Evangelii Gaudium – Dolor
fidelium
Sveti Otac, papa
Franjo za kraj je Godine vjere objavio svoju apostolsku pobudnicu Evangelii
Gaudium, o naviještanju
Evanđelja u današnjem svijetu. Njezina duljina od 289 točaka zahtijeva od
čitatelja i teologa veliki napor ako je želi donekle temeljito proučiti. I tu je
manje moglo biti više. Stoga ovdje želimo dati prvi, a time zacijelo i nepotpuni
pregled.
I.
1. Poticaj je pobudnice poziv na biskupsku sinodu
prošle godine u Rimu koja je ondje od 7. – 28. listopada bila posvećena temi
nove evangelizacije. „Rado sam prihvatio poziv sinodalnih otaca da napišem
ovu pobudnicu.“(Broj 16) Istodobno je pobudnica predstavljena kao neka
vrsta programa službe novog Prvosvećenika. Ovaj dvostruki cilj, uz veliku
razgovorljivost Pape, dovodi do toga da pobudnica nema jasnu strukturu;
nedostaje preciznosti, pregnantnosti i jasnoće. Primjerice, jedan je veliki
odlomak posvećen gospodarskoj situaciji u današnjem svijetu; nešto dalje govori
se o važnosti propovijedi pri čemu se čak govori o pojedinostima kod njezine
priprave. Na više mjesta tematizira se decentralizacija Crkve; ali također se izdašno
govori i o ekumenskom i međureligijskom dijalogu. Dokument nije bez
proturječja: jedanput naglašava da nije posrijedi socijalna enciklika; onda se
pak govori o gospodarskim odnosima danas, u jednom okviru koji odgovara
socijalnoj enciklici ranijih papa.
2. Papa govori o Crkvi kao da ona do danas Evanđelje nije
ili ga je posve nesavršeno prenosila. Tuži se zbog komotnog, mlitavog,
zatvorenog držanja. Ovaj stalni prijekor neugodno pogađa. Čovjek stječe dojam
da se dosada u Crkvi samo veoma malo postiglo kada je riječ o prenošenju vjere i evanđelja. Ovaj jezik ide
pod ruku sa stalnim pozivanjem na vlastitu osobu: osobna zamjenica ja
pojavljuje se ne manje od 184 puta, a da ne brojimo moj, mene i meni.
(Valja napomenuti da se u hrvatskome osobna zamjenica ne mora upotrebljavati
kao u njemačkome, no ovo svakako vrijedi za uporabu prvog lica jednine; nap.
prev.) Na um nam pada riječ Božja iz Otkrivenja: Ecce nova facio omnia.
– Evo, sve činim novo. (Otk 21, 5).
3. Bez ikakve sumnje Pobudnica sadrži cijeli niz
pozitivnih stajališta i promišljanja koje ne treba prešućivati. Navedimo ih
nekoliko, točno po redu kako nam ih tekst donosi: tako se u broju 7 kaže da je
„tehnološkom društvu uspjelo umnožiti ponude zabave“, ali mu veoma teško pada „polučiti
radost“. Kako li je samo istinita ova konstatacija. U broju 22 kaže se da riječ
Božja nosi „u sebi zametke koje ne možemo predvidjeti. Evanđelje govori o
jednom sjemenu koje, jednom posijano, samo po sebi raste ako zemljoradnik i
spava“. I zbilja, djelovanje milosti Božje nadilazi svaku ljudsku računicu.
U broju 25 ustvrđuje se da nam sada ne koristi „čisti upravni posao“.
Ako bi ipak biskupi i svećenici ozbiljno shvatili ovu riječ i konačno okrenuli
leđa povjerenstvima, odborima, formularima, cijelom strašnom birokratizmu kako
bi postali istinskim teolozima i pastirima! Jedan iznimno lijep odlomak
poklanja nam broj 37 s jednim dugim citatom iz Teološke Sume svetog Tome
Akvinskoga. Ne možemo a da ne citiramo odlomak u cijelosti: ,,Sveti je Toma
Akvinski naučavao da i u moralnoj poruci Crkve postoji hijerarhija, u
krjepostima i djelima koja iz njih potječu. (Usp. Summa Theologiae I-II,
q. 66, a. 4-6). Ovdje je ono što je bitno, ponajprije „imati vjeru koja
je ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). Djela su ljubavi prema bližnjemu savršeni
vanjski izričaj nutarnje milosti duha: „Glavni je element novoga zakona milost
Duha Svetoga koja se očituje po vjeri koja djeluje po ljubavi.“ (Summa
Theologiae I-II, q. 108, a. 1.). Stoga tvrdi sveti Toma da je s obzirom na
vanjsko djelovanje milosrđe najveća od svih kreposti: „Po sebi je milosrđe
najveća od krjeposti. Jer u smilovanje spada da se ono izlijeva po drugima i,
još više – da potpomaže slabosti drugih; a upravo je to vlastito višoj kreposti.
Stoga se smilovanje pripisuje upravo Bogu kao karakteristična osobina; a to
znači da se u tome ponajviše očituje njegova svemoć.“ (Summa Theologiae II-II,
q. 30, a. 4.; usp. Isto.,
q. 30, a. 4, ad 1)
U broju 42 nam se
kaže da naviještanje Evanđelja mora poglavito dospjeti do srdaca; „stoga valja
na to podsjetiti da se svako poučavanje u nauku mora dogoditi u držanju
evangelizacije koja po blizini, ljubavi i svjedočenju budi privolu srca“.
Brojevi 52 – 76 obrađuju
gospodarska stajališta i iznosi se mnoštvo stvari koje vrijede za pojedine
slučajeve. Bezgranični se kapitalizam stavlja na stup srama koji rađa
materijalističko, konzumerističko i individualističko društvo. (br. 63).
„Postmoderni i globalizirani individualizam pospješuje životni stil koji
oslabljuje razvoj i stabilnost veza među ljudima i razara narav obiteljskih
veza.“ (br. 67). Papa zaključuje onda u br. 69 da je hitno potrebno evangelizirati
kulture i inkulturirati evanđelje. Mislilo se, dakako, ukorijeniti ga duboko u
društvu i u životu naroda – u svakom slučaju, to se može razumjeti s određenom interpretatio
benevolentiae premda je pojam „inkulturacija“ najčešće natovaren
modernističkim misaonim teretom. Ali zašto on ovdje ne govori o katoličkoj
državi i kršćanskom društvu kao što su ga njegovi prethodnici prije II.
vatikanskog sabora uvijek gledali plodom katoličke vjere te štitom i obranom te
vjere? Možda se smjelo očekivati da se kod opravdanih jadikovanja o današnjem
gospodarstvu na pozitivan način podsjeti na Quadragesimo Anno pape Pija
XI. da bi se došlo do pravednih gospodarskih odnosa.
U broju se 66 doduše
spominje obitelj; ali se ne ističe brak kao nerazrješiva zajednica između
muškarca i žene kako bi to iziskivao aktualni povod životnog partnerstva i pričesti
za rastavljene i „ponovno vjenčane“, za kojom se teži. Također se smjelo
očekivati da se kršćanskoj obitelji u papinskoj pobudnici dade puno širi
prostor; nije li ona ta u kojoj se odvija prva predaja evanđelja s pokoljenja
na pokoljenje?
I u brojevima 78 i 79
pronalazi se veoma odgovarajući opis duhovnog života u pokoncilskom vremenu: „Danas
se može kod mnogih koji djeluju u dušobrižništvu, uključujući i Bogu posvećene
osobe, ustvrditi pretjerana briga za osobne prostore samostalnosti i opuštanja
koja dovodi do toga da se vlastite zadaće doživljava samo privjeskom života kao
da ne spadaju u vlastiti identitet. (…) Medijska kultura i mnogi intelektualni
krugovi kadšto pokazuju očito nepovjerenje prema poruci Crkve i određeno
otrježnjenje. Potom, mnogi koji rade u dušobrižništvu, premda se mole, razviju
neku vrstu kompleksa manje vrijednosti koji ih dovodi do toga da relativiziraju
ili skrivaju svoj kršćanski identitet.“Koliko bi samo svi službenici Crkve
morali posegnuti za oružjem duha i vjerovati u djelotvornost i plodnost onih
sredstava koje je Krist dao svojoj Crkvi: u molitvu, u cjelovito naviještanje
vjere, podjelu sakramenata, slavlje svete Misne Žrtve, klanjanje Presvetom
Sakramentu! Umjesto toga predaju se, tako veli broj 85, „osjećaju poraza“,
„koji nas preoblikuje u nezadovoljne i otriježnjene pesimiste tmurna lica.
Nitko ne može krenuti u borbu ako već unaprijed posve ne vjeruje u pobjedu. Tko
počinje bez pouzdanja, već je unaprijed izgubio polovicu bitke i zakopava
vlastite talente. I ako smo bolno svjesni vlastite slabosti, moramo ići
naprijed bez priznavanja poraza i misliti na ono što je Gospodin rekao Pavlu: „Dosta
ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ (2 Kor 12, 9).
Kršćanska je pobjeda uvijek u križu, no opet križ koji je istodobno pobjedničkim
stijegom koji se nosi s borbenom krotkošću protiv napada zloga.“ Od osobite
je važnosti potom konstatacija izrečena u broju 104 da je svećeništvo znakom
Krista, Zaručnika, pridržano samo muškarcima. To je„ pitanje o kojem se ne
može raspravljati“. U broju 112 lijepo se ističe nezasluženost milosti i
djela spasenja: „Spasenje koje nam Bog nudi djelom je milosrđa. Nema
ljudskog djelovanja, kako god dobro ono bilo, koje bi nam zaslužilo jedan tako
velik dar. Iz čiste nas milosti Bog gleda kako bi nas ujedinio sa sobom.“ U
sljedećoj se točci posvema ispravno upozorava na to kako spasenje nije čisto
individualna stvar: „Nitko sam ne postiže spasenje, to znači, ni kao
izolirani pojedinac, a ni vlastitom snagom“. Čovjek se upravo spašava u Crkvi i po Crkvi ili se uopće ne
spašava. U broju 134 slušamo o značenju sveučilišta i katoličkih škola za
naviještanje Evanđelja. Kakva šteta da se ovome temeljnom djelu ne daje puno
veći prostor.
I ubijanje nerođene
djece u majčinoj utrobi u broju se 214 jasno odbacuje. Nažalost, pri tome se
Papa ne poziva najprije na nepravdu koja je učinjena Bogu, dakle na naravni red
i njegovu zapovijed, nego samo na vrijednost ljudske osobe.
U broju 235 navode
se zdrava načela protiv individualizma: „Cjelina je više nego dio i također
je više nego njihov jednostavni zbroj“. Cijeli je odlomak naslovljen „Cjelina je nadređena
dijelu“. Možda je puno
dobra ovdje mogao postići razvoj pojma bonum commune; nažalost, to
nedostaje. Prelijepo se u broju 267 ističe posljednja valjana motivacija
misionarskog razmišljanja i apostolskog djelovanja: „Ujedinjeni s Isusom
tražimo što on traži, ljubimo što on ljubi. Naposljetku, tražimo slavu Očevu i
živimo i djelujemo na „hvalu Slave svoje milosti“ (Ef 1, 6). Ako se želimo
predati posve iskreno i postojano, moramo nadići svaku drugu motivaciju. To je
konačni, najdublji, najveći motiv, posljednji razlog i smisao svega drugoga:
posrijedi je vladavina Oca koju je Isus tražio tijekom svog cijelog života.“
