira kao
preuzvišeni, kardinala kao uzoriti, konačno papu se naziva Sveti
Otac, Vaša svetosti. I tu dolaze protestanti s prigovorom: to nije u
skladu sa sv. Pismom jer Isus govori: ,,Ali
vi se ne zovite učiteljima, jer je jedan vaš učitelj, a vi ste svi
braća! I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji, jer je jedan otac
vaš, koji je na nebesima!“ (Mt 23, 7-8).
Dakle
pada li sve što smo prethodno rekli u vodu? Tu treba odgovoriti, kao
prvo, da je Krist dao Crkvi vlast da tumači sv. Pismo, a ne
pojedincima, upravo zato što u njemu ima mjesta koja nije lako
razumjeti, kako nam piše sv. Petar u svojoj poslanici: ,,U
njima su neke stvari teško razumljive, koje neuki i nestalni
iskrivljuju, kao i ostala Pisma na svoju vlastitu propast.“
(2 Pt 3,16).
To je upravo taj protestantski individualizam koji dolazi iz njihova shvaćanja vjere: čovjek se opravdava samo po vjeri, stoji izravno u
vezi s Bogom i ne treba mu nikakvog posrednika, ni Crkve ni
svećenika, i zato je sv. Pismo navodno jasno dotle da bi ga i čovjek
čija je narav iskvarena, kako oni vjeruju, mogao razumjeti. No opet,
zdrav razum nam govori da nije tako – da je sv. Pismo vrlo
kompleksno jer je pisano od različitih autora od kojih svatko ima
svoj način izražavanja, da je pisano na jeziku koji je nama stran i
koji također ima svoje posebnosti. Upravo to protestanti zanemaruju
i predstavljaju sv. Pismo kao da u njegovu nastanku ljudski duh nije
imao nikakvog utjecaja. Kao što niječu sudjelovanje ljudske naravi
u postupku spasenja, tako niječu njezinu ulogu u nastanku sv. Pisma.
No sv. Pismo je Božja riječ, ali u ljudskome ruhu i upravo zato je
Krist dao Crkvi tu vlast da tumači sv. Pismo da bi nas očuvao od
svake zablude. Zato ako bolje pogledamo, moći ćemo lako otkriti
koliko je taj napad zapravo plitak i ograničen, da u konačnici ne
treba velika mudrost da bi se na njega odgovorilo. To je jako važno
jer protestanti neumorno tjeraju ovu maloumnu propagandu i pecaju na
nju neupućene i lakovjerne katolike – to je jedna od prvih udica
koju će baciti i to nije nimalo bezazleno jer se i kod nas šire
protestantske sekte, a naročito, primjerice, u Južnoj Americi gdje
su već tisuće, milijuni katolika nasjeli na ova zavođenja,
pogazili svoju vjeru i napustili Katoličku Crkve, izvan koje nema
spasenja. I zato trebamo dobro znati odgovoriti na ovakve podvale da
bismo zaštitili sami sebe, svoju vjeru, i pomogli našim bližnjima
da je očuvaju.
Prvo,
moramo ustanoviti činjenicu da u NZ-u apostoli doista nazivaju druge
– ili sebe – ocima i učiteljima. Primjerice sv. Pavao sam sebe
naziva učiteljem naroda: ,,Postavljen sam kao propovjednik i
apostol, istinu govorim, ne lažem, kao učitelj neznabožaca u vjeri
i istini.“ (1 Tim 2,7). Sv. Stjepan zatim započinje svoj govor
pred židovskim vijećem riječima: ,,Braćo i oci, čujte!“.
Nadalje, sv. Pavao naziva Timoteja svojim sinom (1 Tim 1,18) i kaže:
,,A
prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa
mnom Evanđelju.“ (Fil 2,22).
I
konačno, možemo navesti njegove riječi Korinćanima: ,,Jer ako
imate i deset tisuća odgojitelja u Kristu, ali nemate mnogo otaca,
jer vas ja u Kristu Isusu rodih evanđeljem“ (1 Kor 4,15).
Ima
još više drugih mjesta koja bismo mogli navesti, no i ovo je dovoljno da
vidimo da doista nema suprotnosti između Isusovih riječi i onoga
što govore apostoli, jer oni doista nazivaju ili sebe ili druge
učiteljima i ocima u duhovnom smislu. Ako je tako, onda Isusove
riječi moraju imati jedno drugo značenje. Koje je to, moći ćemo
otkriti ako bolje pogledamo kontekst odlomka u kojemu su izrečene.
To je 23. poglavlje Matejeva evanđelja u kojemu nas Isus upozorava
na pokvarenost farizeja. Čitamo riječi: ,,Književnici i farizeji
sjede na učiteljskoj stolici Mojsijevoj. Činite i držite sve, što
vam kažu; ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer oni rade
drukčije, negoli uče“. Vidimo da Isus upravo potvrđuje njihov
autoritet – oni sjede na Mojsijevoj stolici, koja označava tu
vlast, ali sami ne žive ono što uče. U cijelom tom velikom odlomku
Isus nabraja sve njihove prijestupe i osuđuje ih. Govori da
pismoznanci i farizeji vole pozdrave po trgovima i da ih drugi
nazivaju učiteljima. Oni to rade iz svoje taštine – sami sebe
uzvisuju jer im je stalo do ljudske časti (što i današnje
evanđelje osuđuje), da ljudi časte ono što rade, a što nije u
skladu s Božjim Zakonom. I to je značenje riječi da druge ne
nazivamo učiteljima i ocima: u onim stvarima koje nisu u skladu s
božanski objavljenim naukom. To je dakle prava poruka ovog odlomka i
Isusovih riječi, koja je vrlo aktualna i ostvaruje se na poseban
način u današnjem vremenu.
Suočeni
smo s očitim stanjem stvari, da puno pastira ne uči i ne radi ono
što od njih Crkva zahtijeva. Crkva kao Kristova Zaručnica stavlja
pred svakoga svećenika i biskupa, pred papu, da mora naučavati
predani, katolički nauk, da mora čuvati predaje, posebno izražene
u obredu sv. Mise i sakramentima. Čine li to biskupi u svojim
biskupijama, svećenici u svojim župama? Vidimo očito da ne čine,
da se propovijeda iskrivljeni, modernistički nauk, koji je Crkva
osudila, da se služe sakramenti i sv. Misa prema obredima koji nisu
tradicionalni, nego su moderni i kao takvi preplavljeni zlouporabama,
nedostojnostima, pa i svetogrđima. Za sve to vrijede Isusove riječi:
ne ravnajte se po njihovim djelima. Jer oni ne čine ono što Crkva
uči i na što nas obvezuje. Svi svećenici, biskupi, papa, imaju
naučiteljsku i pastirsku službi unatoč svojoj nevjernosti i za sve
njih vrijedi: činite ono što vam kažu, ono što traži od nas
Crkva. Zato ih trebamo poštivati u njihovoj službi kao takvoj,
spremno primati sve ono što je u skladu s naukom i što je na
izgradnju Crkve. No s druge strane, ne možemo primati ono što je
protiv, što stavlja taj nauk u opasnost. I zato su mnogi svećenici
bili prisiljeni napustiti svoje župe, zato što više nisu mogli
služiti Crkvi onako kako to Crkva od njih traži. Zabranjivano im je
služiti tradicionalni obred sv. Mise i sakramente te su izbačeni iz
svojih župa i biskupija. Zato su trebali potražiti utočište na
onim mjestima gdje se taj poziv Crkve ostvaruje. Tako su brojni
svećenici pronašli put do našega Bratstva, kojemu su se neki
priključili, a neki su osnovali svoje župe ili kapele, u uskoj
povezanosti s našim Bratstvom. Isto to vrijedi i za vjernike, koji
ne mogu više ostati na svojim župama jer im se tu ne daje nauk i
sakramenti, duhovno vodstvo, koje trebaju za svoj kršćanski život,
i zato su došli u naše kapele, crkve u kojima sve to mogu pronaći,
za svoje vlastito posvećenje i spasenje. U njihovu novom duhovnom
utočištu vrijedi sve ono što bi inače vrijedilo na župi, u
biskupiji. Svećenici se obvezuju na poslušnost svojim poglavarima i
trebaju raditi onako kako to poglavari odrede, a isto tako vjernici
poštuju svoje svećenike kao svoje pastire, spremni su poslušno
prihvatiti njihovo vodstvo, savjete i opomene. Ne rade ništa po
svojim vlastitim, svojevoljnim zamislima, kao da bi bili sami sebi
dostatni i kao da sada više ne bi vrijedila obveza poslušnosti,
poučljivosti zato što se nalazimo u ovakvoj izvanrednoj situaciji.
Upravo suprotno, trebamo nastojati živjeti istinski katolički,
nastavljati katolički život i tradiciju i u ovim teškim vremenima,
kao da se nalazimo u bilo kojoj katoličkoj župnoj zajednici prije
koncila, prije zlosretnih reformi – da čuvamo istinski katolički
duh. Činimo to u zahvalnosti za svako očinstvo koje dolazi od
nebeskog Oca – molimo za naše roditelje, kao i za naše duhovne
oce, pastire, da im Gospodin dade mudrosti i milosti da vode svoje
stado i nastojmo biti uvijek spremni obraniti taj nauk od svih
đavolskih, krivovjernih napada, za čast i slavu svete Crkve. Amen.
p.
Marko Tilošanec
(Propovijed
održana u Zagrebu i Splitu 24. rujna 2017.)