,,Kardinal
Caffarra [Carlo Caffarra, pokojni bolonjski nadbiskup] koji je bio
moj dragi prijatelj, prišao mi je i rekao: što se događa? Rekao je
da se oni koji brane nauk i disciplinu Crkve sada nazivaju papinim
neprijateljima. A to je simbolika onoga što se dogodilo. Tijekom
moga svećeništva uvijek su me kritizirali da sam previše obazriv
na ono što papa govori. A sada se nalazim u situaciji u kojoj me
zovu neprijateljem pape, što ja nisam.” (kardinal Raymond Burke, ,,Razgovor s Rossom Douthatom”, New York Times, 9. studenoga 2019.)
,,Što
sam mogao željeti kao veći dokaz toga da je Rim smatrao moj rad
korisnim za Crkvu i za dobro duša? I sada, s obzirom na to da radim
posao vrlo sličan onome koji sam radio trideset godina, odjednom sam
suspendiran a divinis, možda uskoro izopćen, odijeljen od
Crkve, otpadnik, i tko zna što još. Je li to moguće? Je li ono što
sam radio kroz trideset godina također bilo podložno suspenziji a
divinis?”
(nadbiskup
Marcel Lefebvre, propovijed u Lilleu, 29. kolovoza 1976.)
Apologia
kardinala Burkea pro vita sua
U
nedavnom intervjuu s katoličkim novinarom Rossom Douthatom, kardinal
Burke – za koga se smatra da je konzervativni kritičar Franjinog
pontifikata – predstavlja obranu svoga djelovanja u Katoličkoj
Crkvi. Suprotno glasnim tvrdnjama Papinih pristaša, Burke sebe ne
smatra Franjinim neprijateljem. On naprotiv vjeruje da čuva
pravovjerni katolički nauk, kao što je nerazrješivost ženidbe.
Čineći to, Burke priznaje da je za vrijeme Franje izgubio
naklonost, što uključuje njegovo uklanjanje iz Kongregacije za
biskupe, a zatim iz Apostolske Signature. Ipak, Burke tvrdi da ne
napada papinsku službu; on jednostavno propovijeda vjeru.
Kao
što je gore prikazano, više Burkeovih obrana paralelne su onima
koje je prije više desetljeća pružio nadbiskup Lefebvre, osnivač
Svećeničkoga bratstva sv. Pija X (FSSPX). Štoviše, pogledajmo
sljedeću izjavu kardinala Burkea:
,,Radni
dokument [za Amazonsku sinodu] nema doktrinarnu vrijednost. Ali što
ako papa stavi svoj pečat na taj dokument? Ljudi kažu: ako to ne
prihvatite, bit ćete u raskolu. No ja držim da ne bih bio u
raskolu, jer dokument sadrži elemente koji odstupaju od apostolske
tradicije. Dakle, moj stav bi bio da je dokument raskolnički. Ja
nisam.”
No
evo Nadbiskupove izjave iz njegove propovijedi s biskupskih posvećenja iz 1988.:
,,Mi
nismo raskolnici... Naprotiv, provodimo ove
obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali
svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svima onima koji su
bili prethodnici papā, koji su pak od Drugoga vatikanskoga sabora
naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške
zablude koje žele razoriti Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo.”
I
opet natrag kardinalu Burkeu:
,,Ja
se nisam promijenio. Ja i dalje naučavam iste stvari koje sam
naučavao i to nisu moje ideje. Ali sada se odjednom to shvaća kao
da je protivno rimskome prvosvećeniku.
Upravo
su takve Lefebvreove riječi iz tzv. proglasa iz 1974. godine:
,,Nikakva
vlast, pa čak ni najviša vlast u hijerarhiji, ne može nas
prisiliti da se odreknemo svoje
vjere ili da okrnjimo svoju
vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest stoljeća
jednoznačno formuliralo i naviještalo... Cijelim srcem i cijelom
dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere i
predaja potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja
mudrosti i istine... Stoga se pridržavamo svega onoga što je Crkva
svih vremena vjerovala i u vjeri prakticirala prije modernističkoga
koncilskoga utjecaja: u ćudoređu, bogoštovlju, katekizmu, u
svećeničkoj formaciji, u crkvenim ustanovama i svemu što je u
knjigama kodificirano i zabilježeno. I tako čekamo da istinsko
svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo Vječnoga
Rima.“
Nenamjerna
ironija
Kardinalove
riječi popraćene su nenamjernom ironijom jer je, barem u nedavnoj
prošlosti, on
bio kritičan
kako prema
Nadbiskupu, tako
i prema
FSSPX-u.
Na predavanju održanom 15. srpnja 2017. Burke je izjavio da je
Bratstvo „u raskolu budući da je pokojni nadbiskup
Marcel Lefebvre zaredio četiri biskupa bez naloga rimskoga
prvosvećenika“. Dalje je dodao: „I zato nije zakonito pohađati
Misu ili primati sakramente u crkvama koje vodi Svećeničko bratstvo
sv. Pija X.“.
Dok
smo se već osvrnuli na kardinalove pogrešne izjave, šteta je što
on ne shvaća razlog iza biskupskih posvećenja, a to je da se
nastavi autentično katoličko svećeništvo te vjernicima provide
valjani sakramenti u skladu s tradicionalnim rimskim obredom. U
skladu s time su ređenja, kao i cijelo svećeničko djelo nadbiskupa
Lefebvrea, izvršena za život Crkve i dobro katoličke vjere. Ne
shvaća li tako kardinal Burke svoju svećeničku službu, koja
uključuje da se istupi za vjeru naočigled heterodoksije, pa bilo to
i nesavršeno?
Začudo,
čini se da je ta usporedba promakla i Burkeovom sugovorniku, Rossu
Douthatu, čija je kolumna od 9. studenoga 2019. dijelom nastojala
razlučiti Burkeovu vjernost pravovjerju u svjetlu očiglednih želja
pape Franje, od „tradicionalističkog 'kvaziizgnanstva' koje je
poslije II. vatikanskoga pokrenulo Bratstvo sv. Pija X“.
Štogod Douthat podrazumijevao pod 'kvaziizgnanstvom', razumni
pristup novijoj crkvenoj povijesti pokazuje da je istina upravo
suprotno. Ne samo da je FSSPX sačuvao tradicionalnu latinsku Misu i
sakramentalne obrede za cijelu Crkvu, usprkos bijesnom protivljenju,
nego je njegov stav da drevni rimski obred nikada nije ukinut,
potvrdio papa Benedikt XVI. u svom motupropriju Summorum pontificum
iz 2007. godine.
Osim
toga, kapele Bratstva otvorene su svim katolicima, a njegov tiskovni
apostolat želi obavijestiti širu Crkvu o razaranju koje je proizveo
II. vatikanski i o važnosti obnove katoličke Tradicije. Nasuprot
onome što Douthat piše, nisu se nadbiskup Lefebvre i Svećeničko
bratstvo koje je on osnovao stavili u 'kvaziizgnanstvo' iz Crkve;
nego su se toliki oni kojima su povjerena dobra Crkve stavili u
bezrezervno izgnanstvo naspram Tradiciji.
Izvor:
fsspx.news