Dostupan
je novi, 16.
broj časopisa Christus Rex za mjesece travanj,
svibanj i lipanj
2018. godine.
Tema ovoga broja je 30. obljetnica biskupskih ređenja (1988.-2018.)
koju obilježavamo 30. lipnja ove godine.
Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na
ovoj poveznici, a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkoga bratstva
sv.
Pija X.
Ako
još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje
časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas
da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(et)gmail.com
Sadržaj:
Predgovor
Kako je došlo do biskupskih posvećenja
Kako je došlo do biskupskih posvećenja
Pismo
nadbiskupa Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (20. svibnja 1988.)
Pismo
nadbiskupa Lefebvrea papi Ivanu Pavlu II. (2. lipnja 1988.)
Propovijed
nadbiskupa Lefebvrea prigodom biskupskih ređenja (30. lipnja 1988.)
Propovijed
prigodom podjele sakramenta sv. Potvrde
U
nastavku prenosimo predgovor poglavara našega Distrikta, p. Stefana
Freya.
30
godina biskupskih posvećenja po nadbiskupu Lefebvreu
Dragi
prijatelji i dobročinitelji!
30.
lipnja 1988. posvetio je nadbiskup Lefebvre za svoje Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. (FSSPX) četiri pomoćna biskupa. Taj sudbonosni
pothvat označio je kao ,,operacija preživljavanje“ Tradicije [1]
koja se od 1965., od kraja Drugoga vatikanskoga sabora, ,,neizbježno
i strahovito progoni“ [2]. Ali Tradicija čini životni temelj
Katoličke Crkve! Bez nje Crkva ne može preživjeti niti ispuniti
svoje poslanje – tada bi ona bila prepuštena postupku
samouništenja. I upravo je ta ,,elementarna nepogoda“ za Crkvu
nastupila, kao što je to kardinal Ratzinger morao bolno priznati
[3].
Je
li pritom taj povijesni Nadbiskupov čin bio prikladno i djelotvorno
sredstvo za tako hitnu obnovu Crkve ili pak je možda vodio prema
tragičnome raskolu, kako se često tvrdi? Vremenski razmak od tri
desetljeća nedvojbeno olakšava pažljivome promatraču – bio to
povjesničar, teolog ili laik – objektivni odgovor na to sporno
pitanje.
Poticaji
za biskupska posvećenja
Već
nekoliko godina nakon utemeljenja Svećeničkoga bratstva spomenuli
su renomirani crkveni ljudi mons. Lefebvreu pitanje budućih
biskupskih posvećenja. 1974. napomenuo mu je visoko uvaženi
dominikanac p. Calmel da će jednom doći vrijeme kada će usred sve
većega propadanja Crkve, a posebno svećenstva, postati neizbježno
posvetiti biskupe da bi se osigurala formacija i ređenje pravih
katoličkih svećenika. 1981. počeo se sam o tome javno očitovati.
Konačno je u ljeto 1987. molio papu Ivana Pavla II. za dopuštenje
za biskupska posvećenja te je iznio svoje motive koje je jasno sažeo
u svome pismu upućenome papi 20. svibnja 1988. [4]. Ponajprije je on
uputio na to da su i konzervativni biskupi koji teže restauraciji
prisiljeni usklađivati se i sklapati kompromise s prevladavajućim
strujanjem modernizma. On nastavlja:
Njihove
će bogoslovije biti prožete ovim modernim duhom, premda će se oni
držati određene stege i veće pobožnosti i teško će pridonijeti
istinskoj obnovi Crkve.
Ovu obnovu mogu ostvariti samo biskupi koji imaju slobodu ponovno oživjeti kršćansku vjeru i njezine kreposti sredstvima koja je naš Gospodin povjerio svojoj Crkvi za posvećenje svećenika i vjernika.
,,Samo jedno okružje posve oslobođeno od modernih zabluda i modernih običaja može omogućiti ovu obnovu. Ovo su okružje vizitirali kardinal Gagnon i mons. Perl. To je okružje koje su stvorile duboko kršćanske obitelji s mnogobrojnom djecom i iz kojega dolaze brojna i izvrsna zvanja. Razvoj ovoga, po Vašoj odluci, Sveti Oče, obnovljenoga i ohrabrenoga okruženja opet će izgraditi biskupije po našim vezama s biskupima i klerom. Određeni će nam biskupi povjeriti formaciju svojih svećeničkih kandidata, a Crkva će tako, s milošću Božjom, opet doživjeti novu mladost i pretvoriti pogansko društvo u kršćansko.“
Nadbiskup
nije nikada ni najmanje pomišljao da se odijeli od Katoličke Crkve
i da osnuje usporednu Crkvu. Sasvim suprotno:
,,Ako
si mogu dopustiti iznijeti ova promišljanja Vašoj procjeni, to se
događa zbog najdublje želje da Vam pomognemo riješiti teške
probleme koje se trudite riješiti na Vašim apostolskim
putovanjima.“
U
konačnici mons. Lefebvre nije naišao nažalost na nikakvo
razumijevanje. Očita vatikanska taktika zavlačenja dala mu je
razumjeti da mu se uskraćuju biskupi za koje je molio. Odluka da
primijeni svoju biskupsku vlast za dobro cijele Crkve nije mu lako
pala. On ju je donio tek nakon godina molitve, promatranja i brižnoga
promišljanja.
Dopuštenost
biskupskih posvećenja 1988.?
Prema
važećemu crkvenome poretku nije dopušteno nijednome biskupu
posvetiti (nove) biskupe bez papinskoga naloga. No postoji i pravo
stanja nužde. U vremenima teške nužde može biti dopušteno ili
čak naloženo poduzeti čine koji su u normalnim vremenima
zabranjeni jer to u određenoj situaciji zahtijeva opće dobro. Pri
požaru će primjerice vozila hitne pomoći prema potrebi kršiti
prometne propise da bi pravovremeno mogli doći u pomoć i nitko ih
zbog toga neće pozivati na kaznenu odgovornost. Na takvo teško
stanje nužde pozivao se nadbiskup Lefebvre. Cijeli niz uglednih
crkvenih pravnika dao mu je za pravo [5]. Oni su osporavali
raskolničku narav posvećenja i držali izrečeno izopćenje
nevaljanim. I u kasnijim godinama je vatikanska strana potvrdila da
je Svećeničko bratstvo ,,katoličko“, da se nalazi ,,unutar
granica Katoličke Crkve“, da se pohađanjem njegovih Misa može
,,ispuniti nedjeljna obveza“, itd.
,,Svako
dobro stablo donosi dobre plodove, a loše stablo loše“
Sam
naš Gospodin postavio je to pravilo da bi se razlikovalo prave
proroke od lažnih, dobre čine od loših. ,,Po njihovim plodovima
ćete ih prepoznati.“ Zasigurno je smisleno 30 godina nakon
1988. primijeniti taj kriterij na protekli razvoj crkvenih zbivanja.
a)
Dobri plodovi
Prije
30 godina označavalo se biskupska posvećenja kao ,,samoubojstvo
FSSPX-a“, da će pretežito veći dio vjernika okrenuti leđa
Nadbiskupu, da će se FSSPX izobličiti u malu sektu. Što se u
stvarnosti dogodilo? Samo mali broj svećenika i bogoslova napustio
je FSSPX te mu je veći dio vjernika ostao vjeran.
Unatoč
upornim i stalnim progonima Tradicije bilježio je nakon toga FSSPX
po cijelome svijetu, u više od 70 zemalja, stalni porast, posebno u
SAD-u gdje se u posljednjih deset godina broj naših vjernika
udvostručio te su posvuda izgrađene i grade se nove crkve. Kod
,,tradicionalista“ mogu se svugdje susresti obraćenja, raste
primanje sakramenata i misionarska revnost: novi priorati, kuće za
duhovne vježbe, škole i sveučilišne ustanove su svjedoci
neprekinute životne snage Tradicije.
Još
izraženiji je razvoj duhovnih zvanja i s tim povezani broj Bogu
posvećenih članova (svećenika, braće, sestara) koji je u
međuvremenu porastao na 1260 [6], pored tisuća članova Trećega
reda. Time se FSSPX svrstava u najbrže rastuće crkvene zajednice u
proteklih 30 godina [7]. Kada mladi čovjek samoga sebe i cijeli svoj
život posveti u službu Bogu i Crkvi, onda to može biti samo pomoću
životnog puhanja duha Božjega. Zato se oduvijek cvjetanje zvanja
promatralo kao naročiti znak Božjega blagoslova i plodnosti Crkve.
Uz to FSSPX usko surađuje s više od 30 prijateljskih redovničkih
zajednica koje doživljavaju sličan porast.
b)
Loši plodovi – propadanje
Nedavno
je izašla zapažena knjiga s naslovom ,,Kako je naš svijet prestao
biti kršćanskim – anatomija propasti“ [8]. Njegov autor,
Guillaume Cuchet, profesor povijesti na Sveučilištu Paris-Est
Créteil, dokumentira u njoj zapanjujuće propadanje Crkve u
Francuskoj. Sredinom šezdesetih godina kršteno je bilo 94%
Francuza, a 25% katolika išlo je svake nedjelje na Misu. Danas
prakticira još samo 1,8% (!), a kršteno je samo 30% djece
katoličkih roditelja. Od 1965. po prvi puta u povijesti mladi
naraštaj ne prima više blagodati katoličkoga nasljeđa. U drugim
zemljama podaci su jedva malo bolji: u Beču prakticira svoju vjeru
još 3% katolika, a isto tako i u većim dijelovima Europe [9].
Redovnički život odumire, vjera u božanske istine očigledno
isparuje. ,,Po plodovima ćete ih prepoznati“ – trijezan pogled
povjesničara vodi do jednoznačne prosudbe.
„Eksperiment
Tradicije“
Nadbiskup
je neprestano molio vatikanske instance: ,,Dajte nam barem slobodu da
učinimo eksperiment Tradicije“. Kada već nisu prepoznali uzroke
strašne krize, trebale bi im barem činjenice otvoriti oči.
Dvijetisućljetna Tradicija poznavala je neprestano jednu uistinu
božansku dinamiku i plodnost, pa zar bi to danas trebalo biti
drukčije? ,,Operacija preživljavanje“ nadbiskupa Lefebvrea od
prije 30 godina pokazala se kao junački čin vjere koji nije bio
uvjetovan političkom računicom, nego jedino pogledom na Božju
volju i ljubavlju prema Crkvi. ,,Nastavljamo s Božjom milošću
davati dokaz da je ta Tradicija jedini izvor posvećenja i spasenja
duša te jedina mogućnost da Crkva ponovno procvjeta.“ [10]
Presveto
Srce Isusovo, smiluj se svome kršćanstvu!
Sa
svećeničkim blagoslovom,
p.
Stefan Frey, poglavar Distrikta
1
O pojmu Tradicije vidi u izvrsnoj knjizi Roberta de Matteija
,,Verteidigung der Tradition“.
2
Priopćenje za tisak od 19. 06. 1988., u: „Damit die Kirche
fortbestehe - Erzbischof Lefebvre, der Verteidiger des Glaubens, der
Kirche und des Papsttums“, Stuttgart 1992., Sarto-Verlag, str. 726.
3
„Zur Lage des Glaubens“, str. 27sl. u talijanskom izvorniku od
1985.
4
„Damit die Kirche fortbestehe”, str. 719sl.
5
Potkrjepljenja i citati za daljnja izlaganja nalaze se u knjižici
„Die Priesterbruderschaft St. Pius X. – Ein Werk der Kirche“,
Sarto-Verlag. Vidi također: Rudolf Kaschewsky, Zur Frage der
Bischofsweihen ohne päpstlichen Auftrag (u: Damit die Kirche
fortbestehe, str. 709-713).
6
Od toga oko 660 svećenika, stanje od lipnja 2018. nakon svećeničkih
ređenja.
7
Franjevce Bezgrješne označivalo se prije njihova uništenja kao
najbrže rastuću redovničku zajednicu, no njihov je porast bio ipak
nešto manji nego kod FSSPX-a.
8
“Comment notre monde a cessé d’ętre chrétien – anatomie d’un
effondrement” (Seuil, 2018.).
9
Miteinander, Canisiuswerk, 9-10/2017, str. 3; Die Glocke online, „Als
seien wir noch eine Volkskirche“, 20. 04. 2018.
10
Priopćenje za tisak od 19. 06. 1988.
