Christus Rex

Nova godina (1.1.)


P
oslanica (Tit 2, 11-15): "Predragi: milost Boga našega Spasitelja objavila se svim ljudima učeći nas, da se odrečemo bezbožnosti i svjetovnih želja i da živimo na ovom svijetu trijezno, pravedno i pobožno, očekujući blaženu nadu i slavni dolazak velikog Boga i našega Spasitelja Isusa Krista. On je samog sebe dao za nas, da nas otkupi od svakog bezakonja i da očisti za se izabrani narod koji revnuje oko dobrih djela. Ovo govori i potiči u našemu Gospodinu Isusu Kristu!"

Sv. Evanđelje (Lk 2, 21): "U ono vrijeme, kad se navršilo osam dana da obrežu Dijete, dadu mu Ime Isus, kao što Ga je Anđeo bio nazvao prije Njegova začeća."

„Sretna Nova godina”! Tako govore danas ljudi jedan drugome, što je vrlo lijep kršćanski običaj, ako samo ta želja dolazi iz srca. Sretnu Novu godinu [želi nam] danas također i dragi Spasitelj u Sv. Pričesti, i ta je želja sigurno iskrena, jer izlazi iz Njegovog dobrostivog i ljubeznog Srca. Ali nešto [nam] prije svega želi, naime da svaki čas nove godine [upotrijebimo] te Bogu [služimo], da [nam] tako bude svaki čas zaslužan za vječnost.” (Put Srcu Spasiteljevu, str. 79) 

U Novoj godini trebamo moliti Boga da učini dvije stvari: 

1. „Učinimo da Bog zaboravi svijet koji Ga zaboravlja.” (M. Raymond: Tri buntovna redovnika, str. 82) 

„Na novu godinu ranu ujutro išao je svećenik da služi Sv. Misu. Uto je iz gostione izašao pijan čovjek i vidjevši svećenika povika: „Eno popa! Nesretna mi je nova godina”. I doista mu je bila nesretna – ne radi susreta sa svećenikom, nego zato što je novu godinu započeo s pijanstvom, s grijehom. Nažalost mnogi katolici ulaze u novu godinu s grijehom. Koliko ih je pijanih, koliko ih je na plesu do zore okaljalo srce grešnim požudama, koliko ih danas iza noćne zabave spava do podne i propušta Sv. Misu. Slab je ovo temelje sreće za novu godinu. Blago onima, koji su počeli novu godinu s molitvom, koji su došli na Sv. Misu po blagoslov Božji, blago onima, koji su danas primili u Sv. Pričesti Isusa, jamstvo svake sreće!” (Đ. Cezner: Blagoslovljen Bog u svojim svetima, str. 151)
 
„Kako si mnogi ljudi zamišljaju sreću? To nam jasno pokazuju karte za čestitanje, na kojima je naslikana debela svinja ili vreća novaca. Ako bude kuća svega puna, ako bude dosta novaca – eto to je njihova sreća. A je li zbilja u tome sreća? (...) 
Sjetimo se onoga bogataša iz priča Isusovih. Nakupio je blaga i govorio: „Dušo, imaš mnogo imanje za mnogo godina; počivaj, jedi, pij, veseli se”. Ali Bog mu reče: „Luđače, ovu ću noć tražiti dušu tvoju od tebe, a što si napravio, čije će biti?” Na ovu priču dodao je Isus: „Tako se događa onomu, koji sebi teče blago, a nije bogat u Bogu.” (Lk 12)” (Isto, str. 151)
 
„Ima danas na svijetu puno ljudi, koji traže svoju sreću samo u zemaljštini, a pri tome isključuju Boga i vječnost. Ovo je pogansko načelo... (...) Ovakovo što neka bude daleko od nas kršćana, jer to nije ljudski, a kamo li kršćanski. (...) Kralj Asiraca Sardanapal naredi pred smrt, da mu se na grobu podigne njegov kip s ovim natpisom: „Putniče, jedi, pij, uživaj – sve drugo je ništa”. Kada je grk Aristotel, poganski mudrac, vidio taj spomenik i natpis, rekao je s ogorčenjem: „Takov bi natpis bio veoma zgodan za grob kojega vola, a ne kralja”. I mi kršćani moramo s gnušanjem odbijati takova načela. Tko živi prema takom načelu nije čovjek, još manje kršćanin, on je doista kao životinja, pa stoga opominje Sv. Pismo: „Ne budite kao konj i mazga, koji nemaju razuma”. (Ps 31,9) Ovakove sreće mi sebi ne želimo u novoj godini.” (Isto, str. 152) 

„Neka budu bokovi vaši opasani i svijeće zapaljene u rukama vašim”! (Lk 12, 35) 
Budemo li se držali ove opomene evanđeoske, bit će nam sigurno sretna čitava nova godina. (...) 
Mi ćemo se držati najboljeg pravila, što nam ga daje sam naš Spasitelj. On nam govori: „Neka budu bokovi vaši opasani i svijeće zapaljene u rukama vašim! Vi budite spremni”! 
Drugim riječima: vaše srce neka bude spremno, spremno na sve! Jest, danas i uvijek neka je u našoj duši jaka i odvažna tišina, junački osjećaj... (...) Ako me pitate: kako dobiti taj jaki osjećaj? Ja vam odmah odgovaram riječima Svetog Pavla u današnjoj Poslanici: „Pokaza se milost Boga Spasitelja našega svim ljudima, učeći nas, da se odrečemo bezbožnosti i svjetovnih želja, da trijezno i pravedno i pobožno živimo na ovome svijetu, čekajući blaženu nadu i dolazak slave velikog Boga i Spasitelja našeg Isusa Krista”.
 
Trijezno, pravedno i pobožno živjeti. To su braćo, sredstva proti svakomu nemiru duševnom. Trijezno i pravedno i pobožno živjeti. To daje duši našoj onaj jaki osjećaj spremnosti na sve. 
Trijezno! To jest, ne priljepiti svoje srce za ovu zemaljštinu, za ovaj prah. Slobodan i nezavisan biti od svega svijeta. Odreći se svih svjetovnih želja. Imati za lozinku svoju: Gore srce! Gore, k nebeskim stvarima! I ovo daje našoj duši onaj jaki i mirni osjećaj spremnosti na sve. 
Pravedno! Pravedan, istinit i pošten biti prema svakomu. Istina će nas spasiti. Čovjek pošten i pravedan gleda u oči istoj smrti. 
Pobožno! To jest, uvijek vjeran Bogu. Vjera u Providnost Božju ne zna ni za kakav strah. Vjera, da me očinska desnica mojega dobrog Boga vodi, daje duši mojoj onaj jaki i mirni osjećaj. Vjera u Ime Isus, koje se Ime ne spominje uzalud u današnjem Evanđelju, pokazivat će mi uvijek put u Nebo, vodit će me k vječnoj Istini i napokon će me dovesti u vječni i blaženi život.” (Dr. I. Ev. Šarić: Evanđelist, str. 37-39)
 
„Ovo nam sve veli: u Bogu traži sreću svoju, pa se nećeš razočarati ni prevariti. Eno je Sv. Augustin do svoje 32. godine tražio sreću u časti, zabavama, putenim slastima, ali uzalud. Kada se je Bogu obratio i Njega počeo ljubiti, onda se je istom smirilo srce njegovo i bio je sretan. On je od srca onda govorio: „Bog neka mi uzme sve, samo sebe neka mi dade.” (Đ. Cezner: isto, str. 152)
„Učinimo da Bog zaboravi svijet koji Ga zaboravlja.” (M. Raymond: isto, str. 82) 

2. „Učinimo da se Bog sjeti (...) svojega milosrđa.” (Isto, str. 83-84) 

(...) Danas je osobito zgodan dan, da se započne (...) duhovno obnovljenje. 
Danas je naime početak građanske godine; danas je osmi dan slavnog porođenja Gospoda i Spasitelja našega Isukrsta, a to nas podsjeća na naš unutarnji preporod; danas je napokon i svetkovina Obrezanja Isusova, a to obrezanje tijela znamenuje obrezanje to jest obnovu duha. 
Božansko Djetešce Isus, osmi dan po porodu, bi obrezano, kako je to zakon propisivao za svakog Izraelca. Nije božanski Spasitelj bio dužan, da se podvrgne tome zakonu, ali pošto je On „svrha zakona” (finis legis) kako Ga nazivlje Sv. Pavao Apostol (Rim 10,4), htjede da i u tome ispuni zakon i da nama ujedno dade primjer poslušnosti i poniznosti. No, sa Isukrstovim obrezanjem nestade dužnosti obrezanja tijela, a nastade dužnost obrezanja duha. (...) „Isukrst bi obrezan”, lijepo kaže serafski naučitelj Sv. Bonaventura, „ne da utvrdi staro obrezanje, nego da uvede novo posvećenje. Obrezanje tijela bijaše slika toga posvećenja, zato je i prestalo biti obvezom, čim je došao početnik posvećenja Gospod i Spasitelj Isukrst”. U obrezanju Isusovom dakle, koje danas slavimo, imamo, braćo predraga, označeno obrezanje duha našega to jest obnovljenje života našega. Na to smo svi dužni. To je ono, što je božanski Spasitelj puno puta naglasio kao neophodno nužno za naše spasenje: „Činite pokoru”! (Mt 4,17) „Jer ako ne čininte pokore svi ćete izginuti. (Lk 13,5)” (o. Petar Vlašić: U zemlji otajstava, str. 36-37)

„Obnova života” unutarnja, svestrana obnova to je prava pokora u Isusovom smislu; ostaviti se od grijeha i živjeti kreposno: to znači pravu pokoru činiti, bez koje nema spasenja. Ne ističe li to jasno preteča Isusov, Sv. Ivan Krstitelj? On je u judejskoj pustinji propovijedao ljudima da čine pokoru, jer se približuje Kraljevstvo Božje. A kad su dolazili ljudi k njemu i pitali ga: „Što nam je dakle činiti”? - ne šalje ih Sveti Krstitelj u pustinje i samotna mjesta, nego ih šalje kućama njihovim, da tu svaki prema svome staležu živi uredno, kako Božji zakon zapovijeda. Na taj način rodit će plodove dostojne pokore.” (Isto, str. 38) „Promotrite časkom danas na prvi dan nove godine život svoj, bacite pogled samo na prošlu godinu, pa da se uvjerite, da u vama ima dosta toga, što bi trebalo ispraviti. (...) Eto dakle pukotina koje treba ispuniti, eto krivih crta, koje treba ispraviti, eto rana, koje treba zacijeliti, eto korova, koji treba iščupati, eto zastarjelih rana, koje treba odstraniti. (...) A onda promislite, koliko vam toga fali, da budete savršeni, kao što mora biti savršen čovjek Božji. Gdje su u vama tolike kreposti, kojima morate biti urešeni? Gdje temeljitost vjere, gdje jakost ufanja, gdje žar ljubavi? Gdje je u vama dubina poniznosti, gorljivost pobožnosti, gdje krotkost, ljubežljivost, spremnost na sve dobro i plemenito? Eto vidite li, braćo predraga, kako toliko toga morate zadobiti, toliko cvijeća pokupiti i u bašću srca svoga presaditi, da budete odraz čovjeka savršena, sazdana od Boga u pravednosti i u svetosti istine.” (Isto, str. 39) 

„Duša je naša dragocjena, to nam kazuje povijest otkupljenja roda ljudskoga. Isus nam je pripovijedao ovu priču: „Kraljevstvo je Nebesko kao trgovac, koji traži lijepo biserje. Kad nađe jedno dragocjeno zrno bisera, otiđe i proda sve što je imao i kupi ga”. (Mt 13, 45) Tko je onaj trgovac, a što je onaj biser? Onaj trgovac je sam Sin Božji, a ono dragocjeno zrno bisera jest duša čovječja. Sin Božji je ostavio Nebo, da uzmogne kupiti dušu čovječju, kojoj je prijetila propast. On je postao čovjekom i drhtao je kao siromašno dijete od zime, a radi tvoje duše. On je htio biti suđen kao zločinac, on je dopustio da Ga bičuju i trnjem krune, On je dragovoljno nosio teški križ, On je na križu istočio svoju nevinu Krv i žrtvovao svoj život - a sve to radi spasa tvoje duše. O kako mora biti dragocjena naša duša, kad ju je Isus otkupio ovolikom cijenom, neizmjernom cijenom!” (Đ. Cezner: isto, str. 79-80) „Sin Božji nije došao na ovu zemlju radi našega tijela, nije došao radi našeg vremenitog dobra, nego zato da nas izbavi od grijeha, dakle da spasi duše naše.” (Isto, str. 223)
 
Krist već kao maleno Dijete, htio nam je obrezanjem pokazati svoje milosrđe i ljubav. 
„Trpjeti za onoga koga se ljubi jest odličan znak ljubavi.” (o. Nikola Avancini: Život i nauka Isusa Krista, str. 59) 
„Spasitelj daje svakome čovjeku u svaki čas svoje milosti..., samo ako ima dobru volju.[Upotrijebimo ih i mi] i [nemojmo se] opirati, nego [sudjelujmo] s njima. Spasitelj veli: „Gle, ja stojim pred vratima i kucam: tko čuje Moj glas i otvori mi vrata” tj. tko sudjeluje s milošću, „k tome ću doći i objedovati s njime, a on sa Mnom”. O Isuse, združi [naša siromašna srca] sa svojim Presvetim Srcem! U Njemu [ćemo] stanovati kroz cijelu godinu, svaki dan i svaki čas.” (Put Srcu Spasiteljevu, str. 80) 
„Učinimo da se Bog sjeti (...) svojega milosrđa.” (M. Raymond: isto, str. 83-84)

Arhiva bloga

Glasnik: