Srce Isusovo, izvore sve utjehe, smiluj nam se!

Čovjek Etiopljanin, dvorjanin i dostojanstvenik Kandake, kraljice Etiopije, vraća se kući, čita Sveto pismo, ali ne zna protumačiti riječi prorokove koje čita. Ali gle, najednom se po nalogu Božjem približi k njemu đakon Filip i tumači da je Isus ona ovca koja se vodi na klanje zbog naših grijeha. „Stade mu navješćivati veselu vijest o Isusu… krsti dvorjanina i dvorjanin otiđe pun radosti svojim putem“ (Dj 8, 27-39).

I tako možete ići bez kraja i konca po životu Isusovu jer veli sv. Ivan Evanđelist: „Mislim da ni sam svijet ne bi mogao obuhvatiti knjige što bi se imale napisati“ (Iv 21,25), a iz kojih bi se vidjelo kako je Isus umio utješiti svakoga: i raskajanu bludnicu, i udovicu majku što plače za sinom, i neizlječivog bolesnika, i snuždenog carinika, i sestre što plaču za bratom, i oca što moli za jedinca bolesnog sina, i razbojnika, koji izdiše na križu, i ženu preljubnicu, koja drhće zbog osude, koja joj prijeti od farizeja, i apostole preplašene na moru u oluji i zatvorene od straha židovskoga, i svakoga drugoga, pritiskivali ga ne znam kakovi jadi. Doista, Presveto Srce Isusovo jedinstven je izvor utjehe, izvor svake utjehe.

Preostaje samo da zavapimo: „Smiluj se nama!“

[Uzeto iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Zagreb, 2009., str. 206.]

Blažena Djevica Marija postaje Majkom Božjom

Jedan od najvećih časova ljudske povijesti bez sumnje je onaj blaženi čas kad je Blažena Djevica Marija klečala u svom skromnom domu u Nazaretu, a anđeo Gabrijel ušao k Njoj i pozdravio Je riječima: „Zdravo, milosti puna! Ne boj se, Marijo; jer si našla milosti u Boga! Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni Mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će Mu prijestolje Njegova oca Davida. On će vladati nad kućom Jakovljevom uvijeke, i kraljevstvu Njegovu neće biti kraja.“ Marija reče anđelu; „Kako će se to dogodit kad Ja ne poznam muža?“ Anđeo Joj odgovori: „Duh Sveti doći će na Tebe, i sila Višnjega osjenit će Te. Zato će se Sveti, što će se roditi od Tebe, zvati Sin Božji. I Elizabeta, rođakinja Tvoja, u starosti svojoj zače sina, i ona, koju zovu nerotkinjom, broji već šesti mjesec. Jer u Boga nije nemoguća nijedna stvar.“ (Lk 1:28-38)

1. Na riječ Marijinu: „Neka Mi bude po riječi tvojoj!“ zbilo se najveće poniženje i najveće uzvišenje u povijesti čovječanstva. Bog je naime uzeo na se našu ljudsku narav i svu bijedu, što je s njom skopčana, izuzevši grijeh. Presveta Djevica Marija postala je Majkom Božjom, dakle je uzdignuta na najviše dostojanstvo što se može zamisliti kod ljudskog stvora.

I jer je to dostojanstvo tako golemo, nije se baš odveć čuditi, da se našao krivovjerac, koji je tvrdio, da je to previše za jedan ljudski stvor, i da se prema tome Marija ne može nazvati Bogorodicom, nego samo Kristorodicom. Taj krivovjerac bio je carigradski patrijarh Nestorije. Ali nije bilo dugoga vijeka. Digao se naime sav kršćanski svijet na obranu dostojanstva Marijina na čelu sa vrhovnim poglavarom Crkve, papom. Nestorije bijaše svrgnut sa svoje stolice, a Opći crkveni sabor u Efezu 431. proglasio je članak vjere, koji glasi: „Ako tko ne prizna, da je Emanuel Bog i prema tome da je Presveta Djevica u pravom smislu riječi Bogorodica, budući da je po tijelu rodila tijelom postalu Riječ Božju, taj neka bude proklet!“ (Dz. 113)

Tu je nauku ponovio i Opći lateranski sabor 649. godine, proglašujući članak vjere: „Ako tko prema nauci Otaca ne prizna, da je Marija doista i u zbilji Bogorodica i istodobno sveta i uvijek Bezgriješna Djevica, da je naime samog Boga, Riječ, doista i zbiljski, koji je od Oca rođen prije svakoga vremena, u punini vremena bez sjemena začela po Duhu Svetom i nepovrijeđena Ga rodila, budući da je i nakon rođenja Njezino djevičanstvo ostalo nepovrijeđeno, taj neka bude proklet!“ (Dz. 256)

Kad je to tako, onda je sigurno, da ni jedan stvor, ma kako uzvišen bio, nije i ne može biti jednak Mariji. Samo Bog je veći od Nje. Mi se divimo veličini Anđela. Ali je Marija kao Bogorodica iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo veličini Arkanđela. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo uzvišenosti Prijestolja. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo uzvišenosti Gospodstva. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo veličini Poglavarstva. Ali je Marija iznad njih i njihova Kraljica. Mi se divimo veličini Vlasti. Ali je Marija iznad njih i Vladarica njihova. Mi se divimo veličini i uzvišenosti Sila nebeskih. Ali je Marija iznad njih. Mi se divimo svetim uzvišenim duhovima nebeskim, zvanim Kerubima. Ali je Marija iznad njih i Vladarica njihova. Mi se divimo najuzvišenijim duhovima nebeskim, Serafima. Ali visoko iznad njih stoji svojim divnim dostojanstvom Bogorodice Presveta Djevica Marija.

Srce Isusovo, milino sviju svetih!

Sam Božanski Spasitelj naziva svoje Presveto Srce nasladom Presvetog Trojstva. Kako da onda ne bude i ono što govori Crkva u litanijama: „Srce Isusovo, milino sviju svetih“ ili bolje prema latinskom izvorniku: „naslado sviju svetih“.

Srce Isusovo je ponajprije naslada samoga Presvetoga Trojstva. U njemu i po njemu, na Križu probodenom, vraćena je Trojedinom Bogu dužna čast, koju su mu ljudi uskratili svojim grijesima. Po ovom Presvetom Srcu naknađena je  Bogu uvrjeda, koju su mu nanijeli Adam i Eva svojim neposluhom; naknađena je Bogu uvrjeda koju mu je nanio Kajin svojim umorstvom; naknađena je Bogu uvrjeda koju mu je nanio ljudski rod prije potopa svojim bludnim opačinama; naknađena je uvrjeda koju su mu nanijeli stanovnici Sodome i Gomore svojim protuprirodnim bludnim izgredima; naknađena je uvrjeda koju su mu nanijeli Izraelci neposluhom i bunom u pustinji; naknađena je Bogu uvrjeda koju mu je nanio David svojim preljubom i umorstvom, izraelski kraljevi svojim idolopoklonstvom, jednom riječju, po Presvetom Srcu Isusovu pružena je Bogu Trojedinome zadovoljština za sve grijehe sviju ljudi od Adama do posljednjeg čovjeka na zemlji. Koje čudo da je to Presveto Srce milje i naslada Presvetog Trojstva, kao što je Otac nebeski dao razumjeti već prigodom krštenja Isusova u Jordanu: „Ovo je Sin moj ljubljeni, koji se dopada meni“ (Mt 3,17).

Kako da ne bude onda Presveto Srce Isusovo sve milje i naslada u nebu svojoj svetoj Majci Mariji! Zar nije to Srce ono isto koje je ona pod svojim djevičanskim srcem nosila, zar ne kola u njemu krv njezine krvi, zar nije ono bilo dio njezina biča? I ako ikome, a ono Bogorodici, svojoj Majci, može kazati Isus, taj otajstveni Zaručnik iz Pjesme nad pjesmama: „Kao pečat stavljam se tebi na srce, na ruku tvoju kao pečat“ (Pj 8,6). Tako uski vez je postojao i postojat će za sve vijeke vjekova među njima vez, koji svojom milinom i nasladom nadilazi svaki pojam.

Ovo je Presveto Srce nadalje milina nebeskih korova anđela, arkanđela, prijestolja i gospodstava, poglavarstva i vlasti, sila nebeskih, serafa i kerubina. Kad god pogledaju ovo Presveto srce, ne mogu se nadiviti poniznosti Boga koji se utjelovio, dok su se toliko njihovi nekoć drugari neba, makar beskrajno niži od Boga, pobunili protiv Stvoritelja svoga.

Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše!

Francuski povjesničar Taine morao se tijekom svojih povijesnih studija pozabaviti pitanjem kako je bilo moguće da u Francuskoj, jedva sto godina iza strašne one revolucije, opet vlada tako bujan katolički život. Jednoga dana stavio je on u tom smislu upit nekom poznatom redovničkom starješini jedne katoličke dobrotvorne ustanove. „Ja ne razumijem“, reče mu Taine, „kako je jedva sto godina iza sloma Crkve moglo biti opet u našoj zemlji sto i trideset tisuća redovnika koji se posvećuju duhovnim i tjelesnim potrebama puka?“ Poglavar ga je odveo nato u kapelu ustanove i pokazao prstom na svetohranište uz riječi: „Ovdje je izvor naše snage i jakosti!“

Pokazao je prstom na živoga Isusa Krista u svetohraništu, onoga Isusa koji je nekoć progovorio Marti kad je tugovala za mrtvim bratom Lazarom: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ne će umrijeti do vijeka“ (Iv 11,25). S pravom nas sv. Crkva uči u litanijama: „Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše, smiluj se nama!“

Ono je uskrsnuće i život! Presveto Srce Isusovo srce je Boga, za kojega stoji pisano: „Gospod je koji ubija i opet oživljava, koji vodi u carstvo mrtvih i opet izvodi“ (1 Sam 2,6).

[Uzeto iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Zagreb 2009.,str. 209.]

Srce Isusovo, kopljem probodeno

Kopljem probodeno Srce našega Spasitelja znamen je beskrajne ljubavi njegove prema nama grješnim ljudima. Tu je istinu sv. Crkva tako divno iskoristila u sv. liturgiji, kad nam na Veliki petak, na spomendan probadanja Presvetog Srca Isusova, stavlja Spasitelja pred oči, gdje tuži gorko: „Puče moj, što učinih tebi? Ili u čemu te ražalostih? Odgovori mi. Ja sam tebe izveo iz Egipta: a ti si priredio križ Spasitelju svomu. Ja sam te vodio kroz pustinju četrdeset godina, i hranio te manom i uveo te u zemlju vrlo dobru: pripremio si križ Spasitelju svomu. Što sam ja mogao učiniti tebi a ne učinih? Ja sam te zbilja zasadio kao najljepši vinograd svoj: a ti si mi postao odviše gorak: octom si me napojio; kopljem si probo bok Spasitelju svomu. Ja sam poradi tebe bičevao Egipat s prvorođencima njegovim: a ti si mene predao bičevanog. Ja sam tebe izveo iz Egipta, potopivši faraona u Crvenome moru, a ti si mene predao poglavarima svećeničkim. Ja sam pred tobom otvorio more; a ti si otvorio kopljem bok moj (i Srce moje). Ja sam išao pred tobom u stupu oblaka: a ti si mene poveo u sudnicu Pilatovu. Ja sam tebe hranio manom kroz pustinju: a ti si mene udarao ćuškama i bičevima. Ja sam tebe pojio vodom spasenja iz pećine: a ti si mene napojio žuči i octom. Ja sam zbog tebe pobio kraljeve kananejske: a ti si trskom udarao glavu moju. Ja sam tebi dao kraljevsko žezlo: a ti si dao mojoj glavi trnovu krunu. Ja sam tebe uzvisio velikom snagom: a ti si mene objesio na drvu križa.“

A ono što predbacuje Spasitelj narodu izabranom, zar ne vrijedi i za svakog drugog grješnika? Zar ne probada i svaki drugi grješnik njegovo Presveto Srce na svoj način? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova grijeh nečistoće? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova grijeh neposluha roditeljima, poglavarima? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova grijeh klevete kojim se ubija tuđi dobar glas? Što je drugo nego probadanje Presvetog Srca njegova psovanje Boga, Bogorodice?

Kolika ljubav s jedne strane, kolika grdna nezahvalnost s druge strane! Kad promatramo ovo Presveto Srce, kopljem probodeno, možemo doista pjevati:

O Srce probodeno – Ti nosiš znamen drag

To ljubavi je Tvoje – a mojih grijeha trag!

[Uzeto iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Zagreb 2009.,str. 198-199.]

Bl. Alojzije Stepinac: Davati naknadu Spasitelju u Euharistiji

Prvo, davati zadovoljštinu i naknadu Spasitelju u Euharistiji, jer su bezbožnici u porušenim i zapaljenim crkvama, osramoćenim redovnicima i poubijanim svećenicima obeščastili samoga Krista. On je onaj čije je ime uvijek prvo na listi osuđenih kod svakog progonstva. Njega progone u svakom redovniku i svećeniku, u svakom biskupu i katoličkom svjetovnjaku. To nije samo nezahvalnost i bezumlje, nego prava ludost, paklena zaslijepljenost i najniži pad ljudskog dostojanstva.

Protiv takve strahovite mržnje i sotonske grozote nije moguće, da oni, koji Krista ljube ne stave pred noge euharistijskog Kralja, duboko potreseni, svoju zadovoljštinu i naknadu. Dok Krista ponovno tisuću puta sude na smrt, rugaju mu se, pljuju ga, bičuju, trnjem krune, gaze po njemu, i na križ ga razapinju, naša vjerna srca treba ispuniti velika bol i beskrajni stid, a sav svijet treba jasno i glasno očitovati svoju vjernost i ljubav prema njemu. I što je veća mržnja njegovih neprijatelja, to snažnija mora biti naša ljubav. I što više rana zadaju najamnici pakla njegovom mističnom Tijelu, to jest Crkvi, i njegovu sakramentalnom tijelu na oltarima, to gorljivija i žarča treba biti naša zadovoljština i naknada.

(odlomak iz knjige: A. Benigar, „Stepinac“; str. 274)

Blaženi Alojzije Stepinac: Euharistija - izvor mira i ljubavi među narodima

Dužnost nam je da preko Euharistije radimo za mir u svijetu. Svatko od nas osjeća da danas nema mira u svijetu. Sada više nego ikada, narodi su razdijeljeni i razdvojeni u najžešće protivničke tabore. Samoljublje, pohlepa za bogatstvom, zavist, častohlepnost i mržnja, stvorili su duboke ponore, ne samo između pojedinih naroda, nego i između društvenih slojeva i pojedinih članova iste obitelji. Mira, dakle, u ljudskom društvu nema. O potrebi mira govori se danas mnogo i sa svih strana, ali mnogi od tih mirotvoraca zaboravljaju, da mira bez ljubavi ne može biti. Ukoliko ti propovjednici mira i spominju ljubav, ne pokazuju nam način, kako da ljubav općenito zavlada. Za proširenje i procvat ljubavi treba nam čvrsti temelj i plodno tlo.

Osnovicu za promicanje prave ljubavi ne može činiti samo krvna veza ili zajednički gospodarski, kulturni, društveni ili državni interesi.

Blaženi Alojzije Stepinac: Svijest o Kristovoj prisutnosti i dužno poštovanje prema Euharistiji

Lice zemlje se obnovilo Kristovim dolaskom na svijet i dovršenjem njegove krvne žrtve na križu. „Ta znate, veli sv. Pavao, da od svoga ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim neraspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ (1 Pt 1,18). Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo mi svećenici ozbiljno postupati s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može ozbiljno postupati ako se svećenik brižno ne pripravlja na svetu Misu i dolično ne zahvaljuje za nju. Što nam opet kaže mudrac u Pismu: „Koji se boje Gospodina pripravljaju se srcem svojim i pred njim se ponizuju“.

Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: „Mana? Što je to?“. Koliko više mi, kad kanimo pristupiti oltaru, moramo se zamisliti i zapitati, što kanimo činiti, kad ono, što dolazi u ruke nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist. Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu: „Ne prilazi ovamo. Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojemu stojiš je sveto tlo.“ (Izl 3,5) Nama je dano približiti se, ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupiti oltaru, nego Mojsije gorućem grmu?

Jakov je nakon sna, u kojem je vidio kako anđeli Božji silaze i uzlaze, povikao izvan sebe: „Zaista se Gospodin nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao! Koliko je strašno ovo mjesto! Zaista je ovo kuća Božja, ovo su Vrata nebeska.“ (Post 28,16). Što bismo morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji gledamo, ne ljestve s anđelima nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo Pretvorbu, ili bolje On preko nas jadnih ljudi, pretvara kruh u Tijelo i vino u Krv Kristovu! Nije dakle, potrebno trošiti više riječi, kako je važna prava priprava za svetu Misu svakom svećeniku, ma kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor izrečen preko proroka.

(odlomak iz knjige: A.Benigar, „Stepinac“; str. 279)

Zdravo, milosti puna (Lk 1,28)

U prošloj propovijedi smo govorili kako su počela ukazanja Majke Božje u Lurdu (...), kad je Bogorodica, koja se pojavila na ulazu Masabjelske špilje, dala znak maloj Bernardici da joj se približi. Rekli smo da je ta Bogorodičina gesta simbolički poziv svemu grešnom čovječanstvu: ''Približite se k Bogu, i Bog će se približiti k vama!''. Na taj mili znak Gospin Bernardicu je minuo svaki strah, ali nije od uzbuđenja znala gdje se zapravo nalazi. Počela si je trti oči, kako sama opisuje, zatvarati ih i opet otvarati, a Gospa je mirno stajala na ulazu u špilju, odjevena u bijelu haljinu s plavim pojasom, bijelom koprenom na glavi, sa zlatnim ružama na bosim nogama, divna u cvatu najljepše mladosti. Smješkajući se, dala je maloj svetici razumjeti da se ne vara, da doista ima pred sobom živo ljudsko biće, premda s drugoga svijeta. Nato je Bernardica posegnula u svoj džep, izvadila krunicu, koju je uvijek nosila sa sobom, kleknula i htjela početi moliti. U taj čas opazi da i nebeska Gospa ima u rukama krunicu s bijelim zrncima i zlatnim lancem, koji je blistao kao i ruže na nogama.

Tek kad je Gospa načinila znak križa, mogla se i Bernardica prekrižiti i početi moliti krunicu. Gospa je, veli svetica, prebirala krunicu među prstima, ali nije izgovarala niti Očenaš, niti Zdravomariju, niti Vjerovanje. Izgovarala je samo Slava Ocu. Tomu se ne trebamo čuditi. Nije mogla Bogorodica izgovoriti Vjerovanje, jer je to naša zemaljska krepost, kojom držimo za istinu ono što je Bog objavio, makar toga ne vidimo svojim očima. No, na nebesima blaženici gledaju Boga licem u lice, a iznad svih najbolje Presveta Djevica. Tamo gore nema više vjere, nego očevidnosti. Nije Bogorodica mogla izgovoriti niti Zdravo, Marijo, jer kako da se samoj sebi moli. Ta je molitva za nas koji putujemo u ovoj dolini suza, i koji tražimo njezinu majčinsku pomoć i zaštitu. Nije mogla moliti ni Očenaš. Ona u nebu posjeduje puninu svih dobara. Zato je Očenaš molitva onih koji tih dobara nemaju, a nužno ih trebaju i žude za njima, a to smo svi mi ljudi ovdje na zemlji. Za nas je Spasitelj ostavio ovu molitvu, a ne za blaženike u nebu. Ali jedno je Gospa ipak činila: cijelo vrijeme dok je Bernardica molila držala je krunicu u rukama. Zašto kad Njoj to ne treba? Očito zato da nam dade razumjeti koliko Bog i Bogorodica cijene ovu molitvu kod svoje djece na zemlji. Očito zato da nam dade razumjeti, kako pomno broji naše Zdravomarije, kao što je pomno prebirala pred Bernardicom krunicu u svojim svetim rukama. Očito zato da nam dade razumjeti kako na te naše Zdravomarije odgovara kišom nebeskih blagoslova i za dušu i za tijelo svojih štovatelja. Ona gesta Majke Božje prilikom prvoga ukazanja neprestani je poziv svima nama, da nikada ne prestanemo s molitvom: ''Zdravo, milosti puna!'' i ''Zdravo, Marijo!''

Sretan i blagoslovljen Božić!

Prije svega želim svim čitateljima […] ono, što su anđeli Božji zaželjeli čovječanstvu prigodom rođenja Kristova, a to je – mir Božji. Stotine hiljada Hrvata katolika, da, mogu reći milijuni, punili su ovih svetih božićnih dana naše stolne, župske i samostanske crkve, rasijane širom domovine, te drevne spomenike naše časne prošlosti i rasadišta istinske kulture, što ih je posagradila ljubav i požrtvovnost otaca i djedova naših, da u njima nađu utjehe, radosti i pravog božićnog veselja.

Božićno veselje zaista je nešto čarobno! Donosi ga katolicizam. Uvjeren sam, kad bi nesrećom nestalo katolicizma iz hrvatskog naroda, da bi onim istim časom umjesto božićnog veselja nastupila u njemu onakova teška korizma strašne pokore bez ikakve utjehe, kakovu već sedamnaest godina proživljava nesretni ruski narod. Groza me hvata i pri samoj pomisli na takovo stanje. A ipak katolici se moraju i u to zamisliti. Tko nam jamči, ako bismo skrstili ruke, da se ne bi jednoga dana naše lijepe crkve i samostani, koju su usko povezani s hrvatskom prošlošću, pretvorili u zabavišta i kina, u kojima bi se mladež naša učila mržnji i svakoj opačini? Ako hoćemo da božićno veselje vlada trajno u duši našeg naroda, onda valja upotrijebiti i sredstva da ga očuvamo.

Oporuka kardinala Alojzija Stepinca

Mojim dragim vjernicima!

Božja providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam, da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji, kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat. Da se sada, poslije svega, što se je dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu odabrao? — morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: 'Što je ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom'.

Bl. Alojzije Stepinac nam govori II.

Propovijedi, poruke, govori 1934.-1940; Zagreb 2000; Str. 16

Naš je cilj potpuna kristijanizacija našega naroda

Pred nama stoji liberalna štampa, koja općenito radi na dekristijanizaciji, a kod nas na dekristijanizaciji našega naroda. Ona je poput Golijata oboružana do zubi. Njoj nasuprot stoji nejaka katolička štampa. Moramo li klonuti kod te pomisli? Mislimo da ne. Kod nas ne smije biti straha. Naš je cilj i nakana jasna. Ona je: širiti što veću slavu i čast Gospodina Boga. Naš je cilj potpuna kristijanizacija našega naroda.

Bl. Alojzije Stepinac nam govori I.

,,Ja sam na ovaj teški položaj došao pokorivši se želji vrhovnog poglavara, sv. Oca. Zato velim - in Te Domine speravi (u tebe se Gospodine uzdam). Ufam se da će se i na meni ispuniti riječi: “Izbavit ću ga jer me ljubi; zakrilit ću ga jer poznaje ime moje” (Ps. 90, 14). Moja je nakana i cilj čist. Slijediti nauku križa te bez ikakvoga straha braniti katoličku istinu. Pravednost prema onoj - dilexi justitiam et odi iniquitatem (ljubio sam pravdu a mrzio na zlo) - to je moje načelo. Ogavnost prema svakoj nepravdi bila je duboko usađena u mojoj duši, kao što je i ljubav prema pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku, koja me je od najranije mladosti učila dati svakome, što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavi.ˮ

(Nagovor prigodom imenovanja 3. lipnja 1934., Izvor: Propovijedi, poruke, govori; Zagreb 2000.)