Primjeri odvažnih pastira u vremenima epidemije

N

etko bi mogao reći: ,,Ali ovaj virus je smrtonosan! Bilo bi od bilo kojega biskupa nerazborito izlagati se opasnosti širenja zaraze!“.

Može li nas poslušnost obvezati da iskažemo neposlušnost?

Rektor Bogoslovije sv. Pija X. u Švicarskoj, p. Lorans, zamolio me za pomoć oko novog obavijesnoga pisma iz Econea. Činilo mi se da u ovim uvjetima ne bi bilo bez koristi da ponovno stavim pred vas ono što sam pisao 20. siječnja 1978., glede određenih prigovora koji bi se mogli postaviti s obzirom na naše stajalište o problemima koje stvara trenutna situacija u Crkvi.

Jedno od pitanja bilo je: „Kako gledate na poslušnost Papi?“. I ovo je odgovor koji sam dao prije deset godina: načela koja utječu na poslušnost poznata su te su toliko u skladu sa zdravim razumom i razboritošću da se pitamo kako jedna inteligentna osoba može dati, primjerice, izjavu: „Treba biti radije u krivu s papom, negoli u istini protiv pape“.

To nije ono što naučava naravni zakon i učiteljstvo Crkve. Poslušnost pretpostavlja autoritet koji daje naredbu ili izdaje zakon. Ljudski autoriteti, čak i oni koje je Bog postavio, nemaju autoritet do onoga da postignu cilj koji im je Bog dodijelio, a ne da od njega uzmiču. Kada autoritet koristi moć u suprotnosti sa zakonom za koji mu je ta moć dana, takav autoritet nema pravo da ga se sluša te ga se mora ignorirati.

Potreba da izrazimo neposluh razumljiva je u primjeru oca obitelji koji ohrabruje svoju kćer da se prostituira, u pogledu građanskih autoriteta koji bi obvezivali liječnike da vrše pobačaje i da ubijaju nevine duše, pa opet ljudi u svakom slučaju prihvaćaju papinski autoritet koji je tobože nezabludiv službi upravljanja i u svim svojim riječima. Takav stav odaje žalosno nepoznavanje povijesti i prave naravi papinske nezabludivosti.

Prije mnogo vremena sv. Pavao rekao je sv. Petru da ,,ne ide pravo prema istini evanđelja” (Gal 2,14). Sv. Pavao ohrabrivao je vjernike da ga ne slušaju ako se dogodi da naviješta neko drugo evanđelje od onoga koje im je već navijestio (Gal 1,8).

Kada sv. Toma govori o bratskoj opomeni, aludira na otpor sv. Pavla sv. Petru i daje sljedeći komentar: „Otvoreni i javni otpor nadilazi mjeru bratske opomene. Sv. Pavao ne bi to učinio prema sv. Petru da mu na neki način nije bio ravnopravan... Moramo shvatiti, međutim, da ako se radi o opasnosti za vjeru, nadređene trebaju opomenuti njihovi podređeni, čak i u javnosti”.

To je jasno iz problema i razloga zašto se sv. Pavao tako ponio prema sv. Petru kome je bio podređen, kako kaže u svom objašnjenju sv. Augustin: ,,da je sama glava Crkve pokazala nadređenima da ako ikada slučajno skrenu s ravnoga i uskoga puta, trebaju prihvatiti ispravak od svojih podređenih.” (Sv. Toma IIa, IIae, p. 33, čl. 4- 2).

Slučaj na koji se poziva sv. Toma nije samo teorija jer se dogodio u slučaju Ivana XXII. za vrijeme njegova života. Taj papa mislio je da može zastupati kao osobno mišljenje da duše izabranih uživaju božansko gledanje tek nakon posljednjega suda. Napisao je to 1331., a 1332. propovijedao je slično mišljenje u vezi patnji osuđenih. Imao je namjeru staviti to svoje mišljenje u svečani dekret.

Ali vrlo burna reakcija dominikanaca, prije svega u Parizu, i franjevaca, utjecala je na njega tako da se odrekao toga mišljenja u korist tradicionalnoga mišljenja koje je definirao njegov nasljednik, Benedikt XII., 1336. godine.

A ovo je kazao papa Lav XIII. u svojoj enciklici, Libertas Praestantissimum, 20. srpnja 1888.: ,,Ako bi bilo koja vlast proglasila nešto što je u skladu s načelima razložnosti, ali štetno za opće dobro, takva odredba ne može imati snagu zakona”. A dalje piše: ,,Ali ondje gdje nedostaje snaga zapovijedi ili gdje je izdan zakon protivan razumnosti ili vječnome zakonu ili nekoj odredbi Božjoj, poslušnost je nezakonita jer bismo poslušnošću ljudima postali neposlušni Bogu”.

Honorije I: sporni slučaj pape krivovjernika

Slučaj pape Honorija jedan je od najspornijih u crkvenoj povijesti. Kako dobro primjećuje crkveni povjesničar Emile Amann u širokoj natuknici koju posvećuje pitanju Question d'Onorius u Dictionnaire de Théologie Catholique (svezak VII, coll. 96-132), problemu valja pristupati nepristrano i s mirnom neutralnošću kako je povijest dužna postupati s činima iz prošlosti (col. 96).

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje, monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim činima pokretana samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem. Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451. godine).

Sergije je pisao papi Honoriju sa zahtjevom da „u budućnosti nikomu ne bude dopušteno tvrditi da su u Kristu našemu Bogu dva djelovanja“ i da dobije njegovu podršku protiv Sofronija. Na nesreću, Honorije je prihvatio zahtjev. U pismu Sergiju tvrdio je da je „volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam voluntatem fatemur), po činjenici da je naša ljudska narav otkupljena od božanstva“ i pozvao je Sofronija na šutnju. Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI. ekumenskog sabora (Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima Collectio, svezak XI, coll. 529-554) i ponovno ju je na latinskom, grčkom i francuskom jeziku objavio Arthur Loth (La cause d'Honorius, Documents originaux avec traduction, notes et conclusion, Victor Palmé, Pariz 1870., a na grčkome i njemačkome Georg Kreuzer Die Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit, Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).

Ojačan Papinom podrškom, Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu formulu nazvanu Echtesis („Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao papa Martin I. (649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija, Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.

Katoličku je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona (678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i papu Honorija.