P
oslanica (Rim 12, 16-21): „Braćo: ne smatrajte sami sebe mudrima, ne vraćajte nikome zla za zlo, nastojte oko dobra ne samo pred Bogom nego i pred svim ljudima.Ako je moguće i koliko je do vas, budite u miru sa svima. Ne osvećujte se, predragi, nego prepustite to Božjoj srdžbi, kao što je pisano: „Moja je osveta, Ja ću uzvratiti”, kaže Gospodin. Naprotiv, ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga, ako je žedan napoji ga. Čineći tako skupit ćeš žeravicu na njegovu glavu. Ne daj se nadvladati od zla, nego zlo svladaj dobrom.” Sv. Evanđelje (Mt 8, 1-13): „U ono vrijeme: kad je Isus sišao s gore, išlo je za Njim mnogo naroda. I gle, pristupi gubavac koji Mu se pokloni i reče: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti”. Isus pruži ruku, dotakne ga i reče: „Hoću. Budi čist”. I odmah se očisti od svoje gube. Tada mu Isus reče: „Pazi, ne kazuj nikome, nego pođi, pokaži se svećeniku i prinesi dar njima za svjedočanstvo, kako je naredio Mojsije”. Kad je Isus ušao u Kafarnaum pristupi k Njemu stotnik, zamoli Ga i reče: „Gospodine, moj sluga leži kod kuće uzet i teško se muči”. Isus mu reče: „Ja ću doći i izliječit ću ga”. A stotnik odgovori: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga. I ja sam čovjek pod vlašću i imam pod sobom vojnike, pa kažem jednomu: „Idi” – i on ide, i drugome: „Dođi”, - i on dođe, a svojem sluzi: „Učini to”, - i on učini”. Kad je Isus to čuo, zadivi se i reče pratiocima: „Zaista vam kažem u Izraelu nisam našao tolike vjere. Kažem vam da će doći mnogi s istoka i sa zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom za stol u nebeskom Kraljevstvu, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni napolje u tamu, gdje će biti plač i škripa zubi”. A stotniku reče: „Idi i neka ti bude kako si vjerovao”. I u taj čas ozdravi sluga.”
„Svi su se divili riječima koje su izlazile iz Božjih usta.” (Pričesna pjesma, Rimski Misal)
Današnja Poslanica i Sveto Evanđelje, izlažu nam tri bogoslovne kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, koje svoje usmjerenje imaju na relaciji Bog – čovjek, budući da su usmjerene od Boga prema čovjeku. Na bogoslovne kreposti nadovezuju se djela milosrđa – duhovna i tjelesna, koja svoje usmjerenje imaju na relaciji čovjek – čovjek poradi Boga.
„Vjera, ufanje i ljubav nazivaju se bogoslovnim krepostima zato što se neposredno i potpuno odnose na Boga, koji te kreposti i ulijeva u naše duše.” (Veliki katekizam Sv. Pija X., p. 859)
„Bogoslovne kreposti neposredno se odnose na Boga zato što vjerom prihvaćamo Boga i držimo za istinu sve što je On objavio, ufanjem se nadamo da ćemo postignuti vječna dobra koja je Bog obećao, a ljubavlju se sjedinjujemo s Bogom i u Njemu ljubimo i svog bližnjega.” (Isto, p. 860)
1. „Neka to bude za ljubav Božju.” (Sv. Feliks iz Nikozije, OFMCap)
Naš Gospodin, mnogo puta u Svetom Pismu, pokazao nam je kako treba ljubiti svoje neprijatelje.
Tako ovdje možemo razmotriti krepost ljubavi.
„Ljubav je nadnaravna ulivena krepost u našoj duši, kojom ljubimo Boga iznad svega i radi Njega samoga, a bližnjega kao sami sebe iz ljubavi prema Bogu.” (Isto, p. 897)
No, prije nego što ljubimo bližnjega, trebamo znati kako ljubiti Boga.
Tako „Boga treba ljubiti nadasve, svim srcem, umom, svom dušom i svim silama svojim.” (Isto, p. 899) „Ljubiti Boga nadasve znači da Boga moramo ljubiti više nego sva druga stvorenja, pa i ona, koja su nam najdraža i najsavršenija te da moramo biti spremni sve izgubiti prije negoli Njega uvrijediti i prestati ljubiti.” (Isto, p. 900)
„Ljubiti Boga svim srcem znači posvetiti mu sve svoje osjećaje.” (Isto, p. 901)
„Ljubiti Boga svim umom znači usmjeriti prema Njemu sve svoje misli.” (Isto, p. 902)
„Ljubiti Boga svom dušom znači posvetiti mu sve snage svoje duše.” (Isto, p. 903)
„Ljubiti Boga svim svojim silama znači truditi se da sve više rastemo u ljubavi prema Njemu i da sva naša djela imaju povod i cilj ljubavi prema Njemu i želju da Mu ugodimo.” (Isto, p. 904)
Jedno evanđeosko blaženstvo govori nam o milosrdnima, o onima koji čine milosrđe, koji ljube - „Blaženi milosrdni, jer će postignuti milosrđe.”
„Tko su milosrdni? Milosrdni su oni koji u Bogu i za ljubav Božju ljube svoga bližnjega, sažaljevaju ga zbog duhovnih i tjelesnih slabosti i nastoje mu pomoći koliko mogu prema svojim snagama i prilikama.” (Veliki katekizam Sv. Pija X., p. 933)
„A tko je moj bližnji?” (Lk, 10, 29) upita zakonodavac Isusa, kao vjerujem i mi danas.
Naši bližnji su naši iz obitelji, prijatelji ali i neprijatelji. Isus nije radio razlike kada je rekao da trebamo ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe. Tako „ljubiti bližnjega kao sami sebe znači željeti mu i učiniti mu dobro, koliko to možemo i koliko želimo sebi samima, a niti mu željeti niti mu činiti bilo koje zlo.” (Veliki katekizam Sv. Pija X., p. 907) Zgodno je zbog toga danas razmotriti duhovna i tjelesna djela milosrđa koja možemo učiniti našemu bližnjemu.
„Djela milosrđa su ona kojima pomažemo našim bližnjima u njihovim tjelesnim i duhovnim potrebama.” (Veliki Katekizam Sv. Pija X., p. 942)
Tjelesna djela milosrđa su stoga: nahraniti gladne, napojiti žedne, zaodjenuti gole, primiti putnike, posjetiti bolesne, pohoditi utamničene, pokopati mrtve.
A duhovna djela milosrđa su: savjetovati dvoumne, poučiti neuke, pokarati grešnike, utješiti nevoljne, oprostiti uvrede, strpljivo podnositi nasilnike, moliti Boga za žive i za mrtve.
Tako, „ako dobar čovjek dobrim činom, što ga čini neprijatelju, ovoga privede ljubavi, tada pobjeđuje zlo” kaže Sv. Toma Akvinski. Nadvladati zlo dobrim, nije uvijek tako jednostavno. Potrebno je za tu jednostavnost, ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, gledati u njemu sliku Boga jer je čovjek stvoren na sliku Božju a napose imati strpljivosti i ljubavi za onoga koji nam čini zlo. Uzmimo za primjer kapucinskog sveca Sv. Feliksa iz Nikozije. Kada bi ovoga velikog i poniznog sveca netko rugao zbog njegove pobožnosti, on bi spremno i ponizno odgovarao: „Neka to bude iz ljubavi prema Bogu.” Ova uzrečica tako je postala, program njegova života. Može li uzrečica ovoga sveca, postati i programom našega života? Trebala bi! Ova uzrečica, sažimlje ljubav prema bližnjemu – iz ljubavi prema Bogu, ljubiti bližnjega. Ako k tomu, nadodamo još i tjelesna i duhovna djela milosrđa, naša ljubav je tada zaista jednaka Božjoj ljubavi koja je trijumfirala na drvu Sv. Križa.
„Neka to bude za ljubav Božju.” (Sv. Feliks iz Nikozije, OFMCap)
2. „Neka to bude na slavu Božju.” (Sv. Feliks iz Nikozije, OFMCap)
Prethodno smo razmotrili bogoslovnu krepost ljubavi i djela milosrđa. Sv. Evanđelje, privlači nam pozornost na ostale dvije bogoslovne kreposti – vjere i ufanja.
„Vjera je nadnaravna ulivena krepost po kojoj, radi neizmjerne Božje istinitosti, prihvaćamo za istinu sve što je On objavio i što nam preko svoje Crkve predlaže vjerovati.” (Veliki katekizam Sv. Pija X., p. 864)
„Ufanje je nadnaravna ulivena krepost, po kojoj želimo i očekujemo život vječni, koji je Bog obećao svojim slugama, i sve pomoći koje su za to potrebne.” (Isto, p. 892)
Promatrajući tako danas Sv. Evanđelje, promatrajmo ga dvostruko pozorno.
„U Evanđelju ovoga dana prikazana su dvojica ljudi, koji pristupaju Isusu Kristu. Jedan je gubavac Židov, a drugi kafarnaumski satnik – poganin. U njima dvojici predstavljeno je poganstvo i židovstvo, dakle čitavo čovječanstvo. Obojica nalaze ozdravljenje po živoj vjeri u Isusa Krista, jer je vjera temelj, na komu se gradi Kraljevstvo Božje u svijetu i u dušama.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 38-39)
Dragi vjernici!
„I gle, pristupi gubavac koji Mu se pokloni i reče: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti”. U ono doba haraše u Palestini guba, koju još nekada donesoše Izraelci sa sobom iz Misira. To bješe vrlo gadna bolest. (...) A bješe to i sramotna bolest, jer se držalo, da su takvi bolesnici i na duši nečisti tj. grešnici, pa ih je zato stiglo prokletstvo i kazna. (...) Takav jedan gubavac nalazio se izvan grada Kafarnauma, kad Isus ondje siđe s gore. (...) Zaista, nevoljan bijaše taj čovjek. Pa tko bi mislio, da u tako gadnom tijelu stanuje tako lijepa i plemenita duša! Taj je gubavac čuo već mnogo govora o Isusu, kako je dobar i moguć; pa kad Ga izdaleka opazi, pun vjere i zaufanja potrči k Njemu, baci se pred Njega na obraz i vruće Ga zamoli: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti”. Divnih li riječi! Kaže mu: „Gospodine” jer ga priznaje za Boga. Veli mu: „Ako hoćeš, možeš me očistiti”, dakle on niti malo ne sumnja, nego je čvrsto uvjeren, da ga Isus može očistiti. Ali to ipak Njemu prepušta na volju, veleći mu: „Ako hoćeš.” (Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 81-82)
„I pruživši ruku Isus, dohvati ga se govoreći: „Hoću. Budi čist! I odmah se očisti od svoje gube”. Kako je dobar i milosrdan Isus! Drugim se ljudima gadi gubavac, boje se i pogledati mu u lice, bježe od njega, da se ne zaraze, a Isus ne samo da ga milo gleda, već ga se i dotiče. (...) „Ticanje čudnovato, riječi svemoguće”, viče Tertulijan, „koje odaju nježnu ljubav Isusovu ka gubavcu”! „To ticanje i te riječi”, veli Sv. Ivan Zlatousti, „pokazuju, da Isus nije podložan zakonu, već gospodar zakona”. Kad god su proroci ili apostoli na čudnovat način ozdravljali kojega bolesnika, uvijek ih je to stajalo nekakve muke; molili su se prije i postili, pa i u samom činu zazivali su Ime Božje u pomoć; dočim se Isus samo dotiče gubavca i naprosto veli: „Hoću. Budi čist” i on se odmah očisti od gube. Tko da se ne divi toj svemogućnosti Isusovoj i ne upozna Njegovo božanstvo!” (Isto, str. 83)
„Strašna je bolest guba. Samo, braćo i sestre, nije jedina, i nije najgora. Ima osim bolesti tijela i, još gora, bolest duše – grijeh. Još su, od onih na tijelu, gore nutarnje, sakrivene, nevidljive rane, u srcu. Grijeh od čovjeka pravi gubavca pred Bogom. Grijeh čovjeku otima mir i sreću: čini ga nezadovoljnim i nesretnim; nesretnijim od svakoga bolesnika iz bolnice ili sa nosila. Ne pokazuju ljudi grješnici uvijek to izvana. A ima ih, sigurno, koji više ni ne osjećaju puno te svoje nesreće. Uspavali su savjest; otvrdnuli su i ogrezli u zlu; posve su se pokvarili. (...) Zaboravili su posve na dušu i na Boga... (...) A, braćo, mnogo nas je danas tavih duhovnih gubavaca. U mnogoj je i kršćanskoj duši nemir. Mnoge među nama i oko nas grize crv nečiste savjesti i straha pred Bogom. Grijeh u ljudskim dušama duhovna je guba i starog i novog poganstva. Puno ih je, koji joj uopće ne nalaze lijeka. Ne znaju, kako da se oslobode te svoje nesreće. Nitko im na svijetu ne može pomoći. (...) Teret grijeha, odgovornosti pred Bogom i pred savješću, nitko od ljudi ne može s nas dignuti. Rane nam savjesti ne može izliječiti nijedan čovjek. Jedan nam ih samo može izliječiti: sve te, i najgore rane. Jedan nam samo može iz duše dignuti i ukloniti svaki grijeh. Bog. I Onaj, koji je od Boga došao na svijet: Sin Božji, naš Gospodin. On to može. I On to hoće. Jednom riječi može On to učiniti. Treba samo da kaže, kao gubavcu iz Evanđelja: „Hoću. Budi čist”. (...) Valja samo da grješnik, da nesretnik i očajnik, k Njemu dođe. Da pred Njim padne na koljena. Da Mu ponizno, sa živom vjerom, kaže: „Gospodine, ako hoćeš, Ti me možeš očistiti.” (Čedomil Čekada: Gospodin govori, str. 144-145)
„U Sakramentu Sv. Ispovijedi, odatle uvijek počinje božanski proces čišćenja i ozdravljenja. Tko vjeruje i tko se kaje, može tu i za najveći grijeh, i za čitavo brdo grijeha, i za čitav jedan, dugi, promašen i grješan život, odmah dobiti oproštenje. Iz usta Božjih, iz usta Isusovih izlazi u stvari ono svećenikovo: „Gospodin Isus Krist neka te odrješi..., i ja te odrješujem od grijeha tvojih...” (Isto, str. 146)
„I reče mu Isus: „Gledaj, nikomu ne kazuj; nego idi, pokaži se svećeniku, i prinesi dar, koji je zapovijedio Mojsije, radi svjedočanstva njima”.
Isus očistivši gubavca dade mu dvije opomene: jednu, da ne kazuje nikomu dobivene milosti, a drugu, da se pokaže svećeniku i prinese dar. Prvom opomenom, veli Sv. Hilarije, „htio nas je Isus poučiti, da čineći dobro ne tražimo ljudske slave, kao što je ni On nikada nije tražio”; a drugom nas opominje, da štujemo svećenike i da im budemo pokorni.” (Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 84)
„U ovom Isusovu nalogu stoji važna nauka za nas. Danas bi ljudi bezvjerci htjeli svećenika upravo istisnuti iz svijeta. Neće oni posrednika između Boga i čovjeka. Naš Gospodin Isus drukčije misli. On je odredio Apostole za svoje nasljednike. Neka oni budu posrednici između Boga i čovjeka! (...)
Pa stoga veli Sveti Apostol Pavao: „Neka nas ljudi drže za sluge Kristove i za djelitelje otajstava Božjih.” (1Kor 4,1) Štujmo dakle i visoko cijenimo dostojanstvo svećeničko! Nije svećenik dao sam sebi to dostojanstvo. Dao mu ga je sam Bog. (...) I nikada ne zaboravimo, kako je naš svrhunaravni život usko spojen sa svećenikom! Svećenik nam daje taj vrhunaravni život. Svećenik nam pomaže, da očuvamo, njegujemo i usavršujemo taj život. Svećenik nam povraća taj život, ako smo ga po nesreći izgubili. Svećenik u Ime Onoga, čiji je on poslanik, daje slijepima vid, bolesnima zdravlje, mrtvima život. Svećenik prinosi Bogu suze i molitve ljudi. Svećenik žrtvuje za svoj puk svoj svagdanji brevijar, svoju Svetu Misu, svoj rad i puno puta svoj život. „Između trijema i oltara plaču svećenici, sluge Gospodnje, i vapiju: „Prosti, Gospodine, prosti narodu svojemu”! Radom u ispovjedaonici, koji je mnogi svećenički život polako u grob spustio, službom u školi i uz postelju bolesnika jačaju svećenici, što je slabo; iscjeljuju što je bolesno; zavezuju, što je ranjeno; sabiraju, što je prosuto, natrag k Bogu dovode, što je zalutalo. Veliki francuski pjesnik Lamartine govorio bi o svećeniku ovako: „Svećenik je čovjek, koji nema obitelji, a pripada svima obiteljima. On blagoslivlja kolijevku, smrtnu postelju i mrtvački lijes. Njega zavole već malena djeca. On je po svojem zvanju tješitelj svake bijede duše i tijela”. Još više: on je sluga Božji, Njegov predstavnik, veliki posrednik, koji daje Boga ljudima i ljude Bogu. Bez njega nema sakramenata, nema božanskog života. Sveti župnik od Arsa lijepo je rekao: „Ostavite jednu župu dvadeset godina bez svećenika, i puk će obožavati životinje ili barem zlatno tele.” (Ivan. Ev. Šarić: Evanđelist, str. 56-57)
„[Odlučimo u Ime Božje, da ćemo se moliti, neka nam dobri Bog dadne što više dobrih i svetih svećenika.] O Bože Sveti! Daj nam svetih svećenika, da siju i žanju na njivi Gospodnjoj!” (Ivan Ev. Šarić: Evanđelist, str. 58)
Razmotrimo još, drage braćo i sestre, ozdravljenje sluge satnikova.
„Današnje Evanđelje pruža nam divan primjer pravog domaćina, koji ljubi slugu svoga kao brata. Satnik, vojnički časnik, poduzima daleki put, da nađe Isusa i da Ga ponizno umoli, neka mu izliječi bolesnog slugu: „Gospodine, moj sluga leži kod kuće uzet i teško se muči”. Spasitelja je dirnula ljubav dobroga gospodara, te učini čudo i vrati zdravlje njegovom sluzi. Već u Starom Zavjetu nalazimo ovu lijepu zapovijed: „Ako imaš vjernoga slugu, neka ti bude kao duša tvoja, kao s bratom s njime postupaj”. (Prop 33,31) (Đuro Cezner: Svjetlo dana Gospodnjega, str. 15)
„Filip II., španjolski kralj, jedanput je dugo u noć pisao list Papi. Kada je list bio gotov, dao ga je svome tajniku, da ga složi i zapečati. Ovaj je bio pospan, te umjesto da ga pospe pijeskom za posušivanje, u zabuni prihvati posudicu tinte, pa cijelo pismo zamaže crnilom. Kada je tajnik opazio pogrješku, problijedio je i stao drhtati od straha. No kad je kralj to vidio, progovori mirno i s mnogo dobrote: „Tomu se da pomoći: tu je još jedan arak papira”. I kralj opet sjede za pisaći stol, da i ostali dio noći provede u pisanju istoga lista.” (Isto, str. 16)
„Lijep je ovo primjer za sve gospodare i gospodarice, kako treba da se brinu za svoju služinčad, navlastito kad obole.” (Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 85)
„Veoma je žalosno i prežalosno, kako mnogi gospodar postupa sa slugom u bolesti ili starosti. Sv. Antun Padovanski već je u svoje doba rekao u jednoj propovijedi, da neki gospodari ne čine razlike među slugama i psom, jer ih odmah izbacuju. Kao onaj gospodar u Evanđelju, [brinimo se za iznemoglog, bolesnog slugu!] [Pripravimo mu ugodan, čist krevet, dobru hranu, dozovimo liječnika, budimo milosrdni Samaritanci kod sluge, svog bolesnog brata.] Ako je ozbiljna pogibelj duše, [zovimo odmah i liječnika duše], svećenika, da mu podijeli utjehu Sv. Vjere.” (Đ. Cezner: isto, str. 16)
„[Divimo se pripravnosti Isusovoj], koji je uvijek spreman, da dođe [k nama] i kad Ga [ne zovemo]; jer ni stotnik Ga nije zvao, da mu dođe u kuću, štoviše nije se držao ni dostojnim tolike časti. Kolika poniznost, kolika vjera, koliko strahopoštovanje prema Isusu u stotnika! „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”, sjećajući se svojih grijeha i niskosti, i velikog dostojanstva i svetosti Isusove. Međutim je, veli Sv. Augustin, Isus unišao ne u zidine njegove, nego u srce njegovo. Jer tko bi drugi probudio prekrasna čuvstva poniznosti i žive vjere u srcu njegovu, što je stotnik u preznamenitoj riječi zaodjenuo: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga”. Sveta Crkva je ove riječi zbog krasnog sadržaja poniznosti, pouzdanja, žive vjere i dubokog strahopoštovanja ovjekovječila, primivši ih u obred, kojim podjeljuje Presv. Oltarski Sakramenat.” (Matija Kulunčić: Život i nauka Isusa Krista iz četiri Sv. Evanđelja u razmatranjima, str. 214)
„Kad je Isus to čuo, zadivi se i reče pratiocima: „Zaista vam kažem u Izraelu nisam našao tolike vjere...A stotniku reče: „Idi i neka ti bude kako si vjerovao”. I u taj čas ozdravi sluga”.
Sv. Augustin, koji ove riječi tumači, veli: „Tko se god čudi, po običaju kako ljudi govore, očituje, da mu je ono, čemu se čudi, nenadano i neočekivano. Ali Isus, koji je sve znao, diveći se, hvalio je ono, i drugima preporučivao, da se tomu dive”.
Origen veli: „Pazi, koliko je i kakvo je, čemu se Bog divi. Zlato, bogatstvo, kraljevstva, prvenstva su pred Njim kao sjena ili cvat što otpada. Ništa od ovoga nije pred Bogom čudnovato, veliko i skupocjeno, nego jedino vjera, njoj se divi, o njoj veli, da Mu je mila".
(...) reče pratiocima: „Zaista vam kažem u Izraelu nisam našao tolike vjere”. - Sv. Ivan Zlatousti veli, da je vjera stotnikova veća od vjere apostola, što su imali na početku svog zvanja: „Vjerovao je Andrija, ali pošto je Ivan rekao: „Evo Jaganjac Božji”; vjerovao je Petar, ali pošto mu je propovijedao Andrija”. (...)
„Idi i neka ti bude kako si vjerovao”. I u taj čas ozdravi sluga”.
Sv. Bernard govori: „Samo pouzdanje, Gospodine, u Te zadobiva milosrđe; ne ulijevaš ulja milosrđa osim samo u posudu pouzdanja.” (Matija Kulunčić: isto, str. 215)
„Kad i mi, pristupajući k Sv. Pričesti, čujemo gdje svećenik izgovara satnikove riječi: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”, probudimo u sebi tvrdu vjeru, da je Onaj, koji dolazi k nama, pravi, živi Bog, koji nas može i hoće izliječiti od svake duševne bolesti. A učimo se od satnika k tomu, da budemo milosrdni prema siromašnom i bolesnom. Navlastito pak ne propustimo nikada, kad nam tko opasno oboli u kući, da ne pozovemo k njemu svećenika, Isusova namjesnika, da dođe i da ga ozdravi na duši. Ovome milosrdnom satniku jamačno je Isus ukazao tu milost, da ga je doveo k pravoj vjeri poradi milosrđa. Budimo dakle milosrdni, pak ćemo i mi dobiti milosrđe.” (Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 88)
Drage braćo i sestre, „[probudimo često vjeru, ufanje i ljubav, jer tako će sve to većma ojačati, osobito jutrom i večerom i kad prisustvujemo Sv. Misi te kad primamo Sv. Sakramente.]” (Matija Kulunčić: Isto, str. 216)
Neka tako i mi milošću Božjom: umnožimo našu vjeru, učvrstimo ufanje i usavršimo ljubav, te na kraju naših života, poput Sv. Feliksa iz Nikozije, u posljednjem trenutku našega života prozborimo: „Neka to bude na slavu Božju.” (Sv. Feliks iz Nikozije)
„Svemogući vječni Bože, milostivo pogledaj na našu slabost i pruži desnicu svojega veličanstva da nas zaštitiš.” (Zborna molitva, Rimski Misal)
