Danas
se susrećemo s jednom izvanrednom suglasnošću među ljudima čija
su uvjerenja dijametralno protivna. I crkveni neprijatelji i
slobodoumni mislioci i vjerni katolici, čak i oni koji vole staru
Misu, slažu se u jednom: da je Katolička Crkva prije Drugoga
vatikanskoga sabora povrjeđivala ljudsko pravo na vjersku slobodu.
Razlike se mogu naći samo u motivu. Dok neprijatelji Crkve tvrde da
se radi o žudnji za moći i sličnim zlim namjerama, moderni
katolici i polutradicionalisti opravdavaju Crkvu jer tada još nije
primila svjetlo prosvjetljenja. Samo malobrojno Svećeničko bratstvo
sv. Pija X. još uvijek brani čast Crkve i tvrdi da su njezina
načela potpuno ispravna, iako se njihova primjena mora, naravno,
prilagoditi okolnostima toga vremena. Pri tome dobiva samo povremenu
podršku nekih obrazovanih znanstvenika izvan svojih redova, kao npr.
prof. Gherardinija, koji jedno poglavlje svoje knjige Drugi
vatikanski sabor – iščekivana rasprava naslovljava
riječima: „Veliki problem vjerske slobode” ili profesora
Georga Maya koji je još 1993. napisao u jednoj recenziji: ,,Objavom
Dignitatis humanae Crkva [...] poriče
cijelu svoju povijest”.
Prisjetimo
se najprije načela Crkve: prema crkvenom nauku se nikoga ne smije
prisiljavati da prihvati vjeru. To se mora i može ostvariti samo
slobodnim pristankom volje uz istinu koju je Bog objavio. Stoga u
kršćanskom društvu treba tolerirati nevjernike i sljedbenike
drugih religija. Ta tolerancija ne znači, međutim, da se mora
dopustiti javno djelovanje i promicanje njihovih zabluda bez ikakvih
ograničenja. Kršćanska država može stoga nametnuti određena
ograničenja javnoga djelovanja lažnih religija: primjerice,
zabraniti izgradnju velikih hramova ili džamija, zapriječiti
pristup važnim javnim uredima ili zabraniti širenje njihovih
krivovjernih spisa. Ona to može, ali ne mora u svakom
slučaju. Radi izbjegavanja većega zla, kršćanska država može
dati krivovjernim religijama veću ili manju slobodu javnoga
prakticiranja vjere ako bi to moglo, primjerice, dovesti do nemira
ili građanskih ratova ili ako bi previše strogim zakonima
nevjernike ogorčilo i time se onemogućilo njihovo obraćenje.
Naravno, ova sloboda mora također pronaći svoj izraz u državnim
zakonima. U religiozno i konfesionalno miješanoj državi, kao što
je Savezna Republika Njemačka, može vladati sloboda
vjeroispovijesti, čak i prema tradicionalnom nauku. Konačno, čak i
prije Sabora su se biskupi zaklinjali na Ustav.
U kršćanskoj državi, međutim, osnova za dopuštanje javnoga prakticiranja krivovjerja nije neko prirodno pravo lažnih religija, već kršćanska razboritost i ljubav. U svemu tome kršćanski državnici moraju imati na umu pitanje kako najbolje zaštititi svoje vjernike od zabluda i kako pri tome onima koji lutaju pomoći pronaći istinu. To su bila načela koja je Crkva zastupala sve do dvadesetog stoljeća – konačno još i u pripremnoj koncilskoj shemi kardinala Ottavianija O vjerskoj toleranciji.
Kako,
po pitanjima razboritosti, nije uvijek moguće sve matematički
zaokružiti, obično postoji prostor za raspravu
i može se raspravljati o tome jesu li u određenim slučajevima,
konkretne odluke kršćanskih državnika doista pametne i prikladne.
Tako je primjerice Pio IX. ukinuo obvezu slušanja kršćanskih
propovijedi Židovima koji žive u Rimu jer je smatrao da se ova
mjera pokazala beskorisnom i da je još više otvrdnula Židove prema
Crkvi. Također je moguće da su u Crkvi ponekad prevladavale
pretjerane ideje. Primjerice, nauk o dva mača prema kojoj je vladar
smio upotrijebiti svjetovni mač samo u ime pape i kao papinski
vazal, nikada se nije mogla pozvati na stalnu crkvenu Tradiciju.
No
za katolike odbacivanje stalne crkvene Tradicije ne dolazi u obzir. A
upravo to čine moderni katolici i polutradicionalisti, iako to
nikada jasno ne kažu. Za njih je Crkva od 4. stoljeća do 1965.
godine griješila po pitanju vjerskih sloboda i kršila ljudska
prava. Zato iz njihove perspektive tijek crkvene povijesti izgleda
ovako:
Nakon
što je Crkva stekla slobodu za vrijeme cara Konstantina, odmah je
pala u napast moći tako da je odmah pokušala suzbiti poganstvo i
neistomišljenike unutar svojih redova (tzv. „heretike”). Svi
crkveni oci kao npr. Jeronim, Augustin i Ivan Zlatousti bili su naime
mišljenja da vladari trebaju zaštititi i braniti Crkvu. To je u
Srednjem vijeku postao opći nauk Crkve i
neki polutradicionalisti nepravedno nastoje proglasiti
kriptoliberalom sv. Tomu Akvinskog, kojeg je Crkva uvijek smatrala
svojim najvećim teologom. Oni
očigledno smatraju da je to dobro nadahnuće jer stalno
ponavljaju: Toma je naučavao da se muslimanskim roditeljima ne smije
uzeti djecu kako bi ih se kršćanski odgajalo. Kao da to ima ikakve
veze s našim pitanjem ili kao da je Crkva ikada poučavala takvu
grozotu! Budući da se ne smije nekoga prisiliti da vjeruje, ne može
se naravno poganskim roditeljima jednostavno oduzeti djecu koja im po
naravnome pravu pripadaju. Ako je ovo
dijete u smrtnoj opasnosti, dopušteno je krstiti ga protiv volje
njegovih roditelja jer bi se tu radilo o osobnom spasenju djeteta.
Kršćanska
antika i Srednji vijek nisu znali ništa o suvremenoj vjerskoj
slobodi, nego su naučavali suprotno. Ali prema knjizi Benedikta XVI.
Isus iz Nazareta (koju je, naravno, napisao samo kao privatno
tumačenje, a ne kao papa), kršćansko carstvo Srednjega vijeka
doista je palo u treće Isusovo iskušenje! Da čovjek ne povjeruje:
tijekom Srednjeg vijeka i dijelom modernoga doba, Crkvu je zavodio
đavao! Iz toga slijedi da su učenja
papa, koji su se bavili tom temom u 18., 19. i prvoj polovici 20.
stoljeća, sva bila nadahnuti đavlom, a ne Duhom Svetim.
Jadni kršćanski vladari vjerovali su da čine nešto dobro
promicanjem katoličke vjere i suzbijanjem zabluda.
U stvarnosti su oni teško griješili protiv pravednosti, iako
su bili osobno opravdani, jer su tako djelovali kao zavedeni od
Crkve.
Kad
se svjetlo prosvjetiteljstva pojavilo u Europi, Crkva se tvrdoglavo
zatvorila prema novim spoznajama. Također je
nepotrebno osuđivala postignuća francuske revolucije, pri tome
površno gledajući na žalosne
izgrede tih velikih europskih događanja i uzimajući to za razlog
svome
negativnom
stavu.
U 19. stoljeću Crkva je vidjela širenje novih ideja u svojim
redovima. Učiteljski spisi papa toga vremena nikako nisu bili
usmjereni samo protiv neprijatelja Crkve i slobodarskih duhova koji
su propovijedali vjerski indiferentizam, za koga se uvijek tvrdilo da
je štetan za istinu. Enciklika Mirari
vos bila je primjerice usmjerena protiv Lamennaisa, katoličkog
svećenika i tada žestokog branitelja papinstva. Nažalost, papinska
tvrdoglavost dovela je ovog dalekovidnog čovjeka do otpadništva od
vjere. Drugi, kao što su Montalembert i izvrsni biskup Orleansa,
mons. Dupanloup, ostali su u Crkvi, iako su vidjeli da crkveno
učiteljstvo osuđuje njihove stavove.
U
dvadesetom stoljeću su pape s obzirom na brutalne ateističke režime
komunizma i nacionalsocijalizma počeli oprezno govoriti o
apstraktnom ljudskom pravu na štovanje Boga. Međutim, Pio XI. i Pio
XII. su konkretno opet imali na umu samo katoličku religiju kao
nositelja istinskih prava. Kao što je 6. prosinca 1953. Pio XII.
objasnio u nagovoru Savezu katoličkih pravnika Italije: ,,Ono što
ne odgovara istini i moralnom zakonu nema objektivno pravo na
postojanje, propagandu i djelovanje“. Dakle, ovdje ne možemo
govoriti o pravom obratu. To se dogodilo tek s Drugim vatikanskim
saborom u kojemu se konačno, konačno nakon dugog osuđivanja
usvojilo ,,najbolje od vrijednosti dvjestogodišnje ʼliberalneʼ
kulture“ koje su „nastale izvan Crkve“ (kardinal Ratzinger).
Tako
se to odvilo za katoličke branitelje vjerske slobode. Ali ako je
doista trebalo tako biti, tada Katolička Crkva jedva može biti
prava Crkva kojoj je od Boga dan nalog naučavati istinu u pitanjima
vjere i morala. Nespojivo je sa samorazumijevanjem Crkve da je ona
gotovo dvije tisuće godina prezirala temeljno ljudsko pravo kojega
je onda morala naučiti tek od svojih neprijatelja. Usput, izgleda
kao da polutradicionalisti ne zapažaju kakve se sve tu mogućnosti
otvaraju: ako je Crkva pogriješila u pitanju vjerske slobode, onda
je možda pogriješila i po pitanju kontracepcije, homoseksualnosti
itd.
Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. odbija prihvatiti takve izvrnute istine samo da
bi se opravdale tvrdnje pastoralnoga koncila koje su se u mnogim
drugim vidicima pokazale katastrofalnima za život Crkve. Bratstvo se
radije drži Svetoga Pisma (u kojemu se, prema izjavi nikoga drugoga
nego Yvesa Congara, ne može pronaći vjerska sloboda), svetaca,
crkvenih naučitelja i papa iz vremena u kojima je Crkva imala
dovoljno vjerske snage da oblikuje društvo.
p.
Matthias Gaudron
Izvor:
Katholischer Katechismus zur kirchlichen Krise, 5. izdanje, 2017.,
str. 205-211
