V
elečasni pater Regele, od početka veljače zaduženi ste kao poglavar Distrikta za Austriju - što je bila Vaša prva misao kada ste saznali za to?Da budem potpuno iskren, moja prva misao bila je: „Gospodine, zašto se na mene stavlja još i ovo breme, ne bi li to mogao netko drugi preuzeti?“ Sve mi je to jednostavno išlo prebrzo. Jako sam sretan sa svojim radom u dušobrižništvu, uvijek sam htio biti samo mali i jednostavni župnik koji vrši svoju službu za Isusa, za svetu Crkvu, za ljude. Kroz svoju blisku suradnju s dosadašnjim poglavarom Distrikta tijekom prošlih godina dobio sam duboki uvid u golemu zadaću koja je povezana s ovom službom i tako sam sumnjao u to, jesam li dorastao ovome zadatku. Razgovor s našim generalnim poglavarom ohrabrio me je, dao mi je potrebno pouzdanje. Jedan subrat, koji me dobro poznaje, također me ohrabrio, a oba razgovora bila su važna pomoć u odluci. Nakon što sam još nekoliko dana u molitvi ovu brigu prinio Bogu, pristao sam. Moja velika utjeha uoči ove zadaće jest i ostaje molitva brojne braće, vjernika i prijatelja.
Osim vremenski zahtjevnog svakodnevnog rada kao poglavar Distrikta, koji su Vaši ciljevi za nadolazeće godine, koje naglaske želite postaviti i što Vam je u dušobrižništvu osobito važno?
Mladi su budućnost Crkve i stoga su mi oni osobito važna briga. Tu vrijedi uložiti puno vremena i truda u dobro funkcionirajući, katolički rad s mladima. Što su prethodne generacije primile od roditeljskog doma i škole, danas više ne možemo pretpostaviti, ovdje se radi i o ljudsko-socijalnom utisku. Daljnji temeljni zadatak svakog poglavara u Crkvi su zvanja, bliska suradnja s bogoslovijom. Najzad, ali ne manje važno, smatram svojim zadatkom biti u kontaktu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama u biskupijama i samostanima, ohrabrivati ih. Te posvećene osobe ne žele više sudjelovati u uništavanju Crkve, u svemu što već odavno više nije katoličko, oni pate i često se nalaze u velikim poteškoćama i konfliktima sa savjesti.
U dušobrižništvu moramo još bolje proučavati aktualne probleme ovoga vremena; također dušobrižništvo za bolesne ljude koji pate, probleme mladih i obitelji. Pokušat ću poticati tradicionalne „Pietas austriaca“ (odn. bohemica, hungarica, croatica, itd. u drugim zemljama našega Distrikta), kako bi kroz dobru pučku pobožnost katolički život opet postao vidljiv i znatan u svakodnevici, nakon što je gotovo izbrisan modernizmom i prevratima poslije Drugog vatikanskog sabora. Osobita nakana na srcu mi je da se svim snagama promiče svakodnevno pohađanje Mise i molitva krunice u obiteljima. Mi kao katolici moramo stalno obnavljati svoj rimski duh, usprkos svemu što toliko godina doživljavamo, a naš osnivač daje nam divan primjer.
Ukratko, moramo propovijedati ljepotu katoličke vjere, ljepotu Katoličke Crkve, pravu veličinu katoličkog svećenstva. Moramo naviještati vječne istine jasno i bez straha, s propovjedaonice, ali i u osobnom razgovoru, u ispovjedaonici, u duhovnom vodstvu. Većina ljudi, čak i crkveni službenici, uopće više ne znaju što je zapravo Katolička Crkva. Ovdje trebamo opet ukazati na put prema Kristu, na put prema Crkvi. Tek nedavno proslavili smo 400. obljetnicu smrti sv. Franje Saleškog. Ovaj svetac osobito laicima toliko jasno pokazuje kako funkcionira dobar kršćanski život, kako se može biti potpuno normalno i jednostavno katolički i kako se može ići svojim putem k posljednjem cilju, bez ikakvih čudnih neobičnosti u jednu ili drugu stranu.
Stoga mi je sv. Franjo Saleški veliki uzor u dušobrižništvu, kao i moj najdraži svetac, sv. Filip Neri, zatim sv. Pio X. i naravno dragi osnivač našeg Svećeničkog bratstva sv. Pija X., nadbiskup Marcel Lefebvre. Posebno želim spomenuti još velikog marijanskog biskupa priznavaoca iz moje matične Biskupije Linz, časnog slugu Božjeg Franza Josepha Rudigiera, pravog dušobrižnika dobra srca. Svi su oni dobri uzori za svakog svećenika.
S Minoritenkirche je Tradicija dobila dom u srcu Beča. Kakvom razvoju ovog duhovnog središta težite u nadolazećim godinama?
Minoritenkirche treba, ako Bog tako želi, biti središte prave katoličke obnove svih zemalja našega Distrikta, prije svega, naravno, grada Beča. Na prvom mjestu treba biti dostojno slavljena tradicionalna rimska liturgija. Ovdje smo postavili neke posebne naglaske, na primjer slaveći tradicionalni bečki „Fünfherrenamt“ (bogoslužje s petoricom klerika). Velika mi je želja da Minoritenkirche opet postane crkva ispovijedi i dušobrižništva, potpuno u duhu sv. Klemensa Marije Hofbauera, koji je nekoliko godina djelovao u ovoj crkvi. Za sve to potrebno nam je više svećenika u Beču! Priorat s petoricom svećenika, odvažio bih se reći, bio bi idealan i neophodan za tu divnu crkvu. Vječno smo zahvalni drevnoj Talijanskoj kongregaciji, koja potječe od Isusovaca 17. stoljeća i koja ima veliku povijest, da su nam prepustili Minoritenkirche. Ovdje se želim izričito zahvaliti upraviteljici Danijeli Panelli na ovome hrabrom i milostivom koraku Marijanske Kongregacije Talijana u Beču. U skladu s tradicijom ove crkve želimo staviti naglasak na dušobrižništvo talijanskih vjernika. Trebamo ići Božjim tempom, iz ljubavi prema Crkvi i prema svim dušama.
Kakav je općenito razvoj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Distriktu?
Broj vjernika je jako narastao, osobito u posljednje tri godine, na nekim mjestima se udvostručio. Trenutno se Distrikt sastoji od šest zemalja i otprilike 38 mjesta u kojima djelujemo. To je velika radost za nas, ali imamo doista premalo svećenika! Da bismo svoj posao mogli obavljati zaista onako kako bismo željeli trebalo bi nam, realno govoreći, još najmanje šest do sedam svećenika, ali ni s tim brojem ne možemo još uopće razmišljati o osnivanju škole.
U posljednjih pet godina sedmorica iz Distrikta primili su svećeničko ređenje, trojica od njih nažalost ne djeluju unutar Distrikta, nego u drugim zemljama, gdje su također prijeko potrebni. Trenutno ima nekoliko bogoslova iz naših zemalja. Moramo biti zahvalni na prekrasnom razvoju apostolata, ali također moramo moliti za nova zvanja te tako doista s pouzdanjem i radošću gledamo na budućnost.
Imate zanimljivu pozadinu: u svom građanskom zanimanju bili ste uspješni kao prirodoslovni znanstvenik. Kako se dogodilo da ste u toj situaciji osjetili poziv?
Poziv na svećenstvo osjetio sam još puno ranije, kao malo dijete nakon prve pričesti osjetio sam da me oltar i svećenstvo privlače. Kada sam imao 16 godina počeo sam ići svakodnevno na svetu Misu i živjeti duhovni život. U svome djetinjstvu mogao sam još doživjeti pravi katolički život, vrhunske svećenike, pravu pučku pobožnost, dobru katehezu. U gimnaziji sam imao jako dobre profesore i nekoliko kolega postali su svećenici. Moj ispovjednik, isusovac, stariji, jako dobar svećenik, imao je veliki utjecaj na mene, uz nekoliko drugih, vrlo dobrih svećenika. Taj duhovnik, p. Kuno Zerlauth, SJ, prije mature dao mi je do znanja da bi bilo bolje da ne uđem u modernu bogosloviju ili u neki od modernizma oboljeli red, to ne bi moglo dobro završiti. Trebao bih prvo slijediti svoje sklonosti prirodnim znanostima, a kasnije će mi Bog pokazati konkretan put prema svećeništvu. U gimnaziji sam rano otkrio ljubav i oduševljenje biokemijom, mikrobiologijom ali i entomologijom. Tako sam slijedio njegov savjet, ali u svim tim godinama studiranja nije me pustila želja da postanem svećenik.
Nakon vojnog roka sam se s 19 godina kao numerarij (član koji živi u celibatu) pridružio osobnoj prelaturi Opus Dei, u kojoj sam ostao 13 godina i gdje sam završio studij filozofije i teologije te postao direktor obrazovnih centara, odnosno studentskih domova. Poslovno sam također bio aktivan u farmaceutskoj industriji, što mi je u mnogim pogledima otvorilo oči za ono što se u društvu zaista događa. Međutim, uskoro sam Božjom milošću, od prijatelja svećenika, saznao da ti ideali u stvarnosti još postoje. U Zaitzkofen sam došao 2014. godine, 8. prosinca 2015. pridružio sam se Bratstvu i 30. lipnja 2018. zaređen sam za svećenika. Dvije godine služio sam kao kapelan u prioratu sv. Klemensa Marije Hofbauera u Beču, od 2020. g. bio sam prior priorata u Jaidhofu, također sam rado obavljao službu kapelana izviđača, bio aktivan u radu s mladima i duhovnik Trećeg reda Svećeničkog bratstva. Od jeseni 2018. g. vikendom skrbim o vjernicima u svojoj ljubljenoj tradicionalnoj župi sv. Eme u Klagenfurtu u Koruškoj.
Što si želite za Austrijski distrikt u nadolazećim godinama?
Prije svega trajno produbljivanje otajstva svete Mise, našeg najvećeg blaga na zemlji! Svako dobro katoličko dušobrižništvo proizlazi s oltara i vodi k oltaru. Molimo za svećenička zvanja, redovnička zvanja i dobre katoličke obitelji. Ali potrudimo se i oko toga da si međusobno zaista pomažemo, da se međusobno zaista podržavamo, također u svim ljudskim problemima. Vremena ne postaju lakša, potrebno je čvrsto zajedništvo u svakom pogledu, ne ostavimo nikoga samoga! Također budimo zahvalniji, to nažalost prečesto zaboravljamo!
Već odavno ušla su u Crkvu razna strujanja nespojiva s vjerom koja toliko često razvodnjuju njezino pravo poslanje. Jer u Crkvi se ne radi o ljevici ili desnici, u Crkvi se mora raditi o 'gore ili dolje', o katoličkom ili nekatoličkom. Radi se o Crkvi, radi se o istini, radi se o Isusu Kristu, o Bogu! Želimo služiti Katoličkoj Crkvi, služiti istini, koja je tamo gdje je Bog!
Molim Vas da puno molite za mene! Bog plati!
Izvor: fsspx.at
