Semper infideles (VI.)

Jasno je da obred, obično pogrešno shvaćen, i odnos prema njemu, već nekoliko desetljeća postaje prepoznatljivim znakom po kojemu se neke svrstava u napredne ili nazadne, konzervativne ili avangardne. Ipak, jedno se ne smije previdjeti: četrdesetak godina poslije koncilske konstitucije o liturgiji nije se dogodilo rastakanje obreda. Baš suprotno: obred je - u drukčijemu obliku od pretkoncilskoga - u teološkoj misli zadobio središnje mjesto, kao posrednik u razumijevanju kršćanskoga bogoštovlja.

Ponovno otkrivanje ili novi pristup, ma koliko bio ponavljan u akademskim krugovima, još uvijek nije postao očitost u sadašnjoj teološkoj svijesti koja je duboko vezana uz neoskolastička pitanja i tzv. novi ritualizam koji im se prilagođava. I obično je tako. Kada se danas čuje pojam obred ili ritus, spontano se pomišlja na ritualizam, ceremonijalizam, formalnost bez životnosti, izvanjskost bez srca. Zato je dobro navesti te negativnosti, kako bi se ponovno uspjela zahvatiti obrednost u temelju vjere.

U tome je segmentu Caselova Mysterien theologie upozorila da je nemoguće pojmovno dijeliti događaj od obreda, kao ni objektivno od subjektivnoga otkupljenja, odnosno ostvarenje i slavljenje otajstva.

Što vrijede sjajne riječi o krsnome umiranju grijehu i o suukopanosti, ako ne postoji snaga simbola vode, već je ona pretvorena u dogmatski valjano, ali liturgijski nerazumljivo dozirano kapanje na glavu novokrštenika.

Pretjerani prekid koji je izišao per excessum izvan okvira obredne maksimalne granice bio je karakterističan za liturgiju prije Drugoga vatikanskoga sabora i doživio je svoju protutežu u pretjeranosti per defectum.

,,Poučavanje će nauka zašutjeti“!

 

U jednom vrlo lijepom tekstu oca Emmanulea Andréa koji je naslovljen La Sainte Eglise, autor govori o posljednjim vremenima Crkve i citirajući papu svetog Grgura Velikog, kaže: ,,[Crkva će biti] kao Job patnik, izložen podmuklim insinuacijama svoje supruge i gorkim prijekorima svojih prijatelja; on, ispred kojeg su se starci ustajali i prinčevi šutjeli! Crkva, kaže više puta veliki Papa, pred kraj svojeg hodočasničkog puta, bit će lišena vremenite vlasti; pokušat će joj se oduzeti svako uporište na zemlji. Kaže štoviše i izjavljuje da će joj biti svučen i sam sjaj koji potječe od nadnaravnih darova.“ „Moć čudesa – kaže – bit će povučena, uzeta milost ozdravljenja, proroštvo će nestati, dar dugog posta će se umanjiti, poučavanje će nauka zašutjeti, prestat će čudesne pojave. Govoreći tako ne želi se reći da neće biti ništa od toga; ali svi ovi znakovi neće više blistati otvoreno i u tisuću oblika kao u prvim stoljećima. Bit će to također prigoda divne sabranosti. U ovom poniženom stanju Crkve porast će nagrada dobrih koji će uz nju pristajati jedino gledajući nebeska dobra; kao i zlih koji, ne vidjevši više u njoj nikakvu vremenitu privlačnost, neće više imati što skrivati, pokazat će se kakvi jesu“ (Moralia in Job, knjiga 35).

Držanje rimskih prvosvećenika prema barbarima

Petrovska odgovornost u doba džendera

Dvojica prvosvećenika koji su na osobit način osjećali smisao petrovske odgovornosti bili su sveti Grgur Veliki (otprilike 540.-604.) i sveti Inocent I. (?-417.) čiji liturgijski spomen za obojicu pada na 12. ožujak: prvi u kalendaru

Vetus Orda, a drugi u kalendaru Novus Orda.

Što podrazumijevamo pod smislom petrovske odgovornosti?

„Cijela je Europa u rukama barbara…i unatoč svemu, svećenici…traže još za same sebe i razmeću se novim i profanim naslovima oholosti!“, ovo je govorio papa Grgur, jedan od najvećih prvosvećenika u povijesti koji je na sebe natovario svu odgovornost na koju je pozvan Kristov namjesnik. I danas, kao i jučer, cijela je Europa u rukama barbara koji uništavaju kršćanske korijene, koji ubijaju još nerođenu djecu, koji ubijaju one koji pate (ne razumijevajući više ni život križa, niti mogućnost čuda), koji baš među nevinima šire demonsku rodnu teoriju s razornim školskim programima. A Papa naših tragičnih dana, kako bi se mogao boriti protiv ovih krvnika? Zacijelo ne „slobodom savjesti“.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (III.)

Nakon detaljnijeg obrazlaganja o zbivanjima u Crkvi tijekom Drugog vatikanskog sabora (I. dio) i analize samih dokumenata (II. dio), prebacujemo svoj pogled na onu konkretnu perspektivu. Nastojat ćemo dati jedan sažetak života nadbiskupa Marcela Lefebvrea, i njegovog djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u kojemu nalazimo istinski odgovor i rješenja na postavljene probleme.

Nadbiskup Lefebvre i FSSPX

Misionar, biskup, apostolski delegat, koncilski otac

Sve do Drugog vatikanskog sabora, Marcel Lefebvre kao svećenik, biskup, papinski apostolski delegat, nije bio osoba koja bi se po ičemu posebnom mogla istaknuti među tadašnjim klerom i crkvenim prelatima. Bio je samo ono što će kasnije sam izjaviti¹, da je uvijek želio biti – jednostavno katolički svećenik i biskup koji želi svim srcem, predano raditi u njivi Gospodnjoj za spasenje duša. U tom je s nesebičnim predanjem radio, najprije kao bogoslov u francuskom zavodu u Rimu gdje će primiti vrsnu katoličku teološku i duhovnu formaciju koja će ga voditi kroz čitav život, pa kao svećenik misionar u Gabonu – odgojitelj u bogosloviji i misionar u grmlju, zatim nadbiskup u Senegalu, gdje će imati zadaću graditi jednu mladu Crkvu, i potom čovjek od velikog papinog povjerenja – apostolski delegat za čitavo francusko govorno područje Afrike. U jeku samog koncila, ispunivši svoju veliku životnu misiju u Africi gdje će otad pastirsku brigu sve više preuzimati domaći kler, vraća se nakratko u Francusku gdje preuzima malenu biskupiju Tulle, da bi ga ubrzo zatekla velika čast imenovanja generalnim poglavarom družbe spiritanaca kojoj je pripadao.

U tom svojstvu nadb. Lefebvre sudjelovao je na Koncilu, gdje je svjedočio velikim turbulencijama i uključio su u prve redove obrane tradicionalnog nauka, zajedno s drugim koncilskim ocima, koji su uložili sav svoj trud kako bi se spriječila kampanja progresivističkog lobija. Svjedočio je i velikim previranjima koja su pod utjecajem koncilskih zbivanjima ulazile u njegovu družbu, te naišao na snažnu opoziciju naspram svojih nastojanja da očuva družbu na liniji vjekovne katoličke tradicije. Pritisak je postao takav da je sam nadbiskup bio prisiljen odstupiti, i tako, momentalno ostao u poziciji da mu ne preostaje nego se povući u mirovinu. To je bila i njegova namjera koju je ozbiljno uzeo. Tada nije ni slutio kakva ga još zadaća za obnovu katoličke vjere čeka.

Bogat ulov u Zaitzkofenu

Međunarodna bogoslovija Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Zaitzkofenu izvješćuje na web stranici bogoslovije o „bogatom ulovu“. Ovaj je ulov dokumentiran opsežnom galerijom slika koja može razveseliti i naše čitatelje.

Na web stranici bogoslovije stoji: „Iz našega se bazena u parku dvorca zbog velikog zamuljivanja morala ispustiti voda. Tako smo u srijedu (26. ožujka) imali bogat ulov šarana, karasa i linjaka.

Kod formacije naših bogoslova i naše braće trudimo se odgojiti slične 'veličanstvene primjerke' kako bi postali revnim ribarima ljudi.“

Pogledajte ovdje fotografije bogatog ulova.

Kardinal Brandmüller brani nauk o braku

 

Kardinal je Brandmüller u intervjuu za jedan talijanski dnevnik kritizirao „kaos“ u Crkvi i branio „neiskvareni nauk Crkve“ o braku i obitelji. Ovo prenosi katolički dnevnik „Tagespost“ pozivajući se na vijest Katoličke obavijesne agencije (KNA).

Kardinal se osobito žali na nepoznavanje nauka kod biskupa i teologa koji su po njegovu mišljenju glavnim razlogom za kaos u Crkvi.

Nasuprot tome kardinal Brandmüller želi braniti „neiskvareni katolički nauk“ koji je po njegovu mišljenju u opasnosti.

Kardinal Brandmüller kaže u intervjuu da „poglavito profesori moralne teologije“ ne poznaju ili samo manjkavo poznaju katolički nauk o braku. Ovo je manjkavo ili nepostojeće poznavanje utjecalo i na biskupe koji su moralni nauk Crkve označili neprikladnim za današnje vrijeme.

Osobito je kardinal kritizirao trierskog biskupa Ackermanna koji je izravno bio napao crkveni nauk i označio ga „neprikladnim za današnje vrijeme. Biskup je Ackermann u krivu ako je mislio da katolički nauk nije više prikladan za današnje vrijeme, kaže on.

Izvor: www.pius.info

Kako ćemo se s pomoću Srca Marijina kloniti grijeha, a zadobiti krjeposti

Pozdravi našu Gospu od svetog Srca triput dnevno, ujutro, u podne i uvečer kada zvoni zvono za Anđeosko Pozdravljenje. S ovom su pobožnom vježbom povezani mnogi oprosti.

Tvoja je pobožnost prema našoj dragoj Gospi od svetog Srca stvarna i savršena ako se iz ljubavi prema njoj čuvaš svake pogrješke te se trudiš prisvojiti njezine lijepe krjeposti. Prema tome, dakle, trebaš trajno usmjeriti svoj mar i svoju pažnju.

Hodiš li putem krjeposti, ispriječit će ti se, nedvojbeno, brojne smetnje, i od svog vlastitog tijela, kao i od svijeta i od paklenog dušmanina. U ovim pogibeljima obrati se svojoj toliko moćnoj zagovornici i ponovi joj u dubini vlastitog srca da bi radije tisuću puta umro, nego uvrijedio nju i njezinog božanskog Sina.

Bježi, dakle, od pogibelji, izbjegavaj bilo kakvu prigodu za grijeh: to je siguran dokaz tvojeg štovanja prema njoj.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)

Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.

Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.

Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar¹, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.

Liturgijska pravila svetog Siksta Pape

Zabranu da laici smiju dirati kalež i sve svete posude uveo je sveti Siksto Papa (?-125 otprilike) čiji blagdan,

(...) pada 3.travnja. Premda njegovo ime vodi k broju šest, on je u stvarnosti bio sedmi nasljednik svetog Petra. Sin rimskih pastira postao je svećenikom i izabran je glasovima klera 115. godine.

Potreba se za ovom zabranom rodila, kako se to uvijek i događa, zbog želje nekih da se približavaju svetim stvarima, premda nedostojni, djelujući na području koje je pridržano isključivo Božjim službenicima.

Stoga je ova sveta tradicija očvrsnula u vremenu. Međutim, i revolucija koju su proveli novotari s liturgijskom reformom koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog sabora, kao i velike liturgijske zloporabe koje su nakon nje uslijedile, dovele su do toga da laici ne samo ulaze u sveti ograđeni oltarni prostor, u prezbiterij (od prezbiter = svećenik) koji je pridržan kleru koji obavlja službu Božju, nego su često ovlašteni i vjernici da se pričešćuju, uzimajući oni sami u ruke svete čestice.

Kardinal Caffarra brani brak

Nadbiskup Bologne kardinal Carlo Caffarra u talijanskim je novinama „Il Foglio“ energično branio nerazrješivost braka.

Pri tome se jasno usprotivio pokušajima nekolicine kardinala da smekšaju bračni moral i da ponovno oženjenima s državnim vjenčanim listom pod određenim uvjetima dopuste primanje sakramenata kako su to među ostalima željeli kardinali Kasper i Marx.

Izričito je kardinal Caffarra odbacio i pojedinačni ispit jer bi to bilo jednako blagoslovu rastave.

S obzirom na nauk o braku papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., kardinal je naglasio da nije riječ o stvaranju „ideala“ i da se onda vidi dopušta li ovaj ideal iznimke. Posrijedi je, štoviše, razumijevanje biti braka i obitelji. Krist nije slijedio kazuistiku farizeja, nego je podsjetio na „početak“ gdje rastava nije bila predviđena. A to je bio temelj nauka o braku Ivana Pavla II.