srijeda, 7. kolovoza 2013.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor V.


Ekumenizam, revolucionarno načelo ubačeno u život katolika, dovelo je dobrim dijelom do nestanka misijskog duha. Raskolnicima i krivovjercima se većma ne navode zbiljski razlozi koji su doveli do tegobne situacije u kojoj se nalaze: jedni su, ne priznajući prvenstvo i nezabludivost Rimskog prvosvećenika svoje crkvene zajednice, premda imaju ministerijalno svećeništvo i valjane sakramente, doveli u stanje životarenja-unatoč prelijepim istočnim liturgijama cijeli je život istočnih raskolnika obilježen prokletstvom i sterilnošću grčkog raskola.


Drugima, pak, koji su posve otpali od katoličke vjere, koji uopće nemaju apostolsku sukcesiju, čije su liturgije svedene samo na propovijed i pjevanje kao svojevrstan produžetak navještenja riječi, šuti se o istinama katoličke vjere. Šuti se o nužnosti Petrove stolice unatoč bijednoj rascjepkanosti na stotine i stotine novih sljedbi koje nastaju i koje jedino povezuje mržnja prema katoličkoj vjeri. Šuti se o Majci Božjoj i njezinom posredništvu, o svecima i blaženicima.

I što je najstrašnije, upravo se predstavnike te protuliturgijske hereze pozvalo kao savjetnike pri skrajanju zlosretnog Novog obreda koji je iz katoličkih crkava protjerao svetu Misu svih vremena! Kojeg li nonsensa!

Čak je i Sveto pismo u tim zajednicama, koje je inače toliko izdignuto nauštrb svete Predaje, liberalnom egzegezom raskomadano na tisuće komada. Svatko se smije usuditi i dalje interpretirati, izmišljati hipoteze i teorije. Od knjige koja je napisana po nadahnuću Duha Svetoga, a za koju se mora priznati da je Crkva, dakle, sveta Predaja odredila koje su kanonske knjige, koje nisu, ostali su samo fragmenti zanimljivih i poučnih tekstova-i ništa drugo. A začetnike se tih teorija uzdiže i nastoji se toliko im ušminkati biografije krcate skandalima svake vrste kako bi ih se jednog dana izjednačilo s katoličkim svecima. O opasnosti protutradicionalnih načela „sola fide“, „sola gratia“ i „solus Christus“ olovna šutnja!

S ekumenizmom je povezan i međureligijski dijalog koji obilježava Katoličku crkvu posljednjih desetljeća čiji je krešendo u posljednje vrijeme odista zabrinjavajući. Upravo je Dekret o nekršćanskim religijama Nostra aetate sa svojim famoznim izjavama o krivim religijama, inaugurirao ovaj poslijekoncilski kaos u kojem se uopće ne zna tko je pravi Bog i koja je prava vjera.

Razgovara sa svim onima koji Krista ne priznaju i niječu, čak i onim usmjerenjima koja mu se otvoreno rugaju ili, u zemljama u kojima su većina, pišu tekstove, snimaju dokumentarne ili igrane filmove protiv Njega. Implicitno se širi vjera da će se svi ljudi spasiti, nebitno kojoj vjeri pripadali. Čini se da je hereza o sveopćem spasenju, sveopćoj pomirbi uzela maha u strukturama premda je Crkva davno već osudila apokatastazu.

Jasno, nužno je, već prema mjestu gdje se živi, održavati kontakte i s predstavnicima nekršćanskih religija,ali nikad se ne smije zaboraviti obveza naviještanje istine koja je Crkvi povjerena: Extra Ecclesiam nulla salus!

Možda je jedno od bitnih obilježja liberala da se boje snage istine. Posljedice straha od istine vidljive su u današnjici osobito onih dijelova Katoličke Crkve gdje su liberali zagospodarili.

Poslušajmo što o međureligijskom dijalogu i krivim religijama uopće kaže pater Matthias Gaudron u svojem „Katekizmu o crkvenoj krizi“:

Jesu li nekatoličke konfesije i nekršćanske religije putovi spasenja?

Nekatoličke konfesije i nekršćanske religije nisu putovi spasenja, nego kao takve putovi u propast. Članovi se krivih religija, dakako, mogu spasiti u njima ako žive po svojoj savjesti i pokušavaju ispuniti Božju volju koliko je spoznaju; međutim, sud o tome pripada samo Bogu koji prosuđuje srce i uvjerenje. Iz toga pak proizlazi samo da se u danom slučaju može spasiti u krivim religijama ili još bolje unatoč krivim religijama, a ne po ovim krivim religijama.

Stoga je izdaja Krista kada II. vatikanski sabor u Dekretu o nekršćanskim religijama Nostra aetate pozitivno prosuđuje hinduizam, budizam, islam i židovstvo. Naravno da ove religije imaju također i istinitih elemenata. Oni se nalaze u svakoj zabludi i krivom sustavu jer očita besmislica ne bi pronašla pristalice. Presudno je pak da ove religije zastupaju teške zablude i stoga upućuju svoje članove na put koji ne vodi k Bogu i k vječnom životu.

Tako hinduizam zastupa seobu duše i time zemaljskom životu oduzima njegovu ozbiljnost. U hinduizmu ovaj život nije odlučujući dokaz po kojem se ravna cijela vječnost, nego se duša jednostavno toliko puta ponovno rađa, možda kao štakor ili pas dok se ne iznese teret krivnje. Zbog toga hinduizam ne poznaje milosrđe; današnja karitativna djela preuzeo je od kršćanstva. On hladno prolazi pokraj potrebitih i patnika jer oni ionako moraju iznijeti svoj teret krivnje.

Budizam je religija bez Boga. Čovjek vjeruje da se ovdje sam može otkupiti, a ovo se otkupljenje sastoji u ulasku u nirvanu, u ništavilo. U budizmu nema vječnog života u jedinstvu s Bogom, nego samo kraj patnji i boli gašenjem vlastitog postojanja.

Islam odbacuje Božju trojstvenost, a time također i Kristovo božanstvo kao hulu. Potiče okrutnost i putenost hvaleći ubojstvo kršćanina kao dobro djelo, dopuštajući mnogoženstvo i obećavajući ljudima raj putenih zadovoljstava. Valja usporediti nekoliko kuranskih sura: „A kršćani kažu: 'Mesih je-Allahov sin'. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ „Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte dok borba ne prestane.“A o raju se kaže:“Što se tiče djevica. One će…gorjeti od požude; sve će biti djevice, a nakon vašeg spolnog ujedinjenja opet će se povratiti njihovo djevičanstvo“.

Na koncu, Židovi odbijaju kao i sve krive religije Spasitelja Isusa Krista. Premda je prije Kristova dolaska židovstvo bilo pravom vjerom, ono to sada nije jer nije prepoznalo svoj čas i nije prihvatilo svojeg Spasitelja. Istinski su se Židovi obratili Kristu čijim je dolaskom židovska religija Starog zavjeta izgubila svoj smisao i razlog postojanja. Stoga je nerazumljivo kako jedan katolički biskup može davati sljedeće izjave. „Crkva može biti novi Božji narod samo u trajnom kontinuitetu i trajnom bratstvu prema Izraelu. … Lom između Sinagoge i Crkve bio je onda zapravo prvim crkvenim raskolom…Cilj je ekumene izmirba između Crkve i Sinagoge“ (kardinal Kurt Koch dok je bio biskup Basela).

O svim ovim krivim religijama valja izreći riječ svetog Petra: „Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“(Djela apostolska 4,12). Stoga Crkva nikada nije bila posebice optimistična, premda nikada nije nijekala načelnu mogućnost spasenja nekršćana, s obzirom na broj onih koji se spašavaju u krivim religijama. Još u vrijeme Pija IX. osuđena je rečenica: „Barem se mora gajiti dobra nada za spasenje svih onih koji se uopće ne nalaze u pravoj Kristovoj Crkvi“.

Krive religije, dakle, nisu ni redoviti, ni izvanredni putovi spasenja, nego smetnje spasenju.

Mole li se nekršćanske religije pravom Bogu?

Nekršćanske se religije ne mole pravom Bogu. Pravi je Bog, naime, trojstveni Bog koji se objavio u Starom, te nadasve u Novom zavjetu po svom Sinu Isusu Kristu. Stoga vjere koje odbacuju Kristovo Božanstvo, ne vjeruju u pravog Boga, nego se mole jednom biću koje ne postoji. „Svaki koji niječe Sina nema ni Oca“(1 Iv 2,23) „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6).

Nemojmo ovdje prigovoriti da muhamedanci i Židovi imaju ispravno, iako nepotpuno shvaćanje Boga te se stoga mole pravom Bogu. Ovo je vrijedilo za starozavjetne Židove. Njima još Božje Trojstvo nije bilo objavljeno. Stoga u njega nisu mogli ni vjerovati, ali ga oni nisu ni isključivali. Upravo je to slučaj kod današnjih Židova i muhamedanaca: oni izričito niječu Presveto Trojstvo. Ne žele vjerovati u trojstvenog Boga koji je po njima jednoosoban. A takav Bog ne postoji.


Ova se temeljna istina u službenoj Crkvi danas većma i ne vidi. U Duhovnim vježbama koje je kardinal Wojtyla - kasniji Ivan Pavao II. - držao 1976. pred Pavlom VI., - nalazi se posve modernističko shvaćanje vjere te sukladno tome teza da se svi ljudi, nebitno u kojoj religiji žive, mole pravom Bogu: „Put duha k Bogu ide iz nutrine stvorenja i najdublje dubine čovjeka. Na ovome putu moderni stav duha pronalazi uporište u iskustvu čovjeka i u prihvaćanju transcendencije ljudske osobe“. Ovo je modernizam: vjera nije većma odgovor na Božju objavu, nego težnja prema Bogu koja dolazi iz čovjekove dubine. Malo dalje u tekstu stoji: „Ovog Boga priznaje u svojoj šutnji trapist i monah kamaldoljanin. Njemu se obraća beduin u pustinji kada je došlo vrijeme molitve. A možda i budist utonuo u svoje razmatranje , koji pročišćuje svoje misli i sprema put u nirvanu.“



Svetom je pismu takvo razmišljanje strano. Cijeli je Stari zavjet pun Božjeg revnovanja protiv krivih bogova i religija. Često se kažnjava izabrani narod jer se klanja krivim bogovima. I u Novom zavjetu sveti Pavao piše lapidarno: „Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20).

To ne isključuje da se pojedini Židov, muhamedanac ili poganin, potaknut milošću, ipak može moliti pravom Bogu ako ne otvrdne u krivim predodžbama o Bogu svoje religije, nego je načelno otvoren sve prihvatiti što je Bog objavio i želi, dakle i vjeru u Trojstvo i Božje Utjelovljenje. Međutim, religija se kao takva ne obraća pravom Bogu, nego opsjeni i stoga po sebi ne vodi svoje pristaše k Bogu.



Broj komentara: 5:

  1. "Concilio o morte?"-Koncil ili smrt? Hoćemo li uskoro biti dovedeni pred zid da moramo odabrati? Radije odaberimo časno umrijeti, kao katolici, dakako.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa ovaj je spomenik podigla masonerija. Koma!
    Je li ovo zezancija ili...????

    Klement

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dragi Klemente, ovo je samo mala fotomontaža. Orginal možeš pogledati na http://opportuneimportune.blogspot.com/2013/02/concilio-o-morte.html

      Izbriši
    2. Pa ipak...malo su pretjerali. Nije ni čudo za talijanski temperament.
      Znam da je masonerija javno zahvaljivala više puta,stoga ima zrnce istine u svemu, ali ovakav je spomenik još uvijek moguć samo kao fotomontaža!
      Papa, i da želi, ne može uništiti Crkvu!

      Klement

      Izbriši
  3. Komentar uz jedno važno pitanje koje se spominje u tekstu:

    Kako kaže Atanazijevo vjerovanje (http://tomablizanac.blogspot.com/2009/06/presveto-trojstvo.html):
    "Tkogod se želi spasiti, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen. ...
    To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti"
    ,
    kao i zadnji paragraf Ispovijesti vjere Tridentskog koncila (http://www.preces-latinae.org/thesaurus/Symbola/Tridentinae.html):
    "Ovu istinitu Katoličku Vjeru, izvan koje nitko ne može biti spašen...",
    dakle, kao što kažu ove dvije ispovijesti vjere, dvije od četiri autorizirane službene ispovijesti vjere Crkve, čovjek se ne može spasiti ako nema Katoličku Vjeru.

    Dok je možda moguće za nekog tko je kršten u protestantskim ili istočnim raskolničkim zajednicama da ima Katoličku Vjeru, da ima nesavladivo neznanje i ne pristaje uz njihov raskol i krivovjerje, to nije moguće za pripadnike religija poput budizma, hinduizma, židovstva, muhamedanstva itd., jer pripadnici tih religija ne mogu imati čak ni implicitnu Katoličku Vjeru, budući da eksplicitno vjeruju suprotno od nje, suprotno od glavnih istina Vjere za koje Anđeoski naučitelj, sv. Toma Akvinski, kaže da su potrebne vjerovati svakom čovjeku za spasenje - Presveto Trojstvo i Utjelovljenje Gospodina našega Isusa Krista.

    Te nekršćanske religije izričito odbijaju da je Bog Trojstvo (npr. židovi), izričito odbijaju da je Isus Krist Sin Božji (npr. muslimani), izričito odbijaju da postoji samo jedan Bog (npr. hinduisti), čak i ne vjeruju da postoji Bog (npr. budisti). Usto, naročito članovi poganskih religija se zapravo klanjaju demonima, kao što kaže Sveto Pismo: "Quoniam omnes dii gentium dæmonia" (Ps 95 tj. 96: 5, "Jer svi su bogovi pogana demoni"), te poradi svega toga je jasno da se ničim ne može ni najmanje reći da pripadnici tih religija mogu imati Katoličku Vjeru, tj. da mogu biti spašeni (jer je dogma Crkve da čovjek ne može biti spašen ako nema Katoličku Vjeru, kao što proglašava i Sveti tridentski koncil, u Dekretu o opravdanju, "Vjera je početak ljudskog spasenja, temelj i korijen svakog opravdanja, bez koje je nemoguće omiljeti Bogu i stići u sudioništvo njegove djece")

    Tu vjekovnu nauku Svete Majke Crkve potvrđuje i nepogrješiva i obavezujuća nauka ekumenskog i dogmatskog Firentinskog koncila:
    "Presveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da nitko tko se nalazi izvan Katoličke Crkve, ne samo pogani nego niti židovi niti krivovjernici ili raskolnici ne mogu biti sudionici vječnoga života, nego da će ići u oganj vječni “koji je pripremljen đavlu i anđelima njegovim” [Mt 25,41], osim ako joj ne budu pripojeni prije smrti; i da je toliko važno jedinstvo ovog crkvenog tijela da crkveni sakramenti vrijede za spasenje samo onima koji ostaju unutar tog jedinstva, i samo oni mogu primiti vječnu nagradu za njihove postove, milostinju i druga djela pobožnosti i vježbe kršćanske vojske. Nitko, koliku god on dijelio milostinju, pa za Kristovo ime prolio i krv, ne može se spasiti osim ako ne ostane u krilu i u jedinstvu Katoličke Crkve."
    (Sveti firentinski koncil, Cantate Domino, 1441. god.)

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.