Je li priznanje Svećeničkog bratstva svetog Pija X. dovođenje u pitanje II. vatikanskog sabora?

Sljedeći je prilog nedavno objavljen na web stranici američkog Distrikta Bratstva sv. Pija X., ali se odnosi na članak iz prošle godine koji je, međutim, i danas značajan i stoga ga objavljujemo u hrvatskom prijevodu:

Nekoliko izvadaka iz usporedbe dr. Johna Lamonta pojašnjava kako je Bratstvo svetog Pija X. izopćeno iz ljudske zajednice zbog pitanja koje se odnose na II. vatikanski sabor dok heterodoksni liberali dobivaju slobodnu ulaznicu jer prihvaćaju ono što društvo želi.

Iz nedavne medijske bujice o očekivanom (i sada danom) odgovoru biskupa Fellaya Kongregaciji za nauk vjere s obzirom na doktrinarnu preambulu, ima jedan vrijedan članak.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VIII.

 

Prošli smo put govorili i o vjernosti Učiteljstvu. Naveli smo mišljenje poznatog teologa Brunera Gherardinija koji je o tome već nekoliko puta pisao vrlo vrijedne priloge te lijepo objasnio razliku između sredstava i cilja. A cilj može biti samo Naš Gospodi Isus Krist.

Možda nijedna tema nije toliko teška u razgovoru s našim vjernicima kao što je vjernost crkvenom Učiteljstvu i Svetom Ocu. Međutim, i o tome valja progovoriti.

Znamo da je naša povijest puna iskaza vjernosti i dubokog poštovanja te spremnosti za mučeništvo poradi vjernosti Petrovoj stolici. To je, dakako, sve dobro i tako treba i mora ostati. No opet, naša nas vjera, teologija i Tradicija također uče da poslušnost Svetom Ocu i Rimu nije nekakva slijepa poslušnost. U vremenima krize nije to poslušnost svakoj izjavi koju netko drži Papinom, odnosno nije to slijepa poslušnost svim Papinim izjavama u intervjuima, propovijedima, nagovorima i telefonskim razgovorima. Valjda bi trebalo biti jasno barem da psihološkoj razini da svaka izjava smrtnog čovjeka koji se kao i svi mi bori za svoje spasenje, ne može imati auru nezabludivosti iako duboko i čvrsto vjerujemo da je Gospodin Naš Isus Krist samo Petru ostavio vrhovnu vlast u svojoj Crkvi i znamo da je Crkva neprolazna i neuništiva upravo i poglavito zahvaljujući papinskoj nezabludivosti, no točno znamo kada i kako.

Oko sebe pak vidimo da postoje barem dva tipa poslušnosti u našim koncilskim strukturama: sve što je u vezi s Tradicijom - bilo da je riječ o ispravnom prevođenju riječi pro multis, slavljenju stare Mise, brizi o latinskome u liturgiji ili u svećeničkoj formaciji, njegovanju gregorijanskog korala itd., postoji samo ignorancija ili minimalizam s puno javnog opiranja s tisuću izlika. Kada je riječ o rušenju Tradicije, uvođenju svih mogućih novotarija, javnom nijekanju katoličkih dogmi u sredstvima društvenog priopćavanja - odmah progovaraju strukture pune milosrđa i praštanja, a novotarije se u pravilu drže Duhom Svetim koji puše gdje hoće?! Tada se olako prelazi preko onih odluka koje su pape svečano proglasile i za koje baš vrijedi da su nezabludive.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor I.

Da bismo mogli razumjeti Drugi vatikanski sabor i reforme proistekle iz njega, valja se ponajprije pozabaviti našim vremenom u kojem se Koncil dogodio.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VII.

„Najzad, više se ne spominje Kraljevstvo Gospodina Našega Isusa Krista, pod izlikom da je ono danas nemoguće ostvariti. Ovo sam čuo na usta mnogobrojnih Crkvenih velikodostojnika. Kada me pitaju zašto sam protiv Koncila, ja im odgovaram: 'Kako je moguće prihvatiti Koncil, kada vi u njegovo ime naučavate da više ne trebaju postojati države nad kojima vlada Isus Krist?' (Vi trasmetto quello che ho ricevuto; Sugarco ed. 2010; Str. 106)“

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VI.

„Zbog toga Kristovo kraljevstvo nije većma brigom crkvenih vlasti, iako ove Kristove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt, 28,18) ostaju apsolutnom istinom i stvarnošću. Nijekati ih u činjenicama znači ne priznavati većma u praksi božanstvo Našega Gospodina. Tako, zbog Koncila, kraljevstvo Kristovo nad ljudskim društvima jednostavno se zanemaruju, čak se protiv toga bore, a Crkva je zatočenicom ovog liberalnog duha koji se očituje osobito u vjerskoj slobodi, u ekumenizmu, u kolegijalnosti i u novom Obredu Mise.“

Kako razumjeti II. vatikanski sabor III.

I dok euforija s obzirom na velike plodove Drugog vatikanskog sabora među našim teolozima ne jenjava, premda nitko ništa ne može konkretno zamijetiti, a sve se uglavnom iscrpljuje u papagajskom ponavljanju nekoliko otrcanih fraza, malobrojni se usuđuju uprijeti prstom u stvarne opasnosti sadržane u koncilskim dokumentima.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor II.

Vidjeli smo dakle da se Koncil ne može opravdati. Krivnja se ne može pripisati samo medijima i duhu Koncila. Već u samim dokumentima postoje dvoznačnosti i opasne izjave.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor IV.

Vidjeli smo kako načelo kolegijalnosti biskupa unosi revolucionarno poimanje upravljanja Crkvom, šireći liberalno ludilo jednakosti, a izravno napada osobni autoritet ponajprije Pape, a onda i biskupa i naposljetku i samih svećenika kojima, osobito po zapadnoeuropskim zemljama, pastoralni asistenti i župna vijeća posvema nadziru rad i utječu na odluke. Biskupi imaju raznorazna svećenička i laička vijeća te odluke biskupske konferencije, a sam Sveti Otac papa i Rimska Kurija imaju bezbrojne biskupske konferencije od kojih neke već desetljećima sve rade mimo odluka Rima, a Rim uglavnom popušta njihovoj drskosti. Međutim, Sveti Otac nije primus inter pares, a niti možda biskup jednak ostalima koji s njima upravlja kolegijalno Crkvom: njemu su predani Ključevi Kraljevstva nebeskoga i samo je on Kristov namjesnik na zemlji, a ne Biskupska konferencija ove ili one zemlje.

Do koje mjere može zabludjeti vrhovno Učiteljstvo?

Nasljedujući primjer nadbiskupa Lefebvrea koji je priznavao i poštivao zakonite crkvene vlasti na čelu sa Svetim Ocem, ne dopuštajući dijaboličnom sedisvakantizmu da uzme maha, i mi čuvamo vjeru u Petrov primat i nezabludivost, štiteći se od poslijekoncilskih tzv. slabih papa i njihove zloporabe autoriteta, zdušno prijanjajući uz vjeru svih vremena i liturgiju svih vremena. U ovoj konfuziji koju su posljednjih dana proširili svjetovni mediji u orkestriranoj akciji s tradicionalnim neprijateljima Crkve, pozivamo na mir i razboritost, daleko od bilo kakve prenagljenosti i ishitrenosti. Budući da se nakon Sabora izgubio zdrav nauk o službi Svetog Oca kao i o odnosu Rimskog Prvosvećenika prema svetoj Predaji, nije isključeno da bi ono klatno oduševljenja i proglašavanja svakog pape svetim, ili odmah nakon preminuća („santo subito“) ili odmah po izboru („santo vivo“), kod mnogih sada moglo otići u suprotni ekstrem, jer se sve temeljilo na pretjeranom oduševljenju, klicanju svjetovnih medija, krivim legalističkim predodžbama bez uporišta u tradicionalnom nauku koji je ionako držan prevladanim, a tzv. „živo Učiteljstvo“ je moglo fabricirati istinu kako mu odgovara. Sada će se to, čini se, svima obiti o glavu.

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (II.)

Nastavak prvog dijela...

U listopadu 1940. su Manuel Ferreira, biskup Gurze koji je osobno znao Pija XII. i otac Gonçalves, odlučili na drugačiji pristup Vatikanu. Zamolili su Luciju da piše papi tražeći posvetu svijeta posebno spominjući Rusiju. Oni su očito mislili da će dodavanje riječi „svijet“ uz „Rusiju“ više pomoći u dobivanju odgovora od Svete Stolice. Luciju je jako mučio taj zahtjev i htjela je da joj narede njezini nadređeni da to učini, budući da Gospodin nikad nije tražio posvećenje svijeta, već samo Rusije. Ali Gospodin je posjetio Luciju i rekao da čak i ovo sekundarno posvećenje neće ispuniti Gospin nalog (i stoga neće obratiti Rusiju niti donijeti razdoblje mira). Isus je rekao da će imati ograničeni učinak skraćivanja Drugog svjetskog rata (što pokazuje Gospodinovu velikodušnost i autoritet koji On daje svojim biskupima). Papa Pio XII. je na kraju izveo posvetu (i u listopadu i u prosincu 1942.), ali ne samo da nije uspio zadovoljiti Gospin nalog koji je ona dala u Fatimi, već nije uspio ispuniti niti taj sekundarni, kompromisni zahtjev jer nije uopće posebno spomenuo Rusiju.

U veljači 1943. Lucija je potvrdila da je posveta pape Pija XII. nepotpuna i da nije zadovoljila sve uvjete Neba. Ona piše: „Dobri Bog mi je već pokazao svoje zadovoljstvo činom (posvetom), iako nepotpunim, koji je slijedio Njegovu želju, koje su učinili Sveti Otac i nekoliko biskupa. Zauzvrat je obećao da će rat uskoro završiti. Obraćenja Rusije za sada neće biti.“ 1943. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 14 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

U njezinom intervjuu s o. Jongenom u veljači 1946. Lucija je rekla: „Točna Gospina molba je da Sveti Otac učini posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu, zapovijedajući da u isto vrijeme i u zajedništvu s Njegovom Svetosti to učine svi biskupi katoličkog svijeta.“ Lucija je rekla to isto u intervjuu s prof. Williamom Walshom u srpnju 1946.: „Gospa želi da papa i svi biskupi svijeta posvete Rusiju Njezinom Bezgrešnom Srcu jednog posebnog dana. Ako to učine, Ona će obratiti Rusiju i bit će mir. Ako se to ne učini, zablude Rusije raširit će se na sve zemlje svijeta.“ TAKO DA 1946. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 17 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

U listopadu 1951. je o. Wetter posjetio Luciju u njezinom samostanu i Lucija ga je upitala: „Možete li prenijeti Svetom Ocu poruku da je Gospa Fatimska tražila nešto što nije učinjeno?“ Brat Michel izvještava da je otac Wetter pristao i proslijedio zahtjev papi, vjerojatno preko oca Leibera, koji je bio privatni tajnik Pija XII. Tako je Pio XII. bio obaviješten izravno od vidjelice da njegove posvete iz 1942. nisu zadovoljile Gospine zahtjeve. Lucija je također 15. prosinca 1951. napisala sljedeće: “Gospin zahtjev koji se tiče Rusije nije ispunjen... biskupi Rusije poslali su molbu Svetom Ocu tražeći posvetu Rusije Marijinom Bezgrešnom Srcu, kao što je Gospa tražila. Neka Bog dopusti da to bude stvarno i da se to ostvari. Ali malo je kasno.“ I 1951. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO VEĆ 22 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

U svibnju 1952. Gospa se ponovno ukazala Luciji tražeći posvetu Rusije, govoreći: „Obznanite Svetom Ocu da još čekam posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu. Bez posvete Rusija se neće moći obratiti, niti će svijet imati mir.“

U svjetlu tih opetovanih zahtjeva Neba papa Pio XII. izvršio je još jednu posvetu 7. srpnja 1952. u svom apostolskom pismu Sacro vergente anno. Ali postojali su ponovno brojni nedostaci u toj posveti. Kao prvo, umjesto da posveti narod Rusije, posvetio je ljude Rusije. Izjavio je: „Posvećujemo i na poseban način povjeravamo sve ljude Rusije tom Bezgrešnom Srcu.“ Dok je Rusija napokon spomenuta izričito (a Pio XII. je bio jedini papa koji je to učinio), narod, kao cilj posvećenja, nije identificiran. Sukladno tomu, Pio XII. nije učinio svečani čin zadovoljštine za mnoge grijehe tog naroda, za kojeg je Gospa rekla da mora biti dio posvete. Zapravo, Pio XII. nije pokazao da namjerava ispuniti Gospin zahtjev jer nikada nije spomenuo Fatimu.

Također u tom pismu nema spomena o pobožnosti zadovoljštine prvih pet subota ili o pobjedi Bezgrešnog Srca kroz obraćenje Rusije na katoličanstvo. Apostolsko pismo nije bilo svečani čin zadovoljštine i posvećenja; to je bilo puko izdavanje teksta, koji prethodno nije bio najavljen i za kojega nije bilo nikakvih priprema. Na kraju, i iznad svega, Pio XII. nije imao, niti je tražio, sudjelovanje katoličkih biskupa na toj posveti, uvjet koji je posebno naložen u ukazanju 1929. STOGA GODINE 1952. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 23 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor V.

Ekumenizam, revolucionarno načelo ubačeno u život katolika, dovelo je dobrim dijelom do nestanka misijskog duha. Raskolnicima i krivovjercima se većma ne navode zbiljski razlozi koji su doveli do tegobne situacije u kojoj se nalaze: jedni su, ne priznajući prvenstvo i nezabludivost Rimskog prvosvećenika svoje crkvene zajednice, premda imaju ministerijalno svećeništvo i valjane sakramente, doveli u stanje životarenja-unatoč prelijepim istočnim liturgijama cijeli je život istočnih raskolnika obilježen prokletstvom i sterilnošću grčkog raskola.

Propovijed biskupa Alfonsa de Galarrete prigodom ređenja u bogosloviji Ecôneu (Švicarska), 29. lipnja 2011.

Ne smije se birati između vjere i ljubavi, valja ih obje prigrliti!

Preuzvišeni,

draga subraćo,

dragi ređenici.

draga braćo!

Evo nas okupljenih, još jednu godinu, u sjemeništu u Ecôneu, Matičnoj kući Svećeničkog bratstva svetog Pija X., kako bismo podijelili đakonat i svećeništvo, kako bismo izvršili ono što je poziv i misija Bratstva. Riječ je o prenošenju, čuvanju, življenju katoličkog svećeništva da bi se zajamčila vječnost vjere i Katoličke Crkve.

Svećenik je alter Christus, drugi Krist. On djeluje in persona Christi, u Kristovoj osobi. Posrijedi je dakle uistinu Kristovo svećeništvo među nama. Kristova nazočnost među nama. Svećenik jamči kontinuitet blagodati Utjelovljenja Našega Gospodina, njegova života, njegova nauka, njegove milosti, njegova Otkupljenja. A ovo je zbilja ono bitno. Usred ove krize – krize vjere, crkvene krize – očito je da se ne možemo povući na stranu, ignorirati situaciju u kojoj se nalazimo i osobito situaciju svete Crkve. Istini za volju, bitno se ništa ne mijenja. Za ono bitno nije ništa promijenjeno.

Mons. Fellay o papi Franji

U tijeku skupštine Angelus Pressa 12. i 13. listopada 2013. mons. Bernard Fellay, Generalni poglavar Bratstva svetog Pija X., održao je predavanje nakon kojeg je u sljedeću nedjelju uslijedila propovijed. Tom prigodom govorio je o situaciji u Crkvi i o papi Franji.

U izdanju Catholic Family News, John Vennari je napravio rezime tih izjava naslovljen „Monsinjor Fellay govori o papi Franji: 'Pred sobom imamo pravoga modernista!'“ Donosimo hrvatski prijevod njegova rezimea predavanja od 12.listopada čija je potpuna snimka na raspolaganju na engleskome na stranicama dici.org/en.

(Ne)zabludivost pape

Sveto Pismo i crkveno Učiteljstvo o papinskom autoritetu i nezabludivosti

Nauk o službi i autoritetu pape, sv. Petra, Kristova namjesnika, zemaljskog poglavara Crkve, nalazimo izraženim u svim bitnim crtama u sv. Pismu. Ponajprije, ako promatramo sam lik sv. Petra, kako je on prikazan u svim evanđeljima, zatim Djelima apostolskim, pa i drugim novozavjetnim spisima u kojima se on spominje, uočavamo da njemu pripada sasvim naročito odabranje i služba. Njegovo ime spominje se najviše puta u NZ – čak 195, pri nabrajanju apostola spominje su uvijek prvi, ili se pak jasno ističe kao vođa čitave skupine – izrazom 'Petar i učenici, apostoli, njegovi drugovi', on više puta govori u ime apostola, jasno se predstavlja kao vođa apostolskog zbora nakon Pedesetnice, sam Gospodin Isus se moralno ujedinjuje s Petrom – primjerice kod plaćanja poreza, itd. Osim tih implicitnih pokazatelja, nalazimo i izričite riječima iz kojih iščitavamo da Isus postavlja Petra poglavarom Crkve – kada mu predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19). U tadašnjem općem kao i biblijskom govoru, izraz ključeva označuje vlast, a Kraljevstvo Božje je Kristovo otajstveno tijelo koje će proizaći iz njegova otkupiteljskog djela, novi Božji narod – Crkva. Nakon uskrsnuća, Isus Petru ispred sviju apostola daje trostruki nalog: pasi ovce moje (Iv 21, 15-17). Također, čitamo u Lukinu evanđelju kako je Gospodin obećao da će posebno moliti za Petra da ne malakše njegova vjera, da bi mogao utvrđivati braću u vjeri (Lk 22,32).

Sve ove istine koje su sadržane u sv. Pismu, na izvrstan je način precizno, sustavno, dogmatski formulirao I. Vatikanski sabor (1870.). Konstitucija Pastor Aeternus I. Vatikanskog definira 4 vjerske istine o službi pape. Prvo, da je Krist Gospodin postavio blaženog apostola Petra za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve, i da je on primio istinsko i pravo prvenstvo u nadležnosti ili autoritetu. Drugo, da je rimski biskup nasljednik sv. Petra u istom prvenstvu, u neprekidnom slijedu. Treće, da rimski prvosvećenik ima ne samo službu nadgledanja, nego punu i vrhovnu vlast upravljanja nad čitavom Crkvom, nad svim i pojedinim crkvama, pastirima i vjernicima, ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i moral, nego i u onima koje spadaju na disciplinu i upravu Crkve. I četvrto, da su definicije nauka o vjeri i moralu koje rimski prvosvećenik kao pastir i učitelj svih kršćana donosi svojim vrhovnim apostolskim autoritetom tako da ih treba držati čitava Crkva, nezabludive i nepromjenjive. Tri su dakle uvjeta koje Koncil navodi kao nužne da jedna papinska izjava ima karakter nezabludivosti. Papa mora, prvo, nastupati kao vrhovni pastir svih kršćana, drugo, s nakanom da njegova izjava o određenoj vjerskoj ili moralnoj istini bude konačna i nezabludiva, i treće, s nakanom da na tu istinu obveže sve vjernike. Nedostaje li bilo koji od tri uvjeta – radi li se samo o izjavi za koju papa nema namjere uložiti svoj vrhovni autoritet, radi li se o redovno formuliranom nauku u kojem nema nikakve naznake da se predlaže na nezabludivi način, ili ako ne postoji nakana da se vjernike obveže da prihvate tu izjavu činom vjere – ta formulacija nema odliku nezabludivosti, nego njezina kvalifikacija može biti samo nižeg ranga.

Granice papinskog autoriteta

To je odgovor gledano iz izvora objave na pitanje papinske nezabludivosti. Tu je Crkva pitanje koje je prethodno bilo sporno riješila konačnim činom te ne postoji više ništa diskutabilno. No s drugim, pitanjem koje su granice papinskog autoriteta s obzirom na ljudskost i pogrešivost osobe rimskog prvosvećenika, kao i dužnu poslušnost sa strane vjernika, nije tako izričito jasno. Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.

Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovu zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi'. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.

Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta

Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegova autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovu nasljedniku.

Intervju s mons. Bernardom Fellayom

Intervju objavljen u biltenu Švicarskog distrikta Bratstva sv. Pija X. „Le Rocher c'est le Christ“, broj 88 (travanj-svibanj 2014.)

„MORAMO BITI ZABRINUTI BRIGOM O DUŠAMA“

Prigodom njegova posjeta u Oensingenu, 20.siječnja 2014., mogli smo porazgovarati s monsinjorom Fellayom o aktualnim pitanjima koja se tiču Crkve i Bratstva sv. Pija X.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 85 (studeni 2015.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

S porastom broja ubilačkih napada u Europi i Africi i s krvavim progonom mnogih kršćana na Bliskom istoku, ovi posljednji mjeseci pokazuju nam je koliko duboko nemirna situacija u svijetu. U Crkvi, nedavna Sinoda o obitelji i nadolazeći početak Svete godine izazivaju opravdane brige. S obzirom na ovu pomutnju, činilo nam se korisnim obavijestiti vas o našim razmišljanjima odgovarajući na vaša pitanja. Mislimo da će ovo izlaganje omogućiti da jasnije istaknemo kako mi, koji smo odani tradiciji, trebamo reagirati na probleme s kojima se danas suočavamo.

1. rujna, Papa Franjo je, na vlastitu inicijativu, odlučio dopustiti svim vjernicima da se ispovijedaju kod svećenika Bratstva sv. Pija X. tijekom Svete godine. Kako tumačite ovaj čin? Što to znači za Bratstvo?

Bili smo u stvari iznenađeni ovim činom Svetoga Oca povodom Svete godine, jer smo, kao i svi drugi, saznali o tome putem tiska. Kako razumjeti ovu gestu? Dopustite mi upotrijebiti jednu sliku. Kada požar bjesni, svatko razumije da ga oni koji za to imaju sredstva moraju nastojati ugasiti, pogotovo ako postoji manjak vatrogasaca. Dakle, kroz svih pedeset godina te strašne krize koja je potresla Crkvu, a osobito tragičnog nedostatka ispovjednika, naši svećenici su se posvetili dušama pokajnika, pozivajući se na slučaj nužde predviđen Zakonikom kanonskoga prava.

Kao rezultat Papina čina, tijekom Svete godine, imat ćemo redovitu vlast upravljanja. Na slici koju sam spomenuo, to je rezultiralo time da su nam dane službene oznake vatrogasaca, dok su nam takav status odbijali desetljećima. Po sebi, on ne dodaje ništa novo Bratstvu, njegovim članovima, odnosno njegovim vjernicima. Ipak, ta redovita vlast upravljanja će možda uvjeriti ljude koji nisu bili načisto ili druge koji nam se do sada nisu usudili približiti. Jer kao što smo rekli u priopćenju zahvale Papi, svećenici Bratstva žele samo jednu stvar: "vršenje vlastite službe u ispovjedaonici s obnovljenom velikodušnošću, slijedeći primjer neumorne predanosti koji je sveti Župnik Arški dao svim svećenicima."

Povodom Sinode o obitelji, poslali ste molbu Svetom Ocu, a zatim izjavu. Zašto?

Svrha naše molbe bio je ukazati što je moguće jasnije Vrhovnom svećeniku na ozbiljnost ovoga vremena i odlučujući utjecaj njegove prosudbe u moralnim pitanjima takve važnosti. Papa Franjo je primio na znanje naš stav 18. rujna, prije svog odlaska na Kubu i u SAD i obavijestio nas je da neće promijeniti ništa u katoličkom nauku u vezi s brakom, osobito njegovu nerazrješivost. No, bojali smo se da se, u praksi, neće uzimati u obzir značaj nerazrješivosti bračne veze. A to je u stvari ono što se dogodilo, s jedne strane, s motu proprijem koji je reformirao postupak proglašenja ništavnosti brakova, a s druge strane sa završnim dokumentom ove sinode. Stoga dakle moja izjava koja je trebala podsjetiti na stalno učenje Crkve o mnogim točkama o kojima se raspravljalo, a ponekad su se i dovodile u pitanje tijekom mjeseca listopada. Neću sakriti od vas činjenicu da mi se žalostan prizor koji je pružala ova Sinoda činio osobito sramotnim i sablažnjivim u nekoliko točaka.

Sveta Misa i liturgijska revolucija

Ako postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.

Ostvarenje ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.

Isus je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući sve više svoj život s njegovim zakonom.

Kraljevstvo Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i božanskom zakonu.

Nadbiskup Viganò upućuje na koncilske uzroke krize

N

adbiskup Carlo Maria Viganò, bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama, dao je povodom pandemije korona virusa nekoliko intervjua u kojima nije oklijevao da dovede u pitanje koncilske zablude, kao što je to hrabro činio već nekoliko mjeseci.

Kratak kritički pregled novog reda Mise

Ovaj je kritički osvrt na "Novus Ordo Missae" poznat po njihovim potpisnicima, no pravi autori ovoga teksta nisu svima poznati. Njegovi su autori dvanaest teologa članova grupe koncilskih otaca pod imenom "Coetus Internationalis Patrum" među kojima se ističe Michel Guérard des Lauriers te Mons. Marcel Lefebvre.

Kratak kritički pregled Novoga reda Mise

kardinala Ottavianija i Baccija

predstavljen Papi Pavlu VI.

Dana 25. rujna 1969. kardinal Alfredo Ottaviani, donedavni prefekt Kongregacije za nauk vjere, uputio je pismo papi Pavlu VI. popraćeno teološkom prosudbom Novoga reda Mise (Novus ordo Missae) koju je sastavila skupina rimskih teologa. Najvjerojatnije je upravo zbog te Ottavianijeve intervencije papa Pavao VI. produžio za dvije godine obvezatni rok za primjenu novoga misala.

Nakon što ga je Pio XI. godine 1935. imenovao tajnikom Svetoga Oficija, Ottaviani se pokazao neumoljivim neprijateljem svih novotarija. U vrijeme trajanja i nakon Drugoga vatikanskog sabora doživio je provođenje reformi kojima se najviše suprotstavljao: preustroj Svetoga Oficija (u današnju Kongregaciju za nauk vjere) te ukidanje Indeksa zabranjenih knjiga i antimodernističke zakletve. Zbog svega toga podnio je u siječnju 1968. godine ostavku, a novim je pročelnikom Kongregacije imenovan zagrebački nadbiskup Franjo Šeper.

Osvrt na Otvoreno pismo biskupima Katoličke Crkve

U utorak, 30. travnja 2019., dvadesetak katoličkih teologa i sveučilišnih profesora objavilo je Otvoreno pismo biskupima Katoličke crkve pozivajući ih da interveniraju glede pape Franje, tražeći ga da se odrekne krivovjerja za koje je optužen. U slučaju da u tome ustraje, utvrdio bi se kanonski prijestup krivovjerja (hereze), a papa bi bio ,,podložan kanonskim posljedicama”. Sažetak koji su objavili autori objašnjava ovu posljednju točku: ako se Franjo tvrdoglavo odbije odreći svojih krivovjerja, od biskupa će se tada tražiti da proglase ,,da je postao svojevoljno lišen papinstva”.

Ovaj sažetak također objašnjava da je ovo Pismo treći korak postupka koji je započeo u ljeto 2016. Prvi se sastojao od privatnoga pisma 45 potpisnika, upućenoga svim kardinalima i istočnim patrijarsima te prokazujući krivovjerja ili teške zablude koje zastupa ili podržava apostolska pobudnica Amoris Laetitia. U drugom koraku predstavljen je tekst Correctio filialis (Sinovski ispravak), koji je potpisalo 250 sudionika, a objavljen je u rujnu 2017. godine, poduprt peticijom koju je potpisalo 14.000 osoba. Tu se od pape tražilo da zauzme stav o teškim zastranjenjima koja su proizveli njegovi spisi i izjave. Konačno, ovo Otvoreno pismo tvrdi da je papa Franjo kriv za kažnjivo djelo krivovjerja te ga nastoji dokazati, jer riječi i djela pape Franje predstavljaju duboko odbacivanje katoličkog nauka o braku, moralnom zakonu, milosti i oproštenju grijeha. Već je više od 5.000 ljudi potpisalo peticiju koju su autori objavili na internetu.

Ova inicijativa otkriva rastuću uznemirenost i ogorčenost mnogih katolika neočigled spisa i djela sadašnjega rimskoga prvosvećenika. Postoji zasigurno dobar razlog za zabrinutost kad se suočimo s naukom pape Franje u moralnim pitanjima. Štoviše, danas postoji veća uznemirenost u katoličkim krugovima glede zabluda u ovom području, nego pogrešnih stvari protiv vjere. Ali Papin nauk je također devijantan – ako ne još više – u pitanjima vjere.