Od Drugoga vatikanskoga sabora do Abu Dhabija: Rasprava između biskupa Schneidera i nadbiskupa Viganòa

 

P

apa Franjo je 4. veljače 2019. zajedno s velikim imamom kairske džamije potpisao Dokument o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički život.

Otrovni plodovi Koncila nastavljaju dozrijevati

U postkoncilskom razdoblju došlo je do eksplozije poremećaja svih vrsta: napuštanja zdrave teologije u korist mnogobrojnih zastranjenja poput teologije oslobođenja, zatrovane liturgijske i disciplinske reforme, napuštanja svećeničkoga ili redovničkoga života, zahtjeva naroda Božjega za strukturalnom reformom Crkve.

Zatim je uslijedilo razdoblje konsolidacije koncilskih postignuća, posebno pod pontifikatom Ivana Pavla II. i napredak modernističkih teza, posebice u pogledu ekleziologije, vjerske slobode, ekumenizma, sakramentalne prakse, uništavanja morala, sve uz dojam da se ostvaruje izvjesna obnova poretka. Ali otrov je i dalje djelovao.

S trenutnim pontifikatom vraćamo se na izvanjski gledano aktivnije razdoblje koje je zapravo samo nastavak prethodnih. Ali napredak je uočljiviji, čemu pogoduje sam Franjin stav koji ga potiče, ako ga već i ne uzrokuje. Stoga su se u mučnom bujanju priprema za Sinodu o Amazoni – što nije iznenađujuće – ponovno pojavili zahtjevi za koje se držalo da su stavljeni na stranu. Evo nekoliko dokumentiranih primjera.

Prorok nadbiskup Peruzzo i antiliturgijska revolucija koja je slijedila

Giovanni Battista Peruzzo, C.P., rođen je u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924. imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10. veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15. siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju pitanjima bogoslovije i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za izbjeglice tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga nije uspio sudjelovati na cijelome saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka sabora poznat kao snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za pravovjernost“.

Siromašni ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei contadini“, ,,seljačkom biskupu“. Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.

Riječi njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof. Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.

29. listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog mudrosti i predviđanja koje pokazuje.

U svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u 14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju“. [261]

Koncil kakav je trebao biti

Dosada su branitelji "Koncila" ovaj Koncil suprotstavljali pokoncilskom vremenu kako bi osudili ovo vremensko razdoblje koje je navodno izdalo duh Koncila.

Oni su oštro napadali "medijski Koncil" jer je on navodno iskrivio istinski Koncil. Oštro su kritizirali taj "Para-koncil" jer je navodno zamračio briljantne spoznaje Drugog vatikanskog sabora.

Odsada možemo Koncil, onakav kakav je bio, usporediti s onim kakav je trebao biti.

Časopis Courrier de Rome počinje s objavom francuskog prijevoda prijedloga tekstova (shema) koje je brižno sastavilo Pripravno povjerenstvo II. Vatikanskog sabora i koje su bezobzirno odbačene na kraju prvog zasjedanja, 6. prosinca 1962. godine. Saborskim ocima time su oteti ovi pripravni radovi koji obuhvaćaju ne manje od 16 svezaka s pripravljenim prijedlozima tekstova.

Dragi Socci - analiza je dragocjena, ali dijagnoza je krajnje loša

Nadam se da Socci ne će ova moja promišljanja shvatiti kao „prijateljsku vatru u leđa“. Članak iz novina Libero, objavljen u nedjelju 24. svibnja ove godine, zanimljiv je, a već od naslova i intrigantan: „Pola stoljeća bez latinskoga i Crkva je za bacanje u staro željezo“.

Zanimljivo. Uz bridove gdjegdje: „…Zamjećuje se mukao zvuk lavine, odrona, kao da se planina – efekt Bergoglio? – upravo urušava. […] Katoličkoj Crkvi kakvu smo dosada poznavali ugroženo je čak i preživljavanje. Ima mjesta samo za jednu njezinu smiješnu laiciziranu parodiju[…] [Crkva] koja se odriče prozelitizma i katoličkog Boga[…], koja se utapa u masoniziranom ekumenizmu mnogih vjera, koja se brine o klimi i razvrstavanom otpadu[…] Crkva koja je prosvijetlila i pobijedila mračni svijet bogova i koja je obrnula pogansku i neljudsku povijest […] Crkva velikih svetaca, mučenika, misionara […]“.

Dovde se slažemo.

No ljudski se duh ne zadovoljava konstatiranjem činjenica: već je nešto i samo konstatiranje, a to Socci čini za razliku od mnogih drugih koji oči zatvaraju debelim fetama pršuta i to rado priznajemo. Ali valja dospjeti do neke dijagnoze ili barem do pokušaja da se dade razuman odgovor na konstatiranu katastrofu.

Socci se pak grdno vara: „Ali Crkvu ne uništavaju samo progoni, ni laicistička mržnja – kako reče Pavao VI. – to je 'samouništenje' iznutra. Put prema ponoru nije otpočeo s Koncilom – kako misle neki lefebvrovci – nego na njegovom zaključenju, točno prije 50 godina s po-koncilom“.

A ovdje nastupa veliko razočaranje jer Socci bi želio reći da se počevši od 8. prosinca 1965. zbilo nešto što nema nikakve veze sa 16 dokumenata koje su izradili oni crkveni ljudi koji su organizirali Koncil. Zbilja ništa. Kao da kažemo post hoc, hoc; sed non propter hoc. Što prevedeno u biti znači: stavljam lončić za kavu na vatru i nakon pet minuta imam kavu; ali je jasno da ne postoji nikakva veza s činjenicom da sam upalio vatru: samo tupoglavi lefebrovci ukorijenjeni u arhaičnim filozofijama mogli bi misliti nešto slično. Dogodilo se tako i basta: zaključuje se Koncil i potom dolazi kraj svijeta. Sve je rečeno.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)

Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.

Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.

Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar¹, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)

Pojava Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u nekoj sredini, ili susret s informacijama o njemu, uvijek izazove različite, nerijetko burne reakcije – od oduševljenja vjernika, kurioziteta, pa do snažnog protivljenja. Prikazat ćemo zato u četiri nastavka, najprije jedan sumarni pregled povijesti najvažnijih zbivanja u Crkvi u posljednjih pola stoljeća – Drugi vatikanski sabor i izbijanje velike krize, da bismo mogli razumijeti povijest nastanka, djelovanje i pozicije FSSPX-a¹, a naposljetku odgovoriti i na kritike na koje najčešće nailazimo, i koje su u pravilu uvijek (pa i kod nas) aktualne. Nadamo se da će zato ova mala studija pomoći boljem razumiijevanju ovih pitanja, i poslužiti kao izvor za njihovu objektivnu prosudbu.

Sazivanje Drugog vatikanskog sabora

Godine 1958. papa Ivan XXIII. sazvao je opći ili ekumenski crkveni sabor. Bila je to vijest koja je snažno odjeknula, jer radi se o događaju prvorazredne važnosti za Crkvu. Opći crkveni sabori u povijesti su uvijek sazivani iz dvaju razloga: da bi se utvrdila neka vjerska istina, ili, češće, da bi se razriješilo stanje krize uzrokovano širenjem zabluda i krivovjerja, pojavom praktičnih zlouporaba ili širenja nemorala. Ipak, ovaj je crkveni sabor sazvan iz potpuno netipičnih razloga. Sam papa Ivan XXIII. pohvalio je, štoviše, stanje Crkve i stabilni napredak njezinog vjerskog života i smatrao da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Ali je ipak, zaželio da Crkva svoj nauk artikulira na drukčiji način, kako bi njezino djelovanje bilo efektivnije za aktualne prilike. Možemo s pravom reći, da se radilo o plemenitim motivama koje svaki iskreni katolik treba pozdraviti.

Međutim, čitav ovaj plan nije ostao izuzet iz konteksta svog vremena. Poslijeratne godine donijele su sa sobom jednu razumljivu reakciju na sve patnje koje je čovječanstvo moralo proći. U zapadnim zemljama osjećala se snažna povezanost i međuljudska solidarnost, a one razlike koje su prije uvijek bile aktualne, stavljene su u drugi plan. S velikim entuzijazmom obnavljalo se ono porušeno, izgrađivala se nova civilizacija. Tu su došla nova tehnološka otkrića, čovjek je dobio dojam da prekoračuje one granice koje su prethodno bile nezamislive. Sve u svemu, razvila se jedna vjera u čovjekove mogućnosti i napredak, opći optimizam koji je prožimao sva polja života. Pa tako i crkvenog.

Kad izuzetak pobije pravilo

Na Drugom vatikanskom saboru nije bilo predviđeno – barem u načelu – ukidanje latinskoga u liturgiji, niti odobrenje pričesti na ruku, ali nakon kratkog vremena, u ime duha Koncila, uvodili su se izuzeci prema prilikama, osobama, zemljama…Ono što danas predstavlja izuzetak postalo je pravilom: liturgija je svagdje na narodnom jeziku, a Pričest se dijeli na ruku.

Vjeran ovome duhu koji dopušta postići u praksi ono što u teoriji nije odobreno, kardinal Walter Kasper je predložio, prigodom nedavnog Konzistorija o obitelji, izuzetke od pravila koje ne odobrava rastavljenim suložnicima primati Pričest. On tvrdi da nije posrijedi promjena nauka o nerazrješivosti braka, nego samo o dopuštenju pastoralnih izuzetaka. Drugim riječima, brak bi doktrinarno bio nerazrješiv, ali razrješiv pastoralno.

Uskoro ćemo vidjeti kako ovi izuzeci postaju pravilom: svi će rastavljeni suložnici primati Pričest na ruku tijekom celebracija na narodnom jeziku.

A to stoga što je od Koncila i sam nauk razrješiv u pastoralu.

Don Alain Lorans

 Izvor: DICI

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VIII.

 

Prošli smo put govorili i o vjernosti Učiteljstvu. Naveli smo mišljenje poznatog teologa Brunera Gherardinija koji je o tome već nekoliko puta pisao vrlo vrijedne priloge te lijepo objasnio razliku između sredstava i cilja. A cilj može biti samo Naš Gospodi Isus Krist.

Možda nijedna tema nije toliko teška u razgovoru s našim vjernicima kao što je vjernost crkvenom Učiteljstvu i Svetom Ocu. Međutim, i o tome valja progovoriti.

Znamo da je naša povijest puna iskaza vjernosti i dubokog poštovanja te spremnosti za mučeništvo poradi vjernosti Petrovoj stolici. To je, dakako, sve dobro i tako treba i mora ostati. No opet, naša nas vjera, teologija i Tradicija također uče da poslušnost Svetom Ocu i Rimu nije nekakva slijepa poslušnost. U vremenima krize nije to poslušnost svakoj izjavi koju netko drži Papinom, odnosno nije to slijepa poslušnost svim Papinim izjavama u intervjuima, propovijedima, nagovorima i telefonskim razgovorima. Valjda bi trebalo biti jasno barem da psihološkoj razini da svaka izjava smrtnog čovjeka koji se kao i svi mi bori za svoje spasenje, ne može imati auru nezabludivosti iako duboko i čvrsto vjerujemo da je Gospodin Naš Isus Krist samo Petru ostavio vrhovnu vlast u svojoj Crkvi i znamo da je Crkva neprolazna i neuništiva upravo i poglavito zahvaljujući papinskoj nezabludivosti, no točno znamo kada i kako.

Oko sebe pak vidimo da postoje barem dva tipa poslušnosti u našim koncilskim strukturama: sve što je u vezi s Tradicijom - bilo da je riječ o ispravnom prevođenju riječi pro multis, slavljenju stare Mise, brizi o latinskome u liturgiji ili u svećeničkoj formaciji, njegovanju gregorijanskog korala itd., postoji samo ignorancija ili minimalizam s puno javnog opiranja s tisuću izlika. Kada je riječ o rušenju Tradicije, uvođenju svih mogućih novotarija, javnom nijekanju katoličkih dogmi u sredstvima društvenog priopćavanja - odmah progovaraju strukture pune milosrđa i praštanja, a novotarije se u pravilu drže Duhom Svetim koji puše gdje hoće?! Tada se olako prelazi preko onih odluka koje su pape svečano proglasile i za koje baš vrijedi da su nezabludive.

Sv. Grgur Veliki: Ne treba se obazirati na opći crkveni sabor koji je unio pomutnju!

„Nadalje, to što pišeš da nisi želio prenijeti moje pismo kraljici Theodelindi zbog toga što se u njemu spominje peti koncil, jer si mislio da bi se ona mogla zbog toga uvrijediti, dobro si učinio što ga nisi prenio. Stoga sada činimo onako kako si preporučio, naime, izražavamo odobravanje četiriju koncila. Međutim, što se tiče koncila koji je kasnije održan u Carigradu, koji mnogi nazivaju petim, želio bih da znaš da on nije naredio ili podržao ništa što je protiv ova četiri presveta koncila, budući da se nije radilo ništa u odnosu na vjeru, nego na osobe; osobe, također, o kojima ništa nije sadržano u spisima Koncila u Kalcedonu, ali, nakon što se objavilo kanone, nastala je rasprava i na kraju javno pretresanje nekih osoba. Međutim svejedno smo učinili kako si želio, ne spominjući taj koncil“.

Papa sv. Grgur Veliki, Pismo Konstanciju, milanskom biskupu (Pisma IV, 39)

„II. vatikanski nije bez presedana. Do otprilike analogne situacije došlo je mnogo ranije u povijesti Crkve, čega ni tradicionalisti ni neokatolici podjednako nisu svjesni: na Drugom carigradskom saboru, održanom 553.god. Mons. Philip Hughes 1934. god. opisao ga je kao „najčudniji od svih općih koncila“. Bio je to ekumenski koncil, peti od dvadeset i jednog koliko ih je Crkva sazvala od Nicejskog do Vatikanskog. Strogo gledano, on nije poučavao ništa krivo. Međutim, kao što se pokazalo i za II. vatikanski, II. carigradski je bio potpuna katastrofa i kao takvog ga prepoznaju mnogi suvremeni promatrači. Neokatolici, koji osuđuju tradicionaliste, kritičare II. vatikanskog, trebali bi dobro upoznati ovaj nesretni koncil…

Ako je sv. Grgur papa mogao savjetovati šutnju o petom ekumenskom koncilu, ne bi trebalo biti samo po sebi nezakonito savjetovati sličan pristup nejasnom koncilu našeg vremena. Dakako, on je sazvan legitimno i ima status ekumenskog koncila. Svi to priznaju. Ali ako je on unio samo zbunjenost i neslogu, zašto inzistirati da ga se tretira kao idola, naglašavajući ga do (mjere) isključivanja svega ostaloga, kad povijest pokazuje da takav stav nije ni potreban ni poželjan?"

Christopher Ferrara i Thomas E.Woods, The Great Facade, str. 327,332

,,Katolik mora biti slobodan reći o II. carigradskom koncilu ono što je očito svakome tko ga je proučavao; on nije učinio ništa za povratak monofizita (heretika) u krilo crkve, zapravo je mnoge od njih još više otuđio. Zbog zbunjujuće naravi onoga što je koncil pokušavao učiniti, pravovjerni katolici, sa svoje strane, morali su biti zbunjeni i demoralizirani ovim koncilom i zaista su ga desetljećima kasnije cijela područja zapada odbijala priznati ekumenskim koncilom, uvjereni da je on na neki način odbacio i oborio učenja Kalcedonskog (četvrtog ekumenskog koncila).

Sv. Izidor Seviljski nije imao lijepe riječi o II. carigradskom. Temeljeći se, dakle, na svjedočanstvu ljudskog razuma, možemo slobodno zaključiti da je ovaj koncil, iako nije poučavao ništa sigurno pogrešno, bio užasna katastrofa koja nije nikad trebala biti sazvana. Nemoguće je zamisliti bilo kakvu osnovu po kojoj bi i najokorjeliji neokatolik mogao opisati ovaj peti ekumenski koncil kao nesumnjivu blagodat.

Primjer II. carigradskog koncila služi da bi pokazao ne samo zbrku koju ekumenski koncil može unijeti u Crkvu ako i ne poučava dogmatske pogreške, nego i to da cijeli život Crkve ne treba biti organiziran oko dekreta najnovijeg koncila. Danas ćemo čuti neprestane poticaje da upijamo duh Drugog vatikanskog koncila, da cijeli život Crkve treba preurediti u skladu s njegovim odlukama, da se zaista cijelo djelovanje Crkve odvija u svjetlu koncila. Nakon II. carigradskog, s druge strane, kad je svećenstvo moglo vidjeti da je nedavni koncil prouzročio samo podjelu, zbunjenost i sukob, nismo više čuli takve poticaje. Kao što smo naveli, papa sv. Grgur Veliki zapravo je savjetovao biskupu kojeg je mučio koncil, da jednostavno o toj temi šuti, držeći se čvrsto katoličke vjere kako je izložena na (prethodnom) kalcedonskom koncilu. Grgur i drugi pape šestog i sedmog stoljeća su bili dovoljno inteligentni da shvate da bi opsesivni naglasak na koncilu samo ponavljao raskol i nastavljao demoralizirati pravovjernu stranu. Dakle, kad god je to bilo moguće, oni su ga jednostavno ignorirali.

Zašto ne bismo činili isto i s II. vatikanskim? Ako se za jedan koncil (osobito zato što je II. vatikanski bio više pastoralni nego dogmatski koncil) može reći u najboljem slučaju da Crkvi ne pomaže, a u najgorem da joj šteti, onda se sigurno i za neki drugi može. Zašto ne bismo poslušali savjet pape sv. Grgura Velikog milanskom biskupu i jednostavno ne govorili o njemu?"

Thomas E. Woods,ml. „An Ambiguous Cuoncil“, u časopisu Catholic Family News, ožujak 2002 (IX:3), str. 18

Izvor: http://iteadthomam.blogspot.com/

Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma (III.)

Slijedi danas treći i posljednji dio (prvi dio, drugi dio) hrvatskog prijevoda članka mons. Brunera Gherardinija o značenju i granicama katoličkog Učiteljstva iz kojeg proistječu posljedice za prosudbu II. vatikanskog sabora.

TREĆI DIO

Autor dolazi do zaključka: „Ako ima također dogmatsku vrijednost, onda je to neizravno ondje gdje se odnosi na dogme koje su ranije proglašene. Njegovo je Učiteljstvo, ukratko rečeno, kako je kazano i ponovljeno svakome tko ima uši da čuje, svečano i vrhovno. Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom…“

Je li priznanje Svećeničkog bratstva svetog Pija X. dovođenje u pitanje II. vatikanskog sabora?

Sljedeći je prilog nedavno objavljen na web stranici američkog Distrikta Bratstva sv. Pija X., ali se odnosi na članak iz prošle godine koji je, međutim, i danas značajan i stoga ga objavljujemo u hrvatskom prijevodu:

Nekoliko izvadaka iz usporedbe dr. Johna Lamonta pojašnjava kako je Bratstvo svetog Pija X. izopćeno iz ljudske zajednice zbog pitanja koje se odnose na II. vatikanski sabor dok heterodoksni liberali dobivaju slobodnu ulaznicu jer prihvaćaju ono što društvo želi.

Iz nedavne medijske bujice o očekivanom (i sada danom) odgovoru biskupa Fellaya Kongregaciji za nauk vjere s obzirom na doktrinarnu preambulu, ima jedan vrijedan članak.

Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma II.

 Slijedi drugi dio članka mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značaju Drugog vatikanskog sabora. U prvom dijelu je objašnjeno što se načelno treba razumjeti pod činom Učiteljstva.

DRUGI DIO

Uronjena u trojstvenost svojega nauma, Crkva jest i djeluje u vremenu kao sakrament spasenja. O teandrizmu (bogočovječnosti), koji je čini tajanstvenim nastavkom Kristovim, ne raspravlja se, čak ni o njezinim temeljnim osobinama (jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet), kao ni o njezinoj strukturi i službi, ali sve ovo ostaje unutar ovosvjetske stvarnosti, osposobljene sakramentalno posredovati božansku prisutnost, no uvijek kao svjetska stvarnost koja, dakle, per definitonem isključuje apsolutnost.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VII.

„Najzad, više se ne spominje Kraljevstvo Gospodina Našega Isusa Krista, pod izlikom da je ono danas nemoguće ostvariti. Ovo sam čuo na usta mnogobrojnih Crkvenih velikodostojnika. Kada me pitaju zašto sam protiv Koncila, ja im odgovaram: 'Kako je moguće prihvatiti Koncil, kada vi u njegovo ime naučavate da više ne trebaju postojati države nad kojima vlada Isus Krist?' (Vi trasmetto quello che ho ricevuto; Sugarco ed. 2010; Str. 106)“

Mons. Brunero Gherardini: II.vatikanski sabor nije superdogma I.

Sljedeći je članak izišao na internetskoj stranici Informativne agencije bratstva sv. Pija X. DICI i na web stranici Američkog distrikta FSSPX-a. Mi objavljujemo hrvatski prijevod u tri dijela. Prilog se odnosi na neke izjave mons. Fernanda Ocariza i mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značenju Drugog vatikanskog sabora. Mons. Fernando Ocariz bio je jedan od vatikanskih predstavnika kod razgovora sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Roberto de Mattei: "Evo zašto II. vatikanski sabor nije osudio komunizam"

Sovjetski Savez i zemlje bloka iznudili su od najviših crkvenih vlasti da Sinoda ne prihvati peticije protiv staljinističkih strahota

Budući da se ovih dana prisjećamo samo svijetlih trenutaka, dopustite mi podsjetiti na široko područje sjena: izostalu osudu komunizma. Bile su to šezdesete godine i širio se novi duh optimizma koji je utjelovio Ivan XXIII., „dobri Papa“, Nikita Hruščov, komunist s ljudskim licem i John Kennedy, heroj „nove američke granice“. Međutim, bile su to godine u kojima je podignut Berlinski zid (1961.), a Sovjeti su postavili rakete na Kubu (1962.). Komunistički imperijalizam sačinjavao je makroskopsku stvarnost koju II. vatikanski sabor, prvi „pastoralni koncil“ u povijesti, koji je otvoren 11. listopada 1962. i zaključen 8. prosinca 1965., neće moći zanemariti.