Infiltracija modernizma u Crkvu (II.)

(...nastavak prvog dijela)

Liturgijska reforma

Najozbiljnija posljedica bila je liturgijska reforma. Izvršio ju je dobro poznati svećenik Bugnini, koji ju je davno prije pripremio. Već 1955. o. Bugnini upitao je msgr. Pintonella, Generalnog kapelana talijanske vojske, koji je proveo puno vremena u Njemačkoj za vrijeme okupacije, da prevede protestantske liturgijske tekstove. Jer o. Bugnini nije znao njemački.

Sam msgr. Pintonello mi je rekao da je preveo protestantske liturgijske knjige za o. Bugninija, koji je u to vrijeme bio beznačajni član liturgijske komisije. Bio je nitko. Poslije je postao profesor liturgije u Lateranu. Papa Ivan XXIII. ga je otpustio zbog njegovog modernizma i progresivizma. No, čudnog li čuda, evo ga opet kao predsjednika komisije za liturgijsku reformu. To je sve teško povjerovati.

Imao sam priliku vidjeti kakav je utjecaj imao o. Bugnini. Pitamo se kako su se takve stvari mogle dogoditi u Rimu. U vrijeme neposredno poslije Koncila bio sam generalni poglavar Družbe otaca Duha Svetoga i imali smo sastanak generalnih poglavara u Rimu. Upitali smo o. Bugninija da nam objasni što je ta njegova nova Misa, jer to sve nije bila mala stvar. Odmah nakon Koncila čuli smo za normativnu Misu, novu Misu, Novus ordo. Što je to značilo? O njoj se nije govorilo na Koncilu. Što se dogodilo? Tako smo tražili o. Bugninija da dođe i da sam objasni pred 84 generalna poglavara koji su se okupili i među kojima sam i sam bio.

O. Bugnini, pun samopouzdanja, objasnio je što će normativna Misa biti; da će ovo i ono biti promijenjeno, i da će napraviti drugačiji Ofertorij. Smanjit ćemo broj pričesnih molitava. Moći ćemo imati nekoliko različitih oblika kako započeti Misu. Moći ćemo služiti Misu na narodnom jeziku. Pogledali smo jedan drugoga govoreći: “Ali to nije moguće!” Govorio je odlučno, kao da nikad nije bilo Mise u Crkvi prije njega. Govorio je o toj svojoj normativnoj Misi kao o novom otkriću.

Osobno sam bio toliko zaprepašten da sam zamuknuo, iako obično slobodno govorim kada se treba suprotstaviti nekome s kime se ne slažem. Nisam mogao reći ni riječ. Kako je moguće da su ovom čovjeku koji stoji pred nama povjerili cijelu reformu katoličke liturgije, cijelu reformu svete Misne Žrtve, sakramenata, časoslova i svih naših molitava? Kamo mi to idemo? Kamo to Crkva ide?

Dva generalna poglavara smogla su snage govoriti. Jedan od njih upitao je o. Bugninija: “Je li to aktivno sudjelovanje, odnosno tjelesno sudjelovanje, odnosno izgovaranjem molitava, ili je to duhovno sudjelovanje? U svakom slučaju, Vi ste toliko govorili o sudjelovanju vjernika da više ne možete opravdati služenje Mise bez vjernika. Vaša cijela Misa je stvorena oko sudjelovanja vjernika. Znači li to da moramo prestati s privatnim Misama, budući da na njima nema vjernika koji bi mogli sudjelovati?"

Ponovit ću vam točno što je o. Bugnini rekao. Još uvijek mi to odzvanja u ušima, koliko me je to pogodilo: “Da vam iskreno kažem, mi nismo o tome razmišljali”, rekao je! Kasnije se još jedan ustao i rekao: “Velečasni oče, rekli ste da ćemo potisnuti ovo i ono, da ćemo zamijeniti ovo s onim i uvijek kraćim molitvama. Imam osjećaj da će se Vašu novu Misu moći odslužiti za deset do dvanaest minuta ili najviše petnaest. To nije razumno. To nije pristojno prema takvom crkvenom činu.” No, ovako je odgovorio: “Mi uvijek nešto možemo dodati.” Zar se ovo uistinu događa? Sam sam to sve čuo. Da mi je netko drugi prepričao priču, možda bih sumnjao u nju, ali sam sam to čuo.

Infiltracija modernizma u Crkvu (I.)

Ovo predavanje održao je nadbiskup Marcel Lefebvre u Montrealu u Kanadi 1982. godine. Ono pokazuje osobno iskustvo tragične pokvarenosti modernizma još iz vremena pape Pija XI. Nadbiskup opisuje neobičan utjecaj mons. Annibalea Bugninija na oblikovanje nove Mise te kako je njegova neviđena drskost pridonijela “dopuštanju” te protestantizirane liturgije. Predstavljamo je našim čitateljima kako bi s jednog osobnog stajališta dobili uvid u nadbiskupovu bitku za Crkvu i vjeru.

Povijesni sažetak

Sretan sam primijetiti da se svugdje u svijetu, svugdje u katoličkom svijetu, hrabri ljudi udružuju oko svećenika koji su vjerni katoličkoj vjeri i Katoličkoj crkvi da bi sačuvali tradiciju, koja je bedem naše vjere. Ako postoji jedan tako sveopći pokret, to je zato što je situacija u Crkvi doista ozbiljna.

Ako je moguće da se katolike i dobre svećenike, među kojima su oni koji su služili u župama i tridesetak godina na veliko zadovoljstvo svojih župljana, napada uvredama i tretira kao neposlušne pobunjenike i disidente, to je samo zbog obrane katoličke vjere. Oni to čine svjesno, slijedeći duh mučenika. Bilo da nekoga progone braća ili neprijatelji Crkve, to još uvijek znači podnositi mučeništvo, ako se čini zbog očuvanja vjere. Ti su svećenici i vjernici svjedoci za katoličku vjeru. Oni radije odabiru biti smatrani pobunjenicima i disidentima negoli izgubiti svoju vjeru.

Po cijelome se svijetu nalazimo u tragičnoj i nečuvenoj situaciji, koja se, izgleda, nikada prije nije dogodila u povijesti Crkve. Moramo barem pokušati objasniti taj neobičan fenomen. Kako se moglo dogoditi da se dobri vjernici i svećenici moraju boriti da bi sačuvali katoličku vjeru u katoličkom svijetu, koji je u procesu potpunog urušavanja?

Sam papa Pavao VI. govorio je o samodestrukciji unutar Crkve. Što taj pojam samodestrukcija znači, ako ne da Crkva samu sebe uništava, a tako i svoje vlastite članove. To je već rekao papa sv. Pio X. u svojoj prvoj enciklici kada je napisao: “Od sada neprijatelj Crkve više nije izvan nje, on je sada unutar nje.” I papa nije oklijevao imenovati točna mjesta gdje se on može naći: “Neprijatelj se nalazi u bogoslovijama.” Stoga je već sveti papa Pio X. obznanio prisutnost neprijatelja Crkve u bogoslovijama na početku 20. stoljeća. Očigledno je da su tadašnji bogoslovi, koji su bili prožeti modernizmom, silonizmom i progresivizmom, kasnije postali svećenici. Neki su od njih čak postali biskupi, a neki i kardinali. Mogli bismo citirati imena onih koji su bili bogoslovi na početku stoljeća i koji su sada mrtvi, ali čiji je duh bio očito modernistički i progresivistički.

Tako je već papa sv. Pio X. obznanio tu podjelu u Crkvi, koja će biti početak vrlo stvarne pukotine unutar Crkve i među klerom. Ja više nisam mlad. Za vrijeme svog života kao bogoslov, kao svećenik i kao biskup vidio sam tu podjelu. Već sam je vidio u francuskoj bogosloviji gdje sam po Božjoj milosti mogao studirati. Moram priznati da nisam bio previše oduševljen studirati u Rimu. Osobno bih radije studirao s bogoslovima u svojoj biskupiji na Bogosloviji u Lilleu i postao župni vikar, a na kraju župnik u maloj seoskoj župi.

Težio sam samo tome da sačuvam vjeru u nekoj župi. Vidio sam se kao duhovnog oca stanovništva kojem sam poslan poučavati ga o katoličkoj vjeri i moralu. Ali dogodilo se nešto drugo. Nakon Prvog svjetskog rata moj brat već je bio u Rimu jer je bio odvojen od obitelji zbog ratnog stanja u sjevernoj Francuskoj. Stoga su moji roditelji inzistirali da odem k njemu. ,,Budući da je tvoj brat već u Rimu, na francuskoj bogosloviji, idi i pridruži mu se da nastaviš svoj studij uz njega.” Tako sam krenuo u Rim. Studirao sam na Gregorijanskom sveučilištu od 1923. do 1930. Bio sam zaređen 1929. te sam ostao kao svećenik na bogosloviji još jednu godinu.

Prva žrtva modernizma

Za vrijeme mog boravka na bogosloviji dogodili su se tragični slučajevi, koji me sada podsjećaju na to što sam točno preživio za vrijeme Koncila. Ja sam sada praktično u istoj situaciji kao rektor naše bogoslovije o ono vrijeme, o. Le Floch. Kada sam bio tamo, on je već bio rektor francuske bogoslovije u Rimu trideset godina. Porijeklom iz Engleske, bio je vrlo izniman čovjek, jak i čvrst u vjeri kao britanski granit. Podučavao nas je papinske enciklike i o pravoj naravi modernizma kojeg je osudio sv. Pio X., o modernim zabludama koje je osudio Lav XIII. i o liberalizmu koji je osudio Pio IX. Jako smo voljeli našeg o. Le Flocha. Bili smo mu jako privrženi.