Ljubljeni u Kristu!
Mračni su dani i tjedni u kojima vam
pišem ove retke. Potreseni proživljavamo kako se na sve strane neumoljivo udara
po Crkvi.
U medijima se sve katoličko obasipa
podmuklošću i porugom. Podrugljivo i s velikom mržnjom se mnogi novinar
obrušava na Crkvu i pri tome crta sliku koja pokazuje samo još ogavno iscereno
lice taštine, ponosa i sebeljublja. Bude se sjećanja na vremena progona i
mučeništva u Europi 20. stoljeća za koje se vjerovalo da su prošla. Odabir
riječi i tema, agresivnost i uvjerenost u svoju nepogrješivost kod tužitelja
sliče na frapirajući način.
Oni udaraju na Crkvu. Ali sam je Isus
Krist onaj koga pogađaju. Njega koji je čista ljubav i za svakoga od njih,
poradi njihova spasenja, davno već uzeo na sebe svako poniženje, svaku porugu i
na koncu i smrt na križu. Jer on svakoga od njih i svakoga od nas iznad svega
ljubi!
Bol i sramota prolaze mi žilama kada
mislim na ovu nezahvalnost, na ovu vječnu oholost čovjeka i pobunu protiv ove
Ljubavi.
Samo još malobrojni!
Istina je također da se sve to može
događati samo stoga toliko silovito i gotovo bez ikakvog otpora jer je vjera
kršćana oslabila i jer je samo malo vjernika.
„Krivi ekumenizam, koji je prouzročio
sve novotarije koje je donio Koncil, u liturgiji, u novim odnosima Crkve prema
svijetu, čak i u njezinu novom poimanje sebe same, Crkvu vodi k uništenju, a
katolike u apostaziju.“ Tako je pisao nadbiskup Lefebvre dalekovidno još 2.
lipnja 1988. u jednom pismu Ivanu Pavlu II.
Danas smo došli do toga da se čak i
najviši crkveni dostojanstvenici povlače i radije priginju glavu pred diktatom
duha vremena. Ah da, po mnogim se talkshow biskupima našega vremena jasno vidi
da im je aranžman s mrziteljima Isusa Krista i prilagodba njima draža nego
katkad bolno svjedočiti za istinu ili se zaštitnički staviti pred subrata.
Ali trebamo izdržati udarce koje nam
mnogi suvremenici zadaju podari Krista i trpjeti poniženja koja od nas traže.
Jer mi smijemo živjeti u sigurnosti da boli koje poradi njega uzimamo na sebe,
nas tim čvršće vežu na njegovo srce koje ljubi i u konačnici zbog toga postaju
milovanjem i utjehom.
Odustati?
Što je pak naš odgovor na ovo vrijeme?
Što je zadatak koji je postavljen Bratstvu svetog Pija X., njegovim vjernicima,
svakom pojedinom od nas? Ima tako mnogo toga što mi o ovom pitanju gori na duši
i što bih Vam rado napisao.
Ali, na koncu i u biti na ovo i sva
druga pitanja koja nam se danas postavljaju, postoji samo jedan, kratak, jasan
i jednostavan odgovor: moramo živjeti, čuvati i prenositi objavljenu i
tradicionalnu vjeru.
Drukčije pitano: Možemo li prestati sve
trpjeti, a da bi se dar vjere, koji je nama samima pripao bez ikakve zasluge,
prenosio i u budućnosti? Možemo li prestati uzimati na sebe sve napore, a da
naša djeca i dalje odrastaju u svijesti da posvema pripadaju Kristu i da žive u
njegovoj ljubavi? Možemo li prestati jednostavno sve činiti za to da još sutra
bude vjere, da još sutra bude katolika u našoj zemlji?
Ne, nikada ne možemo i nećemo s tim
prestati; nikada nećemo odustati! A sve pouzdanje s kojim to kažem, ne dolazi
primjerice zbog precjenjivanja naših snaga ili čak zbog obijesti!
Jer naše cijelo pouzdanje temelji se
samo na nepokolebljivom povjerenju u milost našega Gospodina i na sigurnosti da
smo mi u svemu što činimo zaštićeni. Jer nije nitko manji, nego naša Bezgrješna
Majka i djevica Marija pod čijom zaštitom i obranom se nalazimo i čijem se
zagovoru smijemo nadati.
Konkretno!
Posve su konkretni i praktični zadaci
koji stoje pred nama, koji dan za danom čekaju i trebaju se ostvariti: mi
trebamo svećenike koji propovijedaju Isusa i dušama ga prenose po sakramentima.
Mi trebamo dostojne bogomolje u kojima naša vjera ostaje vidljivom i živom. Mi
trebamo ustanove i inicijative za našu dragu djecu i mlade. Mjesta, na kojima
oni uče preuzimati odgovornost i gdje će se njihova srca zapaliti za Krista.
Od srca Vam zahvaljujem za sve što
činite! S mojim svećeničkim blagoslovom i najljepšim željama za milosno
adventsko i Božićno vrijeme.
Vaš pater F. Udressy
Stuttgart, u Došašću 2013.
