Propovijed biskupa Alfonsa de Galarrete prigodom ređenja u bogosloviji Ecôneu (Švicarska), 29. lipnja 2011.

Ne smije se birati između vjere i ljubavi, valja ih obje prigrliti!

Preuzvišeni,

draga subraćo,

dragi ređenici.

draga braćo!

Evo nas okupljenih, još jednu godinu, u sjemeništu u Ecôneu, Matičnoj kući Svećeničkog bratstva svetog Pija X., kako bismo podijelili đakonat i svećeništvo, kako bismo izvršili ono što je poziv i misija Bratstva. Riječ je o prenošenju, čuvanju, življenju katoličkog svećeništva da bi se zajamčila vječnost vjere i Katoličke Crkve.

Svećenik je alter Christus, drugi Krist. On djeluje in persona Christi, u Kristovoj osobi. Posrijedi je dakle uistinu Kristovo svećeništvo među nama. Kristova nazočnost među nama. Svećenik jamči kontinuitet blagodati Utjelovljenja Našega Gospodina, njegova života, njegova nauka, njegove milosti, njegova Otkupljenja. A ovo je zbilja ono bitno. Usred ove krize – krize vjere, crkvene krize – očito je da se ne možemo povući na stranu, ignorirati situaciju u kojoj se nalazimo i osobito situaciju svete Crkve. Istini za volju, bitno se ništa ne mijenja. Za ono bitno nije ništa promijenjeno.

Liberalizam pokušava pomiriti katoličanstvo i misao rođenu iz 1789.

Mons. Lefebvre je dobro vidio i definirao koje je zlo našega vremena, društva i napose zlo Crkve. Ovo zlo se posve jednostavno zove liberalizam. To je ta pomirba, taj pokušaj pomirbe između Crkve i svijeta, između katoličke vjere i liberalnih načela, između katoličke vjere i misli rođene iz 1789. Sve je u tome, cijeli je problem u tome. Sve je ostalo načinjeno od teoretskih opravdanja, suptilnih, sofisticiranih od modernističke teologije radi opravdanja ovog prilagođavanja koje je učinio II. vatikanski sabor i crkvene vlasti s obzirom na svijet koji je proizašao iz revolucije, liberalni svijet.

Želim vam citirati nekoliko rečenica onoga koji je nekada bio kardinal Ratzinger u kojima on jasno tvrdi upravo ovo.

Kako bih bio vjeran i precizan. Veoma su kratke.

„Drugi vatikanski sabor je imao pravo što je zaželio reviziju odnosa između Crkve i svijeta. I zbilja, postoje vrijednosti koje, prema su rođene izvan Crkve, mogu pronaći svoje mjesto – samo ako su ispitane i ispravljene – u njezinom viđenju.“(Razgovor o vjeri. Vittorio Messori u razgovoru s Josephom Ratzingerom, 1985., Ed. Paoline, str. 34).

„Problem šezdesetih godina bio je u prihvaćanju najboljih vrijednosti koje izriču dva stoljeća liberalne kulture.“ (Intervju koji je vodio Vittorio Messori, u: Jesus, studeni 1984, str. 72).

Papa Benedikt XVI., nekada kardinal Ratzinger, pokazuje također kako je konstitucija Gaudium et spes koncilska oporuka koja pokazuje njegove nakane i definira njegovu fizionomiju u ovim pojmovima:

„Ako se traži globalna dijagnoza teksta [iz Gaudium et Spes] moglo bi s reći da je on, skupa s tekstovima o vjerskoj slobodi i o svjetskim religijama, revizija Syllabusa Pija IX., jedna vrsta Protu-Syllabusa. Tekst vrši ulogu Protu-Syllabusa u mjeri u kojoj predstavlja pokušaj službene izmirbe Crkve sa svijetom kakav je postao od 1789.“ (Les principes de la théologie catholique, cardinal Joseph Ratzinger, 1982., Téqui, str. 427) .

Ovo su vrlo jasni tekstovi i tvrdnje. Posrijedi je priznanje od iznimne važnosti, autoritativno, te nas zbog toga nas oslobađa dokazivanje ovih tvrdnji. Ako oni sami priznaju da je tako, nema potrebe da mi to dokazujemo. Drugi je vatikanski bio upravo izmirba katoličke vjere, vjere Crkve s liberalizmom, s revolucijom i načelima Francuske revolucije i čak – kako Papa (Benedikt XVI., nap. prev.) drugdje govori – vjerske misli s prosvjetiteljskom misli. Ove tvrdnje navode na različita promišljanja i zahtijevaju različita opažanja.

Jer, kao prvo, kako je moguće da postoje vrijednosti koje diraju na tako bitan način naravni red kao i nadnaravni – kako bismo se uvjerili u to dovoljno je pogledati Crkvu prije Koncila i nakon njega! – i da mogu nastati, takve vrijednosti, izvan Crkve?

Zar onda Crkve nije čuvaricom Istine?

Zar Katolička Crkva nije pravom Crkvom?

A Istina se, dakle, razvija na osnovi povijesti i vremena, kultura i mjesta?

Nije točna tvrdnja da su ove vrijednosti rođene izvan Crkve.

Već je jedan autor kao Chesterton govorio da su misli Francuske revolucije poludjele katoličke misli. A mi bismo mogli reći još točnije: to su katoličke istine neovlašteno prenesene u naravni red, misli koje su istinite u nadnaravnom redu, s ograničenjima, ali koje su prenesene izravno u naravni red.

Da je Drugi vatikanski sabor zbilja uzeo liberalne vrijednosti, a da ih je ispravio, pročistio i poboljšao, onda bi se vrlo jednostavno bila pronašla vjekovna katolička istina jer je riječ o deformiranim kršćanskim istinama. Želim reći da je liberalizam kršćansko, katoličko krivovjerje od svojih početaka.

S druge strane, bilo je tim odveć smiono željeti ovo izmirbu kada je trajno papinsko Učiteljstvo, tijekom dva i pol stoljeća, osuđivalo ove pretpostavljene vrijednosti: one su bile osuđene u cijelosti i svaka pojedinačno. Bila je osuđena, ne samo mogućnost takve izmirbe, nego i potreba potvrđivanja takve izmirbe. To je Syllabus, to je Pijo IX.

Suočeni smo s jednim od istočnih grijeha Koncila. Često nam spominju Učiteljstvo i crkvene vlasti. Često je to jedini argument koji imaju. Kada su upravo oni ti koji su se počeli rješavati učiteljstva od dva i pol stoljeća i činiti baš ono što su pape već bili osudili. Ovo je više nego presmiono.

A onda, traži se izmirba sa svijetom, sa svijetom koji je daleko od Boga i koji je suprotstavljen Bogu. Gledajte svijet, dovoljno je pogledati uokolo da bi se razumjelo o kakvom je svijetu riječ.

Ovdje je Sveto pismo vrlo jasno. Sveti nam Ivan kaže: „Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta.“ (Usp. I Iv 2,16) A apostol sveti Jakov je govorio kršćanima: „Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. (Jakov 4,4)

Duh neovisnosti dovodi do deifikacije čovjeka

I, ka kraju krajeva, koja je bit, suština, srž ove liberalne misli?

Pape i veliki autori XIX. i XX. stoljeća već su sve rekli. A prije svega cijeli naturalizam jest nijekanje nadnaravnog reda, Objave, milosti i sukladno tome i u ovome redu nijekanje Crkve, Krista, Boga. Dosljedni naturalizam utječe u ateizam. Komunizam je tu da nas na to podsjeti: nikada se nije vidjela slična strahota u povijesti čovječanstva. A to je onda i duh neovisnosti i pobune. Neovisnost s obzirom na sve: neovisnost od pameti s obzirom na Istinito, od volje s obzirom na Dobro, čovjeka s obzirom na Boga, s obzirom na autoritet.

I kao treće. To je deifikacija čovjeka. Već je sveti Pijo X. to pokazivao: čovjek se stavlja na Božje mjesto, čini se bogom i naređuje slavu sebi samomu i stvaranje sebe samoga.

Dakle, pokušalo se, probalo se izmiriti takve misli koje su bitno i radikalno oprečne katoličkoj vjeri i, vrlo jednostavno, oprečne naravnom redu, stvarnosti. Naravno, kako je bila riječ o pokušaju izmirbe, nisu ponovno potvrdili ova načela kakva jesu. Nisu nijekali nadnaravni red, ali su ga reducirali i uključili u naravni red. Nisu nijekali Crkvu, ali su Crkvu stavili u službu svijetu, nebesko kraljevstvo na zemlji na službu svijetu i na službu humanističkom pothvatu jedinstva ljudskog roda i mira, opet u naravnom redu. Pogledajte Asiz, primjerice, Asiz III. koji je tako predstavljen.

Oni nisu nijekali Krista, ali su Krista stavili na službu čovjeku. Krist je ujedinjen sa svim ljudima, on objavljuje čovjeka čovjeku i milošću koja čini da čovjek bude savršen čovjek. To je njihov nauk.

Nisu tvrdili posvemašnju neovisnost čovjeka s obzirom na Boga, nego su prešli s objektivnog na subjektivni red.

Objektivno govoreći, da, postoji jedan bog, postoji prava vjera, postoji istina. Dakle, čovjek ima moralnu dužnost prigrliti ih. Ali u svakom slučaju, što god da se dogodilo, čovjek se spašava slijedeći svoju savjest, svoju istinu i osobito živeći svoju slobodu. Jer se tu nalazi ontološko i sveto čovjekovo dostojanstvo.

Življenje slobode, ali ne u tradicionalnom smislu – slobode kretati se u dobru – nego jednostavna činjenica odabira između dobra i zla, i tu čovjek pronalazi svoju savršenost i svoje spasenje.

Oni nisu promicali čovjekovo božanstvo, nego su provodili antropološki obrat s personalizmom koji je opće dobro, svako opće dobro, individualno postavio u službu čovjeku, osobi. I u konačnici stavlja se na službu osobi opće božansko dobro, sveopće, vrhovno koje je Bog. Jer Bog je vrhovno opće dobro.

I stoga Koncil tvrdi da je čovjek jedino stvorenje koje Bog ljubi samo po sebi. Koje Bog ljubi samo po sebi!

A Bog nalazi svoju slavu u čovjekovoj slavi, a ne u slavi koja čovjeka vraća Bogu, nego u proslavljanju čovjeka.

Imamo dakle isti cilj liberala, humanista, revolucionara. Nema problema!

Tražimo cijelu proslavu čovjeka i s njom ćemo postići i slavu Božju. Tako je njihov bog sazdan i dovršen po čovjekovoj slavi. Ništa manje!

Sve u Kristu obnoviti kako bi se našlo lijeka sadašnjem zlu

Pogledajte kako je nemoguća ova izmirba. A oni su strogo primijenili sve njezine posljedice. Mons. Lefebvre nam je govorio: 'Oni su ga raskraljili’ Da, sustavno su osporili prvenstvo i kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina, njegova prava, Božja prava.

Zalažu se za prava čovjeka. Nijekanje Božjih prava proglašavanjem prava čovjeka.

Raskraljili su našega Gospodina u njemu samome, u njegovim pravima, slobodom savjesti, slobodom mišljenja, slobodom grijeha, slobodom kulta, vjerskom slobodom. Uistinu je raskraljen.

Ali oni su raskraljili našega Gospodina i u njegovoj Crkvi, ekumenizmom, jer ako je Krist Kraljem, Crkva je kraljicom.

I oni su raskraljili našega Gospodina u njegovu Namjesniku i u njegovim biskupima, kolegijalnošću i na koncu uništenjem svakog autoriteta.

Evo misli kojom je Koncil pokušao pomirbu.

I onda, naravno, danas imamo pomirbu pomirbe, dakle hermeneutiku kontinuiteta.

Postoje čak i oni koji su nam bliski i koji su bili naši, a nisu više naši koji teže za pomirbom pomirbe od pomirbe. Izgubljeno vrijeme, njihov je pothvat odmah osuđen na neuspjeh: bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu. Dobro proistječe iz stvari koja je posvema dobra, cjelovita, zlo iz bilo kojeg nedostatka u stvari.

Ovdje je posrijedi suštinski nedostatak jer je suština liberalne misli da je posve i temeljno oprečna katoličkoj vjeri. Ista je stvar koja se pokušava izmiriti koja je suprotna. Ne može se napraviti četverokutni krug. To je nemoguće. Ne može ga se čak ni zamisliti. To je pitanje zdravog razuma. Može se pitati nekoga iz Martignyja, može li se istodobno ići u Rim, vječni grad i u Pariz, grad svjetla? Pitajte ih može li se krenuti istim putem kako bi se stiglo na ova dva odredišta! U Španjolskoj se kaže da ovo znači upaliti jednu svijeću Bogu, a drugu svijeću đavlu. Već je apostol Pavao rekao više ili manje ovim pojmovima: „Ne ujarmljujte se s nevjernicima.“ (Usp. II Kor 6,14) Jer kakvo udruživanje može biti između pravednosti s bezakonja? Kakva pomirba svjetla s tamom? Kakav sporazum između Krista i đavla? Između vjernika i nevjernika? Između Božjeg hrama i hrama idola? Sada, veli sveti Pavao, hram Božji je Crkva. I onda, kakvog sporazuma može biti? Nikakvoga.

Ako nam je mons. Lefebvre točno pokazao zlo, s istom takvom točnošću i pronicavošću pokazao nam je i lijek. Prstom nam je upro u lijek: našega Gospodina Isusa Krista. Još točnije, Krista Svećenika i Krista Kralja. Nema spasenja, niti mogućeg otkupljenja, ni za pojedince, ni za društvo, izvan svećeništva i kraljevskog dostojanstva našega Gospodina Isusa Krista. Budući da je on izvršio svoje poslanje i svojim svećeništvom i svojim kraljevskim dostojanstvom. „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.“ (Usp. Kor. 3, 11). A sveti Petar kaže u istom smislu: kamen koji graditelji odbaciše, postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja, osim u našemu Gospodinu Isusu Kristu. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti, ako ne po imenu našega Gospodina Isusa Krista. (Usp. Djela Apostolska 4, 11-12).

Kada sveti Pavao u poslanici Efežanima želi snažno utemeljiti našu nadu, podsjeća nas kako Bog Otac pokaza na djelu svoju silu i snagu u Kristu, uskrisivši ga od mrtvih te ga posjede sebi zdesna na nebesima, iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva. Iznad svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Bog mu je sve podložio pod noge u ovom svijetu i u budućem svijetu. On ga je postavio Glavom Crkvi koja je Tijelo njegovo. Crkva je punina Onoga koji sve u svima ispunja. Krist je sve u svima u Crkvi, a Bog mu je podložio sve. (Usp. Ef. 1, 20-23).

U poslanici Korinćanima Apostol je još jasniji govoreći da mu je sve podložio, da nije ostavio ništa da mu nije podloženo. Nije ostavio ništa izvan njegova kraljevstva, njegova kraljevskog dostojanstva, i dakle oportet illum regnare, on treba da kraljuje (Usp. I Kor 15,25). Upravo se ovdje nalazi ideal svećenika, svećeništva: utemeljiti sve u našemu Gospodinu Isusu Kristu, sve obnoviti, ali također i sve nanovo združiti, rekapitulirati, sve urediti po našem Gospodinu Isusu Kristu.

Sve je na Vama, vi ste za Krista, a Krist je za Boga. Evo Božjeg nacrta od cijele vječnosti: sve obnoviti, sve združiti u Kristu. A izvan njegova svećeništva i njegova kraljevstva život je čovjekov beskrajni košmar. To vidimo dobro u društvu u kojem živimo, nema ni istine niti krjeposti, a nažalost, nema ni spasenja, ni otkupljenja, niti pravde. Sve nam ove stvari dolaze od našega Gospodina, od njegova svećeništva i kraljevskog dostojanstva: Ja sam Put i Istina i Život. (Iv 14,6)

I, dakle, draga subraćo, dragi ređenici, svećenikov život se upravo sastoji u podlaganju svakog uma našem Gospodinu Isusu Kristu koji ju istina, svake volje našemu Gospodinu Isusu Kristu koji je život i u ponudi svim ljudima jedinog puta spasenja koji je naš Gospodin Isus Krist.

Zašto ići u Rim

Ako stvari tako stoje, netko bi mi mogao reći: a onda zašto biti u kontaktu s tim ljudima, zašto ići u Rim? Činilo bi se da se za početak ne bi trebalo biti u kontaktu, ni u kakvom kontaktu s takvima.

Baš naprotiv: iz principa trebamo biti u kontaktu, iz principa trebamo ići u Rim. Onda će očito oprez odvagnuti okolnosti i ono što će zbilja trebati učiniti u konkretnom slučaju. Ali iz principa valja ponajprije ići jer smo katolici, jer smo apostolski i rimski. Potom, budući da je Rim glavom i srcem Katoličke Crkve, znamo da će kriza nužno naći svoje rješenje, kriza će se riješiti u Rimu. Prema tome, malo dobra što učinimo Rimu puno je više od toliko puno dobra koje ćemo drugdje učiniti.

S druge strane, caritas Christi urget nos, ljubav nas Kristova obuzima (II Kor 5, 14). Treba razumjeti koliko je teško napustiti zabludu kada se živjelo cijeli život u zabludi. Krajnje je teško imati jasnoću i snagu da se prekine s cijelim nizom navezanosti naravnog reda, s cijelim životom koji je posvećen tome, s cijelim naučavanjem narušenim od crkvenih vlasti i s posljedicama koje iz toga proistječu. Priznajemo da stvar nije laka i imamo suosjećanja. Jer u konačnici njima posve jednostavno treba ono što smo mi već besplatno primili, svjetlost i milost. Jer što imamo, a da nismo primili? (1 Kor 4,7) Dakle, vrlo jednostavno, oni trebaju primiti ono što smo mi imali milost primiti po Božjem milosrđu i velikoj darežljivosti. Ljubav nam to pretvara u obvezu.

Oni koji se žestoko i iz principa suprotstavljaju bilo kakvom kontaktu s modernistima podsjećaju me na jedan odlomak iz Evanđelja. Kada naš Gospodin nije primljen u jedan grad, Jakov i Ivan – sinovi groma – predložiše mu, ako hoće, da kažu da oganj siđe s neba i uništi ovo mjesto. A naš Gospodin, milostiv, prelazi preko ovog monumentalnog, ali djetinjastog ponosa Apostola – kao da bi ih naš Gospodin trebao za rješavanje ovoga problema – i prekorava ih, govoreći im da ne znaju od kojeg su duha. (Usp. Lk 9, 51-56). Da, nisu još bili primili Duha Svetoga koji proširuje ljubav u srcima i nisu znali kojega su duha bili. Pali su u ogorčenu revnost.

Povjerovali smo ljubavi

A koji je taj duh?

To je duh našega Gospodina Isusa Krista. Nije odveć kompliciran, dovoljno je pogledati kako je odolijevao svojim neprijateljima, svojim protivnicima. I sveti Ivan i sveti Pavao nam kažu: i u ovome smo zbilja upoznali ljubav Božju da nas je Bog ljubio i da je Krist dao svoj život za nas dok smo bili grješnici, dok smo bili neprijatelji. Osobito se u ovome očituje ljubav Božja, i mi smo povjerovali ovoj ljubavi. Dakle, trebamo činiti isto.(Usp. I Iv. 4, 9-16 i Ef. 2).

Kako se očitovala ova ljubav našega Gospodina? Ratom, anatemama, osudama ili dajući da siđe oganj s neba? Ne!

Ovo se djelo ljubavi izvršilo poniznošću, poniženjem, poslušnošću, strpljivošću, patnjom, smrću i još opraštajući svojim neprijateljima na Križu. Tijekom cijelog svog života naš je Gospodin tumačio sva moguća i razumna sredstva kako bi istina doprla do farizeja i kako bi im ponudio spasenje i oproštenje.

To je nedvojbeno ono što trebamo slijediti.

Ja ne vidim zašto bi doktrinarna čvrstoća bila suprotstavljena krotkosti, domišljatosti ili čak smjelosti ljubavi. Ne vidim to.

Ne znam zašto bi doktrinarna upornost bila suprotstavljena nutrini milosrđa, misionarskoj i apostolskoj revnosti ljubavi.

Ne smije se odabirati: ili vjera ili ljubav, valja ih obje prigrliti.

I još, bez ljubavi sam ništa da imam vjeru koja i gore premješta. Ako ljubavi nemam, ništa sam. Ako dam svoj život za potrebite, a nemam ljubavi, ništa sam. (Usp. I Kor. 13, 3).

Pročitajte Hvalospjev ljubavi svetog Pavla u njegovoj poslanici Korinćanima (Usp. I Kor. 13), primijenite ga na život našega Gospodina i znat ćete bez moguće zabune koji je katolički duh.

Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ne zavidi, ljubav ne traži svoj interes, ne pamti zlo, ona vraća dobro za zlo, ljubav sve oprašta, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

Evo kako ćemo zbilja moći surađivati na obnovi vjere, u obnovi svih stvari u Kristu. A ako je lijek u Kristu, u Kristovu svećeništvu i kraljevstvu, ovaj lijek nužno prolazi preko srca naše majke, Presvete Djevice Marije.

Naš je Gospodin bio i uvijek će biti isključivo plod Djevice Marije, srca Marijina. Ona je Kristova Majka, Majka Božja, majka svih ljudi, suotkupiteljica ljudskog roda, posrednica svih milosti. Ona koja podjeljuje i daje sve milosti. Ona je zbilja kraljicom svega stvorenoga, kraljicom neba i zemlje. Kako kaže sveti Bernard da smo sve primili preko Djevice Marije, te stoga moramo ići s velikim žarom, pobožno i ustrajno k Srcu Marijinu kako bismo dobili milosti koje su nam potrebne, a osobito onaj jaki život u vjeri, u ufanju i ljubavi. Stoga moramo snažno ljubiti.

Idimo, stoga, istinski i često, s istinskom i nutarnjom pobožnošću k Srcu Marijinu, k ovom Prijestolju milosti kako bismo dobili nužnu pomoć u pravo vrijeme da u konačnici budemo pravi kršćani i pravi svećenici našega Gospodina Isusa Krista.

Kako bi se sačuvala izvornost propovijedi, zadržan je govorni stil.