Christus Rex

Razlozi protiv teorije sedisvakantizma


Ne možemo prihvatiti ovo gledište i nećemo skrivati razloge za naše odbijanje.

1. U slučaju formalnoga krivovjerja[1] papa svakako može izgubiti svoju službu. No glede toga ne postoji obvezujući nauk Crkve. Ovo je pitanje vrlo složeno i teolozi već stoljećima raspravljaju o tome bez jasne odluke. Značajan dio teologa smatra da krivovjerje ipso facto ne dovodi do gubitka papinske službe. Billuart (+1757.), jedan od najcjenjenijih teologa, piše: ,,Prema općem mišljenju Krist nastavlja po posebnoj uredbi za opće dobro i mir u Crkvi i jednom očito krivovjernome papi davati jurisdikciju (vlast upravljanja), sve dok ga Crkva ne proglasi očigledno krivovjernim (De fide, diss. V, a. III, § 3, obj. 2). Ovaj stav zastupaju mnogi veliki stari teolozi, kao što su Banez, Cajetan, Suarez i Ivan od sv. Tome. Njima možemo pribrojiti Garrigou-Lagrangea, jednoga od najvažnijih teologa 20. stoljeća (De Verbo Incarnato, str. 232)[2].

Nadalje, daleko od toga da je lako dokazati formalno krivovjerje[3]. Koji autoritet je mjerodavan službeno utvrditi formalno krivovjerje? Teolozi tu opet nisu jedinstveni. Neki teolozi vjeruju da to mogu učiniti okupljeni biskupi za papina života (Ivan od sv. Tome), drugi drže da samo slijedeći Papa ima potrebnu kompetenciju.

Na osnovi tradicionalnog nauka teologa ne može se dakle nikako tvrditi da formalno krivovjeran papa ne može nikako biti papa. Naprotiv, moramo pretpostaviti da ostaje papa, sve dok Crkva o tome ne donese službenu odluku. Budući da se o ovom pitanju ne može postići konačna sigurnost, prema pravnom načelu ,,in dubio melior est conditio possidentis (u slučaju sumnje nositelj prava ima prednost) smo u svakom slučaju dužni držati se valjanosti poskoncilskih papa. Ovo pravno načelo obvezuje tim više, što su ozbiljnije posljedice suprotnoga stava ili bi to mogle biti. A kako da se papinski primat odnosi na cijelu Crkvu – drugim riječima, s najozbiljnijim mogućim posljedicama koje možemo zamisliti – može se prihvaćanje sedisvakancije (prazne stolice) temeljiti samo na apsolutno sigurnim činjenicama, nikako na tezama, pa čak ako su ih postavili i najbolji teolozi.

2. Prvi vatikanski sabor izjavio je kao nepogrešiv nauk da ,,po Božjem pravu blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike (DH 3058). A ako po shvaćanju sedisvakantista nema pravih Petrovih nasljednika već gotovo šezdeset godina, ne dolazi li se tu u sukob s nepogrešivim naukom Crkve? Ta je dogma potom bila uključena u antimodernističku zakletvu sv. Pija X. i glasi: ,,Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva (...) utemeljena neposredno i izravno te da je sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije i njegovim nasljednicima dovijeka - ejus in aevum successor es edificatam“.

3. Isus je obećao svoju stalnu pomoć apostolima i njihovim nasljednicima: ,,Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“. Vrijedi li ovo svečano obećanje Sina Božjeg i dalje ako je – kako sedisvakantisti općenito prihvaćaju – cijela crkvena hijerarhija, koja se doista sastoji od nasljednika apostola, uništena? Dodat ćemo nekoliko prikladnih razloga protiv sedisvakantičke teorije, koji doduše nemaju strogo teološki dokazni karakter, ali ipak odgovaraju zdravome ljudskom razumu i sensus ecclesiae, crkvenom razmišljanju i osjećaju.

4. Isus je Petra učinio temeljem svoje Crkve. Ako nema temelja, onda propada cijela građevina. Stoga nema Crkve bez pape. Neki ipak odgovaraju da je papinska stolica i iza papine smrti prazna. Ali onda cijela Crkva čeka novog papu. U međuvremenu službene dužnosti leže na svim rimskim dikasterijima. Inače je najdulji rok sedisvakancije trajao nešto više od dvije godine, dok je Pijo XII. umro prije 56 godina!

5. Neki tvrde da je papinska stolica prazna od smrti Pija XII., drugi od koncila, drugi od uvođenja novog Ordo Missae 1969. godine, drugi opet od događaja u Asizu ili od odreknuća Benedikta XVI. Stoga predstavnici ovog uvjerenja nisu suglasni. Ali Crkva je vidljivo društvo jer se Bog pojavio u Kristu vidljivo na ovoj zemlji i on je vidljiva glava njegova vidljivoga tijela. Slijedom toga bi trebalo svim pobožnim katolicima biti očigledno da papa nije papa i od kada je to slučaj. Ali mi smo miljama daleko od jedinstva u ovom pitanju, dakle pretpostavka je pogrešna.

6. U filozofsko-teološkom smislu Crkva je savršena zajednica, tj. ona vlastitim snagama može postići svoj cilj. (Obitelj s druge strane nije savršena zajednica u tom smislu jer treba druge obitelji i pomoć države.) Ako papa nije papa, onda svi kardinali koje je postavio nisu kardinali, a svi njeni biskupi nisu zakoniti pastiri. Ako to traje od smrti Pija XII., kako će Crkva jednom vratiti zakonitoga papu? To bi zahtijevalo izravnu božansku intervenciju, ali ta nužnost je upravo suprotna svojstvu Crkve kao savršenoga društva.

7. Predstavnici teorije sedisvakantizma ne žele priznati da Crkva ima ljudsku i to često previše ljudsku stranu, da nije zajednica čistih, već u krilu ima i grešnike. Papa je nepogrešiv u ex catedra odlukama, inače jest i ostaje pogrešiv. Ima primat vlasti upravljanja nad cijelom Crkvom i zasigurno dobiva posebne staleške milosti. Ipak, on ostaje ljudsko biće i može povremeno štetiti Crkvi liberalnim idejama, tvrdoglavošću ili nerazboritošću. U svakom slučaju, on nije sam Krist, nego samo njegov predstavnik. Nije izvor milosti, nego samo njezin kanal.

8. Pogledajmo također i plodove sedisvakantista. Oni su po broju iznimno mala skupina, potpuno podijeljena i bez prave misionarske revnosti. U načelu oni uopće ne žele da se jedan ili drugi prelat postupno vraća u puninu tradicije Crkve kako bi bili u pravu. Njihova glavna djelatnost je kritika onih koji ne dijele njihove stavove. Sin Božji daje nam nepogrešiv kriterij za razlikovanje duhova: dobro stablo donosi dobre plodove i ne može donijeti loše plodove. Dakle, ako su to plodovi sedisvakantizma, tada je on pogrešan, sasvim jednostavno pogrešan.

Zaključak:

Mi priznajemo papu Franju kao zakonitoga nasljednika sv. Petra i molimo za njega tim više što je njegovo crkveno usmjerenje više zastrašujuće i zbunjujuće. Uostalom, Crkva nije naša Crkva, nego Crkva Isusa Krista, a papa je njegov predstavnik na zemlji. Kada dođe vrijeme, Gospodin će ga obratiti kako bi ojačao svoju braću u vjeri – za to molimo – ili ga prema svojoj mudroj providnosti i na svoj način ukloniti s dužnosti.

Izvor: p. Franz Schmidberger, Amt und Person des Simon Petrus, Sarto Verlag

[1]Formalno krivovjerje je namjerno okorjelo nijekanje dogme. U materijalnom krivovjerju nijekanje dogme uglavnom je nesvjesno, a materijalni krivovjernik izražava da on zapravo predstavlja vjeru Crkve. – Nesporno je da ,,puko materijalno krivovjerje ne dovodi do gubitka papinske službe. U povijesti su bili mnogi pape koji su bili barem materijalni krivovjernici (Honorije, Liberije, Ivan XXII.), ali nikada nisu smatrani nevaljanim papama ili osuđeni kao formalni heretici.
[2]Garrigou-Lagrange također objašnjava kako je moguće da Papa koji zbog svoga krivovjerja više ne pripada Crkvi, još uvijek može biti njezina glava: Papa je član Crkve po svojoj osobnoj vjeri koju može izgubiti. Međutim, s druge strane je on glava Crkve po vlasti upravljanja koju mu dodjeljuje izravno Krist i koja istodobno može postojati s krivovjerjem.
[3]Sedisvakantisti se pozivaju na sv. Roberta Bellarmina, koji zastupa stajalište da papa kod formalnog i otvorenog krivovjerja gubi svoju službu ipso facto (samim činom). Bellarmin međutim dodaje da vjeruje da je ta pretpostavka manje vjerojatna od stava da Papa uopće ne može pasti u krivovjerje. Za Bellarmina ovi stavovi nisu ništa više od hipoteza koje mogu zahtijevati više ili manje vjerojatnosti (De Romano pontifice, II. knjiga, 30. pogl.).

Arhiva bloga

Časopis: