Ekumenizam, revolucionarno načelo ubačeno u život katolika,
dovelo je dobrim dijelom do nestanka misijskog duha. Raskolnicima i krivovjercima
se većma ne navode zbiljski razlozi koji su doveli do tegobne situacije u kojoj
se nalaze: jedni su, ne priznajući prvenstvo i nezabludivost Rimskog
prvosvećenika svoje crkvene zajednice, premda imaju ministerijalno svećeništvo
i valjane sakramente, doveli u stanje životarenja-unatoč prelijepim istočnim
liturgijama cijeli je život istočnih raskolnika obilježen prokletstvom i
sterilnošću grčkog raskola.
Drugima, pak, koji su posve otpali od katoličke vjere, koji
uopće nemaju apostolsku sukcesiju, čije su liturgije svedene samo na propovijed
i pjevanje kao svojevrstan produžetak navještenja riječi, šuti se o istinama
katoličke vjere. Šuti se o nužnosti Petrove stolice unatoč bijednoj
rascjepkanosti na stotine i stotine novih sljedbi koje nastaju i koje jedino
povezuje mržnja prema katoličkoj vjeri. Šuti se o Majci Božjoj i njezinom
posredništvu, o svecima i blaženicima.
I što je najstrašnije, upravo se predstavnike te
protuliturgijske hereze pozvalo kao savjetnike pri skrajanju zlosretnog Novog
obreda koji je iz katoličkih crkava protjerao svetu Misu svih vremena! Kojeg li
nonsensa!
Čak je i Sveto pismo u tim zajednicama, koje je inače toliko
izdignuto nauštrb svete Predaje, liberalnom egzegezom raskomadano na tisuće
komada. Svatko se smije usuditi i dalje interpretirati, izmišljati hipoteze i
teorije. Od knjige koja je napisana po
nadahnuću Duha Svetoga, a za koju se mora priznati da je Crkva, dakle, sveta
Predaja odredila koje su kanonske
knjige, koje nisu, ostali su samo fragmenti zanimljivih i poučnih tekstova-i
ništa drugo. A začetnike se tih teorija uzdiže i nastoji se toliko im ušminkati
biografije krcate skandalima svake vrste kako bi ih se jednog dana izjednačilo
s katoličkim svecima. O opasnosti protutradicionalnih načela „sola fide“, „sola
gratia“ i „solus Christus“ olovna šutnja!
S ekumenizmom je povezan i međureligijski dijalog koji
obilježava Katoličku crkvu posljednjih desetljeća čiji je krešendo u posljednje
vrijeme odista zabrinjavajući. Upravo je Dekret o nekršćanskim religijama Nostra aetate sa svojim famoznim
izjavama o krivim religijama, inaugurirao ovaj poslijekoncilski kaos u kojem se
uopće ne zna tko je pravi Bog i koja je prava vjera.
Razgovara sa svim onima koji Krista ne priznaju i niječu,
čak i onim usmjerenjima koja mu se otvoreno rugaju ili, u zemljama u kojima su
većina, pišu tekstove, snimaju dokumentarne ili igrane filmove protiv Njega.
Implicitno se širi vjera da će se svi ljudi spasiti, nebitno kojoj vjeri
pripadali. Čini se da je hereza o sveopćem spasenju, sveopćoj pomirbi uzela
maha u strukturama premda je Crkva davno već osudila apokatastazu.
Jasno, nužno je, već prema mjestu gdje se živi, održavati
kontakte i s predstavnicima nekršćanskih religija,ali nikad se ne smije zaboraviti obveza
naviještanje istine koja je Crkvi povjerena: Extra Ecclesiam nulla salus!
Možda je jedno od bitnih obilježja liberala da se boje snage
istine. Posljedice straha od istine vidljive su u današnjici osobito onih
dijelova Katoličke Crkve gdje su liberali zagospodarili.
Poslušajmo što o međureligijskom dijalogu i krivim
religijama uopće kaže pater Matthias Gaudron u svojem „Katekizmu o crkvenoj
krizi“:
Jesu li nekatoličke
konfesije i nekršćanske religije putovi spasenja?
Nekatoličke konfesije
i nekršćanske religije nisu putovi spasenja, nego kao takve putovi u propast.
Članovi se krivih religija, dakako, mogu spasiti u njima ako žive po svojoj
savjesti i pokušavaju ispuniti Božju volju koliko je spoznaju; međutim, sud o
tome pripada samo Bogu koji prosuđuje srce i uvjerenje. Iz toga pak proizlazi samo
da se u danom slučaju može spasiti u krivim religijama ili još bolje unatoč
krivim religijama, a ne po ovim krivim religijama.
Stoga je izdaja
Krista kada II. vatikanski sabor u Dekretu o nekršćanskim religijama Nostra
aetate pozitivno prosuđuje hinduizam, budizam, islam i židovstvo. Naravno da
ove religije imaju također i istinitih elemenata. Oni se nalaze u svakoj
zabludi i krivom sustavu jer očita besmislica ne bi pronašla pristalice.
Presudno je pak da ove religije zastupaju teške zablude i stoga upućuju svoje
članove na put koji ne vodi k Bogu i k vječnom životu.
Tako hinduizam
zastupa seobu duše i time zemaljskom životu oduzima njegovu ozbiljnost. U
hinduizmu ovaj život nije odlučujući dokaz po kojem se ravna cijela vječnost,
nego se duša jednostavno toliko puta ponovno rađa, možda
kao štakor ili pas dok se ne iznese teret krivnje. Zbog toga hinduizam ne
poznaje milosrđe; današnja karitativna djela preuzeo je od kršćanstva. On
hladno prolazi pokraj potrebitih i patnika jer oni ionako moraju iznijeti svoj
teret krivnje.
Budizam je religija
bez Boga. Čovjek vjeruje da se ovdje sam može otkupiti, a ovo se otkupljenje
sastoji u ulasku u nirvanu, u ništavilo. U budizmu nema vječnog života u
jedinstvu s Bogom, nego samo kraj patnji i boli gašenjem vlastitog postojanja.
Islam odbacuje Božju
trojstvenost, a time također i Kristovo božanstvo kao hulu. Potiče okrutnost
i putenost hvaleći ubojstvo kršćanina
kao dobro djelo, dopuštajući mnogoženstvo i obećavajući ljudima raj putenih
zadovoljstava. Valja usporediti nekoliko kuranskih sura: „A kršćani kažu:
'Mesih je-Allahov sin'. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju
riječi nevjernika prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ „Kada se u borbi
s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih
vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu
zahtijevajte dok borba ne prestane.“A o raju se kaže:“Što se tiče djevica. One
će…gorjeti od požude; sve će biti djevice, a nakon vašeg spolnog ujedinjenja
opet će se povratiti njihovo djevičanstvo“.
Na koncu, Židovi odbijaju
kao i sve krive religije Spasitelja Isusa Krista. Premda je prije Kristova
dolaska židovstvo bilo pravom vjerom, ono to sada nije jer nije prepoznalo svoj
čas i nije prihvatilo svojeg Spasitelja. Istinski su se Židovi obratili Kristu
čijim je dolaskom židovska religija Starog zavjeta izgubila svoj smisao i
razlog postojanja. Stoga je nerazumljivo kako jedan katolički biskup može
davati sljedeće izjave. „Crkva može biti novi Božji narod samo u trajnom
kontinuitetu i trajnom bratstvu prema Izraelu. … Lom između Sinagoge i Crkve
bio je onda zapravo prvim crkvenim raskolom…Cilj je ekumene izmirba između
Crkve i Sinagoge“ (kardinal Kurt Koch dok je bio biskup Basela).
O svim ovim krivim
religijama valja izreći riječ svetog Petra: „Nema uistinu pod nebom drugog
imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“(Djela apostolska 4,12). Stoga
Crkva nikada nije bila posebice optimistična, premda nikada nije nijekala
načelnu mogućnost spasenja nekršćana, s obzirom na broj onih koji se spašavaju
u krivim religijama. Još u vrijeme Pija IX. osuđena je rečenica: „Barem se mora
gajiti dobra nada za spasenje svih onih koji se uopće ne nalaze u pravoj
Kristovoj Crkvi“.
Krive religije,
dakle, nisu ni redoviti, ni izvanredni putovi spasenja, nego smetnje spasenju.
Mole li se
nekršćanske religije pravom Bogu?
Nekršćanske se
religije ne mole pravom Bogu. Pravi je Bog, naime, trojstveni Bog koji se
objavio u Starom, te nadasve u Novom zavjetu po svom Sinu Isusu Kristu. Stoga
vjere koje odbacuju Kristovo Božanstvo, ne vjeruju u pravog Boga, nego se mole
jednom biću koje ne postoji. „Svaki koji niječe Sina nema ni Oca“(1 Iv 2,23)
„Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6).
Nemojmo ovdje
prigovoriti da muhamedanci i Židovi imaju ispravno, iako nepotpuno shvaćanje
Boga te se stoga mole pravom Bogu. Ovo je vrijedilo za starozavjetne Židove.
Njima još Božje Trojstvo nije bilo objavljeno. Stoga u njega nisu mogli ni
vjerovati, ali ga oni nisu ni isključivali. Upravo je to slučaj kod današnjih Židova
i muhamedanaca: oni izričito niječu Presveto Trojstvo. Ne žele vjerovati u
trojstvenog Boga koji je po njima jednoosoban. A takav Bog ne postoji.
Ova se
temeljna istina u službenoj Crkvi danas većma i ne vidi. U Duhovnim vježbama
koje je kardinal Wojtyla - kasniji Ivan Pavao II. - držao 1976. pred Pavlom VI., - nalazi
se posve modernističko shvaćanje vjere te sukladno tome teza da se svi ljudi,
nebitno u kojoj religiji žive, mole pravom Bogu: „Put duha k Bogu ide iz
nutrine stvorenja i najdublje dubine čovjeka. Na ovome putu moderni stav duha pronalazi uporište u iskustvu čovjeka i
u prihvaćanju transcendencije ljudske osobe“. Ovo je modernizam: vjera nije većma
odgovor na Božju objavu, nego
težnja prema Bogu koja dolazi iz čovjekove dubine. Malo dalje u tekstu stoji:
„Ovog Boga priznaje u svojoj šutnji trapist i monah kamaldoljanin. Njemu se
obraća beduin u pustinji kada je došlo vrijeme molitve. A možda i budist utonuo
u svoje razmatranje , koji pročišćuje svoje misli i sprema put u nirvanu.“
Svetom je pismu takvo
razmišljanje strano. Cijeli je Stari zavjet pun Božjeg revnovanja protiv krivih
bogova i religija. Često se kažnjava izabrani narod jer se klanja krivim
bogovima. I u Novom zavjetu sveti Pavao piše lapidarno: „Naprotiv, da pogani
vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20).
To ne isključuje da
se pojedini Židov, muhamedanac ili poganin, potaknut milošću, ipak može moliti
pravom Bogu ako ne otvrdne u krivim predodžbama o Bogu svoje religije, nego je
načelno otvoren sve prihvatiti što je Bog objavio i želi, dakle i vjeru u
Trojstvo i Božje Utjelovljenje. Međutim, religija se kao takva ne obraća pravom
Bogu, nego opsjeni i stoga po sebi ne vodi svoje pristaše k Bogu.
