Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (III.)

Nastavak prvog i drugog dijela...

Neki ljudi kažu da je Crkva 2000. godine rekla da je posveta 1984. bila valjano učinjena i da su se ostvarila proročanstva iz Fatime. To nije točno. Nije se radilo o Crkvi, već određenim vatikanskim službenicima koji su samo predložili tumačenje fatimskih proročanstava: tadašnji nadbiskup Bertone, zajedno s kardinalima Sodanom i Ratzingerom. Sjetite se, Peti lateranski sabor izjavio je da je samo papa konačni tumač proročanstava i da papa nije ponudio tumačenje Fatime u izvještaju iz 2000. U stvari, kao što smo pokazali, Ivan Pavao II. priznao je da Rusija NIJE posvećena (tako da možemo reći da je TO službeni stav Crkve). Štoviše, kardinal Ratzinger izjavljuje u izvještaju da je taj dokument jedan „pokušaj tumačenja“ i na novinskoj konferenciji govori da dokument ne obvezuje katolike (što samo potvrđuje očito). Kako nas vatikanski kardinali koji nemaju vlasti tumačiti proročanstvo mogu obvezati uz „pokušaj tumačenja“ za koji priznaju da nije obvezujući? Naravno da ne mogu. Ti isti službenici raspravljali su da je neuspjeli pokušaj atentata na Ivana Pavla II. od jednog naoružanog čovjeka ispunjenje treće tajne proročanstva o pogubljenju budućeg pape, biskupa, i vjernika laika mecima i strijelama u napola razrušenom gradu. Zanimljivo je primijetiti da su navodna „ukazanja“ u Međugorju počela u srpnju 1982., jedan mjesec nakon pokušaja atentata na Ivana Pavla II. u svibnju 1981. – događaja za koji Sotona želi da vjerujemo da predstavlja ispunjenje Fatime. U tom slijedu događaja, mnogi vjerni katolici vide dvostruku laž: kraj Fatime (svibanj 1981.) i početak Međugorja (lipanj 1981.).

No, volio bih staviti posvećenje Ivana Pavla II. 1984. u jedan širi povijesni kontekst. Dana 13. listopada 1884. (33 godine, na dan točno prije čuda Sunca, isti broj godina kao i dob našeg Gospodina kada je razapet), dok je papa Lav XIII. služio Misu u svojoj privatnoj kapeli, nakon Pater Noster, on je imao viziju koja ga je toliko prestrašila da je odjednom izgledao kao mrtvac. Papa je vidio kako se zemlja otvara i kako mnoštvo demona izlazi, potiče preko svjetskih zabluda ratove, pobune i revolucije. Strašna magla i ljudska krv prekrila je zemlju. Tada je papa vidio vojsku demona kako napadaju Crkvu, koju je simbolizirala bazilika sv. Petra, koja se trese toliko jako da je izgledalo kao da će se urušiti. U tom trenutku papa je viknuo „Zar nije moguće spasiti Crkvu?“ (na talijanskom: Ma nessuna salvezza è possibile alla Chiesa?). Tada je sveti Mihael Arkanđeo sišao s neba, uključio se u borbu s demonima, porazio ih i bacio ih nazad u pakao. Papa je zatim čuo glas s neba kako mu govori: „Sve će to započeti pod različitim pontifikatima, a dogodit će se zbog Rusije“. (na talijanskom: “Tutto questo comincerà ad avvenire tra alcuni pontificati, ed avverrà per causa della Russia”).

Ta nevjerojatna vizija otkriva materijalne i duhovne kazne poruke u Fatimi 33 godine prije nego se Gospa ukazala u Covi. Primijetite da ta vizija otkriva demonski napad protiv dogme da „nema spasenja izvan Crkve.“ Napad iskrivljava vjeru do te mjere da je papa uzviknuo pitajući se ima li uopće spasenja za Crkvu. Primijetite također da će se napad dogoditi u vrijeme različitih pontifikata, i da će se dogoditi „zbog Rusije“, što ima dvostruko značenje. Kao prvo, da će Rusija raširiti svoje zablude za vrijeme vladavine više papa (pravih papa, za naše prijatelje sedisvakantiste). Kao drugo, Rusija neće biti posvećena za vrijeme tih pontifikata. Nebo otkriva da je to „zbog Rusije“, posebno, jer Rusija nije posvećena. A kada će se dogoditi taj napad na Crkvu?

U toj viziji, papa Lav čuo je poznati razgovor između Isusa i Sotone, u kojem je Sotona rekao Isusu da će uništiti Njegovu Crkvu ako mu da 75 do 100 godina (koje mu je Krist dao). Pa, 75 godina nakon vizije dovodi nas u 1959. godinu, godinu kada je Ivan XXIII. potisnuo treću tajnu i fatimsku poruku i sazvao II. vatikanski. A 100 godina od vizije nas donosi u 1984., godinu posvete svijeta koju je učinio Ivan Pavao. Drugim riječima, 1984. godina služi kao marker 100. godišnjice Sotonine privremene pobjede nad Crkvom, prema roku koji je Sotona želio i koji mu je Krist odobrio, kako je otkrila vizija pape Lava XIII. Umjesto pobjede Bezgrešnog Srca 1984. s valjanom posvetom Rusije, Sotona je zadobio privremenu pobjedu nad Crkvom 1984. kada je Vatikan izveo nevaljanu posvetu Rusije, a rekao je svijetu da je valjano. Kao što je Nebo objavilo u viziji pape Lava XIII., taj demonski napad „dogodit će se zbog Rusije“ – odnosno, zbog toga što papa nije uspio posvetiti Rusiju.

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (II.)

Nastavak prvog dijela...

U listopadu 1940. su Manuel Ferreira, biskup Gurze koji je osobno znao Pija XII. i otac Gonçalves, odlučili na drugačiji pristup Vatikanu. Zamolili su Luciju da piše papi tražeći posvetu svijeta posebno spominjući Rusiju. Oni su očito mislili da će dodavanje riječi „svijet“ uz „Rusiju“ više pomoći u dobivanju odgovora od Svete Stolice. Luciju je jako mučio taj zahtjev i htjela je da joj narede njezini nadređeni da to učini, budući da Gospodin nikad nije tražio posvećenje svijeta, već samo Rusije. Ali Gospodin je posjetio Luciju i rekao da čak i ovo sekundarno posvećenje neće ispuniti Gospin nalog (i stoga neće obratiti Rusiju niti donijeti razdoblje mira). Isus je rekao da će imati ograničeni učinak skraćivanja Drugog svjetskog rata (što pokazuje Gospodinovu velikodušnost i autoritet koji On daje svojim biskupima). Papa Pio XII. je na kraju izveo posvetu (i u listopadu i u prosincu 1942.), ali ne samo da nije uspio zadovoljiti Gospin nalog koji je ona dala u Fatimi, već nije uspio ispuniti niti taj sekundarni, kompromisni zahtjev jer nije uopće posebno spomenuo Rusiju.

U veljači 1943. Lucija je potvrdila da je posveta pape Pija XII. nepotpuna i da nije zadovoljila sve uvjete Neba. Ona piše: „Dobri Bog mi je već pokazao svoje zadovoljstvo činom (posvetom), iako nepotpunim, koji je slijedio Njegovu želju, koje su učinili Sveti Otac i nekoliko biskupa. Zauzvrat je obećao da će rat uskoro završiti. Obraćenja Rusije za sada neće biti.“ 1943. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 14 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

U njezinom intervjuu s o. Jongenom u veljači 1946. Lucija je rekla: „Točna Gospina molba je da Sveti Otac učini posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu, zapovijedajući da u isto vrijeme i u zajedništvu s Njegovom Svetosti to učine svi biskupi katoličkog svijeta.“ Lucija je rekla to isto u intervjuu s prof. Williamom Walshom u srpnju 1946.: „Gospa želi da papa i svi biskupi svijeta posvete Rusiju Njezinom Bezgrešnom Srcu jednog posebnog dana. Ako to učine, Ona će obratiti Rusiju i bit će mir. Ako se to ne učini, zablude Rusije raširit će se na sve zemlje svijeta.“ TAKO DA 1946. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 17 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

U listopadu 1951. je o. Wetter posjetio Luciju u njezinom samostanu i Lucija ga je upitala: „Možete li prenijeti Svetom Ocu poruku da je Gospa Fatimska tražila nešto što nije učinjeno?“ Brat Michel izvještava da je otac Wetter pristao i proslijedio zahtjev papi, vjerojatno preko oca Leibera, koji je bio privatni tajnik Pija XII. Tako je Pio XII. bio obaviješten izravno od vidjelice da njegove posvete iz 1942. nisu zadovoljile Gospine zahtjeve. Lucija je također 15. prosinca 1951. napisala sljedeće: “Gospin zahtjev koji se tiče Rusije nije ispunjen... biskupi Rusije poslali su molbu Svetom Ocu tražeći posvetu Rusije Marijinom Bezgrešnom Srcu, kao što je Gospa tražila. Neka Bog dopusti da to bude stvarno i da se to ostvari. Ali malo je kasno.“ I 1951. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO VEĆ 22 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

U svibnju 1952. Gospa se ponovno ukazala Luciji tražeći posvetu Rusije, govoreći: „Obznanite Svetom Ocu da još čekam posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu. Bez posvete Rusija se neće moći obratiti, niti će svijet imati mir.“

U svjetlu tih opetovanih zahtjeva Neba papa Pio XII. izvršio je još jednu posvetu 7. srpnja 1952. u svom apostolskom pismu Sacro vergente anno. Ali postojali su ponovno brojni nedostaci u toj posveti. Kao prvo, umjesto da posveti narod Rusije, posvetio je ljude Rusije. Izjavio je: „Posvećujemo i na poseban način povjeravamo sve ljude Rusije tom Bezgrešnom Srcu.“ Dok je Rusija napokon spomenuta izričito (a Pio XII. je bio jedini papa koji je to učinio), narod, kao cilj posvećenja, nije identificiran. Sukladno tomu, Pio XII. nije učinio svečani čin zadovoljštine za mnoge grijehe tog naroda, za kojeg je Gospa rekla da mora biti dio posvete. Zapravo, Pio XII. nije pokazao da namjerava ispuniti Gospin zahtjev jer nikada nije spomenuo Fatimu.

Također u tom pismu nema spomena o pobožnosti zadovoljštine prvih pet subota ili o pobjedi Bezgrešnog Srca kroz obraćenje Rusije na katoličanstvo. Apostolsko pismo nije bilo svečani čin zadovoljštine i posvećenja; to je bilo puko izdavanje teksta, koji prethodno nije bio najavljen i za kojega nije bilo nikakvih priprema. Na kraju, i iznad svega, Pio XII. nije imao, niti je tražio, sudjelovanje katoličkih biskupa na toj posveti, uvjet koji je posebno naložen u ukazanju 1929. STOGA GODINE 1952. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 23 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (I.)

Moje predavanje pod nazivom „Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju“ kratki je sažetak jednog poglavlja moje nove knjige (koju sam napisao s Robertom Sungenisom) „Posveta Rusije – kako je sedam papa propustilo obratiti pozornost na zapovijed s Neba i donijelo nemir Crkvi i svijetu“. Na 350 stranica te knjige pružamo sve povijesne detalje koji dokazuju da su pape propustili posvetiti Rusiju kako je Gospa zapovjedila i kako je to rezultiralo duhovnom krizom u kojoj danas živimo.

Naravno, određeni vatikanski službenici nisu nam rekli istinu ni o posveti Rusije, ni o trećoj fatimskoj tajni. Da bi se u cijelosti razumjelo kako smo ovdje stigli, bitno je ponovno pregledati kronološku povijest koja se tiče zahtjeva za posvetom, i kako su pape reagirali na taj zahtjev, gledajući njihove vlastite riječi i djela. Prije toga moramo pogledati zašto je Gospa tražila da se Rusija izričito imenuje u posveti. Riječ „posveta“ (eng. consecrate) dolazi od latinske riječi consecrare i obično znači namijeniti, predati ili učiniti svetim. Katolička enciklopedija definira ga kao „čin po kojemu je nešto odijeljeno od običnog i neprosvijećenog za svetu namjenu“. Čin posvete ljudi i stvari gledaju se kroz Stari i Novi zavjet koji otkrivaju da posvete moraju biti određene i utvrditi precizan željeni cilj.

Budući da posveta izvodi nešto iz njegovog prethodnog svjetovnog stanja, jedna od glavnih svrha posvete je naknada ili zadovoljština za stanje njegove prošlosti, njegovog neposvećenog života. To je posebno istinito kada je predmet posvete bio oskvrnut od zlog. Na primjer, sv. Toma Akvinski naučava da su „crkve oskvrnjene krvlju ili sjemenom trebale biti očišćene“, odnosno, da se ponovno posvećuju „jer se radi o nekoj očitoj makinaciji neprijatelja zbog grijeha koji je tamo počinjen“. Drugim riječima, posveta služi egzorciranju demona koji su se možda prikačili na predmet. Da bi se istjeralo demone, predmet prvo mora biti identificiran. Analogno tome, jasno je da svećenik ne bi mogao vršiti egzorcizam na opsjednutoj osobi egzorciranjem čitavog grada u kojem ta osoba živi. Zbog toga u obredu egzorcizma svećenik zapovijeda demonu da se identificira po imenu, jer se demon istjeruje po svojem imenu. Niti bi biskup mogao posvetiti crkve u svojoj biskupiji, niti posvetiti svoju biskupiju posvećujući sve biskupije u svojoj zemlji. Jasno vam je što želim reći: ne samo da općenita posveta „svijeta“ Ivana Pavla II. 1984. godine nije identificirala Rusiju kao ciljani predmet posvete, već nije uspjela ni istjerati demone te zemlje i učiniti naknadu zadovoljštine za njezine mnoge grijehe – naknadu za koju je Gospa rekla da je nužna za valjanu posvetu.

Kao što smo naučili, ne samo da Rusija mora biti posvećena po svojem imenu, već se i svi katolički biskupi svijeta moraju pridružiti posveti. Zašto je Gospa zahtijevala taj dodatni uvjet? Odgovor bi vas mogao iznenaditi. Ona je to učinila da suzbije lažni ekumenizam koncilske crkve koji je također u srcu fatimske poruke. Grčka riječ za ekumenizam je oiko-menos što doslovno znači „ono što pripada kući“. „Kuća“, koju sv. Pavao zove „kuća vjere“ (Gal 6,10) je, naravno, Rimokatolička Crkva. Na svakom pojedinom općem saboru do Drugog vatikanskog sabora, samo su katolički biskupi – oni koji pripadaju „toj kući“ – sudjelovali u tim raspravama. To je upravo ono što „ekumenizam“ znači – izraz istinskog katoličkog jedinstva između pape i njegovih biskupa – i zato su se ti koncili zvali „ekumenski“.

Međutim, na Drugom vatikanskom saboru, kao dio pakta iz Metza, papa Ivan XXIII., nakon što je pokopao treću fatimsku tajnu, pozvao je dva ruska pravoslavna „svećenika“ (odnosno, dva formalna krivovjernika i raskolnika) da prisustvuju Koncilu. Taj neviđeni i skandalozni čin također zahtijeva naknadu i zadovoljštinu, koja će biti ostvarena kada katolički biskupi svijeta, s isključenjem krivovjernih i raskolničkih „kršćanskih“ svećenika (koji neće biti pozvani da sudjeluju kao što su sudjelovali na skupu u Asizu), posvete Rusiju Gospinom Bezgrješnom Srcu. To će kolegijalno posvećenje pokazati svijetu da je papa Kristov namjesnik na zemlji i da se krivovjernici i raskolnici moraju vratiti pravoj Crkvi i podvrgnuti se papinom autoritetu (uključujući i ruske pravoslavne kršćane). Taj čin će također potvrditi dogmu o papinstvu (koja je napadnuta „zabludama Rusije“) koju je proglasio papa Bonifacije koja kaže: ,,Izjavljujemo, kažemo i definiramo da je u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom prvosvećeniku.“

Ispitujući valjanost kanonizacija - ,,protiv činjenica nema argumenta"

Papa Franjo je 27. travnja 2014., kanonizirao Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. kao svece Katoličke Crkve. Svečano proglašenje bio je čudan prizor iz više razloga: ovo je prvi put da su dvojica pape kanonizirani na jednoj svečanosti; prvi put su dvojica živih papa bili prisutni na spomenutoj svečanosti (Franjo i Benedikt); po prvi put je mrtvi papa "ubrzanim postupkom" proglašen svetim po zakonodavstvu koje je sam promulgirao (Ivan Pavao II.);  i prvi put je jedan papa kanoniziran bez tradicionalnog procesa đavoljeg odvjetnika i neophodnih čudesa¹.To je ujedno bio i prvi put da je ijedan papa podignut na čast oltara nakon tako kontroverznog i štetnog pontifikata,  čiji detalji su izvan opsega ili čak svrhe ovog članka.²

Kao prvo, prije nego što prijeđem na ove kanonizacije bez presedana,  želio bih naglasiti da ovaj članak nije, niti može biti procjena vječne sudbine bilo Ivana XXIII., bilo Ivana Pavla II. Takva procjena je izvan naše sposobnosti i nadležnosti, a svakako se nadamo i molimo da ti pape budu među blaženima u nebu. Doista, kroz njihovo pokajanje, Božje milosrdno praštanje i milost sakramenta posljednjeg pomazanja, mogli bi i biti.

Drugo, ovaj članak se ne bavi načelno pitanjem jesu li kanonizacije nepogrešive. To je zato što nepogrešivost kanonizacije najprije pretpostavlja da je kanonizacija bila valjana po crkvenom zakonu. Ako postoje pitanja koja se tiču valjanosti kanonizacije, kao što je to slučaj s Ivanom XXIII. i Ivanom Pavlom II., onda  čak ni ne dolazimo do spornog pitanja nepogrešivosti. Da bi kanonizacija bila nepogrešiva (pod pretpostavkom da je to moguće), ona najprije mora biti valjana.