Ne
možemo prihvatiti ovo gledište i nećemo skrivati razloge za naše
odbijanje.
1.
U slučaju formalnoga krivovjerja[1] papa svakako može izgubiti
svoju službu. No glede toga ne postoji obvezujući nauk Crkve. Ovo
je pitanje vrlo složeno i teolozi već stoljećima raspravljaju o
tome bez jasne odluke. Značajan dio teologa smatra da krivovjerje
ipso facto ne dovodi do gubitka papinske službe. Billuart
(+1757.), jedan od najcjenjenijih teologa, piše: ,,Prema općem
mišljenju Krist nastavlja po posebnoj uredbi za opće dobro i mir u
Crkvi i jednom očito krivovjernome papi davati jurisdikciju (vlast
upravljanja), sve dok ga Crkva ne proglasi očigledno krivovjernim“
(De fide, diss. V, a. III, § 3, obj. 2). Ovaj stav zastupaju mnogi
veliki stari teolozi, kao što su Banez, Cajetan, Suarez i Ivan od
sv. Tome. Njima možemo pribrojiti Garrigou-Lagrangea, jednoga od
najvažnijih teologa 20. stoljeća (De Verbo Incarnato, str. 232)[2].
Nadalje,
daleko od toga da je lako dokazati formalno krivovjerje[3]. Koji
autoritet je mjerodavan službeno utvrditi formalno krivovjerje?
Teolozi tu opet nisu jedinstveni. Neki teolozi vjeruju da to mogu
učiniti okupljeni biskupi za papina života (Ivan od sv. Tome),
drugi drže da samo slijedeći Papa ima potrebnu kompetenciju.
Na
osnovi tradicionalnog nauka teologa ne može se dakle nikako tvrditi
da formalno krivovjeran papa ne može nikako biti papa. Naprotiv,
moramo pretpostaviti da ostaje papa, sve dok Crkva o tome ne donese
službenu odluku. Budući da se o ovom pitanju ne može postići
konačna sigurnost, prema pravnom načelu ,,in dubio melior
est conditio possidentis“ (u
slučaju sumnje nositelj prava ima prednost) smo u svakom slučaju
dužni držati se valjanosti poskoncilskih papa. Ovo pravno načelo
obvezuje tim više, što su ozbiljnije posljedice suprotnoga stava
ili bi to mogle biti. A kako da se papinski primat odnosi na cijelu
Crkvu – drugim riječima, s najozbiljnijim mogućim posljedicama
koje možemo zamisliti – može se prihvaćanje sedisvakancije
(prazne stolice) temeljiti samo na apsolutno sigurnim činjenicama,
nikako na tezama, pa čak ako su ih postavili i najbolji teolozi.
2.
Prvi vatikanski sabor izjavio je kao nepogrešiv nauk da ,,po Božjem
pravu blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne
nasljednike“ (DH 3058). A ako po
shvaćanju sedisvakantista nema pravih Petrovih nasljednika već
gotovo šezdeset godina, ne dolazi li se tu u sukob s nepogrešivim
naukom Crkve? Ta je dogma potom bila uključena u antimodernističku
zakletvu sv. Pija X. i glasi: ,,Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da
je Crkva (...) utemeljena neposredno i izravno te da je sagrađena na
Petru, prvaku apostolske hijerarhije i njegovim nasljednicima
dovijeka - ejus in aevum successor es edificatam“.
3.
Isus je obećao svoju stalnu pomoć apostolima i njihovim
nasljednicima: ,,Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka
svijeta“. Vrijedi li ovo svečano
obećanje Sina Božjeg i dalje ako je – kako sedisvakantisti
općenito prihvaćaju – cijela crkvena hijerarhija, koja se doista
sastoji od nasljednika apostola, uništena? Dodat ćemo nekoliko
prikladnih razloga protiv sedisvakantičke teorije,
koji doduše nemaju strogo teološki dokazni karakter, ali ipak
odgovaraju zdravome ljudskom razumu i sensus ecclesiae,
crkvenom razmišljanju i osjećaju.
4.
Isus je Petra učinio temeljem svoje Crkve. Ako nema temelja, onda
propada cijela građevina. Stoga nema Crkve bez pape. Neki ipak
odgovaraju da je papinska stolica i iza papine smrti prazna. Ali onda
cijela Crkva čeka novog papu. U međuvremenu službene dužnosti
leže na svim rimskim dikasterijima. Inače je najdulji rok
sedisvakancije trajao nešto više od dvije godine, dok je Pijo XII.
umro prije 56 godina!
5.
Neki tvrde da je papinska stolica prazna od smrti Pija XII., drugi od
koncila, drugi od uvođenja novog Ordo Missae
1969. godine, drugi opet od događaja u Asizu ili od odreknuća
Benedikta XVI. Stoga predstavnici ovog uvjerenja nisu suglasni. Ali
Crkva je vidljivo društvo jer se Bog pojavio u Kristu vidljivo na
ovoj zemlji i on je vidljiva glava njegova vidljivoga tijela.
Slijedom toga bi trebalo svim pobožnim katolicima biti očigledno da
papa nije papa i od kada je to slučaj. Ali mi smo miljama daleko od
jedinstva u ovom pitanju, dakle pretpostavka je pogrešna.
6.
U filozofsko-teološkom smislu Crkva je savršena zajednica, tj. ona
vlastitim snagama može postići svoj cilj. (Obitelj s druge strane
nije savršena zajednica u tom smislu jer treba druge obitelji i
pomoć države.) Ako papa nije papa, onda svi kardinali koje je
postavio nisu kardinali, a svi njeni biskupi nisu zakoniti pastiri.
Ako to traje od smrti Pija XII., kako će Crkva jednom vratiti
zakonitoga papu? To bi zahtijevalo izravnu božansku intervenciju,
ali ta nužnost je upravo suprotna svojstvu Crkve kao savršenoga
društva.
7.
Predstavnici teorije sedisvakantizma ne žele priznati da Crkva ima
ljudsku i to često previše ljudsku stranu, da nije zajednica
čistih, već u krilu ima i grešnike. Papa je nepogrešiv u ex
catedra odlukama, inače jest i ostaje pogrešiv. Ima primat
vlasti upravljanja nad cijelom Crkvom i zasigurno dobiva posebne
staleške milosti. Ipak, on ostaje ljudsko biće i može povremeno
štetiti Crkvi liberalnim idejama, tvrdoglavošću ili
nerazboritošću. U svakom slučaju, on nije sam Krist, nego samo
njegov predstavnik. Nije izvor milosti, nego samo njezin kanal.
8.
Pogledajmo također i plodove sedisvakantista. Oni su po broju
iznimno mala skupina, potpuno podijeljena i bez prave misionarske
revnosti. U načelu oni uopće ne žele da se jedan ili drugi prelat
postupno vraća u puninu tradicije Crkve kako bi bili u pravu.
Njihova glavna djelatnost je kritika onih koji ne dijele njihove
stavove. Sin Božji daje nam nepogrešiv kriterij za razlikovanje
duhova: dobro stablo donosi dobre plodove i ne može donijeti loše
plodove. Dakle, ako su to plodovi sedisvakantizma, tada je on
pogrešan, sasvim jednostavno pogrešan.
Zaključak:
Mi
priznajemo papu Franju kao zakonitoga nasljednika sv. Petra i molimo
za njega tim više što je njegovo crkveno usmjerenje više
zastrašujuće i zbunjujuće. Uostalom, Crkva nije naša Crkva, nego
Crkva Isusa Krista, a papa je njegov predstavnik na zemlji. Kada dođe
vrijeme, Gospodin će ga obratiti kako bi ojačao svoju braću u
vjeri – za to molimo – ili ga prema svojoj mudroj providnosti i
na svoj način ukloniti s dužnosti.
Izvor:
p. Franz Schmidberger, Amt und Person des Simon Petrus, Sarto Verlag
[1]Formalno
krivovjerje je namjerno okorjelo nijekanje dogme. U materijalnom
krivovjerju nijekanje dogme uglavnom je nesvjesno, a materijalni
krivovjernik izražava da on zapravo predstavlja vjeru Crkve. –
Nesporno je da ,,puko“ materijalno
krivovjerje ne dovodi do gubitka papinske službe. U povijesti su
bili mnogi pape koji su bili barem materijalni krivovjernici
(Honorije, Liberije, Ivan XXII.), ali nikada nisu smatrani nevaljanim
papama ili osuđeni kao formalni heretici.
[2]Garrigou-Lagrange
također objašnjava kako je moguće da Papa koji zbog svoga
krivovjerja više ne pripada Crkvi, još uvijek može biti njezina
glava: Papa je član Crkve po svojoj osobnoj vjeri koju može
izgubiti. Međutim, s druge strane je on glava Crkve po vlasti
upravljanja koju mu dodjeljuje izravno Krist i koja istodobno može
postojati s krivovjerjem.
[3]Sedisvakantisti
se pozivaju na sv. Roberta Bellarmina, koji zastupa stajalište da
papa kod formalnog i otvorenog krivovjerja gubi svoju službu ipso
facto (samim činom). Bellarmin međutim dodaje da vjeruje da je ta
pretpostavka manje vjerojatna od stava da Papa uopće ne može pasti
u krivovjerje. Za Bellarmina ovi stavovi nisu ništa više od
hipoteza koje mogu zahtijevati više ili manje vjerojatnosti (De
Romano pontifice, II. knjiga, 30. pogl.).
