P
oslanica (2Kor 6, 1-10): „Braćo: opominjemo vas da ne primate uzalud Božje milosti. Jer On govori: „Uslišio sam te u pravo vrijeme i pomogao ti u dan spasenja”. Evo, sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja! Nikomu ni u čemu ne davajmo sablazni da se ne bi kudila naša služba, nego se u svemu vladajmo kao Božje sluge: s mnogo strpljivosti u nevoljama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima; čistoćom, znanjem, velikodušnošću, blagošću, Duhom Svetim, iskrenom ljubavlju, riječju istine, Božjom silom, oružjem pravde za napad i obranu; u slavi i sramoti, na zlu i dobru glasu. Drže nas za zavodnike, a mi smo ljubitelji istine; za nepoznate, a poznaju nas; kao da umiremo, a mi evo živimo; za kažnjene, a ipak nismo predani smrti; za tužne, a mi smo uvijek veseli; za siromahe, a mi obogaćujemo mnoge; za ljude bez igdje ičega, a mi imamo sve.”
Sv. Evanđelje (Mt 4, 1-11): „U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju, da Ga iskuša đavao. I kad je postio četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Božji Sin, reci da ovo kamenje postane kruh”. On odgovori: „Pisano je: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta””. Zatim Ga đavao odvede u sveti grad i postavi Ga na vrh hrama i reče Mu: „Ako si Božji Sin, baci se dolje, jer je pisano: „Svojim je anđelima zapovijedio za Tebe da Te nose na svojim rukama, da ne udariš o kamen svojom nogom””. Isus mu reče: „Ali je također pisano: „Ne kušaj Gospodina, svoga Boga””. Još Ga odvede đavao na vrlo visoku goru odakle Mu pokaže sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu pa Mu reče: „Sve ću Ti ovo dati, ako padneš ničice i meni se pokloniš”. Tada mu reče Isus: „Odlazi, sotono! Pisano je: „Klanjaj se Gospodinu, svomu Bogu, Njemu jedinom služi””. Tada Ga ostavi đavao. I gle, došli su anđeli te Mu služahu.”
Ne primajte uzalud Božje milosti...
„U starije kršćansko doba započimala je korizma ovom nedjeljom, pa se stoga i kaže u Prikaznoj molitvi: „Svečano Ti, Gospode, prinosimo Žrtvu o početku korizmenoga posta moleći Te, da se sustežući od jela odvratimo i od grešnih strasti”. Istu misao izriče i Zborna molitva, da naime tjelesno uzdržavanje donese Crkvi čistoću i da plod posta budu i druga dobra djela. Napokon u Popričesnoj molitvi Crkva jasno kaže svrhu cijele korizme: „Neka nas, Gospode, sudjelovanje u Tvojim Otajstvima obnovi i oslobodivši nas starog čovjeka, neka nam dade da učestvuje u Tajni našega spasenja”. Svrha je korizme, da se svojim žrtvama uključimo u Žrtvu Kristovu na križu, po kojoj smo spašeni; to znači, sudjelovati u Tajni našega spasenja. Da to uzmognemo, moramo skinuti sa sebe staroga čovjeka. U tom će nas pomoći primanje euharistijske Tajne, Svete Pričesti. Zato su stari kršćani i primali svaki dan Svetu Pričest, da njezinom pomoći izvojimo svrhunaravski život u sebi. Tako je eto, u tim molitvama izražen način oko izgradnje novog čovjeka kroz korizmu.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 50)
„Duh odvede Isusa u pustinju...”
„Na sjeveroistoku znamenitog grada Jerihona, koji leži na ušću Jordana, a koji je prvi među kananskim gradovima pade čudesnim načinom u ruke Izraelaca, pruža se prostrano pusto mjesto, zvano Jordanskom pustinjom. Na istočnom rubu te pustinje ustrnilo se golo brdo Kvarantana, sa kojeg strše visoke hridine i vire duboke pećine. Tijekom stoljeća mnogi se sveti pustinjaci zaklanjahu u pećine toga brda, da tu u postu i molitvi provode pokornički život. No, znamenitije i svetije osobe nije bilo u toj pustinji od one, koja se tu pojavi oko god. 780 od utemeljenja Rima, tridesete godine našega spasenja. Bio je sam Jedinorođeni Sin Božji, koga Duh Sveti tamo odvede i tu stajaše četrdeset dana i četrdeset noći u strogom postu, razgovarajući se u tihoj molitvi sa svojim nebeskim Ocem.” (o. Petar Vlašić: U zemlji otajstava, str. 65)
„Za mnogoga je velikana pustinja i samoća prag djelatnoga života. U samoći duša razgovara s Bogom. Mojsija eno na brdu Horebu razgovara s Njime. Ilija eno na potoku Karitu, Sv. Ivan na obali Jordana, Sv. Pavao u Arabiji (Gal 1,17), Sv. Bazilije, Sv. Ivan Zlatousti, Sv. Jeronim i drugi velikani, svi su ti potražili samoću, da im se duša u razgovoru s Bogom očeliči i pripravi na velika i nesebična djela.” (Dr. Ivo Kraljević: Propovijedi za sve nedjelje u crkvenoj godini, str. 106)
„Tada mu pristupi napasnik...”
„Kršćanstvo, braćo, vjeruje u đavla i s njim računa. Ono ga gleda i osjeća, velikoga zločinca, oko sebe, svaki dan: svejedno, da li vidljiva ili nevidljiva. Bez njega se ne može razumijeti ni sav onaj užas grijeha i pokvarenosti, u koji se je ljudski rod ovako bespomoćno i tragično uvalio, ni tvrdokornost nevjere i zloće, koje su puna tolika ljudska srca, ni grozno, okrutno, luđačko-samoubilačko mahnitanje najnižih nagona i strasti u nama, kojima čovječanstvo samo sebe jede i pati od početka, ni strah, krv i suze, u kojima se ono guši, kroz sva stoljeća: i danas, i pred našim očima. Za svim tim mora da stoji netko užasno zločest i zlokoban; jedan zlotvor i krvnik, mrzitelj i cinik, nadljudski i neljudski pokvaren; „ljudoubojica od iskona – homicida ab initio” (Iv 8,44), kako je đavla nazvao Krist.
Braćo! Čim je Bog, vidljivo, u Kristu, s Neba sašao na svijet da ga izbavlja, odmah je na nj sišao, iz svoga paklenog ponora i sotona, stari Božji rival, crni protubog, da pokuša spriječiti i pomrsiti te Božje osnove spasenja: da brani svoju demonsku i tiransku strahovladu nad svijetom. S velikim bijesom, „habens iram magnam”, kako ono stoji u Knjizi Otkrivenja (Otk 12,12).” (Dr. Čedomil Čekada: Gospodin govori: Propovijedi, I svezak, str. 29)
„Sv. Matej Evanđelist veli da je Isus zato od Duha odveden u pustinju, da ga đavao napastuje. Čudne li opet poniznosti Sina Božjega! Pa zašto se pušta Bogočovjek napastovati od đavla? Na to odgovara Sv. Grgur Veliki ovako: „Nije nimalo nedostojno za našega Spasitelja, što je htio biti napastovan, kad je došao da bude ubijen”. Ali zašto je Isus dopustio, da Ga napastuje đavao? Ovo je dozvolio Isus zato, da nama u našim napastima bude zaštitnikom te nam dade dobar primjer. Time nas je htio podučiti, da budemo oprezni, i da se preuzetno i nesmotreno ne bacamo u napast, već kako Propovjednik (2,1) veli, treba da smo u pravednosti i strahu, te se pripravljamo na svaku napast.” (Dr. Martin Štiglić: Duhovna razmatranja, str. 295)
„Napast, to je zamka, klip, zapreka bačena između naše volje i dužnosti; volje, koja ima da djeluje, i dužnosti, koja je cilj našega djelovanja. Napast ili kušnja može doći iz nutarnjosti naravi naše, kojoj se ne mili pregarati, tugovati, neće joj se žrtava ni boli, ili iz vana. Božanski Spasitelj, budući prava osoba Božanska, nije u nutrini svojoj apsolutno ni mogao imati kakove sklonosti na grijeh, zato je napasnik đavao, koji je i prvoga čovjeka naveo na grijeh time, da prestupi volju i zapovijed Božju, pa da se uzoholi i ravan u gospodstvu postane Bogu, i Isusa htio navesti...” (Dr. Ivo Kraljević: Propovijedi za sve nedjelje u crkvenoj godini, str. 106)
„Ne živi čovjek samo o kruhu...”
„U tili čas našao se je uz Isusa jedan neobičan čovjek, stranac. Kao da je s neba pao...Neznanac Mu se još više približuje i gleda Ga netremice, kao da Mu silom hoće da pročita iz duše Njegovu tajnu. Bio je i on dolje na Jordanu, kad se je čulo s Neba: „Ti si Sin moj ljubazni”! „Pa eto, objavi nam se, ako si Sin Božji, da Ti vjerujemo!, sugerirat će Mu sotona. „Gladan si. A Tvoje je sve. Ne treba Tebi kruha od drugih. Pokaži tko si! Učini čudo! Ukloni od sebe trpljenje i nevolju! Pribavi sam sebi hranu! I nama je dugima daj! U izobilju! Učini zemlju rajem”!...
„Ako si Sin Božji....”! Još će jedanput sotona to kazati, samo kroz ljudska usta, kroz usta svojih robova, pod križem. „Ako si Sin Božji, siđi s križa. - Kralj je Izraelski, neka siđe sad s križa, pa ćemo vjerovati u Njega”! (Mt 27, 40.42) Ali Isus ga nijedanput nije poslušao. Nije sišao s križa. A neće ni sada od kamenja napraviti kruhove. On ostaje ponizan. On čeka na riječ Božju i vrši je. Nije On došao na svijet, ni da traži ni da komu donosi kruh od brašna. Došao je, da Sebe i ljude nahrani kruhom s Neba (Iv 6, 27. 32. 33. 35. 47-52. 59): istinom, dobrotom, milošću.” (Dr. Čedomil Čekada: Gospodin govori, I. Svezak, str. 30-31)
„Neprijatelj ljudskog roda, koji već jednom bijaše prevario prvoga čovjeka – Adama, baš jelom, i preko njega upropastio sav ljudski rod, htjede da jelom prevari ovog drugog Adama, po dostojanstvu – prvog čovjeka, da tim načinom zapriječi djelo ljudskog spasenja...
No, dok je prvi Adam u raskošju raja zemaljskoga podlegao napasti i jeo od zabranjenog voća, drugi Adam u strogosti jordanske pustinje nije se dao prevariti od zavoditelja ljudskoga roda, nego ga svlada riječima Pisma...” (o. Petar Vlašić: U zemlji otajstava, str. 66)
"Istina Bog, Isus nije mogao griješiti, ali gladovao zasigurno jest, i trpio boli i žalostio se i do dna popio kalež muka. Drugim riječima: Isus nije bio samo pravi Bog, nego i pravi čovjek. Isus dogmatički znači: druga Božanska osoba, koja je čovjek postala, tj. druga Božanska osoba, koja se hipostatski sjedinila sa naravlju ljudskom. Pa kad je Isus ogladnio, mislio je sotona, sad je najbolja prilika, da ga napadne. Kako se često ljudi za volju kruha, časti i dostojanstva bacaju vragu u torbu, kako li često pogaze obraz i poštenje. Toga je uvijek bivalo i bit će. U takovim prilikama treba da se uvijek sjećamo ove današnje evanđeoske slike, pa da pomislimo, da je sve blago ovoga svijeta naspram blagu kreposti i poštenja male cijene, te da je krepost i pošteni obraz vrijedniji nego li i sam život, koji je u službi nepoštenja i zla, crnji i gori od same smrti. Istina, nužda Boga ne moli, ali obično i redovito je, da je ta nužda, kojom ljudi hoće da pred svijetom ispričaju svoj nepošteni korak, umišljena i nikad nije tako velika, da bi se i u savjesti opravdati mogla. One riječi Božanskoga Spasitelja: „Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi, koja proizlazi iz usta Božjih”, pokazuju, da u takovoj prilici nužde i nevolje tjelesne nikad ne smijemo s uma smetnuti i duševnu stranu i hranu, nego prema onoj Isusovoj: „Tražite najprije Kraljevstvo nebesko i pravdu njegovu, a ostalo će vam se nadodati, jer zna Otac vaš nebeski, da vam sve to - tj. jelo i hrana i odjelo, treba”(Mt 6, 32); nikad ne zdvajajmo ni ne prodajimo duševna dobra za zdjelu leće.” (Dr. Ivo Kraljević: Propovijedi za sve nedjelje u crkvenoj godini, str. 106-107)
„Ne kušaj Gospodina, svoga Boga.”
„Kad čovjek jedanput, dvaput u životu i svlada napast nipošto neka ne miruje, jer evo kako i sotona iz jedne napasti vodi čovjeka u drugu, i to sve iza jaču iza jače i gorju iza gorje. Istina je, otkako je Božanski Spasitelj nadvladao napast đavolsku i oborio sotonino kraljevstvo a utemeljio nebesko, nema nikakove oblasti đavao nad čovjekom kršćaninom, sve dok mu se opire, ali ako, štono veli naš narod, sam mu dušu zapiše i skoči mu u torbu, onda zaista ni ne pusti ga tako lako iz svojih pandža. Osobito ova druga vrst napasti, koju je Božanski Spasitelj htio da doživi na ovome svijetu, od velike je opasnosti po ljude. Svaki čovjek želi da se ističe, da se pokazuje, da mu se drugi dive. Pa kad je sotona ponudio Isusa da skoči dolje sa vrha hrama, jer da će Ga, ako je Sin Božji, anđeli dočekati na ruke, da gdje ne zapne i ne ozlijedi nogu svojih, na to Ga je htio nagovoriti. Ali Božanski Spasitelj odbija i tu napast jasnim riječima Sv. Pisma...U takovom preuzetnom ufanju krije se velika oholost, jer čovjek tuđe traži, da Bog njemu za volju mijenja naravski zakon i da od njegove osobe pravi središnju os, oko koje se ima svijet okretati. Mnogi zaglavljuju u toj preuzetnosti i oholosti, pa je i tim pad dublji, čim je veća nadutost.” (Isto, str. 107)
„Odlazi, sotono!...Klanjaj se Gospodinu, svomu Bogu, Njemu jedinom služi.”
„Uvijek je đavao široke ruke u obećanjima. Ali teško onomu, tko im povjeruje! Sve je to samo vatromet, samo papirna slava i krivo zlato sa pozornice; brzo će takav ostati praznih ruku: i bez žezla, i bez krune, i bez slave, i bez vlasti. Sve će to rasplinuti u dim, a on će se naći sa sotonom: u njegovoj golotinji, nesreći, mraku.” (Dr. Čedomil Čekada: Gospodin govori, I. Svezak, str. 38)
„Božanski Spasitelj, koji se dao bičevati, trnjem kruniti i na križ pribijati, dao se evo i od sotone ovako nosati i napastovati. Vrhunac napasti za čovjeka sastoji se u tom, da pokazuje svoju moć nad drugima i da mu se drugi klanjaju. Premda ni cio svijet nije po izjavi Spasiteljevoj (Mt 16,26) vrijedan duše i jednoga čovjeka, to se ipak svijet i za jako malu cijenu baca u naručje napasniku đavlu. Pri toj vrsti napasti, gdje je đavao tražio od Isusa, da On, koji je došao da otkupi rod ljudski od njegove vlasti i njegova duha laži, pretvaranja, himbenosti i lukavosti, ako hoće da zagospodari svijetom, sklopi kao ugovor s njime i s tim njegovim duhom da ujedini i složi duh svoj istine, pravde i poštenja, i da tako kužnim svojim dahom u korjenu i cvijetu okuži i sapne duh Njegova kraljevstva, nije mogao više Božanski Spasitelj trpiti napasnika svoga, nego mu skine krinku s lica, nazove ga pravim imenom i otjera.” (Dr. Ivo Kraljević: Propovijedi za sve nedjelje u crkvenoj godini, str. 107-108)
„Samo volju Božju Krist sluša i vrši. Samo pred nebeskim Ocem On se savija u poklonstvu punu strahopoštovanja. Ni pred kim drugim! A najmanje pred vječnim bogohulnikom iz pakla! I Isus je sada planuo svetom srdžbom. Revoltirao Ga je, opravdano, taj drski sotonski izazov, taj direktni atentat na prava i čast Njegova božanskog Oca. Iz Njega je u punoj snazi progovorila samosvijest božanstva.” (Dr. Čedomil Čekada: Gospodin govori, I. Svezak, str. 39)
„Gospodinu se Bogu svojemu klanjaj i Njemu jedinome služi”! Pa, to je, braćo, sva naša vjera. To joj je temelj. To joj je sadržaj. To joj je zakon. Tim se ona iz temelja razlikuje od svega onoga, što je, i među ljudima, zadahnuto duhom đavolske oholosti. Ljudi sebe obožavaju; obožavaju ljudsku, zemaljsku – silu i vlast; padaju na koljena pred božanstvom, idolom, čovjeka-nadčovjeka, koji je sebe proglasio, u ove moderne dane, jedinim gospodarom svijeta i života, a emancipirao se od Boga. Misle ti moderni nadljudi, da sve mogu i da svim raspolažu...A ne znaju, jadnici, da su baš tim postali duhovni robovi sotone, okrutnoga gospodara, koji ih je za sobom povukao u prazninu i nesreću. Nadčovjek je postao nečovjek i podčovjek: titan, koji samo bjesni i ruši sve oko sebe.
Braćo! Evanđelje, kršćanstvo, zna samo za jednoga Gospodara: onoga s nebesa. Ono sluša samo Njegovu riječ i vrši samo Njegovu volju. Riječ, volju, koja spasava i otkupljuje, lomi sotonske lance, uvodi u slobodu djece Božje (Rim 8,21), čini nas jačima od svih sotoninih zasjeda i napasti. Nikada ono idolopoklonički ne savija koljena pred sotonom. Ni pred sotonom u sebi, pred svojim ljudskim strastima, ni pred sotonom oko sebe, pred velikom demonskom iluzijom zemaljske slave i sjetilnog uživanja. Ono se, dosljedno i tvrdno drži božanske riječi svoga Učitelja: „Dominum Deum tuum adorabis, et illi soli servies – Gospodinu se Bogu svojemu klanjaj i Njemu jedinom služi”! Amen” (Isto, str. 40)
