Jer,
ja se doduše mogu prevariti, ali koliko se može pratiti razvoj
koncilske Crkve od Koncila do danas, čini se da ovi pape, kao papa
Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. nisu htjeli zahtijevati svoju
nezabludivost, ni na Koncilu, a niti kod onih mjera koje su slijedile
nakon Koncila.
Rekao
bih da su se na određeni način pribojavali misliti na nezabludivost
jer u to nisu vjerovali: nisu vjerovali u nezabludivost. To je posve
jednostavno promišljanje, nije potrebno dugo o tome razmišljati,
osobito što se tiče Ivana Pavla II.: formacija Ivana Pavla II.
obilježena je evolutivnom istinom, istinom koja se razvija; za njega
ne postoji ustaljena istina, istina se mijenja s vremenom, sa stanjem
znanosti, s razvojem humanističkih znanosti itd.; istina je živa,
tako nam se kaže, i oni nas osuđuju jer ne prihvaćamo živu
Tradiciju; živa Tradicija jest Tradicija koja se mijenja. Uzmite u
obzir, dakle, da je njemu nemoguće, da je za njegovo razmišljanje
nepojmljivo odrediti jednu istinu; nemoguće, on to ne može
shvatiti: za njega vrijedi da istinu shvaća samo kao jedan život,
život koji raste, koji se mijenja, koji se razvija, koji se
usavršava itd.
Dogma
je, naprotiv, posve točno određena istina, istina za sva vremena;
to je okončano; Vjerovanje je gotovo i dovršeno, i to riječima i
pojmovima koji ga čine. Pojmove se ne može izmijeniti, to je tako
određeno, to je dovršeno. I sve dogme koje nose pečat
nezabludivosti papa i koncila nastale su u ovome smislu. To vrijedi
konačno, u to se više ne može dirati. A to je posvema
suprotstavljeno njihovom shvaćanju istine. To oni ne mogu
razumjeti. Čini mi se kada bi se Papi reklo: „Ali ova istina da,
što ste danas učinili…Vi ste kanonizirali ovoga sveca ili onu
sveticu: proglašenje svetima načelno je nezabludivo, to je tako
definirano“ – ako bi se to reklo Papi, to bi mu bilo vrlo mrsko.
Ne, ma dajte! Proglašavanje svetima!...Ako bi se ikada u tijeku
povijesti ustanovilo da ovaj čovjek ipak nema krjeposti, onda mi
pape možda rekli da je to samo bilo svjedočanstvo savršenstva, a
ne konačna svetost, itd… I zbog toga vidimo da on vrši
kanonizacije: odlazi u neku zemlju; traži se neka časna sestra,
koja ima neke osobine savršenosti, uzdiže je se na čast oltara i
to je to! To se sviđa predsjedništvu Republike, to se sviđa svim
kršćanima zemlje; sviđa se, to je događaj…
To
se ne može (prihvatiti), to nije ozbiljno, nije ozbiljno! Čvrsto
sam uvjeren da to za njega nije (nepromjenjivo)…
Nezabludivost
za ljude ovoga duha, koji su formirani prema krivim teorijama žive
istine, promjene istine, nije shvatljiva.
Bolje
je (da je tako). Jer tako se može barem staviti upitnik iza svega
što ovaj Papa na nesreću, da: na nesreću kaže…“
(Nadbiskup Lefebvre, 18. rujna 1989.)
