Dom Columba Marmion: Tko je dijete Božje?

Na blagdan Bogojavljenja (6. siječnja) papa je Franjo katolike diljem svijeta iritirao kratkim videozapisom u kojemu se zalaže za jačanje međuvjerskog dijaloga među ostalim između kršćana, muslimana, budista i židova. Središnja izreka videozapisa glasi: „Svi smo djeca Božja!“

Ovo se papinsko mišljenje mora prosuđivati prema Svetom pismu koje svima koji vjeruju na neki način nipošto bez razlike ne dodjeljuje Božje posinstvo, nego primanje ovog nezasluženog dara uvjetuje prihvaćanjem utjelovljenoga Sina Božjega:

„Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ (Iv 1,13). Prema tome, naš Gospodin obećava spasenje onima koji vjeruju u Njegovo Božje posinstvo i prime krštenje u ime Presvetoga Trojstva, „a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mt 16,16). Iz toga proizlazi da nije međuvjerski dijalog, nego misija, propovijedanje istine dužnost koju je Krist povjerio svojoj Crkvi.

Temeljni je aksiom cijelog duhovnog učenja znamenitog benediktinskog monaha dom Columbe Marmiona (1858.-1923.) da čovjek postaje dionikom Božjeg posinstva samo sudjelovanjem u Kristovom sinovstvu prema Ocu i to pritjelovljenjem Mističnom Tijelu Kristovu tako da nije zamislivo Božje posinstvo odvojeno od Krista.

p. Calmel, OP - in memoriam, in spem (1975.-2015.)

Dana 3. svibnja u Brazilu je službeno otvoren biskupijski proces za proglašenje blaženim Dom Heldera Camare, revnog propagandista teologije oslobođenja koji je tijekom svog života nazivan „crvenim biskupom“.

Na ovu tužnu vijest dobro je ponovno čitati oca Rogera Calmela OP, koji je napisao 1970. godine u svojoj Brève Apologie pour l’Eglise de toujours: „Očaj Crkve makar bio i sto puta gorči, sto puta suroviji, Gospodin je onaj koji je u njoj zauvijek učitelj i kralj. On je onaj kojemu je dana sva vlast, pred kojim se prigiba svako koljeno nebesnikā, zemnikā i podzemnikā, uključujući i ovu vrstu pakla koji provodi modernistička sljedba. Ona ne može proširiti svoju škodljivost onkraj uskih granica koje joj je Gospodin postavio i Gospodin joj ne daje određenu moć da pomrači, iskrivi i sablazni na tisuću načina, nego radi dobra izabranih i radi uvećanja sjaja i milosti svoje Crkve. Mi se dakle ne trebamo bojati, nego s pouzdanjem ustrajati u Crkvi svih vremena.“ (str. 14).

Više nego ikada djelo oca Calmela, „sina Crkve u vremenu kušnje“, pokazuje svoju zdravu aktualnost. Možemo samo zahvaliti Školskim sestrama dominikankama iz Saint-Préa da su se potrudile ponovno izdati njegove rasprodane knjige prigodom 40. obljetnice kako ga je Bog k sebi pozvao.

p. Alain Lorans, DICI