Došašće, vrijeme mira u Gospi

Bernardo Daddi, Trudna Djevica Marija

 

U

ovo vrijeme došašća razmatramo kako poniznost uvijek prati mir, ona mirna tišina koja osvaja dušu i spušta je u dubinu Bezgrješnoga Marijinoga Srca.

Došašće Gospodinovo… ili antidošašće u Rimu?

Čitatelju ovih redaka moglo bi se učiniti neumjesnim da se usudim u vremenu došašća govoriti o grozoti idolopoklonstva s Amazonske sinode, koju bismo najradije kao mračno poglavlje htjeli izbrisati iz anala crkvene povijesti. Međutim, ne smijemo se ograđivati od stvarnosti jer prema Kristovoj opomeni trebamo ispravno tumačiti ,,znakove vremena“ da ne bismo zastranili. Upravo došašće daje nam dobar ključ za razumijevanje onoga što se nažalost dogodilo u Vatikanu. Jer pred žarkim svjetlom pokazuje se sve oštrije podlost zla.

Ispunjenje svih čežnji čovječanstva

Nijedno doba godine ne dotiče srca ljudi i zagrijava ih za vjeru kao što to čini vrijeme došašća i Božića. Dolaskom Gospodinovim od početka se ispunila sva čežnja cijeloga čovječanstva. Tko nije žudio za neizrecivom srećom i mirom, slobodom i puninom života? Svatko pati, svjesno ili nesvjesno, od svoje zapletenosti u grijeh, koji ga manje ili više zadržava u ropstvu Sotone i duhovne tame, iz koje nas može osloboditi samo naš najsvetiji Spasitelj. U kojoj dojmljivoj poeziji pjeva Sveto pismo i liturgija Crkve ,,kad se pokaza dobrota i čovjekoljublje Boga, Spasitelja našega“ (Tit 3,4), ,,da obasja one koji sjede u noći i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79), da ih ,,izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje“ (Kol 1,13), jer ,,zato se pojavi Sin Božji, da razori djela đavolja“ (1 Iv 3,8), koji je ,,došao i propovijedao mir vama, koji ste bili daleko, i mir onima, koji su bili blizu“ (Ef 1,17).

Bili bismo bezumni da u svetom Došašću većom revnošću ne otvorimo svoja srca Kristovom svjetlu – u molitvi, duhovnom čitanju i spasonosnoj pokori! Ne smijemo vrijeme milosti prespavati. ,,Već je čas, te mi ustanemo od sna; jer je sad bliže naše spasenje, negoli kad vjerovasmo. Noć prođe, a dan se približi“ (Rim 13, 11-12).

Sinoda u sjeni smrtnoj

Nažalost, čini se da je Vatikan ponovo pao u smrtni san, u koji je Amazonska sinoda uspavala većinu sudionika. Sudionicima Sinode zasigurno je bilo poznato da se veoma poznatoj Pachamami u cijeloj indijanskoj kulturi Južne Amerike klanja i da ju se časti kao ,,svemoćnu božicu svijeta“, t. j. svemira. Mogu li svi oni koji su pred očima svjetske javnosti ovoj božici iskazali kultno čašćenje, biti oslobođeni grijeha idolopoklonstva? Oni svećenici i redovnici koji su se pred njom bacili na zemlju, biskupi koji su je nosili okolo u procesiji, oni koji su je zazivali i pjevali joj pred Presvetim u svetohraništu? Jesu li zaboravili da Sveto pismo i crkveni oci upozoravaju toliko često i žustro protiv idolopoklonstva, koje oni nazivaju najgorim od svih grijeha?

Idolopoklonstvo nije samo ozbiljno kršenje Božje prve zapovijedi i napad na jedinstvenost pravoga Boga, već u konačnici predstavlja službu Sotoni. ,,Svi su bogovi pogana zlodusi“ (Ps 95,10), kaže odrješito psalmist, a sv. Pavao upozorava Korinćane: „Ljubljeni, bježite od idolopoklonstva!... Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu. A ja neću, da vi budete zajedničari sa zlim duhovima“.

Trijumf Sotone u Vatikanu?

Dakle, gore od toga nije moglo! Kad se papa u Vatikanu, u srcu Katoličke crkve, naklanja pred idolima, ne časti li on – po jasnoj logici sv. Pisma – Božjega Protivnika i ne podvrgava li se njegovoj vladavini? Bože sačuvaj da bi to bilo učinjeno namjerno, već iz sljepoće, jer zasljepljenost može ići jako daleko! Tu se konačno od poganske indiokulture, koja se nije ustručavala ni od žrtvovanja djece i mnogoženstva, želi učiti te u njoj pronaći obogaćenje za kršćanstvo!

Neka svijetu dođe novo Došašće!

Crkva uzdiše u neizrecivoj tuzi i nevolji. Je li se moglo pasti dublje od đavolske idolatrije, koja je u ljudskoj povijesti oduvijek bila otvorena vrata za sve perverzne poroke koji su predugo porobljavali čovječanstvo? Neka se Bog smiluje svojoj Crkvi i izlije na ljude duh obraćenja i zadovoljštine! Neka vrijeme Došašća bude prilika da najprije isprosimo taj duh za sebe kako bismo, ispunjeni obnovljenom revnošću, donijeli dostojne plodove pokore i zadovoljštine te da s radošću, u rukama Majke Božje, mognemo pohititi k jaslama božanskog Djeteta i pridonijeti da Presveta Srca Isusa i Marije čim prije i konačno pobijede nad srcima ljudi i naroda i da uspostave u njima toliko iščekivanu, blagu vladavinu mira i ljubavi.

p. Stefan Frey

,,Ljubi bližnjega svoga!“ – O UN-ovom sporazumu o migracijama

Advent i božićno vrijeme omogućuju da svake godine zasjaju zadivljujuća otajstva milosne ljubavi Božje. Bog se u svojoj milosti toliko priklanja izgubljenoj Adamovoj djeci da On ne samo da postaje ljudskim djetetom, nego i uzima na sebe sve teškoće ljudskih patnji te čak i kao maleno dijete dopušta da ga progoni zli kralj i da dijeli sudbinu izbjeglica. Svoju ljubav čini glavnom zapovijedi života: ,,Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim svojim srcem ... i bližnjega kao samoga sebe.“ - ,,Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!“

Kada papa Franjo i službeni crkveni krugovi komentiraju trenutačnu migracijsku politiku, vole se pozvati na ovu glavnu zapovijed ljubavi. Kako ljubav prema bližnjemu ne poznaje granice, tako ne smije biti ni prepreka migracijama. Svim stanovnicima zemlje treba biti dopušteno da idu tamo gdje žele, nitko ne smije biti protjeran iz neke zemlje, svatko treba velikodušno jamčiti davanje državljanstva, tako da se ne stvara dvoklasno društvo.[1]

Takve poruke sviđaju se čelnicima Ujedinjenih naroda, budući da su u potpunosti usklađene s njihovom agendom: 10./11. prosinca će 195 zemalja članica UN-a potpisati novi ,,Globalni sporazum o UN-migracijama“ u kojemu se između ostaloga traži da svim migrantima treba omogućiti besplatan pristup socijalnom sustavu. Prema završnom izvješću koje je objavila Komisija Europske unije još uvijek ima puno mjesta u Europi. Umjesto trenutno oko 500 milijuna, očekuje se da će u Europi živjeti 3,8 milijardi ljudi. Njemačka npr. s 82,5 milijuna stanovnika treba primiti još 192 milijuna, Austrija dodatnih 67 milijuna, Francuska 423 milijuna.[2]

Bezgranično ludilo? Tko je moj bližnji?

S takvim izgledima za budućnost svakom današnjem trezvenom čovjeku naježi se kosa. Europa ne može preživjeti nekontrolirani masovni priliv. Je li zapovijed ljubavi suprotna zdravom razumu? Tko je uopće moj bližnji? Tako je jednom jedan pismoznanac pitao Spasitelja. Misli li se to na sve ljude ili samo one nama bliske, kako to govori sama riječ bližnji? Isus mu odgovara prispodobom o dobrom Samarijancu: bližnjemu u velikoj potrebi, kojemu se nađem na putu ili on meni, moram pomoći koliko god mogu, čak i ako je stranac, pa čak i ako je neprijatelj.

Ali što je s ostalima, onima koji su udaljeni ili onima koji nisu u velikoj potrebi? Kako se zapovijed ljubavi odnosi na sve ove? U današnjem vremenu ova kompleksna pitanja postala su vrlo aktualna i dosegla dramatičnu dimenziju! Na putu prema Europi dolaze desetine milijuna ljudi ili čekaju na dolazak. Jesmo li doista obvezni na ljubav prema bližnjemu prihvaćajući sve, pomažući svima, pozivajući sve koji god žele doći?

Došašće – priprava srdaca

Pri završetku godine obljetnice Fatime i početku došašća pozivam vas još jednom da produbite nauk Gospe Fatimske. 10. prosinca 1925. ona se ukazala zajedno s Djetetom Isusom 18-godišnjoj postulantici sestri Luciji u Pontevedri da bi pobliže pojasnila pobožnost pet prvih subota na koju je već potaknula 13. srpnja 1917. Pritom nam ona daje životno pravilo duhovnosti kojoj se u njezinoj mudrosti ne možemo dovoljno diviti jer dnevnom životu pobožnosti daje idealan i sasvim konkretan oblik. To mi se zato čini iznimno prikladnim za posvećenje došašća i pripravu srdaca za blagdan Božića.

Kao što nas s. Lucija neprestano uvjerava, Majka Božja želi da četiri poznate vježbe prvih pet subota ne budu samo jednokratna mjesečna stvar, nego da postanu model za dnevni duhovni život, a istovremeno i da određuju molitveni ritam Marijina djeteta. Naravno da nije moguće svaki dan ići na ispovijed i na pričest. To se ni ne želi reći, nego treba ono bitno u prakticiranju prvih pet subota prenijeti na svakodnevni život. To znači konkretno sljedeće:

1) Krunica

Majka Božja u svakome svome ukazanju želi od nas da dnevno molimo Krunicu. Ta naglašena želja treba za nas biti samorazumljiva, sveta obveza. Ako to Nebo želi, ono će nam sasvim sigurno i darovati milost da vjerno ispunimo tu želju. Najljepše je uvijek moliti Krunicu zajednički, s čime je povezan i potpuni oprost. Ako nije moguće drukčije, možemo naravno moliti desetice Krunice i u nekoliko navrata i kada smo na putu.

2) Sveta Pričest

Pričest znači sjedinjenje s Isusom koje se događa u sakramentalnoj, ali i u duhovnoj Pričesti. Svatko tko ne može dnevno ići na sv. Misu, može se lako kod jutarnje molitve duhovno sjediniti s žrtvenim Jaganjcem na oltaru te Isusu prikazati samoga sebe kao i predstojeći dnevni posao u duhu zadovoljštine. I kao što treba tijekom dana nastaviti sa zahvalom nakon svete Pričesti, isto to treba činiti i s duhovnom Pričesti u smislu što češćeg obnavljanja strelovitih molitava i čina ljubavi. Na taj način je živi Isus uistinu u nama kao gost koji ostaje i trajno djeluje u našoj duši, koji nas sa svojim nutarnjim poticajima vodi i kojemu rado navraćamo.

Priprema za proslavu Božića

Razdoblje došašća je vrijeme u kojem se pripremamo za dolazak našeg Gospodina Isusa Krista. Našim molitvama i žrtvama otvaramo svoja srca i duše da prime našeg Gospodina i omogućavamo da nas dotaknu Njegove brojne milosti.

Moderni svijet u kojem živimo ne slavi istinski Božić. Svijet odbacuje dolazak našeg Gospodina Isusa Krista. Vidimo božićno drvce, djedove božićnjake, cijeli folklor oko Božića – ali istinsko slavlje rođenja našeg Spasitelja jedva da će se spomenuti. Proslava Božića kao katoličkog blagdana, pa čak i kao „kršćanskog“ blagdana, nije prihvatljivo svijetu. Svi ste mogli primjetiti, na primjer, da ljudi više ne govore, barem ne javno: ,,Sretan Božić!”, već radije: “Sretni praznici!” Svi izrazi koji imaju bilo kakvu vjersku konotaciju su tabu, jer previše podsjećaju da nema pravog Božića bez našeg Gospodina Isusa Krista.

Suprotno duhu svijeta, mi katolici proglašavamo prava našeg Gospodina Isusa Krista, pravog Boga i pravog Čovjeka. A postoje tri Božja prava koja se nikada ne smiju zaboraviti, na koje nas podsjećaju prve tri zapovijedi:

Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene.

Bog ima pravo nalagati nam da mu se klanjamo, da ga prepoznajemo kao pravoga Boga, da se ponizimo kao jadna stvorenja i da priznamo da je On naš Stvoritelj. Bog ima pravo tražiti od nas da ga ljubimo iznad svega drugoga. Bog ima pravo zahtijevati da ga svi ljudi štuju, jedinog pravoga i živoga Boga. Bog ima pravo zabraniti svo lažno bogoštovlje, lažne bogove, lažne religije. ,,Stoji pisano: "Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!" (Mat. 4: 10). I stoga naš Gospodin Isus Krist, s obzirom da je pravi Bog i druga osoba Presvetog Trosjtva, ima sva ta ista prava. “Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onih, koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom.” (Fil 2, 10).

Radi čega je Isus došao na svijet?

Koje zadaće ima – bi trebao imati – njegov namjesnik na zemlji?

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Radi čega je Isus rođen u Betlehemu? U početku Došašća postavljamo Vam ovo pitanje. Ispravan odgovor nije samo od najvećeg značaja za nas i naše spasenje, nego ono ima i posve aktualnu povezanost s današnjom krizom Crkve i društva koja svakim danom postaje sve teža. Sam naš Spasitelj udostojao se formulirati odgovor. U odlučnom času izgovorio je pred predstavnikom ondašnje najviše zemaljske sile velike riječi: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“

Ovaj Isusov odgovor na Pilatovo pitanje može biti iznenađujući. Zar ne bismo pomislili da je naš Spasitelj zapravo došao na svijet da otkupi ljude od njihovih grijeha koje je On već kao maleno dijete u jaslicama na sebe uzeo i okajao? To je dakako točno. Prvi korak na putu opravdanja grješnika zapravo je prihvaćanje božanske istine, dakle vjere, a „bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu“¹. Stoga je Isus mogao reći učenicima: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (od ropstva grijeha)². Iz toga nastaje logična struktura poslanja koje je dobio od svojega Oca. Došao je na svijet kao Učitelj kako bi ljude doveo do spoznanja istine³, kao Svećenik, kako bi ih svojom predragocjenom Krvlju i kupeljem ponovnog rođenja očistio i izmirio s Bogom i na koncu kao Kralj kako bi ih svojim zakonom i svojom Providnošću vodio i doveo u vječnu domovinu. Ovo trostruko poslanje prenio je svojoj Crkvi kako bi nastavila njegovo djelo spasenja do konca vremena.⁴ Iz povijesti se dade dokazati da su dobro i zlo naroda ovisili o tome koliko je vjerno Crkva ispunjala svoju trostruku zadaću. U ovoj činjenici leži i najdublji razlog zašto današnje čovječanstvo zapada u ponor. Već preko 50 godina crkveni ljudi zanemaruju svoje najosnovnije zadaće na strašan način, osobito prvu, svjedočenje za istinu. Tako svijetu uskraćuju sredstvo spasenja koje mu je prijeko potrebno. Ako presuše izvori Otkupljenja, onda nema spasenja.

Nažalost, 31. listopada, na 500. obljetnici reformacije, doživjeli smo nadasve žalosnu i gorku potvrdu ove konstatacije. Papin posjet u Lundu pokazao se samo kao kapitulacija i naklon pred Lutherom, trijumf relativizma i zablude, pogrđivanje časti Crkve!⁵ Kao Učitelj naroda trebao je posvjedočiti za istinu i kao Vrhovni pastir i Otac kršćana u ljubavi pozvati protestante da okončaju svoje petstogodišnje lutanje i da se konačno vrate u očinski dom, a osobito stoga jer već duže vremena protestantizam boluje od smrtonosne bolesti. Tako bi nasljedovao božanski primjer svih pastira, koji je istodobno svjetlost i ljubav. Dogodilo se posve suprotno! Na oltaru ekumenizma, poradi lažnog prividnog mira prinijeli su se kao žrtva istina, povratak zalutalih i spas mnogih.

Što mi možemo i trebamo činiti? Došašće je za svakoga od nas vrijeme sabranosti i priprave srca, ispita savjesti i posvećivanja sebe samih. Smijem Vam – s obzirom na dramatična događanja današnjice – dati sljedeće savjete:

1) Molimo više nego ikada za našega Svetoga Oca. To je jedna od prvih dužnosti nas kao kršćana. Kako bi se riječ Kristova Petru također i na njemu ispunila: „A ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću!“⁶

Ad te levavi animam meam

Introitus (ulazna) adventskih nedjelja treba služiti pripravi za rođenje našega Gospodina Isusa Krista. Introitus nosi ime prvih riječi, tako se za prvu nedjelju Došašća naziva AD TE LEVAVI. – K TEBI UZDIŽEM.

Tekstovi prve nedjelje Došašća upućuju na dvostruki karakter Došašća. Priprava za Božić kao prisjećanje na prvi dolazak Spasitelja u njegovu rođenju od Marije Djevice i priprava na njegov drugi dolazak na posljednjem sudu.

Tekstovi misne liturgije nas potiču da se cijelim srcem okrenemo Bogu kako bismo bili spremni za njegov drugi dolazak kako se naviješta u Evanđelju: „'I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.' I reče im prispodobu: 'Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.“ (Luka 21, 25-33)

Tema introitusa je ovaj pogled duše uvis.

Ad te levavi animam meam:
Deus meus in te confido, non erubescam
neque irrideant me inimici mei
etenim universi qui te exspectant, non confundentur.
Vias tuas, Domine, demonstra mihi
et semitas tuas edoce me.

Prenositi vjeru - Adventsko pismo poglavara Njemačkog distrikta FSSPX-a

Ljubljeni u Kristu!

Mračni su dani i tjedni u kojima vam pišem ove retke. Potreseni proživljavamo kako se na sve strane neumoljivo udara po Crkvi.

U medijima se sve katoličko obasipa podmuklošću i porugom. Podrugljivo i s velikom mržnjom se mnogi novinar obrušava na Crkvu i pri tome crta sliku koja pokazuje samo još ogavno iscereno lice taštine, ponosa i sebeljublja. Bude se sjećanja na vremena progona i mučeništva u Europi 20. stoljeća za koje se vjerovalo da su prošla. Odabir riječi i tema, agresivnost i uvjerenost u svoju nepogrješivost kod tužitelja sliče na frapirajući način.

Oni udaraju na Crkvu. Ali sam je Isus Krist onaj koga pogađaju. Njega koji je čista ljubav i za svakoga od njih, poradi njihova spasenja, davno već uzeo na sebe svako poniženje, svaku porugu i na koncu i smrt na križu. Jer on svakoga od njih i svakoga od nas iznad svega ljubi!

Bol i sramota prolaze mi žilama kada mislim na ovu nezahvalnost, na ovu vječnu oholost čovjeka i pobunu protiv ove Ljubavi.