Christus Rex

Vrijeme je za promjenu... ponovo (I.)


P
apa Franjo objavio je 2. prosinca 2020. knjigu pod naslovom „Vratimo se svojim snovima” (Simon i Schuster) s podnaslovom: Put u bolju budućnost. Knjiga je rezultat njegovih intervjua s britanskim novinarom Austenom Ivereighom, koji je ujedno i njegov biograf („Great Reformer - Francis and the Making of a Radical Pope”).

Pohvala sinodalnosti nasuprot polarizaciji

Nastavljajući od enciklika Laudato si' (2015.) i Fratelli tutti (2020.), knjiga je predstavljena kao papin odgovor na krizu suvremenog svijeta, koja je nastala pojavom COVIDa-19.

Prilika je to da se vratimo na sve Franjine omiljene teme, posebno na sinodalnost, predstavljenu u lirskom smislu: „U dinamici sinode razlike se izražavaju i uglađuju dok ne postignemo, ako ne konsenzus, onda barem sklad koji čuva fine nijanse bilo kakvih razlika. To se događa u glazbi: sa sedam nota, njihovim povisilicama i snizilicama, stvaramo sklad koji nam omogućuje da bolje artikuliramo posebnosti svake note. Tu se krije njegova ljepota: rezultirajući sklad može biti složen, bogat i neočekivan. U Crkvi je Duh Sveti taj koji stvara taj sklad”.

Tom sinodalnom skladu, papa suprotstavlja Tradiciju koja je u njegovim očima fiksirana i kruta: „Tradicija nije muzej, prava religija nije zamrzivač (sic) i doktrina nije statična, nego raste i razvija se poput drva koje ostaje isto, ali koje raste i uvijek donosi više plodova. Neki tvrde da je Bog rekao što ima jednom i zauvijek – gotovo uvijek isključivo na način i u obliku koji oni već dobro poznaju”.

Pojam „homogene evolucije dogme”, gdje se razumijevanje otkrivene predaje može razvijati, ali ne i njezin sadržaj (nova sed non nova) Franji je izgleda promakao, baš kao i ideja da je objava završila smrću posljednjeg apostola, svetog Ivana.

U ime sinodalnosti, papa osuđuje ono što naziva „polarizacijom”, odnosno vezanošću za nepromjenjivu istinu koja nadilazi osobna gledišta. Poziva nas da prebrodimo podjele, a trenutna kriza pogoduje, prema njegovim riječima, „prelijevanju” koje bi trebalo poremetiti sve lažne sigurnosti i omogućiti svijetu da izađe toliko bolji iz ovoga teškoga razdoblja.

Otvoreno priznaje: „Moja je briga kao pape bila poticanje takvih protresanja unutar Crkve, ponovno oživljavanje stare prakse sinodalnosti”.

Sinodalnost je, objašnjava papa, lijek protiv duha sukoba i sterilnih polarizacija. I to nadilazi Crkvu: „umjesto da budu zarobljeni u labirintu optužbe i protuoptužbe”, ljudi se moraju „upustiti u sukob i neslaganje” kako bi pronašli „novi način razmišljanja koji može nadići ovu podjelu”. „Ovaj sinodalni pristup nešto je što je svijetu sada itekako potrebno”, inzistira on.

Za Franju je sinodalnost potraga unutar Crkve za „skladom koji omogućuje bolju artikulaciju singularnosti”. Svaka osoba „doživljava dar Božji u skladu s vlastitom kulturom i u svakoj od njih Crkva izražava svoje istinsko katoličanstvo i ljepotu mnogih različitih lica” (u vezi s tim vidi pojam „poliedarska crkva” koji je Franji drag).

To zahtijeva posrednike te je prema njegovim očima to jedini put koji vodi do istinskoga pomirenja. Daje svjetovni primjer sinodalnosti koju nastoji još više promicati: Europska unija koja svojim izvornim projektom, ali i nedavnim planom spašavanja od koronavirusa, pokušava „uskladiti razlike u okviru globalnih napora da se pronađe jedinstvo”.

Očekivani plodovi sinodalnoga procesa

U Crkvi se Franjo prisjeća plodova koje je uočio tijekom tri sinode za svoga pontifikata – o obitelji, o mladima i o Amazoniji – plodova koji su, prema njemu, prvi put proizašli iz mudrosti Božjeg naroda, ali i iz iskustva obraćenja vlastitoga sinodalnome procesu.

Moramo se prepustiti Duhu Svetom: „Naš Bog je Bog iznenađenja, uvijek ispred nas.“ – Znamo da se od Drugoga vatikanskoga dinamika utjecajnih skupina prikladno poistovjećivala s djelovanjem Duha Svetoga; papa ovdje pokazuje da je dobro u skladu s Koncilom.

Protiv sterilnih polarizacija i duha sukoba koji animiraju svijet i Crkvu, papa ovaj sinodalni put predlaže kao lijek, koji podsjeća na „sinodalni put” na kojemu su njemački biskupi bili angažirani više od godinu dana.

Iz te perspektive on rasvjetljava pojam „razlučivanja”, kojemu se tako često vraća. Ponekad morate napraviti kompromis, objašnjava: „Ponekad je to čak jedino što možete učiniti”, ali kompromis je „privremeno rješenje, model čekanja, koji omogućava da situacija sazrije do te mjere da se može riješiti putem razlučivanja, u pravo vrijeme, traženjem volje Božje”.

Franjo napada izraz „vrijednosti o kojima nema pregovora”, naglašavajući da o svim istinskim vrijednostima nema pregovora, ali želi podsjetiti da, suočeni s „plemenitim, ali apstraktnim kriterijima”, trebamo primijeniti „razlučivanje” jer „raspravljamo o pojmovima, ali prepoznajemo ono stvarno”.

Osuđuje „egzistencijalni kvijetizam” – podrijetlo fundamentalizma – koji zatvara vrata raspravi, jer „plodna misao mora uvijek ostati nedovršena kako bi se ostavilo prostora za naknadno rasuđivanje”. Te su utvrde sigurnosti, posebno u Crkvi, izvor alergije argentinskog pape na „moralizam i druge '-izme”.

Osvjetljavajući primjer „prelijevajuće” sinodalnosti – u Franjinim očima – daje Sinoda o obitelji, gdje se raspravljalo o pristupanju pričesti za razvedene koji su „ponovno vjenčani”. Papa žali što su mediji tada predstavljali Crkvu kao da mora ili „popustiti svoja pravila” ili „zadržati svoj strogi stav”, uspostavljajući tako „sterilni” sukob koji je Sinoda upravo nastojala prevladati.

Pozdravio je „ekscese” koje je donio austrijski kardinal Christoph Schönborn, podsjetivši da se nijedno opće pravilo nije moglo primijeniti na sve situacije. To je sinodi omogućilo da se „složi oko potrebe razlučivanja od slučaja do slučaja”. „Nije bilo potrebno mijenjati zakon Crkve, već samo način na koji se primjenjivao”, primjećuje Franjo sa zastrašujućim zadovoljstvom.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Glasnik: